Molitve, Molitva, Portal o molitvama

»Da li će ljudi razumjeti misteriozni jezik tih suza?« Tako se pitao Papa Pio XII, u svojoj radio-poruci od 17. listopada 1954.

U kolovozu 1953. plakala je reljefna, sadrena Madona u sirotinjskoj ulici Vrtova, broj 11, u Sirakuzi. Druga je polovina XX stoljeća. Nije teško provjeriti da li se radi o masovnoj halucinaciji, o prevari, ili stvarno lije istinske ljudske suze taj gipsani reljef nad bračnim krevetom obitelji Jannuso.

U skromnoj kućici stanovao je bračni par, Anđelo i Antonina Jannuso, koji su se vjenčali 21. ožujka te iste godine. Tom prilikom su dobili na poklon reljef Prečistog Srca Marijina. Marijin plavi veo pada na ramena, njen pogled je blag, lice joj je ožareno, desnu ruku drži nad Srcem ,kao da ga želi zaštititi. Reljef je kupila nevjestina rođakinja, Marija Gracija, u trgovini Floresta, sa teško priskrbljenih 3.500 lira.

Poklanjajući taj reljef, Marija Gracija je znala da ni Anđelo, a ni njegov brat Josip, nemaju više vjere. Oni su svoje nade polagali u revolucionarne promjene društva. Uskoro, po vjenčanju, Antonina je bila u blagoslovljenom stanju. Često je imala velike bolove, a povremeno joj se gubio i vid. U predvečerje, 28. kolovoza, kada je lik Marijin proplakao, Antonina je opet imala grčeve. Njezina bi muža veoma uzrujalo kada bi zatekao svoju ženu kako se moli pred likom Djevice. Bio je ljut: »Što to radiš!? Što očekuješ od toga komada gipsa?!«

Predloži joj da odu u kino i ona je pristala. U jedanaest sati su se vratili. Bilo joj je zlo. Bol je trajao skoro cijele noći. Ujutro zamoli Anđelo snahu da pripazi na Antoninu i ode na posao. Snaha Gracija pomagala je bolesnici i ona je mirno zaspala. Kada se, nakon dva sata. probudi, radosno ustanovi da opet vidi.

Pogledala je reljef. Madona je plakala. Suze su padale iz sadrenog reljefa, a lice Gospino postalo je veoma tužno. Suze su navirale iz očiju, tekle niz lice, skupljale se u reljefnoj udubini, koju je stvarala ruka na srcu, a potom kapale na posteljinu, na naslon kreveta i na jastuk. Duboka žalost kao da je izmijenila blistavo Marijino lice. Antonina nije sanjala; nisu je oči varale. Uskoro je dotrčala i Gracija i obrisala Gospi oči. Preplašene, obje žene otrčale su u susjednu sobu, a kad su se vratile, Gospa je još uvijek plakala.

Bio je 29. kolovoz 1953., zadnja subota u mjesecu Marijina Srca, a u oktavi blagdana Prečistog Srca Marijina, sedmi dan prije indikacije Marijanske godine i pojave enciklike Fulgens Corona. Djevica je plakala.

Oko podne je došao Josip, Anđelov brat. Zatekao je ulice prepune svjetine. Puk se tiskao prema njegovoj kući. Netko mu priđe; upoznaše ga s događajem. Bio je ljut videći kuću punu radoznalih ljudi. Bijesno je gurao, da bi ušao u svoju kuću. Grubo je dohvatio reljef i skinuo ga sa zida. Neko ga je vrijeme bjesomučno posmatrao. Svi su strepili, što će s njim uraditi. Gospine oči bile su tužne. Iz očiju su joj tekle krupne suze i kapale po Josipovim rukama. Napokon, on šutke vrati reljef na zid. Anđelo se navečer vrati kući. Jedva se mogao progurati kroz ulicu punu naroda. Dva policajca su mu pomogla da

dođe do kuće. Mislio je da je Antonina mrtva, ili da je u smrtnoj opasnosti. Uzbuđen, uđe u kuću i shvati o čemu se radi. Lik Majke Božje nije više plakao. Mogao je da vidi samo tragove suza na licu, na krevetu i na posteljini. Anđelo je pomislio da je svu tu svjetinu zahvatila kolektivna histerija i da su svi ti ljudi, a prije svega Antonina, žrtve neke sveopće samoprijevare. Uz pomoć policije istjerao je ljude iz sobe, a onda se i on zagledao u Madonu. Tada je lik Djevice ponovo počeo da lije suze. Anđelo nije više sumnjao. I njegove se oči ovlažiše suzama. Anđelo, koji nije znao za Boga, koji je izgubio vjeru i u političkoj borbi vidio rješenje svoje ljudske sudbine, glasajući, na izborima, za one stranke koje su najavljivale radikalne društvene reforme, kleknuo je pred Djevičinim likom, koji plače.

Anđelo je, skoro vičući, postavljao to pitanje, koje će uskoro ponavljati svi tumači i povjesničari Marijanske Apokalipse. On nije mogao shvatiti »misteriozni jezik tih suza«.

Navečer, oko devet sati, policijski komesar skinuo je reljef Madone i u uzdignutim rukama, kroz svjetinu. ponio je sliku ka kolima. Rukavi policijskog komesara bili su vlažni od suza Nebeske Kraljice. U policiji ne utvrdiše ništa sumnjiva. Kažu da je gipsani Madonin lik plakao i u policijskoj ispostavi i da su i policajci, ganuti, bili poklekli pred njim. Ne našavši da se radi o prevari, reljef Madone vratiše vlasniku.

Madona je plakala i u nedjelju 30. i u ponedjeljak, 31. kolovoza, kao i 1. rujna. Nije plakala neprestano, već povremeno, po nekoliko minuta ili više sati.

Madona nije plakala samo u kući obitelji Jannuso, već i kad je bila izložena na vanjski zid kuće, ili nad oltarom, koji podigoše. Već drugog dana dolazili su ljudi iz cijele Sicilije. Vijest prođe brzo cijelim svijetom. Prve fotografije Madone koja plače napravi otac Vincenzo Sapio,a jedan čovjek filmskom kamerom uhvati više od tri stotine fotograma. Na filmu se jasno vidjelo kako suze naviru i teku niz lice.

Antonina više nije bolovala. Josip Simone, dječak od deset godina, doveden je pred Madonu; bila mu je oduzeta ruka. Naskoro je mahao s njom, radostan; čudesno iscijeljen. Neki mladić, nijem od rođenja, najednom je, pred Madoninim likom, uzviknuo: »Živjela Marija! i nastavio glasno moliti. Dašao je u Sirakuzu, na prvu vijest, i Nunzio Vinci, iz Augusta, u dobi od 49 godina. Ruka mu se je grčila. a noga mu je bila iskrivljena. Bolovi su bili nesnosni. Nedavno je molio kirurga da mu ruku odreže. Kad je vidio Madonine suze obrisao joj je lice i zatim je taj komad pamuka stavio na bolesnu ruku, već skoro sasvim oduzetu. Brzo je bio izliječen. Liberalni list La Sicilia donosio je članke sa slijedećim naslovima: 6. rujna: »Nova čuda Majke Božje koja plače. Šest puta je svjetina uzviknula: »Čudo!«; 8. rujna: »Još dva čuda«; 9. rujna: »Po Nadbiskupovom govoru jedan dječak je uzviknuo: 'Živjela Marija'! Večeras opet četiri čuda«; 10. rujna: »Nova čudesna ozdravljenja«; 11. rujna :»Večeras deset čudesnih ozdravljenja«; 12. rujna: »Večeras četiri nova ozdravljenja«. I tako dalje.

Početkom rujna ozdravila je i jednogodišnja djevojčica Enza Moncado. Bolovala je od dječje paralize; ruka joj je ostala hroma. Liječnici joj nisu mogli pomoći. Jedna je žena na dlan njezine ruke postavila pamuk ovlažen Madoninim suzama.

Na zagovor Majke Božje koja plače ozdravili su ljudi u Francuskoj i Španjolskoj.

Dne 1. rujna, u 11 sati, stigla je komisija stručnjaka, sastavljena od liječnika i kemičara. Nju je poslala Nadbiskupska kurija iz Sirakuze. Vidjeli su suze na Marijinu liku. Sabrali su jedan kubični centimetar tekućine. Mikroskopska analiza pokazala je da tekućina sadrži sve sastojke ljudskih suza, od proteina pa dalje. Dne 9. rujna objavljen je izvještaj komisije, s ovim zaključkom: »Ob-

Slika »Gospe od Suza«, dar nadbiskupa iz Sirakuze preč. Ljudevitu Petraku, župniku u Pleternici. Ta se slika štuje u crkvi Preč. Srca Marijina u Pleternici — osobito 27.-31. VIII. svake godine. Imade i uslišanja. Kod završnih svečanosti 1974. bilo je 5.300 sv. pričesti.

lik, alkalnost i sastav utvrđuje u mislima da se, u slučaju ispitane tekućine, radi o ljudskoj lakriminalnoj sekreciji.«

Na trgu Euripid, 19. rujna, donesoše reljef Madone. Preuzvišeni Msgr. Baranzini, nadbiskup Sirakuze, zadržavajući pravo konačnog suda Crkve, izjavio je: »Madona ne plače više, ali ona je plakala tokom četiri dana, kako su to potvrdili brojni svjedoci, a suze su bile, ako držimo do analize jedne grupe eksperata, ljudske suze.«

Definitivni sud Crkve bio je donesen 12. prosinca 1953. Toga dana, na sastanku sicilijanskih biskupa, odobreni su izvještaji i odlučilo se podići veliko svetište u čast Gospi od suza.

Je li taj plač, taj »tajanstveni jezik suza«, saopćavao o približavanju neumitne kazne? Već tada je i mnogim okorjelim optimistima. zaslijepljenim religijom progresa i njezinim praznovjerjem, da će se na zemlji, ljudskim zahvatima, riješiti ljudska sudbina, postalo jasno da to nikako nisu — suze radosti! Gospa nije govorila; ona je samo plakala. Mnogi su shvatili da se radi o posljednjoj opomeni. Ali, bit će još opomena, na koje će se rijetko tko i osvrtati.

Kad Gospa bude ponovo progovorila, svima onima, koji brižno slušaju, postat će jasno da se radi o — velikoj kazni, koja je imanentna. A, poslije Sirakuze, ona će slično progovoriti i na mnogim drugim mjestima; na bezbroj mjesta, jasnim riječima; negdje i — krvavim suzama!

I prije Sirakuze, 19. srpnja 1830., u ulici du Bac, u Parizu, Katarina Laboure je više puta vidjela tužnu Djevicu; u planinskom mjestu La Salette, 19. rujna 1846., Gospa je plakala; u Lurdu, 21. veljače 1858., Marija je uputila Bernardici, koja je klečala, poglede pune bola. U dva navrata, u Pontmainu, Djevica je izrazila svoju veliku patnju. U Pellevoisinu Djevica je češće gledala zamišljeno i brižno, u daljinu; možda u naše dane. Dne 15. rujna 1876., Djevica pokaza svoje srce okruženo trnjem, a 13. listopada iste godine ukaza se i kao Naša Gospa od Sedam Žalosti. I u Banneuxu, 2. ožujka 1933., Djevica je bila tužna.

0. Mario Venturini, nacionalni predsjednik Apostolskog zbora, pitao se, pred suzama Naše Gospe: »Ne priprema li se, za narode, najveća kazna; ili su u opasnosti od sveopće kataklizme? Sam Bog zna, ali i Naša Majka. Ako je ona toliko plakala, mora da neka ozbiljna stvar prijeti čovječanstvu; nešto što bi ona htjela spriječiti i što će ona bez sumnje spriječiti, po svom utjecaju na Božansko Srce, ako se svijet promijeni i pokaže znakove svoga pokajanja.«

Presveta Djevica Marija ne može više držati ruku svog Sina. Ona je dugo opominjala svijet, ali sotonini argumenti kao da su ljudima uvjerljiviji i on je, po svom sotonskom planu, zaveo čovječanstvo putevima propasti. Posljednje Pape upozoravale su:

»Uistinu, onaj koji razmišlja, ne može se oteti strahu da su zla, koja su naviještena za konac vremena, ova izopačenost duhova, zapravo jedna vrsta njegova preludija, da tako kažemo, njegov početak; i da su 'sinovi propasti', o kojima govori Apostol, 'već na zemlji.'« (Sv Pijo X: Enc. Supremo apostolatu.)

»Teško da poslije općeg potopa možemo naći duhovnu krizu tako duboku, tako sveopću, kao što je to ova, u kojoj se danas nalazimo ...«

»Neprijatelji svakog društvenog reda... drsko nastoje ... izvršiti đavolski plan, koji se sastoji u tome da iz ljudskog srca prognaju svaku religioznu misao i osjećaj ... Ono što se nikada nije vidjelo u povijesti: zastava sotonske vojske protiv Boga ... drsko se vije preko svih naroda. Teško čovječanstvu ako Bog, toliko pogrđen, slobodno pusti ovu razornu poplavu ... da bi kaznio svijet! To je tako žalostan prizor da u njemu možemo već vidjeti početke muka, koje će dovesti čovjeka grijeha.« (Pijo XI: Miserentissimus Redemptor).

Poglavlje o suzama Majke Božje u Sirakuzi najbolje ćemo završiti riječima Pija XII, iz poruke od 17. listopada 1954.: »Hoće li ljudi razumjeti misteriozni jezik ovih suza? Ah! Gospine suze! Na Golgoti su one bile suosjećanje s Isusom i žalost zbog ljudskih grijeha. Da li ponovo plače zbog ponovljenih rana na Mističnom tijelu Isusovu? Ili zbog mnogobrojne djece, u kojima zabluda i grijeh uništiše život milosti i teško uvrijediše Božje veličanstvo? Ili su to suze zbog kasnog povratka djece?«

Taj obični reljef, koji se proizvodio industrijski, sasvim je u duhu pučke pobožnosti. Model je izradio Amilcare Santini iz Livorna, a zatim je umnožen u brojnim primjercima, u radionici tvrtke ILPA (Industrija za umjetničku plastiku, u Bagni di Lucca, u pokrajini Livorno). I model i odljevci, među kojima i ovaj reljef, izrađeni su od običnog gipsa. Umnoženi primjerci bili su od gipsa dobivena iz doline Val di Lima (Lucca). Na vijest da je reljef plakao u Sirakuzi i spomenuta tvrtka je ustanovila komisiju, u kojoj je bio i kipar, da bi ustanovili da li su izvršene neke izmjene na reljefu. Komisija je utvrdila da je on u istom stanju kao kad je izašao iz radionice.