Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Ukazanja u Beauraingu i Banneuxu zbivaju se upravo u zori nacional-socijalizma kojeg su pokrenule sotonske sile. Ova dva mjesta u Belgiji označavaju postaju u borbi Krista i Sotone. Ona svakako znače i jedno buđenje religioznosti u Belgiji.

Banneaux se nalazi 20 kilometara istočno od Liègea (Liježa). U ovoj dijecezi nastao je blagdan Tijelova i djelo stalne adoracije, a prve svibanjske pobožnosti proslavljene su u sjeni bazilike Sveti Martin. Iz Liegea su putovali i prvi belgijski hodočasnici za Lurd.

Početkom 1933. u ovom kraju molila se prva devetnica da bi od Neba izmolili znak da su ukazanja u Beauraingu bila istinita.

Kućica obitelji Beco bila je nešto izdvojena od sela. Pred kućicom je bio vrt, a seoski put odvajao ju je od šume jela. Obitelj Beco je imala sedmoro djece a najstarije bijaše Marietta, koja je tada imala dvanaest godina. Upravo je nju izabrala Presveta Djevica.

Napomenimo i to da se mala Marietta rodila na dan Blagovijesti, 25. ožujka 1921. U kućici Beco nije bilo križa na zidu. Na misu se rijetko odlazilo. Vjerski odgoj se završavao prvom pričešću. Otac obitelji, u svom siromaštvu, predao se bio suviše zemaljskim nadama i bio na strani onih sila koje su obećavale zemaljski raj, suprotno Božjim obećanjima.

Dana 15. siječnja 1933., kada se zbilo prvo ukazanje, u sedam sati na večer, Marietta pogleda kroz prozor, prema šumi jela. Očekivala je dolazak Juliena, svog desetogodišnjeg brata, koji je nekamo odlutao a već je pao mrak. Iznenada, u crnoj noći, Mariette ugleda svjetlost u vrtu, i u njoj blistavu gospođu. Stajala je uspravno i promatrala djevojčicu. Lijepa gospođa bila je obučena u bijelu dugu haljinu, a oko struka imala je plavi pojas. Preko glave je imala veo.

Marietta pozove majku, koja također ugleda svijetlo obličje poput žene omotane bijelom koprenom, ali ne prepozna Djevicu i ne dozvoli djevojčici da izađe iz kuće. Marietta počne spontano moliti krunicu, koju je jednom našla na putu i sačuvala. Kroz prozor je mogla vidjeti Presvetu Djevicu kako pomiče usnama kao da nešto govori, ali ništa nije mogla čuti.

Od toga dana Marietta će nastaviti svoje molitve: redovno će odlaziti na misu i na vjeronauk. Kažu da je istim žarom molila po pet, šest, ili sedam krunica dnevno... U srijedu, 19. siječnja 1933., ne vodeći računa o mraku koji je bio pao na selo, Marietta izađe u mali vrt, u sedam sati na večer, kao gonjena nekom unutrašnjom silom. Na dnu staze u vrtu, na rubu seoskog puta, ona klekne i poče moliti krunicu. Iznenada raširi ruke; nad šumom ugleda Djevicu, koja joj se približavala. Prođe između dva vrha jela i zaustavi se neposredno pred djevojčicom. To je bilo ono isto mjesto na kojem je Marietta ugledala Presvetu Djevicu prošle nedjelje. Sada je lebdjela na 30 do 40 centimetara nad zemljom. a stopala su joj počivala na sivkastom oblačiću. Bijela haljina bila je duga i pokrivala joj je lijevo stopalo, a samo desno je Marietta mogla vidjeti i ono je bilo ukrašeno zlatnom ružom. Djevica je preko glave imala bijeli veo, a haljina je preko pasa bila vezana plavim pojasom. U desnoj ruci imala je bijelu krunicu.

Marietta Beco sa svojom braćom i majkom.

Pogledom usmjerenim prema Djevici, Marietta je molila krunicu. Promatrala je nasmješeno lice Gospođe. Učini joj se kao da i Ona moli, ali nije ništa čula. Vidjela je kako joj vizija daje znak da je prati i kako se pokreće. Marietta pođe za Njom. »Ona me zove«, reče ocu, koji je s čuđenjem gledao svoju djevojčicu. Otac se bio upravo vratio iz župskog ureda kamo je bio otišao potražiti župnika ili kapelana, pa kako nije našao ni jednog od njih on je došao na mjesto ukazanja s dva susjeda što ih je pozvao.

Kao u Beauraingu ljudi su i ovdje čuli kako o smrznutu zemlju udaraju koljena male vidjelice. Ali u ekstazi Marietta nije osjećala bola. Gospođa se zaustavi pored puta, neposredno uz šumu jela. Marietta pade ničice pred nju. Ondje se nalazio uz put jarak.

Ne oklijevajući djevojčica je posluša. Po prvi put na tom mjestu izbi izvor žive vode, i to usred zimskog dana, kod —12°. Marietti isklizne krunica u vodu. Nastavila je moliti, a onda ponovi riječi koje joj je uputila Presveta Djevica:

Rekavši to Djevica se uzdiže i nestade nad jelama. »Laku noć i do viđenja.«

Tog dana župnik bješe poslom otišao u Liège (Lijež). U povratku razgovarao je s ocem Bonifacijem del Marmalom O. S. B. i s grofom od Couédica. Pričali su o događaju koji se zbio kod Becoove kuće. Župnik reče: »Samo kad bi se Beco, Mariettin otac, obratio to bi mogao zaista biti znak.«

Župnik nije dugo čekao na taj znak. Kada je već bio u Banneuxu, na kraju dužeg razgovora sa svjedocima. Mariettin otac reče župniku: »Sutra bih želio da se ispovjedim i da se pričestim. Nisam se pričestio od prve pričesti!« Sutradan, na jutarnjoj misi, Beco se pričestio.

Treće ukazanje zbilo se u četvrtak 19. siječnja 1933. Marietta ode u vrt da moli, u isti sat kao i prethodnog dana. Samo što je kleknula a već je širila ruke prema lijepoj Gospođi koju je ponovo ugledala. Vidjela je kako dolazi iz daljine i kako u svojoj pojavi postaje sve veća, lebdeći nad jelama. Spustila se na ono isto mjesto, kao i prilikom prethodnih ukazanja. »Tko ste vi, moja lijepa Gospođo?« To je bilo prvo pitanje male Mariette. »Ja sam Djevica siromašnih.«

Lebdeći nad zemljom Djevica siromašnih dođe do izvora koji je jučer izbio iz zamrznute zemlje. Klečeći pred njom Marietta joj postavi drugo pitanje: »Lijepa Gospođo, vi ste jučer kazali da je ovaj izvor namijenjen vama. Zašto ne i meni?« Djevica siromašnih se nasmiješi i odgovori: »0vaj izvor je namijenjen svim narodima.« I poslije kraće pauze doda: »Da bi se liječili bolesni.«

Marietta se zahvali a Presveta Djevica reče: »Do viđenja. Molit ću za tebe.«

Tokom četvrtog ukazanja, koje se zbilo u petak 20. siječnja, Djevica siromašnih tražila je da joj se podigne mala kapela. Nije se potom pojavljivala sve do 11. veljače, a za sve to vrijeme Marietta je dolazila na mjesto ukazanja, uvijek u isti sat, bez obzira na sve nepogode, da moli svoju krunicu. Dne 11. veljače Djevica reče: »Dolazim ublažiti patnje.«

Tokom šestog ukazanja, koje se zbilo 15. veljače, Marietta zatraži neki znak od Djevice: «Presveta Djevice, gospodin kapelan mi je kazao da tražim neki znak od vas.« Na taj zahtjev Gospa odgovori: »Vjerujte u mene i ja ću vjerovati u vas ... Molite mnogo.«

Tog trenutka Djevica siromašnih povjerila je Marietti jednu tajnu; »nešto što ne mogu nikome kazati, ni tati ni mami«, govorila je Marietta.

Tokom sedmog ukazanja, 20. siječnja 1933. Djevica siromašnih se više nije smiješila. »Moje drago dijete, moli mnogo.«

Kazala je: »Ja sam majka Spasiteljeva, Majka Božja. Molite mnogo.« I tada je Gospa saopćila nešto Marietti, što djevojčica nikome nije objavila.

Nije više bilo ukazanja u Banneuxu, ali hodočašća traju sve do današnjeg dana. Lako je bilo uspostaviti izvjesnu vezu između Banneuxa i Lurda. Djevica se pojavljuje kao u Lurdu: Bijela duga haljina, bijeli veo, plavi pojas, zlatne ruže na bosim stopalima. U Banneuxu je Marietta viđala kako Djevica dolazi iznad šumarka jela. Pokazala je točno mjesto između dva vrha jela. S busolom u ruci neki ljudi zaključiše da je to upravo smjer Lurda. Prva pojava, druge serije ukazanja, 11. veljače, dogodila se upravo na sedamdeset i petu godišnjicu prvog lurdskog ukazanja. U Belgiji je već od početka stoljeća među narodom vladalo je uvjerenje da će se sedamdeset i pet godina poslije Lurda Djevica ponovo ukazati, van Francuske, »pored granice«. Porijeklo tog proročanstva datira iz vremena kada je jedna pobožna Belgijanka više uzastopnih godina pješice hodočastila u Lurd, prosjačeći i čineći pokoru. Konačno ona saopći, kao obećanje, svoje tvrđenje o pojavi Lurdske Gospe, u uslovima koji će se u Banneuxu upravo ispuniti. Prior dominikanaca u Bruxellesu, otac Liekens, saopći: »Između 1906. i 1911. tokom mog boravka u Ostendu, ja i otac Brücker, iznenada se nađosmo, pomalo zbunjeni, nad jednim kratkim tekstom koji je bio tiskan i koji nas je obojicu zainteresirao. Pisalo je: 'Sedamdeset i pet godina poslije Lurdskih ukazanja, Presveta Djevica će se ukazati, van Francuske, u blizini jedne granice ...'«

I članovi Družbe Isusove u Belgiji bili su impresionirani istom najavom. Otac Schener D. I., ispričao je u Banneuxu 1950. godine: »Jednog dana, u našoj rezidenciji isusovačkog novicijata, ja sam svojim ušima čuo jednog našeg oca koji je govorio o tome kako će se »sedamdeset i pet godina poslije Lurda pojaviti ponovo Lurdska Gospa«. To je bilo oko 1905. godine, kada sam to čuo.«