|
Stranica 4 od 4
Iz "Pisama"
Časna moja majko,
Koristim se ovom prilikom da Vam saopćim misli jednog od naše redovničke braće o
čudesnim učincima i stalnoj pomoći koju on prima po ostvarenju nazočnosti Božje.
Znajte da je on, otkad je prije više od četrdeset godina počeo svoj duhovni život, uvijek
nastojao samo jedno: biti stalno s Bogom i ništa ne činiti, ništa ne govoriti ni misliti što bi
se moglo ne svidjeti Bogu, a sve je to činio samo iz čiste ljubavi i zato što Bogu pripada
još neizmjerno više. On se na tu božansku nazočnost tako priučio da iz nje stalno i u
svakoj prilici crpi pomoć. Njegova je duša već tridesetak godina ispunjena stalnom
radošću koja je katkad tako velika te je prisiljen, da bi je obuzdao, činiti djetinjarije koje
izvana više sliče na ludost negoli na pobožnost.
Ako se ponekad udalji od nazočnosti Božje, Bog ga u dnu duše podsjeća na sebe. To
mu se zaboravljanje događa osobito onda kad je zaposlen izvanjskim stvarima. Na taj
unutarnji zov on odgovara s velikom vjernošću, uzdizanjem svoga srca k Bogu, poniznim
pogledom k njemu i riječima koje u takvoj prilici pobuđuju ljubav prema njemu, na
primjer: Gospodine, ovdje sam, potpuno sam tvoj; Gospodine, oblikuj me po svome
srcu. Tada mu se čini, i on doista osjeća, kao da je Bog zadovoljan s tih nekoliko riječi,
te se povlači k tišinama u najdubljoj nutrini duše. To doživljavanje ulijeva mu divnu
sigurnost da Bog uvijek počiva u dnu njegove duše. Nikakve sumnje, koje se također
mogu pojaviti, ne mogu ga uzdrmati u tome uvjerenju.
Sudite sami, moja časna majko, kolika radost i kakav mir mora biti u njemu kad zna i
osjeća kakvo veliko blago neprestano nosi u sebi. On nije više nemirni i nespokojni
tragač. On je našao blago i ono mu je nadohvat ruke – može ga uzeti kad god želi.
7
Njemu je žao naše ljudske sljepoće i uvijek iznova ističe da smo mi stvorenja vrijedna
sažaljenja jer se zadovoljavamo sa tako neznatnim stvarima. Bogatstvo Božje, kako on
običava reći, sliči neizmjernom oceanu. Slijepi, kakvi već jesmo, mi se zadovoljavamo
malim valom osjećaja koji se u istom trenu pojavljuje i nestaje. Tako onemogućujemo
Boga da u nas ulije bujicu, plimu svoje milosti. Ali, nađe li Bog dušu koja je prožeta
živom vjerom, on joj daje milost u obilju. Ona se ulijeva u dušu poput nabujala potoka
koji je bio silom spriječen u svome tijeku, i koji je sad našao jedno mjesto kud može
prodrijeti, te se silovito i u svoj punini razlijeva prostranim poljem.
Da, mi često sprečavamo tu božansku struju u njenom toku, jer ne pazimo dovoljno na
nju. Nemojmo to, moja draga majko, ubuduće činiti. Pogledajmo u sebe, u svoju nutrinu i
razvalimo nasipe koji zadržavaju bujicu milosti. Oslobodimo joj put, pokušajmo
nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Možda je dio života pred nama vrlo kratak. Kako će brzo
doći smrt! Pripravimo se za njen dolazak. Samo se jedanput umire!
Zato ponavljam još jednom: uđimo u sebe! Vrijeme protječe. Ne možemo sebi više
dopustiti nikakva odgađanja! Ta posrijedi je spas naše duše! Tu – gdje stoji svatko za
sebe.
Vjerujem da ste se Vi dobro pripravili i da Vas smrt ne može iznenaditi. To je naša
zadaća i zbog toga Vas moram pohvaliti. Ipak, moramo se još i dalje truditi, jer – u
duhovnom životu svaki zastoj znači korak unazad. Svi koji su vođeni duhom Duha
Svetoga napredovat će u svom duhovnom životu čak i u snu.
Ako li se čamac naše duše još ljulja na vjetru i oluji, probudimo Gospodina koji u njemu
počiva, On će zapovjediti, i more će se smiriti.
Uzeo sam slobodu, vrlo poštovana majko, saopćiti Vam ove dobre misli da ih možete
usporediti s vlastitima. One mogu poslužiti da ponovno potpale i razbuktaju plamen ako
se kojom nesrećom – ne dao Bog – makar i privremeno ugasio.
Sjetimo se oboje, Vi i ja, naše prvotne revnosti, našeg prvotnoga žara. Okoristimo se
primjerom i prosvjetljenjem ovoga brata. Njega svijet jedva poznaje, ali on je poznat
Bogu koji s njim postupa nadasve prijateljski. Molit ću Boga za Vas, a i Vi, moja časna
majko, molite neprestano za mene koji sam u našem Gospodinu
Vaš…
Gospođi N.
Vrlo poštovana gospođo,
Vrlo Vas žalim. Krajnje je vrijeme da se prestanete brinuti za poslove gospodina i
gospođe N. i da se više posvetite Bogu. Od Vas se ne traži mnogo: samo to da ga se
ovda-onda sjetite, da ga, ukoliko možete, štujete, da ga molite za milost, da mu katkad
povjerite svoje brige ili mu, drugi put, zahvalite na milostima koje Vam ukazuje u
Vašemu radu. Radujte se s njime što češće možete: za vrijeme jela, kad ste u društvu –
uvijek, on će se radovati i najmanjoj misli. Pri tome nije potrebno glasno govoriti: on nam
je bliže nego što mi slutimo.
8
Da bismo bili s Bogom zajedno, nije prijeko potrebno uvijek boraviti u nekoj crkvi. Svatko
može od svojega srca načiniti tihu kapelu u koju će se, pokadšto, povlačiti da ponizno,
skromno i u ljubavi razgovara s Bogom. Svaki čovjek može tako govoriti s njime, jedan
više, drugi manje. On zna koliko mi možemo. Dakle, počnimo! Možda on čeka samo
našu odluku. Odvažimo se! Kako je kratko vrijeme života koje nam još ovdje ostaje!
Vama su gotovo šezdeset i četiri godine, a meni će uskoro biti osamdeset! Zato – živimo
i umrimo za Gospodina. S njime se sve patnje podnose vedro i smireno. Bez njega – i
najveća su zadovoljstva samo muke. Bio blagoslovljen za sve što čini. Amen.
Navikavajte se, pomalo, moliti mu se na ovaj način, prosite njegovu milost i prikazujte
mu svoje srce. Činite to često: danju, usred posla, kad god možete. Nemojte se plašljivo
držati samo propisanih oblika molitve ili određenih pobožnih vježbi; činite sve vjerujući u
Boga, iz ljubavi prema Bogu i u poniznosti pred njim.
Gospodina i gospođu N., te gospođicu N., uvjerite da ću im rado pomagati svojim
molitvama. Vama posebno stojim na službu i ostajem Vaš u Gospodinu.
Brat…
|
Knjige 
