Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Dok je Končita bila još u Santanderu, neki čovjek donese magnetofon. Do tada su ljudi mogli slušati samo riječi koje su djevojčice upućivale Gospi; sada su imali namjeru to snimati, pa čak su tražili od djece da mikrofon pruže Presvetoj Djevici, da bi u njega govorila. Mary-Loli, u ekstazi, pruži ga Gospi:

— Došao je jedan gospodin s aparatom koji »bilježi sve riječi«. Zašto ne biste govorili u njega? To je zbog njih, da bi vjerovali, a ne zbog nas ... Kažite nekoliko riječi. da povjeruju! ...

Poslije ekstaza pustiše traku da je saslušaju, i, kad su došli do tog pitanja, čuo se divni glas:

Bilo je oko pedeset osoba. Upravo na tom mjestu traka se prekidala. Svi su jasno čuli, a Mary-Loli i Jacinta uzviknuše:

Pustiše još jednom traku. Ali, sada su se čula samo pitanja djevojčica. Zbunjeni, ljudi siđoše u selo. Još jednom htjedoše provjeriti traku i svi prisutni opet začuše onaj isti glas. Poslije ga nikad više nisu mogli čuti.

Sanchez-Ventura donosi popis ljudi koji su potpisima potvrdili taj događaj.

Upravo onog dana kad su djevojčice razgovarale s ocem Luisom, koji im se javljao poslije smrti, Gospa reče:

Sutradan, Djevica se pojavila u četiri sata, kao i prethodnog dana. «Nekoliko trenutaka ostala je ne govoreći ništa, smiješeći se. Potom se nađosmo u tami. Jedan glas nas pozva i Mary-Cruz uzviknu:

Taj glas se čuo koji trenutak, i, dok smo ga slušale, bile smo u mraku i nismo vidjele Presvetu Djevicu. Kada glas prestade, Presveta Djevica se pojavi sva u sjaju.

Potom nam je govorila još koji trenutak. Te večeri nas je po prvi put zagrlila.« (Končitin dnevnik).

Nikada se nije dalo objašnjenje o tom glasu, a pisci koji su komentirali garabandalska ukazanja nisu shvatili njegovo značenje.

Na dan Naše Gospe del Pilar, koja se slavi posebno u Španjolskoj, Mary-Loli i Končita bijahu u ekstazi i vidješe, pod nogama Presvete Djevice, zvijezdu s velikim repom. I neki prisutni vidješe tu zvijezdu. »Tražili smo od Presvete Djevice da nam objasni njen smisao, ali nam Ona nije odgovorila.« (Koričitin dnevnik).

»Tokom jednog ukazanja, dok smo Loli i ja silazile od borova, u pratnji mnogo naroda, vidjesmo u oblacima nešto poput vatre. Svi su to vidjeli, pa i oni koji nisu bili s nama. U tom trenutku nam se ukaza Presveta Djevica, i mi smo je upitale o tome, a ona nam je odgovorila: 'Ja sam odande izašla'.« (Končitin dnevnik).

U početku ukazanja sveti Mihael je donosio neposvećene hostije, da bi ih pripremao na ispravno primanje sv. pričesti. Euharistički post je tada još važio, i on im jednog dana reče da sutradan dođu pripremljene za sv. pričest. Sutradan su se pričestile. Mnogi posumnjaše u te pričesti, osobito neki svećenik koji reče da anđeli ne mogu posvećivati hostije.

Jedna od vidjelica, koja je tu tvrdnju čula nije znala na to odgovoriti; ali je iza par dana stvar razjasnila: »Ja sam o tome pitala Presvetu Djevicu i ona je dala pravo tom svećeniku, ali je dodala, da anđeo uzima hostije iz zemaljskih svetohraništa.«

Djevojčice su često tražile od Presvete Djevice da napravi neko čudo, kako bi ljudi vjerovali. One su uglavnom bile okružene sumnjičavošću.

Dana 22. lipnja 1962., djevojčice opet primiše sv. pričest iz ruku anđela. On reče Končiti: »Načinit ću čudo; ne ja, nego Bog mojim i tvojim posredovanjem.«

— Kada ti budem davao svetu pričest, ljudi će vidjeti sv. hostiju na tvom jeziku.

— Ali, kada me pričešćujete, zar je ljudi ne vide? On reče da je ne vide, ali da će je »vidjeti na dan čuda.« Tada mu ona reče, da je to »malo čudo«, a anđeo se nasmiješi.

Unutrašnjim glasom ona je bila obaviještena da će se čudo dogoditi 18. srpnja. Končita obavijesti ljude o predstojećem čudu sa sv. hostijom, prije svega Don Jose Ramona Garcia de la Riva, župnika iz jedne župe u Asturiji, koji je bio svjedok mnogih ekstaza.

Tog 18. srpnja u selo je došlo mnogo svijeta. Garabandal se nije obratio; odmah pored maroda koji je molio krunicu, neki su plesali, jer je bila za taj dan organizirana zabava. Ljudi su mislili da se zbog toga čudo neće dogoditi. Ignacio Rubio, Andalužanin, nastanjen u Kordobi, koji je često dolazio u Garabandal, dijeleći strahovanje drugih, upita Končitu, ne bi li bilo bolje da se zabava prekine, jer da se čudo ne će dogoditi, ali Končita reče:

I toga dana u Garabandalu poganski duh igrao je svoj dijabolički ples neposredno uz sveto mjesto; pobožne duše to ispuni užasavanjem. »Mnogi su mistici vidjeli u svojim vizijama, »tri tamna dana«, tamnija od najcrnje noći; oni će prethoditi svjetlosti epifanije. Upozoreno je da se tada osobito suzdržimo od svakoga grijeha, i svake sablazni; nije, međutim, isključeno da će se tada osobito mnogo griješiti i da će igrati, nesvjesni, onoga što se zbiva, kao što se igralo u vrijeme Noe, u Sodomi i u Gomori, kao što se plesalo dok je tonuo Titanik. I ples u Garabandalu, u noći 18. srpnja, bio je simboličan i imao je značenje opomene, rđavog primjera ... I mistične pričesti, kakve vidimo u Fatimi ili Garabandalu; ili kasnija čuda u Ladeiri, i kiša hostija ... možda nagovještavaju i pripremaju posljednjim kršćanima utjehu sakramentalnog života, u uslovima kada ne bude dovoljno svećenika, u vrijeme Antikrista, ali i mogućnost opstanka samog života, onda kada bude zatrovan svijet i priroda, i kad bude glad.

Končita nije ni najmanje sumnjala u čudo; već od 3. srpnja ona obavještava ljude o točnom datumu, i piše brojna pisma, ma da su mnogi smatrali, pa i Don Valentino, da to ne treba da radi, jer se može dogoditi da se čudo ne dogodi,

Dođe i noć toga dana, i ljudi se uznemiriše. U deset sati Končita je dobila prvi poziv, a drugi u ponoć. U sobi joj se ukaza anđeo i reče joj: »Moli Confiteor, misli na Onoga koga treba da primiš. Bila su već prošla 2 sata ujutro. U ekstazi, Končita pređe kućni prag, izađe iz kuće, dođe do jedne male uličice i klekne. Bila je u položaju kao da prima sv. pričest. Svi vidješe kako se pojavljuje hostija na njezinu jeziku. Dvije minute Končtia osta otvorenih ustiju, i za to vrijeme svi su mogli vidjeti sv. hostiju, jer anđeo je rekao djevojčici da ostane tako sve dok ne ugleda Gospu. Kada se Presveta Djevica ukaza, ona joj reče: »Još ne vjeruju svi!«

Don Alejandro Damians, iz Barcelone, došao je za tu priliku s filmskom kamerom, i nošen bujicom ljudi on se, »samim čudom«, kako on kaže, našao upravo pored Končite, pa je tako na filmskoj traci zabilježeno i samo pojavljivanje sv. hostije. Iako je bio pao u gužvi, on je pri svjetlosti baterijskih lampi napravio oko sedamdeset snimaka, na kojima se vidjelo blago i lijepo lice Končitino, koje kao da je odražavalo anđeosku prisutnost, i na njenom jeziku sv. hostija.

»Ali, s danima koji su prolazili, ljudi su počeli sumnjati i neki čak rekoše da sam to ja stavila hostiju na jezik... Jedan franjevac, otac Justo, reče da je sve to laž, i da sam to ja učinila. Ali, dva ili tri dana kasnije, primih od njega pismo, u kojemu mi se radi toga ispričava ...« (Končitin dnevnik).

Utopljena u moru skepticizma, živeći u svijetu koji traži čudo da bi povjerovao, a kada čudo i vidi, ponovo ga nadvlada sumnja, djevojčice će s vremenom i same posumnjati u sve. U Končitinom dnevniku ocrtana je ta borba sumnje i vjere; Končita ne može da shvati kako je i zašto došlo to da one, za trenutak, zaniječu svoje vizije. Sama Djevica im je kazala da će se desiti da negiraju i one same niječu njena ukazanja, što one tada nisu mogle pojmiti.

Ali se 1965. Končiti opet ukaza arkanđeo Mihael. Danas Garabandal ima, širom svijeta, svoje vatrene pobornike, dok mnogi i zaboraviše na događaje u Garabandalu.

Zabilježimo još ono najglavnije. Neposredno poslije čuda sa sv. hostijom, Presveta Djevica je najavila Veliko Čudo. Na taj dan bi se imao razjasniti misterij Garabandala.

U Garabandal je dolazio i jedan slijepi Amerikanac. On se vidi na fotografijama u knjigama o tim ukazanjima. Za njega je Gospa kazala da će, na dan Velikog Čuda progledati, kao što će mnogi bolesnici biti izliječeni. Mnogi će se obratiti i povjerovati. Biskup će dići zabranu i svećenici će moći doći u Garabandal.

Evo što je sama Končita napisala o opomeni, velikom čudu i kazni:

»Presveta Djevica mi je (o opomeni) kazala 1. siječnja 1965., kod borova. Ja sada ne mogu kazati u čemu će se sastojati, jer mi Ona nije zapovjedila da kažem. Ona mi nije kazala kad će se dogoditi; o njoj dakle ne znam ništa. Znam jedino da će biti vidljiva za cijeli svijet, da će to upravo biti Božje djelo i da će se desiti prije čuda. Ne znam da li će od nje ljudi umirati. Međutim, neke osobe mogu od straha umrijeti, kad je budu vidjeli.«

»Ono što se tiče čuda, Presveta Djevica saopćila je samo meni. Ona mi je zabranila da kažem u čemu će se sastojati. Datum ću moći saopćiti samo osam dana prije. Ali mogu kazati da će se ono podudariti s jednim velikim događajem za Crkvu i s blagdanom jednog svetog mučenika Euharistije; dogodit će se u osam sati i pol na večer, jednog četvrtka. Bit će vidljivo za sve one koji budu u selu (Garabandalu) ili na okolnim planinama. Bolesnici koji budu prisutni bit će izliječeni i mnogi će nevjernici povjerovati. To će biti najveće čudo koje je Isus ikada načinio za svijet. Ne može se sumnjati ni u šta što je od Boga i što On učini za dobro čovječanstva. Zauvijek će ostati znak tog čuda na mjestu kod borova. Taj će se znak moći filmirati i snimati za televiziju.«

»Kazna ostaje uslovljena i zavisi da li će čovječanstvo izvršiti ili ne će izvršiti ono što traže poruke Presvete Djevice i da li će ili ne će vjerovati u čudo. Ako se bude dogodilo, ja znam u čemu će se sastojati, jer mi je Presveta Djevica to kazala, ali ja to ne mogu saopćiti. Uostalom, ja sam tu kaznu vidjela i mogla bih tvrditi da će, ako se dogodi, to biti strašnije nego da smo zahvaćeni vatrom; strašnije nego da su nam žeravice pod nogama i nad glavom. Ne znam koliko će vremena proteći između čuda i kazne.«

Garabandal je ostao mjesto velike pobožnosti. Djevica je prestala dolaziti, ali hodočasnici i dalje dolaze. Dolaze i vizionari iz Palmar de Troya, koji i danas primaju poruke s neba, da bi ih raznosili širom svijeta; o Garabandalu se govori u Baysideu. Kao da nije bio cilj Neba da ponegdje siđe na zemlju, već da ta zemaljska mjesta poveže u jedinstveno tkanje istinske duhovnosti; da među tim mjestima prostruji živa vjera.

Važne su poruke dane u Garabandalu; o njima se sve više piše i govori.

Mnogo se govorilo o tragičnoj smrti santanderskog biskupa, upravo na dan svetog Mihaela. Ljudi u tome vidješe neki znak; sličnih smrti bilo je i u Eisenbergu. Doista nekada su neke odluke »padale kao giljotina na pučku pobožnost« (R. Lorentine), a pučka pobožnost je u tim smrtima vidjela osvetu Neba.

Bilo je dosta konverzija u Garabandalu; na dan velikog čuda bit će ih znatno više; mnogi će biti izliječeni.

Jednom je u Garabandal došla iz Francuske neka mlada Židovka, koja je željela da se krsti. Ona je veoma zainteresirala male vidjelice; one su molile krunicu s njom. Kada djevojčice padoše u ekstazu, one počeše Gospi govoriti o mladoj Židovki, a ona im reče da izliju svetu vodu, kojom su se štitile od demona, i da će »vidjeti što će se dogoditi. Voda se u zraku sva prikupi nad glavom mlade Židovke, a onda, poput kiše, pade samo na njenu glavu. U tom fenomenu ljudi vidješe predznak njenog skorog krštenja, koje će se ubrzo i obaviti.

Dana 3. ožujka 1962. Končita iz Italije primi pismo, na talijanskom jeziku, otkucano mašinom, u kojem su one nazvane »blagoslovljenim malim djevojčicama iz San Sebastijana de Garabandal«.

U pismu se potvrđivala istinitost njihovih vizija Presvete Djevice, a završavalo se: »Dajem vam samo jedan savjet: Molite i činite da mole, jer svijet ide u propast. Neće vam vjerovati i neće vjerovati vašim razgovorima s Bijelom Gospođom; povjerovat će vam kad bude prekasno.«

Tokom slijedećeg ukazanja, Končita upita Gospu, tko joj je to pisao, jer nitko nije na pismu bio potpisan, a bio je zamrljan i žig mjesta talijanske pošte. Gospa reče da je pisac otac Pio. Tada mu Končita odgovori.

Vjera je nešto više od svake izvjesnosti da postoji svijet nadnaravnog, koju sigurnost nikada dovoljnu ne možemo ni imati. I parabole Evanđelja tako su izrečene, da povjeruju oni koji treba da povjeruju, a ne oni kojima su srca otvrdnula. Sama Djevica je, tokom prvih ukazanja najavila da će nastati period konfuzije i da će djevojčice proturječiti jedna drugoj. Sjetimo se i oca Justa koji nije povjerovao u čudo s hostijom, iako mu je prisustvovao. Kasnije će on objasniti da ga je đavo iskušavao.

Veliko čudo, najavljeno u Garabandalu, imat će za cilj da širom svijeta pozove ljude na obraćenje; sve ljude dobre volje ono će uputiti putevima spasenja.

Poljska redovnica, sestra Marija Faustina, koja je umrla za vrijeme invazije od 1938. zapisala je, još 22. veljače 1931. ove riječi:

»Danas mi se ukazao Gospodin i kazao mi je: »Prije nego što dođem kao Sudac, doći ću kao kralj milosrđa. Prije nego što dođe Sudnji dan, pojavit će se jedan znak na nebu i na zemlji. To će biti znak križa, a iz svake rane na mojim rukama i nogama izbit će jaka svjetlost koja će, za nekoliko trenutaka, obasjati čitavi svijet. To će se dogoditi na kraju vremena.«

Da li se ovo viđenje sestre Marije Faustine odnosi na veliko čudo najavljeno u Garabandalu?

Dana 20. srpnja 1963., Končita je imala unutarnji razgovor s Našim Gospodinom; sjedeći u sakristiji ona ga je spontano zapisala. U tom razgovoru ona je tražila svoj križ:

Šest mjeseci unaprijed, koncem 1964., Končita objava da će 18. lipnja 1965. imati ukazanje svetog Mihaela arhanđela.

Evo poruke Presvete Djevice predane Končiti i svijetu posredstvom Mihaela arhanđela:

»Kako nisu izvršili niti objavili svijetu moju poruku od 18. listopada (1961.) kažem vam da je ovo posljednja.

ČAŠA SE PRIJE NAPUNILA, SADA SE PRELIJEVA. MNOGI OD SVEĆENIČKOG STALEŽA IDU PUTEM PROPASTI I SA SOBOM ODVODE MNOGO DRUGIH DUŠA.

AKO GA ISKRENO MOLITE ZA OPROŠTENJE, ON ĆE VAM OPROSTITI. JA, VAŠA MAJKA, MOLIM VAS POSREDSTVOM SVETOGA MIHAELA ARKANĐELA, DA SE POPRAVITE.

VI ŽIVITE U VREMENIMA POSLJEDNJIH OPOMENA. JA VAS MNOGO VOLIM I NE ŽELIM VAŠU OSUDU. ISKRENO TRAŽITE I MI ĆEMO VAS USLIŠITI.

I u poruci od 18. listopada 1961. mogla se pročitati slijedeća rečenica: »Treba da često posjećujete Presveti Sakrament.«

Poziv na poštovanje i pobožnost prema svetoj Euharistiji, još je jasniji u ovoj poruci.

Dana 3. rujna 1965. Papa Pavao VI objavio je encikliku Mysterium Fidei, koja je svečana potvrda dogme Stvarnog Prisustva.

Dana 13. studenog 1965. Končita je još jednom imala viđenje Presvete Djevice i Djeteta Isusa.

Pozvana od Svetog Oficija, Končita odlazi u Rim, u siječnju 1966. U njenoj pratnji njena je majka i španjolski svećenik o. D. Luis Luna.

Taj put je obavijen velikom diskrecijom. Končita se javljala u Španjolsku pismima u kojima je očigledna njena radost. Ispitujući je, kardinal Ottaviani je, svojom prijaznošću, kakvu do tada nije srela ni kod kojeg svećenika, ostavio je na Končitu snažan dojam. Papa Pavao VI dao je djevojci blagoslov:

— Končita, ja te blagoslivljam, tebe i tvoju obitelj. I sa mnom te blagoslivlja čitava Crkva.

Končita je ušla u novicijat karmelićanki u Pampeloni 7. veljače, a 13. veljače 1966., unutrašnjim glasom govorio joj je Gospodin:

— Končita, ti si došla ovamo, u ovaj koledž, da bi se pripremila postati moja zaručnica i to kažeš da je to zbog toga da bi me slijedila. Zar ne kažeš, Končita, da želiš slijediti moju volju? Ali, sada ti izvršavaš svoju volju. I zar će to biti čitavog života? Ja sam te izabrao u svijetu da bi u njemu i ostala, da bi se srela s mnogim teškoćama na koje ćeš, zbog mene naići. Sve ovo ja želim za tvoje posvećenje i da bi se prikazala za spas svijeta. Treba da svijetu govoriš o Mariji. Prisjeti se da si me u lipnju pitala, da li da postaneš redovnica. Odgovorio sam ti: »Posvuda ćeš naći križ i patnju.« To ti i sad ponavljam. Končita, da li si ikada osjetila da te zovem da budeš moja zaručnica? Ne. I to je zato jer te nisam zvao.

— Končita, to me ti pitaš? Tko te je otkupio? Ispuni moju volju i pronaći ćeš moju Ljubav ...