Molitve, Molitva, Portal o molitvama

U francuskoj pokrajini Bretanji nalazi se mali zaselak zvan Kerizinen, sa svega tri-četiri kućice. Kraj je vrlo siromašan, a dakako i ljudi koji ondje žive. Kuće su udaljene jedna od druge. U kućici seljaka Ivesa Ramoneta dogodilo se, oko godine 1910., nešto posebno.

Kućica ovog seljaka zapravo je štala, u kojoj su bile dvije krave, ali je, ujedno, služila i kao stan tih siromašnih ljudi. Pregrađena je na dva dijela, tako da su u jednom dijelu živjele životinje, a u drugom ljudi. Taj siromašni stan imao je tri kreveta. Malo je bilo mjesta za kretanje. U jednom su krevetu bili roditelji, a drugom dječaci, a u trećem djevojčice. Tu je, dakle, živjelo deset osoba: Yves Ramonet i žena mu Marija rođena Portel, četiri dječaka i četiri djevojčice. Peta djevojčica je umrla kad joj je bilo tek nekoliko mjeseci. Ostala su djeca bila zdrava, jer ih je krijepio morski zrak, izuzev male Lujze (Marija Jeanne Luise) , koja je bila slabog zdravlja.

Lujza je rođena 7. listopada 1910., na dan Kraljice svete Krunice. U drugoj je godini slomila desnu nogu. U devetoj se godini pokazalo da ima malo kalcijuma u tijelu.

Uvijek je stoga bila slaba i umorna. U školu je pošla tek u jedanaestoj godini. Kasnije je bila vanjski đak u jednom internatu. Svega se dvije godine školovala, a stečeno znanje bilo je oskudno i površno.

Zbog siromaštva djeca su rano išla trbuhom za kruhom; samo je Lujza, zbog slabosti, ostala kod kuće.

Roditelji su bili dobri kršćani, a naročito majka. Odgajala je svoju djecu strogo, a susjednu je djecu poučavala u katekizmu. Umrla je rano, već u četrdesetsedmoj godini, 14. veljače 1927.

Ubrzo iza toga umre još dvoje djece od tifusa, Josip i Eufrazije. Potom se vratiše kući dvije kćeri, da zamijene umrlu majku. Brzo iza toga umro je i otac, više od žalosti nego od bolesti. Umro je 2. kolovoza 1930. Od tada je Lujza morala raditi seljačke poslove, jer je Ivan, najstariji brat, otišao u vojsku. Bio je zarobljen, a poslije oslobođenja oženi se i ostavi rodnu kuću. Ostala braća otiđoše na more. Uskoro je Lujza ostala sama u kući. Pomagali su joj susjedi. Ostala joj je jedna krava, jedan stol i krevet.

Kad joj je bilo 12 godina primila je prvu svetu Pričest, a onda je redovito obavljala pobožnost prvih petaka. Kako je uistinu bila veoma pobožna, često bi iza sv. Pričesti u sebi čula Isusov glas: »Budi mi apostol ljubavi prema bližnjemu.« Dok joj je još majka bila živa, mislila je da joj je dijete pozvano u samostan. Sestre sv. Tome dvaput su je odbile, radi slabog zdravlja. Postala je njegovateljica djece i poučavala ih u katekizmu. Tako ju je Isus već pomalo pripravljao za službu apostolata među bližnjima.

Posredovanjem dobrih ljudi pošla je 1936. u Lurd. Nadala se ozdravljenju. Nije ozdravila, ali nekoliko dana iza povratka osjetila je znatno poboljšanje zdravlja, tako da je mogla obavljati sve poslove bez poteškoća. Predala se potpuno Bogu.

Danju je napasivala svoju kravicu na livadi. Godine 1936. iznenada opazi Gospu. Gospa je bila u svijetloj kugli. Lujza se baci na koljena pred svetom prikazom. Bio je dan Sedam žalosti Bl. Dj. Marije. Od toga časa započne

Kapelica na mjestu ukazanja n Kerizinenu.

za tu djevojku karizmatičko razdoblje života, koje je trajalo trideset godina. Taj je doživljaj ostao tajna. Čuvala je to u sebi godinu dana. Kasnije su se obnovile ove pojave. Imala je uskoro još dva viđenja. Rekla je to svom duhovniku. On joj je naložio da šuti. Dugo je šutjela, jer je i po naravi bila šutljiva, dok jednog dana tajna nije otkrivena. Ona ju je u povjerenju otkrila drugarici u školi, koja je to razglasila, tako da je o tome ubrzo saznalo cijelo selo.

Naskoro su se počela na mjestu ukazanja događati ozdravljenja, jer se tu pojavio izvor čudotvorne vode. Neka teško bolesna gospođa, koja u bolnici nije mogla naći pomoći, ozdravila je na mjestu ukazanja, kad su ljudi, po savjetu Lujzinu, ondje za nju molili krunicu. Od tada bolesnici dolaze na mjesto ukazanja svake subote, naročito iz drugih, udaljenih mjesta.

Dne 15. rujna 1938., ako 11 sati, na blagdan Sedam žalosti Marijinih, Lujza je sjedila na jednoj uzvisini; plela je i čuvala svoje krave. Iznenada ugleda pred sobom, nekoliko metara iznad zemlje, sjajnu kuglu. U tom blistavozlatnom svjetlu stajala je jedna gospođa. Bila je mlada — možda je imala sedamnaest godina — i bila je neizrecivo lijepa. Oči su joj bile, kao i haljine, vrlo nježne, ali dubokoplave boje. Noge joj se nisu mogle vidjeti; bile su pokrivene haljinom, koja je padala u širokim, bijelo obrubljenim naborima. Jednako bijeli rub imali su i njeni rukavi. Oko pasa je imala dvostruko bijelo uže s čvorovima. Bijeli plašt, što ga je na vratu spajala četvrtasta zlatna kopča, pokrivao joj je ramena i padao sve do ispod koljena. Kosa joj je bila pokrivena nježnom, svjetlobijelom koprenom. Stajala je nepokretno; glava joj je bila malo nagnuta ulijevo, oči upravljene prema nebu, ruku sklopljenih na prsima. Na ruci joj je visjela bijela krunica.

Lujza je bila na trenutak prestrašena. Gospođa joj reče: »Ne boj se. Ništa ti neću nažao učiniti.«

U času ukazanja, Lujza je pala na koljena. Pošto je gospođa djevojku umirila, ponovo joj je govorila. Glas joj je bio pun neizrecive miline i ljepote.

»Idućih godina ti ćeš me često vidjeti; tada ću ti reći tko sam i što hoću.

Novi rat prijeti Evropi. Ja ću ga odgoditi za nekoliko mjeseci, jer ne mogu ostati gluha na tolike molitve, koje se sada u Lurdu k meni dižu i mole za mir.«

Kad je to rekla, podigne se u sjajnom svjetlu, koje ju je okruživalo. Lebdjela je lagano prema gore, prema sjeveru, i iščezne daleko u nebeskoj visini.

Od tada se Gospa pokazivala, kod svakog od mnogobrojnih ukazanja, na isti način, isto obučena, na istom mjestu i nestajala je kao i prvog dana. I svaki put bi Lujza pala na koljena i bila u ekstazi. Prepoznala je u gospođi Presvetu Djevicu.

24. svibnja 1939., za vrijeme devetnice, Gospa je izrazila želju da ovamo dolaze bolesnici, radi ozdravljenja. Svijetla je kugla sišla nad Lujzinu kuću, a svjedoci su bili prisutni na molitvi.

8. prosinca 1953., u 3 sata po podne, spustili su se gusti oblaci nad Kerizinenom. Mnogo je ljudi ondje molilo krunicu. Na svršetku molitve iznenada se oblaci raziđoše; ukaza se plavo nebo i svi opaziše crveno sunce koje kao da naglo padaše prema zemlji. Sunce se razdijelilo na dva dijela, od kojih se svaki počeo brzo vrtjeti oko sebe. Pri tome su se širile na sve strane šarene zrake. Te se godine — a bila je to marijanska godina — još tri puta dogodilo slično čudo sa suncem.

Jednog su dana ljudi vidjeli kako pada nešto svijetlo, poput snježnih pahuljica, na zemlju. A nebo je bilo vedro. Hvatali su ih, ali su im ruke ostajale prazne. I to se više puta ponovilo. Koji put bi osjetili predivni miris od tih pahuljica.

U Kerizinenu je nastao izvor vode, oko trideset metara udaljen od mjesta ukazanja, u jednoj spilji. Inače je u tom kraju vladala oskudica vode. Morali bi pješačiti po vodu čitav kilometar.

Gospa je tražila da joj se ondje sagradi kapela. Sada su slijedila čudesa od čudotvorne vode. Razumije se, jedni su vjerovali u objave i u čudotvornu vodu, a drugi ne, kao i svagdje drugdje u takvim prilikama.

Dvadeset je godina prošlo, a kapela nije bila sagrađena. Taj je narod vrlo siromašan, pa je kapelu bilo teško sagraditi. Nakon jednog ozdravljenja, ipak je nešto učinjeno. Ozdravljenik je dao načiniti malu staklenu prostoriju umjesto kapele. Poslije staviše lik Gospin u tu staklenu kutiju, a Gospa bi onda nad njom lebdjela pri ukazivanju. Tek 1956. godine sagrađena je mala kapela i u njoj jedan oltar, da bi se mogla služiti sveta misa. Otada su se ondje redovito molile krunice.

Lujza je bila preslaba da svakodnevno ide na sv. misu u obližnju župu, četiri kilometra daleko. Svakodnevno je, na mističan način, primala svetu pričest. Dolazila bi jedna ruka i pružala joj hostiju. Samo ju je nedjeljom primala od svećenika. Ostalih dana, neka bi joj ruka pružila hostiju u visini usnica i odmah se povukla. Tada bi često bila prisutna i dva anđela, koji su se klanjali Isusu u sv. Hostiji. Oni se nisu doticali zemlje. Od 1955. sve do 1961. ovakve se mistične pričesti događaju u njezinoj kući.

Ukazanja je bilo svega 71. Za vrijeme ukazanja Lujza je osjećala divan miris ruža. Pred kipom posadiše krizantemu i ona je širila divan miris, sve dok je nisu hodočasnici svu raznijeli — iz pobožnosti, za uspomenu.

Lujza je bila skoro nepismena. Prve su objave kratke, a ostale su iscrpnije. Osim Presvete Djevice, Lujza je vidjela i Presveto Srce Isusovo, svetog Josipa, anđele, kerubine. Bili su to događaji izvanredne ljepote. Viđale su se i druge pojave. Bilo je puno ozdravljenja i obraćenja. Sada se sve utišalo; kao što je sve zanijemilo kada je Isus prestao hodati po Judeji i Galileji. No, Isus je rekao da će se javljati malenima i prezrenima, da posrami učene i ohole. A Kerizinen je, već sada, sveto mjesto, kamo dolaze pobožni hodočasnici.

Objave i ukazanja su brojna, a mi ćemo se ovdje osvrnuti samo letimično na najvažnije i najznačajnije.

Dne 1. svibnja 1944., za vrijeme ukazanja, Lujza je vidjela sliku u Gospinim rukama. Slika je imala dva prizora. S lijeve strane slike vidi se mnoštvo svijeta pod zastavom, a predvode ga svećenici, koji traže od svijeta da stanu u procesiju, ali im s druge strane prijeti jedna pojava. Vidi se đavao u uglu slike. On se pjeni; bjesni na onoga koji nosi zastavu. Na desnoj strani slike stoji Majka Božja i plače. Slika je jasna; lako ju je protumačiti. Još se opaža jedan detalj: jedna djevojka, obučena u plavo i bijelo, moli krunicu, a ispod slike stoji natpis: spas ...

7. listopada 1946. Lujza vidi sliku Gospe s krunicom od bisera i zlatnim križićem, a ispod slike piše: Budite dobri, hrabri. Ustrajte u molitvi krunice; jednog ćete dana pobijediti ...

Majka Božja pita Lujzu hoće li ozdravljenje za sebe, a Lujza odgovara: »Hoću da trpim za spas grješnika.« Gospa joj reče: »Otiđi k župniku i reci mu neka počne rad sa ženama i s djecom; neka mole što više krunica. Treba srčanih duša, molitvenih duša, i župa će se obratiti. Naročito mladež, za koju treba mnogo, mnogo moliti.«

Dana 7. listopada 1947. Gospa govora Lujzi o kaznama i velikim nevoljama nad Francuskom, ali i nad cijelom Evropom. Poziva na molitvu i na pokoru, da se oslabe loši utjecaji na vjeru. Preporučuje krunicu svetim ranama Isusovim.

Dne 27. prosinca 1947. pita Lujzu: »Zašto sumnjaš? Zašto si uznemirena? Čega se bojiš? Vjeruj u mene. Zar ti nisam rekla da će biti velikih poteškoća, koje moraš mirno čekati i dočekati. Ja sam s tobom. O Francuska, zašto ostaješ gluha na moje pozive?! Tvoje će tlo biti pokriveno mrtvima i ljudskom krvlju. Potresi će te tresti i gradovi će biti razrušeni. Ti si ipak određena da spasiš svijet, ali se nećeš spasiti bez same sebe. Bit ćeš kažnjena radi grijeha nečistoće.«

Gospa je rekla Lujzi da će u svijetu biti apostazije, a ona pita: »Što je to?« — »To je grijeh, kojim se odbacuje Krista. Moli svoga duhovnog vođu, da ti to protumači. Kršćanin, koji se odreče Krista, taj je apostata. A takvih će biti mnogo. Ja sam mu dala na znanje (duhovnom vođi), neka vjeruje u moje objave i neka te pouči u svemu što je potrebno. Treba da to javite biskupima, da se i oni angažiraju, da vode narod u procesijama i s molitvama na sveto mjesto ukazanja. Ova se pobožnost mora proširiti, jer sam ja u 20 godina već treći put izabrala Francusku da moje noge stupe na njezino tlo. Teško onima koji to primaju ravnodušno.

1948. Lujzu moli teško bolesna susjeda, da je preporuči Gospi da bi ozdravila. Gospa odgovara: »Tvoja susjeda neće ozdraviti, nego će umrijeti u mjesecu moga Sina jedne subote. No reci joj to tek 10 dana prije smrti, da se njezini roditelji ne bi previše ražalostili.« Tako je i bilo. Dne 29. svibnja 1948. rekla je da dolazi novi rat. Neka Francuska računa na svog susjeda sa istoka. Armija je već spremna; mnogi će izgubiti život, ali ja ću vas sačuvati. Nemoj smetnuti s uma da je Francuska određena za preporod svijeta. Iz nje će izići veliki monarh. Poslat ću jednoga kralja, koji će kršćanstvo braniti i obraniti. Nakon ovoga slijedećeg rata opet će biti rat strašni, najstrašniji, no nakon toga će moje sluge i vjernici, koji ostanu na životu, uživati takav mir, kakva nije bilo na svijetu nikada. Crkva će biti tako slavna, kao još nikada u povijesti, Isus će biti Kralj i ja ću vladati uza svoga Sina na zemlji. Ovaj bi rat mogao biti uklonjen ili smanjen, kada bi se ljudi mnogo molili i kada bi se obratili Bogu. Na ovom tlu bi nastao novi Lurd. kad bi se ispunile moje želje.

6. kolovoza 1949. — Govori Gospa: »Stojim između Boga i vas, da odgodim Božju pravdu i kaznu. No ipak se čovječanstvo neće smiriti. Čovječanstvo neće promijeniti svoj život. Zato će doći stroga Božja kazna na čovječanstvo. Doći će mnoga trpljenja; stoga ja dolazim, da ljude povučem Kristu i da očuvam ljudski rod od propasti, koja može doći iza prestrašnog rata. Francuska je određena da pomiri svijet s Bogom. Određena je da poveže potrgane veze između Boga i ljudi. No, sudbina je svakog naroda u vlastitim rukama. Ako Francuska posluša moje riječi i savjete, bit će očuvana ..., osvijetljena divnim svjetlom.

Ja dolazim na svijet kao dobra majka. Vi ste moja djeca i ja vas sve volim i učinit ću sve da vas spasim. Svijet može osigurati mir, no za taj mir mora se boriti ne oružjem, nego molitvama, žrtvama i pokorom. Treba da molite krunicu. Ona je kao vijenac mirisnih ruža, kojima kitite moju glavu. To je, koliko sam puta već rekla, najmoćnije oružje na svijetu. Po molitvi će Bog skratiti kazne ili ih posve ukloniti. Ja sam kao kapetan broda. Vidim iz daljine sve valove koji prijete čovječanstvu, vidim sve opasne struje koje bi mogle potopiti brod Crkve i vjere. Ja zato često dolazim, da spasim, što se da spasiti. Svoju zemlju predajte u ruke Božje. Bit će to onda svijet mira i ljubavi.

1. listopada 1955. rekla je: »Bog može još dugo čekati, a što će biti ako padnete u pandže sotone? Svijet lebdi nad ponorom. Već sam ga mnogo puta spasila po molitvi krunice. Sada je u svijetu teža situacija nego što je ikad bila. Razna ubojita oružja mogla bi načiniti kraj svijetu. Zato pozivam vjernike na molitvu krunice, ali sve pozivam. S krunicom u ruci vi ste najmoćniji protivnici neprijatelja vjere. Svijet će biti spašen unatoč silama sotone i njegovih slugu. Pobjeda je na mojoj strani.

Potom se Lujzi ukazao i Isus. I Isus i Marija pokazali su svoja presveta Srca, koja probada jedan mač. Iz srca su prodirale sjajne zrake sve do zemlje.

Narod je dolazio na ovo mjesto u velikom broju, a Gospi je to bilo drago. Ali je sa žaljenjem rekla da mnoge sluge Kristove to uzimaju neozbiljno. »Neka nam radije pomognu spašavati duše, nego da se drže po strani i kritiziraju. Dok oni kritiziraju, mnoge duše upadaju u đavolske mreže i u pakao. Moli svećenike da nam pomognu. Preko ruku svećenika teče milost. Oni čiste duše i privode ih Presvetom Trojstvu. Tajna je velika; da ove dvije ljubavi: moga Sina i moja po Duhu Svetom spašavaju duše, a u tom poslu treba nam pomoć svećenika. Bez Majke nema ni Spasitelja, nema ni spasenja, nema ni spasenja, nema ni Crkve. Svećenici to dobro znaju i neka me ne ometaju. Oni imaju veliku moć po sv. misi. Bez sv. mise ne može opstati ni sv. Crkva. Danas moderna Crkva govori: Bog i molitva bili su dobri prije, a sada su se vremena promijenila i mi s vremenom. Danas teže samo za novcem i za zabavama. No Bog se ne mijenja. Ni Sudac se ne mijenja. Isusu je drago da se Njegova Crkva neprestano i žarko moli. Ona od toga i živi.

Isus se tuži na nehaj i mlakost duhovnog života u Crkvi među kršćanima. »Prolazite pokraj zdenca i žedni ste; žedne su vam duše duhovne jakosti i snage za podnašanje životnih poteškoća, tereta i križeva; prolazite, a ne bi se napajali i okoristili snagom života, jakosti i svetosti.«

Gospa je jednom počela govoriti, ali ne na bretonskom, nego na nekom drugom jeziku. Pitali su je zašto govori tim jezikom. Ona je odgovorila: »Došla sam da i drugi čuju, da se okoriste sa mnom; to govorim njima što i vama. Postoji jedan jezik, koji vrijedi za cijeli svijet, a to je jezik ljubavi. Ali, toga nema. Ljubite sve. Činite dobro svima. Bog je za sve. Svi smo jedno tijelo u Isusu.«

1. lipnja 1956. Gospa govori: «Čovječanstvo tone sve dublje u zlo i u nerede. Ono stoji na rubu propasti. Prijeti mu velika katastrofa. Svakog časa može srdžba Božja provaliti na svijet. Zahvalite meni, što još nije. I zahvalite dušama koje mole.«

Zatim govori Naš Gospodin Isus: »Ako budem kaznio svijet, kaznom koju zaslužuje, to će biti brzo izvedeno. Jednim udarcem smrvit ću svijet. No, tu stoji moja Majka. Njezine suze i molbe čine ravnotežu i svijet još nije kažnjen.«

Gospa reče: »Sjedinite se svi sa mnom u molitvama i pokorama, da mojim suzama i vašim molitvama spriječimo ono najgore, uništenje svijeta. Istina, zlo raste, ali je Srce moga Sina milosrdno i ono traži pokoru, da bi se grijesi svijeta oprostili i da bi svijet dalje živio.«

Isus: »Da ... da, potražite Srce moje prežalosne Majke; ono je most koji vodi k meni. Moje će Srce trijumfirati, ali sa Srcem moje Majke. I svijet će biti spašen po ovim dvama Srcima.«

Presveta Djevica: »Ja sam ovdje i na drugim mjestima. Ja mogu činiti čudesa, ali u tome mi morate pomoći. Molite s pouzdanjem. Molitva je jedina sila, pred kojom se i Bog sagiba.«

Majka Božja: »Znam vašu vjeru i draga mi je, ali pred znakovima i čudesima se svako ljudsko biće povlači, pa i ja. Znakovi su i čudesa Božja milost. Bivaju, kad On hoće.«

14. listopada 1956. Presveta Djevica: »Ti, dijete moje, trpiš. Znam za tu bol. Ali gledaj na mene. I moje Srce krvari. Ugledaj se na mene. Ljubi i tješi me sa svojim narodom. Ujedini se u trpljenju s mojim Sinom i sa mnom, i moli se za svećenike. Kada bi oni znali boli moga Srca, oni bi sve prihvatili, što ja tražim. No, meni preostaje samo plakati.«

31. listopada 1956. Lujza reče Gospi da svi od nje očekuju čudo.

Presveta Djevica odgovori: »Da, ja to mogu učiniti. Sin mi dozvoljava, ali čekajte. Na svijetu nema mira. Bog može brzo s njim učiniti obračun i kazniti ga. Koliko će dugo još moje opomene biti uzaludne? U prvo vrijeme bit će strah na svijetu. Onda tama, a zatim čudo moje prisutnosti među vama. Tada će spasiti i Francusku i svijet. Bit će to novi svijet. Dat ću veliki znak. Iza toga znaka poslat ću branitelja Crkve. Doći će veliki monarh, branitelj slobode i desna ruka kršćanskih vladara. Da li hoćete veće čudo?«

12. siječnja 1957. Presveta Djevica reče: »Svijet je u tami. U magli grijeha bezbrojni su grijesi svijeta. Rasrđeni će Bog poslati kazne. Strašne kazne. Bit će plač i jauk. To je radi svih zabluda. No, te su kazne i za obnovu svijeta i života.«

Dok je to Gospa govorila, držala je u rukama kartu svijeta. Svijet se nije vidio od guste magle i oblaka. Iznenada se zasvijetli vatrena kugla, s lijeva i s desna, i karta se zapali. Potom se pokazala izbrazdana zemlja s velikim provalijama i pustoši od eksplozije. Ondje, na tim površinama, uopće nije bilo života. Sve je uništeno. Zatim dođe gusta tama, koja je pokrila sliku. Zemlja je utonula u tamu. No naglo se razdanilo. Bio je svijetli dan. Ali je bilo užasno gledati opustošenu zemlju.

»Moja je ljubav prema grješnicima velika. Sve činim da bi ih spasila. Ljudi toga ne prihvaćaju; protive se Nebu.

Tko razumije moje opomene i suze?! Znakovi na suncu i u prirodi najavljuju strašne događaje svijetu. Blizu su velika trpljenja. Blizu su, ali se ljudi ne vraćaju k Bogu. Mnoge su duše prihvatile da budu duše žrtve za spasenje drugih duša. Tim će se spasiti mnogo duša i mnogo svijeta. Potom će svijet biti obnovljen, a Crkva će trijumfirati. Vladat će Srce mog Isusa i moje. Ovo ne kažem samo tebi, nego i svim svojim odabranim dušama; neka opominju svijet na molitvu, na pokoru i na sud Božji.«

16. veljače 1957., Presveta Djevica: »Na svijetu će biti velika previranja, jer je svijet ostavio Boga. No vi gledajte ispod oblaka, kao dugu, Boga, koji će doći u slavi i trijumfu. Crkva će biti slavna kao nikada prije. Moji apostoli moraju mi pomagati zajedno s anđelima i svecima; u tome će biti pobjeda. Ostanite jaki u vjeri. Radite na obraćanju grješnika. Zadnje sredstvo za obraćenje grješnika jest kazna, koje se Bog prihvaća, samo da ljude prizove k svijesti, vjeri i milosnom životu. A, ako ljudi unatoč mojih opomena i prijetnja ostanu u zlu, onda će kazne biti tako strašne, kakve nisu bile nikada u povijesti svijeta. Bog će biti kao vinogradar. Suhe će loze odrezati i očistiti sve, što ne valja, i spaliti, a dobri će ostati i produljiti život na zemlji, ali kao u jednom lijepom nebeskom milosnom stanju života. Zle će Bog u tren oka kazniti munjama i spaliti vatrom. Ipak će molitve pravednika mnogima pomoći da se pokaju i spase. Krv pravednika i mučenika donijet će pobjedu i trijumf Crkvi. Ali ja ću još dugo i dugo upozoravati ljude da izmijene način života, samo da bi se duše mogle spasiti.« Majka Božja pita vidjelicu da li je saopćila Crkvi da se štuju dva Srca. Vidjelica odgovara da je obavijestila, ali od Crkve nema odgovora. Gospa žalosno doda: »A ipak će samo i jedan pogled na ta Srca obraćati mnoge.«

24. svibnja 1958. Presveta Djevica: »Rat nosi sa sobom opasnost, ne samo da se uništi jedan ili drugi narod, nego bi mogao upropastiti i cijeli svijet. Cijeli svijet treba Bogu preporučiti. Ako Bog i kazni svijet, On to čini da ga spasi za vječnost. Jedini je način, da se izbjegnu ratovi, krvoprolića i kazne: štovanje oba Srca. Duh Sveti je izvor snage. Tjelesni užici sprječavaju da Duh Sveti uđe u ljudska srca. A Duh Sveti je uzeo mene, da preko mene dijeli i sipa svoje milosti Duha Svetoga. Ovo je vrijeme Duha Svetoga, ali i moje vrijeme. To će sada Duh Sveti činiti po vatri ljubavi, koja će paliti sve nečisto u nutrini savjesti. Tim će svijet biti očišćen od zla. No svijet kao da ne sluša ni moj glas, ni moje suze, ni vapaje. stoga će ga Bog kazniti najstrožim kaznama. Nikada se, u povijesti svijeta, nije ponašalo prema Bogu kao sada. Ovo je najgore vrijeme. Stoga Bog zove na strogu pokoru. Zar nije čovjek stvoren da Boga slavi? Stoga Duh Sveti lebdi nad svakom dušom i djeluje u tajnosti, samo da se ta duša ne izgubi za vječnost.«

Isus: »Objavi ljudima da će moje Kraljevstvo biti uspostavljeno usprkos paklenih moći. Vladat ću sa svojom presvetom Majkom.«

28. travnja 1958. Presveta Djevica: »Znam da se vaše trpljenje produljuje. Dani prolaze. Bojite se budućnosti. No strahu nema mjesta.«

Isus: »Jadni ljudi hoće da istraže svemir i šalju onamo instrumente, ali ja sam pokazao, i opet ću pokazati, da sam Bog svega stvorenog, i sunca, i svemira.«

Gospa: »Ljudi se ohole na svoju pamet i time izazivaju Božju srdžbu. A gdje je poniznost? Predstoji užasna revolucija. Budućnost je tamna. Vaše bi molitve mogle smiriti vrijeme, koje je uzburkano. Francuska je dužna dati više hvale Bogu, nego druge nacije, jer sam njezino tlo već treći put izabrala da na njega stanem.«

Presveto Srce Isusovo: »Kad je svijet odbacio Boga, onda je mene Bog poslao na svijet, da ga Bogu privedem. Svijet je i mene odbacio, a ja sam onda poslao svoju presvetu Majku. Ona je poslana s velikom zadaćom na svijet. Da bude veza između mene i ljudi. Vi ne možete doći do spasenja bez moje Majke. Svoju milost dajem sada preko nje. Kroz nju teku sve milosti. Čovječanstvo se bez nje ne može vratiti Bogu. Vrijeme je sada osobito ozbiljno. Stojite pred strahovitim povijesnim događajima. Borba je između svjetla i tame. Ako se ljudi ogluše na Božje milosrđe, onda će otkazati i Božja ljubav; u ovom slučaju glasnica Božje pravde i mira.

Vatrena kiša spalit će nemilosrdno, ali pravedno, sve što nije Božje. Poslije toga će biti jedno stado i jedan pastir. Bit će to doba kao vrijeme prvih Duhova. Kraljevat će ljubav, mir, pravda, istina i milost.«

28. svibnja 1960. Presveta Djevica: »Užasno je i pomisliti na ono što bi moglo doći na svijet, ako ne budete živjeli po volji Božjoj. Rat, potresi, uništenje svijeta, neviđena i nečuvena katastrofa. Molite za oproštenje i pripravite se. Spasit ćete se, jer vas Bog jako voli. On može jednim potezom ruke uništiti sve zlo. To ovisi o vama samima.«

1. listopada 1960. Presveta Djevica: »Pozivam sve ljude dobre volje, na molitve i na žrtve, da se spasi čovječanstvo, koje je sotona zaslijepio; da ne padate sve dublje u grijehe i da ne navaljujete na sebe teške kazne. Stoljećima je vladalo svjetlo, a sada stoljećima vlada tama. Ljudi zloupotrebljavaju znanje, koje ih odvodi od Boga, umjesto da ih privodi Bogu. Nastale su sekte, pobune; lažu protiv Boga i tako strovaljuju duše u pakao. Molite krunicu, da se svijet oslobodi od zabluda.«

18. veljače 1961. Presveta Djevica: »U Crkvi je u svim vremenima bilo proroka. Bilo ih je u Starom Zavjetu, ima ih u Novom Zavjetu. Njima se mora vjerovati. Proroštva su uvijek milost. Bog je po prorocima navještavao velike i strašne događaje, da ljude na njih pripravi. Navijestio je spaljivanje Sodome i Gomore, zarobljenje naroda u babilonskom sužanjstvu, razorenje Jeruzalema, te rasulo izraelskog naroda. U ovo posljednje vrijeme prije konca svijeta, opet proroci imaju tu zadaću, da obavijeste svijet o sudu Božjem. Naročito, bi biskupi i svećenici morali bdjeti nad tim proročanstvima; ispitivati, provjeravati... čuvati, braniti i voditi narod na ta sveta mjesta ukazanja i širiti objave, te pokorom pripravljati na odsudne časove čovječanstva. No ipak, prije ili kasnije bezbožni će svijet biti kažnjen, jer ljudi danas vjeruju samo u ovaj svijet, a ne u nadnaravni. Da li je svijet postao bolji uslijed velikih opomena? Nipošto. O strašne li stvari! Tri četvrtine ljudi živi u grijesima. No Bog nije umoran i čeka na obraćenje.«

Presveto Srce Isusovo: »Zovem se Ljubav. Pun sam smilovanja. Dajem objave, no one se odbacuju. Neizmjerno strašno trpim. Čekam.«

25. travnja 1961. Presveta Djevica: »Žao mi je što sam uzaludno govorila tako dugo. I to sam govorila suznih očiju. Moje su objave kao apokalipsa Ivanova. Poklapaju se s njegovim izjavama. Širite moje obavijesti, budite apostoli ljubavi prema bližnjemu. Bog se ne javlja svijetu da utaži njihovu radoznalost, nego da upozori svijet na opasnosti, koje mu prijete. Sve ove poruke treba prostudirati. One su svjetlo za budućnost. Već je 200 godina zlo na svijetu, a sada ono prijeti čovječanstvu više nego ikada. Bog se služi sa mnom da obavijesti svijet o tome što ga čeka radi grijeha. Služi se sa mnom da obavijesti o ratu, o strahovitom oružju uništavanja, o razaranju i o uništenju, ali i o Božjim djelovanjima na svijet. Pakao hoće razoriti svijet, a služi se ljudima... Neka nitko ne sumnja u to da će svijet imati svoj mir i da će nestati previranja i da će opet doći sreća na svijet! Pomozite mi svojim molitvama. Molitvenom borbom pobijedit ćemo zlo na svijetu. A to će biti događaj svih vremena.«

Isus: — »Moje je Srce ranjeno, ali sam sama milosrdna ljubav! Želim spas svijeta po Srcu svoje presvete Majke. Ona dolazi kao spasiteljica. Bog je imao stotinu mogućnosti da dođe na svijet, ali je htio da dođe iz krila presvete Majke, da vam bude uzor i da vam iskaže dobročinstva. Moja je Majka kao zlatni most između mene i čovječanstva. Posrednica nade. Put mome Srcu punom ljubavi. Želim da ovdje bude mjesto hodočašća. Ako me ljubite, ne dopustite da se i dalje vrijeđa Bog.«

7. listopada 1961. — Presveta Djevica: »Ne dolazim na zemlju da činim čudesa, nego da obraćam i donesem spas mnogima. Sadašnje je vrijeme ozbiljno, tužno. Ljudi se ne prihvaćaju nikakvih sredstava spasenja. Ne mole se. Postoji u svijetu borba, o kojoj ništa ne znaju. To je borba duha. Tu je borbu nametnuo sotona. On je protiv svega što je kršćansko. On razara pravu slobodu djece Božje. On uništava čistoću srca i ostale kreposti. Prijeti zarobljavanjem duha slobode i znanja. Ja sam Kraljica krunice, pobjednica u toj borbi za opstanak kršćanskih kreposti. Povratit ću se da smirim i sredim svijet. Slušajte moje poruke, slijedite ih i po njima živite. Imajte pouzdanje u mene. Ne,... ja vas ne zaboravljam, ali mene su mnogi zaboravili. Zaboravili su i Boga. To tišti moje srce. Svijet je u plamenu zla. Svijet je u opasnoj igri. Vlada oholost. Svi teže samo za novcem i užicima. Zašto tolika mržnja? Zaboravljate na druge. Letargija. Kršćani, budite budni. Budite apostoli. Naoružajte se molitvama.«

U nekoliko poruka Isus govori o presvetoj Euharistiji. Naglašava da je ustanovio ovaj sakramenat kao znak svoje neizmjerne ljubavi i da po njemu daje svoju snagu i hrabrost. Ona vodi k svetosti. A mnogi su ograničili primanje sv. pričesti samo na nekoliko puta godišnje. Svijet želi čudesa. A ovdje je čudo nad čudesima. Ovdje se daje milost u izobilju. »Dođite k meni, tražim duše. Ovdje je bogatstvo.« Isus želi da mi postanemo živi ciboriji, iz kojih će se osjetiti miomiris svih kreposti i lijek kao balzam i duši i tijelu. »Ja sam u posvećenom kruhu radi vas.« Onda Isus govori pred Lujzom o svećenicima u ukazanju od 24. lipnja 1962.

Isus: »O kako želim da mi svećenici budu čisti. Neka budu serafini čistoće. Na oltaru je svećenik drugi Ja. Ja hoću da budu sveti i da posvećuju. Želim također da mi budu Simoni Cirenci, da ublažuju boli mojeg Srca, da me tješe. Želim da sa mnom lijepo postupaju na oltaru. Ja ih držim na Srcu kao nekoć Ivana. Neka budu čuvari moje zarobljene ljubavi i njezini stražari. Njihove su ruke kao prečisto krilo moje Majke, u kojem je vječna Riječ postala tijelom. Iza pričesti ostanite u tihom razmišljanju i razumjet ćete moje želje.«

Zatim dalje, u slijedećoj objavi, kaže: »Mnogi vole obavljati moj križni put, a zaboravljaju moja trpljenja u dušama grješnika. Dnevno proživljavam svoju muku kroz ljubav i mržnju. Ljubav je na oltaru, u kojoj svojom krvlju perem duše, a mržnja obnavlja moje muke i trpljenje kao na križu prvi put. Svećenici, priređujte mi pravi stan u srcu ljudi.«

27. lipnja 1962. tuži se na ljudsku nezahvalnost: »Gaze nogama moj križ, moju prisutnost u sv. hostiji. Ima mnogo Heroda. Mržnja neprijatelja raste, a ja ipak ostajem nepromjenljivi Bog ljubavi i milosrđa. Gotovo svi moji prijatelji bježe pred križem. Prava ljubav ne bježi od žrtava. Sada mi treba čupati trnje iz glave, okrunjene trnjem grijeha. Budite mi anđeli utjehe na zemlji.«

30. lipnja 1962. Isus: »Sada je vijek mržnje. Umjesto da vam Isus bude zaštita i da vam njegova krv pere grijehe, zaboravljate na krv u ratovima, zaboravljate da i ondje teče moja krv. Ja Krist pokazao sam vam da čovjek mora živjeti u Bogu, kao što sam ja na zemlji uvijek bio sa svojim Ocem. Grješnici nemaju Boga pred očima; u njihovim je srcima sve nečisto. Samo je u Bogu čovjek miran. Ostani, drago dijete, u mojoj ljubavi. Za ljude bih se mogao još nekoliko puta roditi i svoju krv proliti, jer ih toliko ljubim. Svećenici su mi prijatelji; ljubi ih. Oni, koji su protiv mene, neka dolaze mome tabernakulu; ondje se srca čiste. Ne težite za zemaljskim dobrima. Oh, koliko bi se po svijetu razlila moja ljubav, kao ocean, kada bi ljudi ljubili duhovne vrednote više od zemaljskih. Dajem se kao hrana, da vas nahranim ljubavlju i da se možete sa mnom sjediniti.«

Lujza govori Isusu: »Isuse, ljubim te i želim zadovoljiti za sve uvrede, koje se tebi nanose. Tko će mi vjerovati?« Isus: »Smiri se. Prepusti sve to meni. Ja izabirem slabe, da postidim jake. Izabirem neuke, da postidim učene. Ja ostavljam slobodu i crkvenim dostojanstvenicima. Neka se slobodno odluče za ovo djelo, što se događa. Ja hoću da me u slobodi ljube. Ja sam na zemlji govorio svima, i onima koji ne vjeruju, i onima koji neće biti moji, a ne samo onima koji mi se otvaraju i koji me ljube. Blaženi ipak oni koji me slušaju. Piši, pa neka i zli čuju, da ih ljubim. Budi stoga dobra svima. Gledaj Boga u svim ljudima. Govori o mojoj ljubavi i dobroti. Govori da rado zaboravljam uvrede grješnika. Moje su patnje lakše kada i moje izabrane duše trpe sa mnom. To su moji udovi. Takvi udovi olakšavaju patnje svojoj glavi, meni.

1963. Isus: — »Mislite na moju Majku. Ona sada njeguje moje mistično tijelo kao nekada zemaljsko. Izvlači trnje iz moje okrunjene glave. Ona je stalno moja bolničarka. Ona je kao neustrašiva lavica. Ljubi me i u ovom sadašnjem strašnom izgledu. Na meni je sav grijeh svijeta. Bez moje Majke ne bi bilo Crkve. Ona hrani Crkvu već 2000 godina. I sada je snaga moje Crkve u njezinim rukama. Bez nje bi bili siromasi. A predivna je. U njoj nema ni sjenke grijeha. Presveta je.«

25. veljače 1964. Presveta Djevica kaže: »Ja pokazujem put prema Bogu, u ovoj tamnoj noći današnjih otpada, nevjere, grijeha. Pokazujem na svijetlo; na Krista. Ljubite ga, ljubite ga. Budite pravi kršćani, bez straha. Sa biskupima u jednoj divnoj atmosferi obiteljske duhovne zajednice, pod vodstvom Sv. Oca. Bog nije tvorac trpljenja i smrti. To je došlo po ljudskom grijehu. Bog je život. Grijeh je smrt. No trpljenjem se ipak dolazi do života; pravoga, vječnoga. A Krist je pokazao da vam je potrebno trpljenje da bi stigli do slave i života. U Kristu je najljepši uzor trpljenja. Ono vodi uvijek vječnoj slavi. Zar bi ga on preuzeo da nije tako? Na križnom putu ipak niste sami; s vama je Isus, i ja sam s vama. Kod trpljenja morate misliti na slavu uskrsnuća.«

5. lipnja 1964. Presveta Djevica: — «Ljubite moga Isusa, jer je to već na zemlji sreća Neba.«

Za vrijeme euharistijskog kongresa u Bombaju rekla je: »Budite sjedinjeni s euharistijskim Isusom. On je živ u svijetu. On je uredio da živi stalno na zemlji po svećeničkim rukama, da ga cijelom svijetu daju, da ga svijet časti. Isus je postao euharistijski Isus da se može svima dati kao hrana preko svoje zaručnice Crkve. Daje sebe sakrivena u kruhu, iz kojega izlazi snaga, koja sve posvećuje, koji to žele. Njegovo pogaženo biće u presvetoj Euharistiji trpi radi toga što ga razne vjerske sekte gaze, i ne poštuju ga, i vrijeđaju ga, i odbijaju ga.«

1965. Presveta Djevica: — »Gledam vaše potrebe i trpim radi vas. Vjerujte u moju ljubav prema vama. Htjela bih da sav svijet upozna tu neograničenu ljubav mog Sina, da se sve čovječanstvo može s Njim sjediniti. Molite se na tu nakanu. Molite krunicu. Krunica je kroz stoljeća donosila pobjede. I sada će. Divna su njezina otajstva. Ona je molitva protiv svakog zla. Ona pripravlja veličanstveni triumf ljubavi i milosti moga Sina, triumf ljubavi i mira na zemlji, u Crkvi, novoj Crkvi i u novom naraštaju, u kojemu će vladati samo dobro, pravda, ljubav, milost kao slika budućeg božanskog života u Nebu.«