Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Juan Diego se ovaj put otputio u biskupski dvor s velikim oduševljenjem. Nosi znak za koji mu je Majka Božja kazala da će potpuno uvjeriti biskupa. Konačno će mu biskup vjerovati i Presveta će Djevica vidjeti ostvarenu svoju volju.

U biskupskom je dvoru Juan opet našao iste poslužitelje što su ga prezirali. Ponovo su mu kazali da čeka. Pitali su ga što drži u svojem plaštu. On se nije obazirao na njihova izrugivanja. On zna da je bitka dobivena. Među tim su poslužiteljima bila i ona dvojica što su ga uhađali dan prije kada im je ispred oka iščezao pa su ga ocrnili pred biskupom da je tvrdokorni »vrač«. Bili su znatiželjni kakva je to tajna što je on sakriva u svojem plaštu. Pogledali su unutra i činilo im se da vide ruže. Jedan je od njih porinuo ruku u plašt da dohvati te ruže, ali je uhvatio samo zrak. To mu se dogodilo tri puta. Nisu znali da li se nalaze pred kakvom čarolijom ili pred nečim tajanstvenim čega oni ne razumiju. Napokon su odlučili da Juana najave biskupu.

Monsinjor Zumarraga naložio je da ga odmah uvedu k njemu. Bio je znatiželjan da li će doista vidjeti znak kao potvrdu Presvete Djevice na poruku za koju Indijanac tvrdi da potječe od Božje Majke.

Napokon evo ih oboje opet zajedno: jedan je prvi nasljednik svetih apostola u Americi, a drugi prezreni pripadnik najniže urođeničke klase u Meksiku.

Juan Diego zna da ruže što ih on nosi dolaze s takvoga mjesta i u takvo godišnje doba i što ih on u svojoj zemlji nije nikada vidio, predstavljaju neprijeporni i potpuno uvjerljiv znak za istinitost njegova poslanstva. Ali on nosi još jedan neusporedivo sjajniji i jači znak, za kojega on ne zna i za koji on ne sluti. Prema uputi dobivenoj od Presvete Gospođe na Tepeyacu on je kazao biskupu otvarajući svoj plašt iz kojega su ispadale ruže:

»Evo znaka što ga je izabrala sama Gospođa koja mene šalje kao odgovor na vašu molbu što ste mi je vi naložili da je njoj iznesem.«

Juan Diego je vidio da se biskup diže, pada na koljena i netremice gleda u njegov plašt, a ne na ruže što su iz njega ispale. Što se to dogodilo?

Biskup se našao pred izvanrednim čudom, većim od čuda ruža, pred nečuvenim čudom, jedinstvenim u analima Crkve.

Vjerni Valeriano piše: »Na Indijančevu se plaštu vidjela naslikana slika Presvete Djevice Marije koja se još i danas vidi.«

»Vidjela se slika«, veli izvještaj. To je bio biskup Zumarraga, koji ju je prvi vidio. Juan Diego nije imao o tome ni najmanje slutnje. A kakva je to slika?! To je portret Presvete Djevice Marije takav kakvoga je ona sama htjela. To je slika načinjena bez ikojega ljudskoga kista, koja nije izašla ni iz jedne ljudske radionice. Slika divnih boja, kao da ih je ona upila od čudesnih ruža, ili kao upravo božanski stvorenih za tu sliku.

Kada je ta slika bila čudesno proizvedena na Indijančevu plaštu? Da li je to bilo u času kada je Presveta Djevica stavila ruže u plašt kod stabla na podnožju Tepeyaca? Ili u času kada je Juan Diego otvorio svoj plašt pred biskupom. To znade samo Presveta Djevica. Za nas je najvažnija činjenica da ovdje postoji djelo same Majke Božje, kojega se Božje svrhunaravno podrijetlo ne može poreći. Ono u jednoj sekundi čini više nego sva biskupska povjerenstva svijeta da potvrde da je to djelo Kraljice neba.

Izvještaj dodaje: »Slika kakva se vidi još danas.« To je doista već drugo čudo što ta slika postoji već 444 godine. Ta ista slika s istim izvornim bojama, na istoj prostoj gruboj tkanini, od kakve je bio satkan Juanov plašt, potpuno nepodesnoj da je umjetnik slikar upotrijebi bilo za kakvu sliku. Takva bi se tkanina morala istrošiti redovitom upotrebom već nakon 25 godina.

Pošto se biskup klečeći s dubokim počitanjem poklonio čudesnoj slici Presvete Djevice, koju je on do sada gledao, digao se i skinuo plašt s Indijanca, koji je tek sada ugledao sliku na svojem plaštu. Biskup je odnio sliku u svoj oratorij i tu ju je raširenu izvjesio. Zatim je pozvao

sve dvorjanike biskupskog dvora da dođu vidjeti to izvanredno čudo. Po ondašnjem je običaju poslao dva glasnika da na javnim trgovima proglase čudo.

Juan Diego se nije mogao povratiti kući te večeri. Morao se podvrgnuti biskupovoj ljubežljivosti i časti. Biskup mu je dao dobru večeru. Pripremio mu je namještenu sobu kakve on nikada ni vidio nije. Svi su mu biskupovi španjolski namještenici iskazivali veliko poštovanje, pa i oni koji su mu se prije izrugivali. Njegovo je ime bilo na svačijim ustima. Svi su ga željeli vidjeti.

Ali on se želio što prije povratiti u svoje selo i u svoj priprosti stan. Ne možda zato, što bi bio zabrinut za zdravlje svojega strica, pošto mu je Presveta Djevica kazala, da je on već ozdravio. Sva ta pažnja i ta udobnost u koju su ga stavili, nisu bile njegova sredina, u kojoj je on živio. Nije bio naučen na krevet što su mu ga pripravili, njemu koji je spavao između dvije rogožine na podu. On je te noći i u biskupskom dvoru legao na pod u sobi gdje su ga smjestili. Ali te noći nije mogao ni zaspati razmišljajući o čudesnim događajima toga dana, 12. prosinca 1531., a i prethodnih dana.

Ali i biskup je bio stavljen izvan svojega običnoga kruga misli i poslova. Sada je obavezan izvršiti zadaću što mu je pridošla izvanrednim ali neporecivim putem. Juan Diego je s neočekivanim uspjehom izvršio svoju zadaću pouzdanika Presvete Majke pravoga Boga. Sada mora monsinjor Zumarraga izvršiti volju Presvete Djevice. Jasno je vidio da se Presvetoj Kraljici žuri, pa se i on mora požuriti, bez ikakva odlaganja.

Već se sutradan 13. prosinca, ujutro biskup u društvu Juana Diega uputio na brežuljak Tepeyac, da vidi mjesto gdje se Presveta Djevica Juanu ukazivala i gdje ona želi imati svoj hram.

Poslije toga je Juan Diego izrazio želju da se vrati kući da vidi svoga strica. Biskup je na to pristao. Naložio je nekima od svoje pratnje da idu s Juanom pa ako nađu da je njegov stric ozdravio neka ga dovedu zajedno s Juanom da se svi pobliže posavjetuju o gradnji hrama.

Na putu kući mnogi su ispitivali što znači ta Juanova pratnja. Više njih se njoj i pridružilo. Kod kuće je Juan Diego pripovijedao sve što se dogodilo 12. prosinca.

Sa svoje je strane stric ispripovjedio kako ga je izliječila jedna Gospođa. Njezin se opis potpuno slagao s onim kako je Juan Diego opisao Gospođu s brda Tepeyaca. Stričevo se ozdravljenje dogodilo upravo u istom času kada je Gospodarica života i zdravlja kazala Juanu da mu je stric ozdravio.

Stric je još pripovijedao da mu je kazala Gospođa, koja ga je ozdravila, da hoće imati hram na Tepeyacu pod nazivom: »Svete Marije od Guadalupe«. Ni stric ni njegov nećak nisu imali pojma o tomu imenu, ali to ime nije strano Španjolcima, jer postoji svetište pod nazivom »Naša Gospa od Guadalupe« u pokrajini Estramadura, u staroj Španjolskoj.

Više se puta dogodilo da je sama Presveta Djevica sebi izabrala ime pod kojim hoće biti zazivana. Tako je na primjer u ukazanju jednoj djevojčici u Rimu, u XV. vijeku, nazvala sebe: »Majka od neprestane pomoći«; u Lurdu: »Bezgrešno Začeće«; u Fatimi i Kerizinenu: »Kraljica presvete Krunice«; u Banneuxu, u Belgiji, g. 1933.: »Djevica siromaha«; u Rimu, u špilji Triju izvora (Tre Fontane) 1947.: »Djevica Objave«; u Marienfriedu 1945.: »Velika Posrednica milosti« ... U San Damianu: »Gospođa Ruža«; u Fribourgu u Švicarskoj 1966: »Kraljica svemira i svih srdaca«.

Postanak španjolskog svetišta Guadalupe vezan je uz kip za koji postoji predaja da ga je načinio Sveti Luka evanđelist. Oko godine 600. papa Sv. Grgur Veliki ga je darovao Svetom Leandru, biskupu u Sevilji u Španjolskoj. Kada su navalili na Španjolsku muhamedanci Saraceni, kršćanski su borci pod Don Rodrigom stavili taj kip u ocjelni kovčeg i sakrili u špilji visokog gorja zvanog Guadalupe. Borci su pali u borbi za krst časni i slobodu zlatnu. Saraceni su ostali gospodarima toga kraja Španjolske 400 godina.

Kada je Španjolska bila oslobođena od Saracena, nitko nije znao za taj kip nakon četiri stoljeća. Godine 1326.

kazao je mladi pastir Gil da mu je Presveta Djevica naznačila mjesto gdje valja tražiti taj kip. On je našao ocjelni kovčeg i to je javio biskupu. Biskup je naložio da se kovčeg otvori. U njemu je nađen kip s ispravom koja potvrđuje istovjetnost kipa. Kip je bio predan franjevcima. Kralj Alfons XI sagradio je svetište za taj kip u selu Guadalupe, gdje se taj kip još i sada nalazi. To je španjolsko guadalupsko svetište postalo mjestom Marijanskih hodočašća. Bilo je na glasu u doba otkrića Novoga Svijeta. Moreplovci i misionari su dolazili u to svetište Guadalupe da se mole onoj koju su onda nazivali: »Naša Gospođa Šutnje«, prije nego su se ukrcali na brodove za put u Ameriku.

13. prosinca 1531. na večer se Juan Diego vratio sa svojim stricem Juanom Bernardinom u biskupski dvor u Meksiko. Biskup je s ganućem slušao strica koji mu je pripovjedio o svojemu čudesnom ozdravljenju, o ukazanju Presvete Djevice i o nazivu što ga je ona izabrala za svoje buduće svetište u Meksiku. Monsinjor Zumarraga je vidio u tomu nazivu nježnu patnju Presvete Djevice prema svojim španjolskim sunarodnjacima. Ali meksičko će svetište nadići istoimeno svetište u staromu svijetu.

Dok su dva Indijanca bila u biskupskom dvoru Biskup je brižno bilježio sve što su mu oni govorili o Svetoj Mariji od Guadalupe: o njezinoj pojavi i o njezinu liku, o njezinim riječima, o točkama što ih je ona sama naglasila, o njihovu dojmu o hramu i velikom prilivu hodočasnika koji će dolaziti u to svetište da mole pomoć. Slika nebeskog podrijetla bila je izvješena u biskupovu oratoriju. Vijest se o čudesnom portretu brzo raširila i ljudi su u neprekidnim procesijama dolazili da je vide u biskupovu oratoriju. Zato je Monsinjor Zumarraga odlučio da sliku prenese u katedralu da mnoštvo može lakše k njoj dolaziti. To je učinio već 15. prosinca, na osminu Bezgrešnoga Začeća i treći dan poslije velikog čuda ruža i čudesne slike. Ali boravak slike u katedrali treba biti samo privremen, jer je Sveta Marija Guadalupska odabrala brdo Tepeyac za svoje prebivalište.

Brzo se pristupilo radu. Odlučeno je da se za početak sagradi samo eremitaža, t. j. jednostavna osamljena kapelica: od 20 stopa (7 m) pročelja, 12 stopa (4 m) dužine i 20 stopa visine, razdijeljena na dva dijela. Prednji bi bio bio oratorij otvoren za puk, sa škropionicom na ulazu, a na dnu oltar s čudesnom slikom. S radovima se žurilo, da to prvo skromno svetište bude gotovo do Božića. Sve je bilo završeno na vrijeme.

Bila je to velika svečanost prijenosa čudotvorne slike. Biskup je najprije posvetio katedralu Bezgrešnom Začeću u zahvalu za izvanrednu milost što je Presveta Djevica iskazala njegovoj biskupiji. Zatim je pošla svečana procesija prema Tepeyacu. Sprijeda je bila nošena čudesna slika kao zastava. Iza nje su išli bosonogi Biskup, guverner Cortez sa suprugom, suci, kler, puk, Španjolci i Indijanci.

Indijanci su imali loš običaj da prigodom svojih velikih blagdana odapinju strelice. Usuprot izričite zabrane oni se nisu mogli uzdržati od toga običaja prigodom prijenosa čudesne slike. Jedna je strelica zalutala i smrtno ranila jednog čovjeka iz mnoštva. Nastala je velika strka i uzbuđenje. Jedan je svećenik jedva uspio da među zgrnulim mnoštvom dođe do ranjenika. Izvadio mu je strelicu i zavio ranu. Bio je uvjeren da je ranjenom čovjeku došao posljednji čas života. Svećenik je digao oči prema slici i usred tišine glasno zavapio prema Presvetoj Djevici neka ne dopusti da se ovakva njezina svečanost pretvori u crnu žalost. Smrtno ranjeni najednom je otvorio oči, usne, pokrenuo rukama i digao se potpuno zdrav. Nastalo je neopisivo oduševljenje, puno vjere i pouzdanja u Presvetu Mariju Guadalupsku.

Slika je bila smještena u eremitaži. Biskup je navijestio da će se izgraditi zgrada dostojna čudesne slike i pozvao vjernike na skupljanje priloga za gradnju. Guverner je također održao govor.

Sveta Marija od Guadalupe je sada u svojoj kućici, skromnoj kao što je i ona uvijek bila skromna. Njezin je prvi čuvar bio Juan Diego. Rasprodao je svoju imovinu u Tolpetlacu i svoje je siromašno pokućstvo i alat donio u eremitažu. Obrađivao je njivu oko eremitaže. Ta je eremitaža bila podignuta na podnožju brijega na mjestu gdje se Presveta Djevica ukazala treći i četvrti put i gdje je stavila ruže u Juanov plašt.

Ovamo su dolazili mnogi hodočasnici. Čuvar je izbjegavao svaku pažnju prema sebi. Ona sva pripada samo Gospođi i Vladarici, a on je bio samo njezino oruđe. Svima je preporučivao da nikada ne prođu mimo eremitaže a da je ne dođu posjetiti i moliti pred slikom. Pazio je na red i poštovanje na mjestu posvećenomu Presvetoj Mariji Guadalupskoj.

Juan Diego je bio čuvarom Svete Marije od Guadalupe sve do svoje smrti. Umro je 9. prosinca 1548., na 17. godišnjicu svojega prvoga susreta s Presvetom Djevicom na brdu Tepeyaca. Imao je 74 godine; oplakivan je od velikog mnoštva vjernika.

Biskup se te godine osjećao iscrpljenim. Poslije godine 1531. njegov je život bio tegoban, ali i vrlo plodan. U roku od pet šest godina obratilo se na kršćanstvo oko 8 milijuna Indijanaca. Neke je dane bilo do 16.000 krštenja. Zbog toga su se morale osnovati nove župe, rasporediti kler, koji je bivao sve brojnijim. Biskup je osnovao sveučilište u gradu Meksiku, jedan zavod za Indijance iz kojega je potekao i Valeriano, prvi povjesničar Guadalupe; zatim prvu tiskaru na tom kontinentu i t. d. U proljeću g. 1548. jednom je bulom iz Rima bio imenovan nadbiskupom. TO je smatrao za sebe teškim teretom s obzirom na svoju poniznost i narušeno zdravlje. Tečajem ljeta i jeseni nadbiskupova okolina vidjela je kako se njegov život gasi. On se ugasio 12. prosinca 1548. na godišnjicu velikog čuda, nekoliko dana poslije Juanove svete smrti.

»Biskupov je život bio previše usko i previše otajstveno povezan s Indijančevim a da bi ga on mogao nadživjeti. Obojica su zajedno predstavila svijetu čudesnu sliku Svete Marije Guadalupske. Obojica se nalaze uz njezine noge, uklesani u mramoru s obje strane glavnog oltara u Bazilici u Meksiku, čašćeni od svih kao vjerni čuvari dragocjenoga poklada što im je bio povjeren 12. prosinca 1531.«

Kad su oni umrli Presveta Djevica je imala na Tepeyacu još samo svoju eremitažu. Juan Diego i nadbiskup Zumarraga mogli su samo s neba promatrati razvoj svetišta u slijedeća tri stoljeća.

Godine 1622. prilozima skupljenim na poziv Monsinjora Zumarrage i hodočasničkim milodarima sagrađen je od kamena lijep oratorij, srednjega opsega, na samom vrhu Tepeyaca, gdje je Juan ubrao ruže.

Godine 1663. je bilo sagrađeno novo velebno prostrano svetište, bogato urešeno. Čudesna slika je bila stavljena u kristalni moćnik, sa zlatnim i srebrnim okvirom nad pozlaćenim glavnim oltarom sa svetohraništem od srebra. Zadnja je ograda bila od kamena. Bili su podignuti i tornjevi.

Godine 1709. je bila sagrađena »vrlo slavna kolegijalna kraljevska bazilika Guadalupe«. Posveta je bila svečano obavljena. To je najveća crkva u Meksiku, a možda najbogatije i najraskošnije urešena u cijeloj Americi.

Godina 1791., 1828. i 1888. je bazilika bila obnovljena i proširena. Godine 1895. je bila obavljena krunidba čudesne slike u prisutnosti 28 nadbiskupa i biskupa i preko 100.000 vjernika, koji su klicali: »Živjela Marija, Kraljica Meksika i Cesarica Amerike!«

Godine 1945. je bila obavljena druga krunidba, još svečanija, prigodom zlatnog jubileja prve krunidbe, na završetku Marijanskog kongresa, u prisutnosti nadbiskupa, biskupa, svećenika i redovnika svih naroda Amerike, uz ogromno mnoštvo vjernika.

Tom se zgodom sluga Božji veliki Pijo XII u svojoj poruci obratio Svetoj Mariji od Guadalupe riječima: »Vaše čelo danas ponovno krunimo, da uvijek bude pod Vašom moćnom zaštitom čistoća i cjelovitost svete vjere u Meksiku i u cijeloj Americi. Uvjereni smo da će Amerika i Meksiko biti sigurni od propasti dok god ćete Vi biti priznati njihovom Kraljicom i Majkom.« To je dobro rečeno: Sveta Marija od Guadalupe je Cesarica svih triju Amerika.

Od jednostavnog susreta Presvete Djevice s bezazlenim Indijancem, koji je odmah potpuno odgovorio na njezin

poziv, potekle su velike stvari, u fizičkom redu, što se mogu vidjeti, fotografirati, opisivati. Ali bezbrojne su mnogo čudesnije, neprestane, neizrecive i neistražive milosti, duhovne i tjelesne, što ih čini sama Sveta Marija Guadalupska, što ih ona sipa na duše pojedinaca, na skupine, na društvo i na narode što se njoj utječu. Zato se ona i htjela ovdje ustoličiti. Ona je to sve i kazala u svojem susretu s Juanom prvoga dana.

Presveta Djevica je kazala 9. prosinca 1531.: »Odavle ću ja sipati cijelom čovječanstvu svoju ljubav, svoje milosrđe, svoju pomoć i svoju zaštitu.« To je ona činila kroz četiri vijeka i pol. Dala je svoju preslavnu čudesnu sliku da svjedoči o njoj, o njezinoj dobroti, o njezinoj moći, o njezinoj velikodušnoj darežljivosti u bazilici Tepeyaca. Ta je bazilika danas u samom gradu Meksiku, ali ne zato što bi bila premještena u grad, nego zato što se taj ogromni grad, s više od četiri milijuna stanovnika, proširio i obuhvatio Tepeyac sa svojim veličanstvenim spomenikom.

Svake godine dolaze milijuni hodočasnika u tu baziliku. Ima mnogo hodočasnika što se samo na koljenima približavaju bazilici moleći krunicu i pomičući koljena na svaku »Zdravo Marijo«.

Naš Gospodin je nedavno izrazio jednoj staroj franjevačkoj redovnici u Meksiku, svojoj »glasonoši«, želju da se u toj bazilici usredotoči »Djelo naknade«, što bi ga po Njegovoj uputi vršio ženski redovnički red istoga imena, kao nacionalno Djelo naknade, dočim bi u bazilici Svetoga Petra u Rimu to Djelo naknade za cijelu Crkvu vršio poseban muški red.

Potresna je povijest mnogih svetih mučenika što su bili suđeni na smrt od g. 1913. do 1940. pod Carranzom, Obregonom, Callesom i Cardenasom i umirali s poklicima: »Živio Krist Kralj! Živjela Djevica Guadalupska!«

(Ovo poglavlje sastavljeno prema članku što ga je napisao Louis Even, pod naslovom: »L'Imperatrice des Ameriques. Notre Dame de Guadaloupe. Toute bonté de Mère, toute munificence de Souverraine« u kanadskom listu »Vers Demain«, od kolovoza 1970., str. 1-9 i prema knjizi Msgr Charles-Eugène Roy pod naslovom: »La Vierge de Guadaloupe, Impératrice des Amériques«.)