Molitve, Molitva, Portal o molitvama

U subotu, 1. srpnja bilo je još više liječnika, svećenika, a i radoznalog ili pobožnog naroda, iz svih društvenih slojeva. Vizije su trajale dva sata, ali je za djevojčice to izgledalo kao dvije minute. Anđeo im je po prvi put govorio; kazao je da će sutradan doći Presveta Djevica. Kao i u Fatimi anđeo je djecu pripravljao za njezin dolazak. U svom dnevniku Končita opisuje tok razgovora. Ona navodi da je anđeo kazao, da će se Djevica ukazati kao Karmelska Gospa. Djevojčicama je govorio i o nekim zbivanjima koja su pratila njegovo prvo ukazanje. Kao i u Fatimi, to je bio arkanđeo Mihael.

Djevojčice su ga pitale i za značenje teksta koji su vidjele; on odgovori da će im to Presveta Djevica objasniti. Narod je radoznalo očekivao sutrašnji dan.

U nedjelju, 2. srpnja, sv. misa bila je svečano celebrirana. U tri sata poslije podne molila se krunica u crkvi. Svjetina je bila ispunila San Sebastian de Garabandal; ljudi su se tiskali 'kroz uličice. Svi su htjeli da vide male vidjelice. Bilo je jedanaest svećenika i više liječnika.

Nisu još bili došli do onoga mjesta na stazi, sada nazvanog »cuadro«, jer je bilo ograđeno, kada djevojčice ugledaše Presvetu Djevicu koja im je dolazila u susret. Uz nju su bila dva anđela, jednako obučena. U jednome prepoznaše sv. Mihaela; drugi im je bio nepoznat. Prema Končiti, oni su nalikovali jedan na drugog »'kao blizanci«. S desne strane Djevice bilo je veliko oko, u jednom plamenom okviru u kojemu se izdvajao trokut i tekst napisan slovima nekog nepoznatog pisma, po svoj prilici istočnjačkog. »Možda je to bilo Božje oko...«, piše Končita u Dnevniku. I mnogi drugi shvatiše tu sliku kao simbol ideje Boga.

S najvećom prirodnošću djevojčice su govorile s pojavom, čak i o običnim stvarima iz seljačkog života. »Ona se smiješila svemu onome što smo pričali«, priča nam Končita. S djevojčicama je molila krunicu; u početku ih je nastojala naučiti da dobro mole, a kasnije je s njima ponavljala samo Slava Ocu. Poruke su bile dane posredstvom riječi, ali i simboličkim predodžbama. Tako, na pr.: »Evo, kalež je prepun«, rečenica koja se često čula u Marijanskoj Apokalipsi, konkretizirala se pred malim vizionarkama u viziju velike čaše iz koje 'kaplje krv i suze.

Sačuvane su magnetofonske trake na kojima je zabilježeno moljenje krunice i pitanja djevojčica. Ako se usporedi moljenje krunice u normalnom stanju ovih djevojčica s moljenjem u ekstazi, lako se može shvatiti da je pred njima netko tko im je veliki uzor.

Djevojčice su ovako opisale Gospu: »Ona je nosila bijelu haljinu i plavi ogrtač; imala je krunu od zlatnih zvijezda. Ruke su joj bile duge, u desnoj ruci držala je škapular kestenjaste boje. Kosa joj je bila duga, tamno kestenjasta i valovita, s razdjeljkom na sredini. Stas joj je vitak, nos fini i dug, usne prelijepe. Pojava je mogla imati sedamnaest godina ...« Sve četiri djevojčice osobito su spominjale njezin glas koji se ne može oponašati, s čarobnim i melodioznim kadencama. »Ni jedna žena ne nalikuje na Presvetu Djevicu, ni po glasu ni po bilo čemu«, piše Končita. Ponekad je Djevica držala Dijete Isusa u naručju. Više puta je davala Dijete u naručje djevojčicama: one kažu da su osjećale težinu, ali, kao da ipak nisu bile u dodiru s malim tijelom. Pojave su uvijek bile okrenute licem prema djeci; povremeno je vjetar pokretao Djevičinu kosu.

Djevica se predstavi kao Karmelska Gospa. Djeca nisu znala da se u nekim starijim pojavama Karmelske Gospe ona pojavljuje u bijeloj haljini i plavom ogrtaču.

Poslije ekstaza sve ih je posebno ispitivao Don Francisko de Odriozola, svećenik santanderske dijaceze, koji saopći narodu ono što je čuo od vizionarki.

Sutradan, u ponedjeljak 3. lipnja, nastaviše se ukazanja. Najprije su djevojčice bile u školi, gdje im je učiteljica, gospođica Serafima Gomez, brišući suze u očima i grleći ih, kazala da su one od Boga izabrane za jednu izvanrednu čast.

Poslije školskih satova okupljeni su ih ljudi požurivali da odu na mjesto zvano »cuadro«, da mole krunicu. Tad po prvi put saznaše ljudi da one, pred svako ukazanje, imaju neke »pozive«. Naizmjenično su bila tri takva poziva; ti pozivi nisu bili riječima iskazani, nisu bili ni osjetilni, bili su poput neke unutrašnje radosti koja je sve više rasla. Najprije bi osjetile neku blagu radost, zatim još jaču, a kod trećeg poziva postajale su razdragane i potpuno zahvaćene nekom neshvatljivom radošču: to je bio trenutak ukazanja.

Kada je čuo za ove pozive, župnik odluči da odijeli djevojčice. To odobriše i ostali ljudi. Razdvojiše ih, ali se već tog istog dana utvrdi da su one u isti čas dobile poziv i, sa različitih strana, dođoše istovremeno na mjesto zvano »cuadro«. U tom trenutku im se ukaza Djevica s Djetetom Isusom, oboje bjehu nasmiješeni. Djevojčice su u ekstazi otpočele svoj neposredni dijalog; odmah su pitale zašto nije došao arhanđeo Mihael i drugi anđeo. Roditelji djece, kao i ostali prisutni, počeše davati razne predmete da bi ih Gospa poljubila i ona to učini; u početku, nemajući kod sebe pobožnih predmeta, nudili su kamenčiće i Djevica nije odbijala da ih poljubi, jer će ih ona čuvati kao najdraže relikvije; kasnije davahu sličice, krunice, medaljice i druge pobožne predmete. Neki čovjek dade staru kutiju za lijekove. Svi pomisliše da u tome ima nečeg bogohulnog i da će Gospa odbiti da to poljubi. Međutim, ona poljubi kutiju i reče da je za vrijeme španjolskog građanskog rata ta kutija služila za prenošenje posvećenih hostija bolesnicima. Sličan slučaj se jednom desio i sa zlatnom pudrijerom. Djevojčice, poslije ekstaze, rekoše da je Djevica kazala da je i u toj pudrijeri nošena posvećena hostija bolesnicima. Vlasnici se začudiše, jer za to nitko osim njih nije znao.

Končita je jednom kazala da će Isus učiniti čuda s tim predmetima poljubljenim za vrijeme ekstaza. Ta čudesa će učiniti prije i poslije Velikog Čuda, a »osobe koje ih budu nosile s vjerom, imat će čistilište već na ovom svijetu.«

Govori se o brojnim čudesnim izlječenjima, zahvaljujući tim predmetima i na zaziv Karmelske Gospe. Sa svih strana se govori o obraćenjima i drugim čudesima, kao što se govori i o neobičnim »svojstvima« tih predmeta, oko kojih se katkada osjeća divni miris, neshvatljivo izmiješan miris ruža i miris tamjana.

U ekstazama lica djevojčica bijahu divna. Kada bi Gospa odlazila, one bi osjećale veliku bol rastanka. Tako je bilo i tog ponedjeljka.

Dana 4. lipnja, bilo je u Garabandalu još više naroda. Navečer se molila krunica u crkvi, i na završetku molitve djevojčice dobiše drugi poziv. One potrčaše čudesnom lakoćom prema onom njihovom »dijelu neba na zemlji«. Narod potrča za njima; zadihani i oznojeni trčanjem uz brdo, ljudi se začudiše kad vidješe da su djevojčice stigle bez ikakva napora, jer njihovo disanje bijaše normalno i nije bilo traga znoja na njihovu licu; »to je bilo kao da nas je Presveta Djevica prenijela«, kaže Končita u Dnevniku.

— To je poruka, koju ću vam kazati i ponoviti pred narodom 18. listopada.

TREBA DA ČINITE VELIKE ŽRTVE!
TREBA DA ČINITE VELIKE POKORE, DA ČESTO POSJEĆUJETE PRESVETI SAKRAMENAT
PRETHODNO, TREBA DA BUDETE DOBRI
AKO TOGA NE BUDETE ČINILI, DOĆI ĆE KAZNA!
EVO, KALEŽ JE PREPUN,
AKO SE NE IZMIJENITE, DOĆI ĆE VELIKA KAZNA.

Tada Končita, kako ona svjedoči u Dnevniku, nije toga shvatila.

U drugoj polovini srpnja zabilježene su prve ekstatičke kretnje, kao i ekstatički padovi. Tokom ekstaza su tijela bila veoma teška. Jednom je neki liječnik podigao Končitu, ali mu je djevojčica, postajući sve teža ispala iz ruku, s visine od jednog metra, i ostala na koljenima ukočena. Sanchez Ventura piše da je bilo skoro nemoguće svladati ukočenost njihovih udova. Samo su jedna drugu mogle s najvećom lakoćom podići, kao da nemaju nikakve težine, a one su to radile kada je trebalo Gospi pružiti da poljubi neki predmet.

Postojala su mišljenja da Končita vrši utjecaj na druge djevojčice, pa liječnici i neki svećenici odlučiše da je pošalju u Santander. Bili su uvjereni da će prestati te pojave koje su oni smatrali kao sasvim naravne, ili pataloške, ali malo tko od njih kao nadnaravne. S dječjom naivnošću Končita piše u Dnevniku: »Istog dana upitah Djevicu da li me pušta da idem u Santander i ona nije kazala da ne idem.«

Dana 27. srpnja Končita je na trgu pred jednom crkvom u Santanderu pala u ekstazu pred mnoštvom, koje se tu bilo okupilo, baš u onom datom času kada su njezine drugarice imale viđenje i s Gospom razgovarale na mjestu kod pinija u Garabandalu. Djevojčicama koje su ostale na selu, Gospa je za vrijeme tog ukazanja kazala da je i Končita u Santanderu vidi, jer su male bile tužne zbog Končitinog odlaska.

Poslije ekstaze Končitu uguraše u jednu kancelariju, gdje ju je ispitivao svećenik Francisko de Odrizola i liječnik dr Pinjal, koji joj reče:

Končita je bila dovedena k svećeniku pozitivistički nastrojenom, predstavniku službene nauke, koja često poprima karakter karikature religije. Končita je prasnula u smijeh kada joj je Dr Pinjal kazao da ga gleda u nos. Poslije toga je odvedoše doktoru Morales, kao i mnogim drugima. Oni utvrdiše da je Končita zdrava, a da su ta ukazanja samo san.

Što je san a što je stvarnost: dok Gospa ponavlja da se probudimo iz sna i otresemo lažnih đavolskih predstava, dotle nas drugi uvjeravaju da je cijeli nadnaravni svijet samo jedan san i nastoje »očistiti ljudsku svijest od mitova«.

I Končitina mama povjerova u nalaze liječnika, a djevojčici prepisaše terapiju: da ostane u Santanderu i da se zabavlja, da ode na plažu i u društvo mladih. Mistici, poput Arškog župnika, vidješe gomile đavola oko plesnih sala; i u Garabandalu djevojčice jednom dobiše kratku poruku: «Presveta Djevica danas neće doći, jer u selu postoji grupa koja pleše.« Od Amsterdama do New Yorka mnoge su crkve pretvorene u plesne sale; u kapeli na monparnaskom kolodvoru »služba Božja« pretvorena je u igru, u režiji jednog čudovišnog svećenika; postoji čitava tendencija »liturgijske obnove« u smislu da se žrtva pretvori u banket i zabavu homo ludensa, tj današnjeg »čovjeka koji se zabavlja«; o tome kako se crkve pretvaraju u plesne hramove govorila je Presveta Djevica i u jednoj poruci Alojziji Lex, u Eisenbergu; o plažama je govorila u San Damianu i u Baysideu.

Končitu odvedoše do plaže i na zabave; trebalo ju je izliječiti; tako su mislili oni koji nisu više u stanju donijeti prave lijekove bolesnom čovječanstvu.

»I kako sam odlazila svakog dana na plažu, Presveta mi se nije ukazivala«, piše Končita u Dnevniku.

Čitava civilizacija već je na pragu da postane potpuno poganska; to je bio i program tajnih društava koja su predano radila na dekristijanizaciji svijeta; putem modernizma oni nastoje taj sotonski duh unijeti i u Crkvu; plesovi u crkvama, bit muzika itd, samo su dio jedne sotonske strategije, na koju nas ukazanja upozoravaju, kada već nismo sami budni i čvrsti u vjeri.

Kada smo spomenuli plaže i nastojanje da Končitu »zabave« u Santanderu, spomenimo još jednom jabuku, koju su djevojčice srele na svojoj stazi, s koje su ubrale primamljive plodove i — tako se »lijepo zabavljale« dok nisu osjetile — kajanje. U modernoj poganskoj simbolici plod jabuke je postao pomodni znak. Sistematski se propagira taj znak; na majicama se slika velika jabuka koja je nagrižena; poznati ansambl »Bitlsi«, koji su pjevali i pjesme sotonskog sadržaja, otvaraju butik »Jabu-

ku«, a fotografima moderne pornografije omiljena je tema žena i jabuka; tokom ove, 1974., pojavili su se skoro istovremeno, veliki magazini Stern i Espresso s varijantama nove Eve, s jabukom, a iste te godine u Belgiji je izašla na glasanje nova partija žena koje teže za »emancipacijom« čiji je izborni plakat predstavljao veliki plod jabuke, na kojoj je bio bijeli odgrizak u obliku kontura granica Belgije. Ta jabuka je simbolizirala pogansko, svjesno, sotonsko protivljenje Božjim zabranama.

Poslije izvjesnog vremena, liječnici su zaključili da je Končita izliječena. Ona se mogla vratiti na selo, gdje joj je srce bilo ostalo, među borovima. Možda je i kazala da ne vidi više Gospu, možda je i zanijekala. Zar i sveti Petar nije zanijekao?

Onog dana kada se je našla u svojoj kući, u Garabandalu, ostale djevojčice bile su u ekstazi, i, baš u tom trenutku, Gospa im je kazala da je Končita stigla kući.

I u kolovozu nastaviše se ukazanja. 1. kolovoza imale su djevojčice tri viđenja. Tokom jednog, djevojčice su molile: »Sveta Marijo, Majko Božja i — 'naša majko'...« Marija im je kazala da je to lijepo, ali da taj oblik ne treba upotrebljavati, jer ga Crkva nije uvela. Svuda se, naime, strogo drži utvrđenih oblika pobožnosti. U jednom pismu, koje je Končita pisala o. Albi, iz Barcelone, 10. studenog 1965. ona kaže: »Ništa nam ne koristi vjerovati u realnost ukazanja, ako ne izvršavamo zahtjeve poruka; bolje rečeno, ako ne izvršavamo učenje Crkve.« Dana 3. kolovoza imale su ekstatičke padove. »Različiti su stavovi djevojčica u ekstazi, ali su uvijek dostojanstveni i pristojni«, pisao je otac Royo Marin, u svom djelu Teologija kršćanskog savršenstva.

3. kolovoza tri su djevojčice pale na stepenice oltara u crkvi; toga dana je Končita stigla iz Santandera i Djevica im je to kazala.

Dana 4. kolovoza zabilježeni su prvi ekstatički marševi; tokom ekstaza, djevojčice su hodale, ili trčale, nevjerojatnom snagom; iako su im glave bile zabačene unazad, i hodale neravnim kamenitim stazama, one se nikada ni-su spoticale; tokom tih ekstatičkih marševa bilo ih je nemoguće zadržati. Kažu da su jedva dodirivale zemlju, kao da su imale »krila na petama«. Nisu pokazivale ni najmanji zamor, što ne bi mogli postići ni najbolji sportaši. Često idu zajedno, ponekad se razdvoje, prateći svoje vlastite vizije, a onda se opet skupe na nekom mjestu, i nastave zajednički hod. Otac Royo Martin, u spomenutom djelu, piše: »Poneki sveci, tokom svojih ekstaza, razgovaraju s objektom svojih vizija koji gledaju i kreću se u ekstatičkom hodu. U tom pogledu poznati su slučajevi sv. Katarine Sijenske i sv. Magdalene de Pazzi.«

Dana 5. kolovoza, djevojčice su u ekstazama nevjerovatnom brzinom silazile od pinija ka selu. Končita je molila oproštenje za svoje odlaske na plažu u Santanderu. Ponekad su djevojčice, u ekstazi, na koljenima silazile od borova do sela.

Kada je umro Luis Maria Andreu, na putu iz Garabandala, nekoliko ljudi, koji su prisustvovali njegovoj smrti, kazali su spontano: »Umro je od radosti.«

Braća Luis i Ramon Andreu, oba iz Družbe Isusove, došli su u Garabandal koncem srpnja, dok je Končita bila još u Santanderu. Kao i većina, nisu vjerovali u ukazanja. Ramon priča da je prvi put došao na nagovaranje nekih prijatelja. Kada je vidio djevojčice u ekstazi, kazao je u sebi: »Ako je sve to istinito, neka jedna izađe iz ekstaze, a druge neka ostanu.« I upravo što je to pomislio, Mary-Loli dođe k sebi, pogleda ga i nasmiješi se.

— Pogledaj u Jacintu, ona je još u ekstazi, reče joj otac Ramon. Po prvi put joj se dogodilo da je vidjela neku od djevojčica u ekstazi; obično su istovremeno ulazile u ekstazu, i zajedno prestajale da imaju viđenje. Mary-Loli opet, u taj čas, ugleda Gospu; ona uđe u »polje vizija«, i Jacinta je upita, kada je ponovo ugleda: »Loli,zašto si bila otišla?« I, kao da je dobila obavještenje od Gospe, poslije kraće pauze Loli odgovori: »Ah, to je zbog toga, dakle, da bi on vjerovao!«

8. kolovoza bio je nezaboravni dan u Garabandalu. Braća Andreu došla su zajedno. Župnik predade ocu Luisu ključeve od crkve, jer je toga dana morao da otputuje u Torrelavega. S najvećom pobožnošću Luis Andreu je služio svoju posljednju sv. misu; mnogi su bili ganuti. Neki su kazali da su vidjeli suze na njegovu licu.

U devet sati i trideset i pet minuta, istog tog dana, djevojčice su, pred glavnim oltarom, imale svoju drugu ekstazu. U ekstazi izađoše iz crkve i pođoše prema mjestima gdje su prije imale viđenja. Neshvatljivom brzinom išle su k borovima.

— Da ovo je pravo mjesto gdje treba podići kapelu. Kleknuše, zapjevaše himnu svetom Mtihaelu, poljubiše nešto u zraku. Otac Luis bio je blijed; on uzviknu četiri puta, jasnim glasom: »Čudo, čudo ...!«

Kazali smo da su djevojčice u ekstazama vidjele samo jedna drugu kao i nebeske osobe; nije se dešavao nikakav izuzetak. Ali, te večeri, otac Luis Maria uđe u »polje vizija« malih vidjelica iz Garabandala. »Mi smo ga dobro vidjele, iako tokom ekstaza ne vidimo nikog, osim Presvete Djevice«, piše Končita u Dnevniku. Naše zemaljsko vrijeme, naša temporalnost i relativnost, ne važe za vječnost i apsolutnost Neba; otac Luis Maria vidio je Presvetu Djevicu, ali mu je ona pokazala i buduće Veliko Čudo, koje će tek biti navješteno u Garabandalu.

Presveta Djevica je učila djevojčice da pravilno mole Credo, Salve i druge molitve. Djevojčice su, poslije ekstaze, detaljno opisale oca Luisa Mariju u trenutku kada je ugledao Gospu: klečao je, čelo mu je bilo orošeno znojem. Djevojčice su imale dojam kao da mu Gospa kaže: »Za kratko vrijeme, ti ćeš biti pored mene.«

U ekstatičkom trku djevojčice su odlazile prema selu. Marija Dolores izgubi malu krunicu. Bila je vlasništvo oca Luisa, a on ju je dao djevojčici, da bi je Gospa poljubila. U ekstazi djevojčici je točno pokazan kamen gdje se krunica nalazi. Otac Luis reče Mariji Dolores: »Ne idi noćas po nju, a sutra, ako ja ne dođem, daj je mom bratu Ramonu; on će sigurno doći.« Sutradan je nađena krunica, baš na onom mjestu gdje je Gospa kazala da se nalazi, ali otac Luis bio je već na onom svijetu.

U jedan sat poslije ponoći isusovac je bio u Cosiju, gdje je sreo župnika iz Garabandala, Don Valentina. Isusovac mu reče: — Don Valentine, istina je ono što djeca kažu; ali vas molim da te moje riječi ne ponavljate, jer Crkva nije nikada dovoljno razborita u ovoj vrsti stvari.

Don Valentino je to odmah zapisao u svoj dnevnik. Otac Luis nastavi u jednom džipu prema Aguilar d'Campos. Na putu je malo prodrijemao. U Reinos stigoše u četiri ujutro. Svi siđoše da se osvježe na jednoj česmi; u kolima osta samo otac Luis. Posljednje njegove riječi bile su, kada je ponovo bio sa svojim suputnicima: — »Ja sam presretan. Kakav dar mi je dala Presveta Djevica! Kakva sreća što imamo takvu majku na Nebu! Ne treba se plašiti zagrobnog života. Djevojčice su nam pokazale, kakav stav treba da imamo prema Presvetoj Djevici. Za mene nema nikakve sumnje: Svi ti događaji su istiniti. Zašto je Presveta Djevica nas izabrala? Danas je bio najsretniji dan u mom životu.«

Prestade da govori. Zabaci glavu. Učini im se da gubi svijest. Carmen Fontaneda, supruga Don Rafaela Fontanede, kojemu dugujemo opis posljednjih trenutaka oca Luisa Marije Andreua, opipa puls svećenikove ruke; on više nije bio u životu. Zazvoniše na vrata klinike, ali bolničarka, koja izađe, odmah je vidjela da je isusovac mrtav.

Ovdje se ne završava povijest smrti oca Luisa Marije Anreu, isusovca, profesora teologije na Fakultetu koji Družba Isusova ima u gradu Ona, u provinciji Burgos, koji je studirao u Insbruku i u Rimu, a u času smrti imao trideset i šest godina. U stvari njegova smrt je bila bez agonije. Na usnama mu je ostao osmijeh.

Otac Royo Marin, pisac Teologije kršćanskog savršenstva, kaže: »Dan kada dođemo u ruke Božje uistinu je najsretniji dan našeg života.« To je kazao zato, jer su se neki pitali: »Zar najsretniji dan u životu jednog svećenika nije dan njegova zaređenja?«

Djevojčice nastaviše da razgovaraju s 'ocem Ludsom tokom svojih ekstaza. Po njihovu pripovijedanju, tokom ukazanja one vidješe osobitu svjetlost i začuše glas oca Luisa, iz te svjetlosti; on ih je učio, u tim viđenjima, moliti na grčkom; Končita u pismu ocu Ramonu Andreu, Luisovu bratu, piše da ih je on naučio divnoj pjesmi na francuskom, Espoir, Nada. Ramon Andreu je posvjedočio da je, tokom ekstaza tih djevojčica, i sam čuo kako govore na stranim jezicima, kako saopćavaju pojedinosti o pokopu oca Luisa, koje one nikako nisu mogle znati: da je mjesto kaleža, kako je trebalo, pokopan s križem u rukama. One su također znale mnoge pojedinosti iz života oca Ramona, koje je mogao znati samo njegov brat. Don Ramon je provjeravao neke podatke i utvrdio da se oni slažu u svim detaljima. Znale su i podatke iz života oca Luisa koje je Don Ramon bio sasvim zaboravio.

Treba svakako citirati i pismo što ga je Končita pisala ocu Ramonu 2. kolovoza 1964.: »Dana 18. srpnja (1964.), imala sam unutrašnje glasove (locution), i od njih saznah da će sutradan poslije 'Čuda', vaš brat izaći iz groba, i da će njegovo tijelo biti netaknuto.«

Poslije tih događaja u Garabandalu, majka Don Luisa, uđe u jednu redovničku zajednicu; od šest sinova četiri su bili isusovci. Svečano položi zavjete 19. ožujka 1965. Sveti Otac Papa Pavle VI, poželje da preostala tri brata isusovca budu toga dana uz majku i lično se založi kod isusovačkog generala, a bratu Marcelinu plati i putne troškove od Formoze do Španjolske i natrag.

U Garabandalu, kao i u mnogim drugim mjestima Marijinih ukazanja, osobita je pažnja poklonjena svećenicima. Djevojčice u Garabandalu veoma su se radovale dolasku svakog svećenika ili redovnika.

»Da, Ona želi da svećenici dođu«, ponavljale su djevojčice veoma često. Gospa pokazuje najveću brigu za njih. Poruke La Salette i Fatime, koje se odnose na svećenstvo, ponavljaju se i u Garabandalu. A za sve to vrijeme, od La Salette do danas, objavljeni su brojni dokumenti i knjige, u kojima dolazi jasno do izražaja taktika tajnih društava i protukršćanskih pokreta, u njihovoj težnji da korumpiraju svećenstvo, izazovu unutrašnje sukobe u Crkvi i unesu duh pobune. »Kardinali će se sukobljavati s kardinalima, biskupi s biskupima...« Ali kao da se netko potrudio da sve te knjige i svi ti dokumenti padnu u zaborav, bez obzira što je stvarnost, svakim danom, potvrđivala istinitost tih paklenih namjera.

Trebalo bi napisati posebno djelo u kojem bi se briga Gospina za svećenike objasnila tom sotonskom taktikom i jasno vidjelo kako su to »sotonski dimovi ušli u Crkvu kroz neku pukotinu«, kako je to metaforički kazao Papa Pavao VI.

Končita i Loli prestrašene u ekstazi

U radosnom razgovoru s nebeskom Majkom