|
Stranica 3 od 4
Iz "Zabilješki"
Vježbe koje su prijeko potrebne za duhovni život
1. Najsvetija i za sve ljude koji hoće živjeti duhovnim životom najpreča vježba jest:
vježba nazočnosti Božje, to jest: treba da nam bude drago živjeti u općenju s njime –
svakoga trena, bez pravila, bez ograničenja, posebno u doba kušnji, briga, suša,
neraspoloženja, da! – čak i u doba nevjere i grijeha.
2. Moramo stalno nastojati da sve naše radnje, bez iznimke, budu, u neku ruku, kao
male zabave s Bogom, ali ne izvještačene nego onakve kakve dolaze iz čiste i
jednostavna srca.
3. Sve što činimo, činimo s mjerom i imajući cilj pred očima, bez žurbe i bez
prenagljenosti – jer su to znaci pobrkana duha. Surađujmo s Bogom prijateljski, ljubazno
i tiho, i molimo ga da naš rad bude takav da on može biti zadovoljan njime. Tako
usmjeravamo svoju pažnju na Boga, pobjeđujemo demona i postižemo da on nema
nikakve moći nad nama.
4. Za vrijeme našega rada i drugih naših djelatnosti, kad čitamo ili pišemo, kao i kad se
bavimo duhovnim stvarima, da, čak i za naših izvanjskih pobožnosti i naše usmene
molitve, tu i tamo, koliko možemo, zastanimo, kao u prolasku, da bismo se u potaji sjetili
Boga i poklonili mu se u dubini srca. Ako znamo da sve činimo pred licem Božjim i da se
on nalazi u najunutarnjijoj srži naše duše, zašto ne bismo, makar ovda-onda, prekidali
svoje izvanjsko bavljenje poslom, pa i samo izricanje molitve, da bismo se načas njemu
poklonili, njega hvalili, njega za nešto zamolili, njemu darovali svoje srce i bili mu
zahvalni za sve?
Što može biti draže Bogu nego ako tako danju mnogo puta ostavimo stvoreno da bismo
se povukli u nutrinu i njega častili? Time se posebno suzbija sebičnost, koje može biti
samo među stvorenjima i od koje nas unutarnje obraćanje Bogu nezamijetno oslobađa.
Najposlije, mi ne možemo dati Bogu boljega dokaza svoje vjernosti nego kad sebe vrlo
često odvraćamo od stvorenoga da bismo kratki trenutak bili sretni sa svojim
Stvoriteljem.
Ja ne tvrdim da biste vi morali izvanjske stvari zauvijek ostaviti. To nije moguće.
Razboritost, majka kreposti, dat će vam da nađete pravu mjeru. Velim samo da ljudi u
duhovnom životu uvijek iznova čine pogrešku ne odvraćajući se pokadšto od izvanjskih
stvari, da bi se u nutrini poklonili Bogu i mirno se, u tišini, radovali, nekoliko kratkih
trenutaka, njegovoj božanskoj nazočnosti.
Ovo zastranjivanje od teme bilo je malo podugo, ali vjerujem da je, radi same stvari,
opširnost bila prijeko potrebna. Vratimo se sad opet našoj vježbi.
5. Svi ovi čini klanjanja moraju se zbivati u vjeri. Moramo vjerovati da je Boga doista u
našemu srcu i da ga doista moramo štovati, ljubiti, služiti mu u duhu, kao i to da on vidi
6
sve što se u nama i u svemu stvorenom sada i u budućnosti zbiva. Moramo vjerovati da
je Bog neovisan o svemu i da su sva stvorenja o njemu ovisna, da je on beskrajno velik i
u svakome pogledu savršen i da njemu, na osnovi njegove beskrajne savršenosti i
njegove uzvišene vlasti, sve pripada: mi ljudi i sve što postoji na nebu i na zemlji. On
time može raspolagati po svojoj želji, kako u vremenu tako i u vječnosti. Njemu s pravom
dugujemo sve svoje misli, sve svoje riječi i sva svoja djela. Ispitajmo sebe da li se toga
držimo.
6. Moramo brižno paziti na to koje su nam ćudoredne snage najpotrebnije, a koje nam
najteže padaju, koje pogreške najčešće činimo i u kojim prilikama najlakše padamo. U
trenutcima borbe obratimo se Bogu s punim povjerenjem i čvrsto ustrajmo u nazočnosti
njegova božanskog Veličanstva, ponizno mu se molimo, priznajmo mu svoju bijedu i
svoje slabosti i ljubazno ga molimo za pomoć. Po tome ćemo u njemu naći snagu koja
nam nedostaje.
|
Knjige 
