|
Stranica 1 od 4
Br. Lovre od Uskrsnuća (Nicolas Herman): Zapisi
Nicolas Herman (brat Lovro): Bog nadohvat duše.
© Kršćanska sadašnjost i hr. karmelićani, Zagreb, 1992.
Iz "Razgovora"
1. razgovor
Brata Lovru vidio sam prvi put 3. kolovoza 1666.Tom mi je zgodom pripovijedao
kako se zbilo njegovo obraćenje:
"Bog mi je ukazao posebnu milost kad me je, u dobi od osamnaest godina, obratio k
sebi. Jednoga zimskog dana promatrao sam stablo koje je izgubilo lišće i bilo posve
ogoljelo. Tada sam pomislio da će na proljeće drvo opet procvasti i na jesen uroditi
plodom. U tome trenutku doživio sam dubok osjećaj providnosti i svemoći Božje. Taj
događaj nisam nikad zaboravio. On me posve oslobodio od svijeta i zapalio u meni
takvu ljubav prema Bogu te ne mogu reći je li ta ljubav, u ovih četrdeset godina koliko
mu služim, uopće mogla postajati većom.
Služio sam tada kod rizničara M. de Fieubeta. Bio sam grub, nevješt momak koji je
lomio sve čega bi se dotakao.
U samostan sam došao vjerujući da ću u njemu imati priliku ispaštati za gluposti i
pogreške koje sam bio učinio. Htio sam svoj život i sve svoje radosti žrtvovati Bogu. Ali –
Bog me razočarao u toj želji: u samostanu sam, naime, uvijek bio radostan i zadovoljan.
Zato sam često znao reći Bogu: Ti si me iznenadio!
Trebalo bi da svi mi svaki dan, svaki sat, budemo prožeti Božjom nazočnošću, to jest
uvijek i stalno da budemo povezani s njime. Nije li glupo zapostavljati razgovor i općenje
s Bogom i, umjesto toga, biti zaokupljen kojekakvim igrarijama i tricama! Ako dušu
ispunimo uzvišenim poimanjem Boga i ako mu se ozbiljno predamo, naći ćemo veliku
radost.
Svoju vjeru moramo probuditi na život. Žalosno je što, umjesto da prihvatimo vjeru kao
nit vodilju svoga života, gubimo vrijeme u sitnim pobožnim vježbama koje nisu trajne.
Ovaj put vjere jest u duhu Crkve i on nas vodi do velike savršenosti.
Potrebno je, jednom za svagda, potpuno se predati Bogu i svoju sreću tražiti samo u
tome da se ispunja njegova volja. Onome koji se uistinu njemu predao svejedno je da li
ga Bog vodi kroz patnju ili kroz radost. Bogu moramo ostati vjerni i onda kad dođu suše,
po njima nas on kuša da li ga doista ljubimo. Upravo u tim iskušenjima imamo najbolju
2
priliku njemu se potpuno predati. Jedan jedini čin takva nesebična predanja dovoljan je
da nam u duhovnom životu omogući velik korak naprijed.
Svaki dan slušam o nevoljama i grijesima svijeta, ali ja time nisam zgranut. Naprotiv: čini
mi se zadivljujuće da se ne događaju još mnogo gore stvari, kad pomislim za što je sve
čovjek sposoban. Umjesto da se žestim na čovjeka – molim za njega. Sve drugo
prepuštam Bogu. O zlu u svijetu, dakle, ne brinem mnogo jer znam da Bog može zlo
koje ljudi čine preobraziti u dobro, onako kako se njemu sviđa.
Ako želimo postići to da se Bogu predamo onako kako on od nas očekuje, tada moramo
brižno paziti na sve pobude svoje nutrine, napose na naše strasti koje se rado umiješaju
i u duhovno i u tjelesno djelovanje. I na tome području Bog rasvjetljuje svakoga koji
uistinu želi njemu pripadati.
Ako je to tvoja nakana, možeš me posjećivati kad god hoćeš. Tada se ne moraš bojati
da ćeš mi biti na teret. Ali, ako to nije tvoja nakana, molim te: ne dolazi više k meni.
|
Knjige 
