Molitve, Molitva, Portal o molitvama

br. 2 • god 1975. • dodatak uz knjigu »Veliki znak« (2)

U svom 43 biltenu piše francuski Veliki Orijent: »Slobodno zidarstvo kako ga mi shvaćamo nadilazi (transcendira) ujedno i katoličku Crkvu i komunizam. Za katoličku Crkvu smo ustanovili da životari, niječući cijelu svoju prošlost.«

U masonskom (slobodno-zidarskom) načinu izražavanja riječi transcendirati, transmutirati, transfigurirati itd. označuju uvijek isto, naime, integrirati.

Prema ovoj izjavi Velikog Orijenta, masonerija je dakle ona koja transcendentira i prekoračuje granicu u smjeru katoličke Crkve, koju misli podčiniti i integrirati u sebe, kao što vjeruje da može integrirati i komunizam.

Masonstvo se svakako zavarava kad misli da može integrirati komunizam. Nadajmo se da se zavarava i u slučaju katoličke Crkve! Do sada, dakako, Veliki Orijent i s njime sveopće masonstvo nema razloga da sumnja u uspjeh svojih nastojanja oko »transcendentiranja«. Masonska infiltracija u katoličkoj Crkvi toliko je napredovala, što se tiče ideologije i personala, da masonski taktičari imaju sve razloge da vjeruju kako su blizu svog glavnog cilja, tj. da uskoro može jedan mason visokog reda, iz kardinalskog zbora, zauzeti papinsku stolicu.

Tu akciju svjetske masonerije, koja je dugi niz godina s velikom rafiniranošću pripremana, prati s velikom pozornošću skup onih koji se bave katoličkom gnoziologijom (fenomenologija gnoze, specijalno neognoze). Otkrića, do kojih su oni došli, saopćena su biskupima, kao i onima koji su se za tu akciju interesirali. Ali, čini se da je došlo vrijeme da se javno istupi, te da se i ostali katolički kler upozori na opasnost koja s te strane prijeti Crkvi. Ovaj nam pokušaj otežava gotovo zaprepašćujuće nepoznavanje neognoze, od strane katoličkog klera, kao i njihova nezainteresiranost za djela protucrkve, a to je masonstvo... kako je to ustanovilo moderno gnoziološko istraživanje.

Čini se kao da smo previdjeli da protivnik, koga ne možemo nazvati pravim imenom, ima neslućene prednosti; međutim, potrebno mu je samo skinuti masku s lica pa da se spriječi da se, posredstvom progresizma i drugim pokušajima, infiltrira u teologiju, liturgiju, dušobrižništvo, religioznu pedagogiku, crkvenu umjetnost itd.

Gnoziološka su istraživanja dokazala, naime, da progresizam ne samo da radi u skladu s masonskim ciljevima, nego i da njime dijelom upravljaju neki teolozi i svećenici po naredbi masona s kojima su povezani, a dijelom njihovi labilni sljedbenici, koji to čine u neznanju, ali samoubilačkim žarom, što je često tolerirano od nadpastira, koji su u sličnu toleranciju zaveli i katoličke svećenike i laike. Ono što se, počevši od mudrovanja korifeja u teologiji pa sve do takozvanih APO-kapelana, u svoje vrijeme tako glasno i drzovito pokretalo, nije bilo ništa drugo nego žaljenja vrijedna zloupotreba običnog puka po masonskim ložama i po njihovim idejama. Kao izrazite modele za studije te vrste imamo danas Holandiju i bečku nadbiskupiju, ali to nisu jedina središta u sveopćoj Crkvi u koje je prodrla masonska infiltracija. Ta infiltracija doseže sve do Vatikana i time do najviših crkvenih proglasa; više puta se moglo ustanoviti da su neki proglasi morali biti demantirani, a neki, koji nisu demantirani, nemoguće je da bi potjecali od Sv. Oca.

Slijedeći ciljevi masonstva stari su koliko i samo slobodno zidarstvo, a sada su na putu realiziranja posredstvom masonskih najamnika u takozvanom progresizmu:

1) Preziranje i omalovažavanje Presvete Euharistije i time profaniranje i oskvrnjivanje katoličkog kulta i crkava.

2) Eliminiranje Mariologije iz katoličke teologije i omalovažavanje postbiblijskih, a posebno marijanskih, proroštava (koja su nekim masonima bolje poznata nego mnogim katoličkim teolozima i današnjim svećenicima).

3) Katoličku eshatologiju učiniti nevjerovatnom, što se osobito postiže širenjem među klerom gnostičke pseudoeshatologije Teilharda de Chardina; nju šire masonske lože i njihovi posrednici; progresistički propovjednici i pisci.

4) Odbacivanje svih teoloških i filozofskih pokušaja jedne katoličke egzegeze Apokalipse, koju treba da spriječe vodeći progresisti u višem kleru. Tim sprečavanjem katoličke egzegeze Apokalipse oni podupiru tzv. masonsku povlasticu tajne (Siegelprivileg), koja predstavlja slobodnozidarsku središinju tajnu. (Masonstvo »radi« samo u svojim nižim i srednjim stupnjevima s Ivanovim Evanđeljem. Jezgra gnoze (Kerngnosis), koja upravlja masonerijom, t. j. vrlo ograničeni broj tzv. upućenih, služi se isključivo Ivanovom Apokalipsom u borbi protiv Crkve, što bi konačno Crkva morala shvatiti i prema tome djelovati u ovom sukobu s protucrkvom!)

5) Integriranje katoličke Crkve u pseudo-ekumenu, kojom upravljaju masoni. Integriranje treba da se postigne postepeno:

a) demokratiziranjem katoličke Crkve, zajedno s njezinim znanstvenim i pedagoškim instancijama, te raspuštanjem njezine hijerarhijske strukture;

b) odstranjenjem papinskog primata i stvaranjem regionalnog, (tj. najprije unutar katoličanstva) prezidijalnog papinstva anglikanske provenijencije. (Anglikanska crkva i masonstvo tvore nerazrješivo idejno klupko; primas od Canterburya potpuno je integriran u loži);

c) proširenjem regionalnog u nadregionalno, tj. pseudo-ekumensko prezidijalno papinstvo. (»Papa lože« kao posljednji cilj masonskog »nadilaženja« — »transcendetiranja«).

U tom masonskom planiranju djeluje tzv. progresizam kao prijeko potreban trojanski konj u Božjem Gradu. Slijepe i neuke pristaše neognoze slave ritual masonske »gozbe ljubavi« (Sjeti se Chura!); zamjenjuju neke izvorne kršćanske molitve ili ih miješaju s nekim objavama neognostičkog novog humanizma, glasno izjavljujući da su pripravni žrtvovati svećenički celibat panseksualizmu koji nameću masoni, a da nemaju pojma odakle vjetar puše i koja je svrha svemu tome. U katoličkim listovima i knjigama propovijeda se pomirenje s »odvojenom masonskom braćom«; autori i izdavači uopće ne kriju masonske znakove što su ih upotrijebili... Odakle bi mogli katolički svećenici i laici znati kojim se taktičkim znakovima protucrkva služi u krugu svojih pouzdanika, kad se čak i kardinali istima služe; kad čak i Kurija običava pomirljivo saobraćati s Velikim Meštrom.

Prema masonskim izjavama, sama Crkva siječe granu na kojoj sjedi.

U situaciji kada se Crkva predaje na milost i nemilost svome baštinjenom neprijatelju, slobodnom zidarstvu, mogao bi čovjek doći u napast da potraži utočište u kriptocrkvi, koja se sve više ocrtava. Sve je manji broj onih koji ne popuštaju gnostičkom humanizmu, ne vjeruju u njega i nisu pripravni da ga priznaju, a oni izgleda da su sve više usmjereni prema kriptocrkvi.

Ali, to bi bilo još prerano! Ovo odbacivanje gnoze i sotonizma, koji je optočen humanizmom, zahtijeva se i u proročkim navještajima koji se odnose na naše vrijeme. Možemo ostati na pravom putu samo u nepokolebljivoj vjeri u neprestano djelovanje Duha Svetoga u Crkvi, u biblijske i postbiblijske objave, a prije svega u marijanske.

Marijanska proročanstva, koja su zapravo svojevrsni »komentar Apokalipse« (o njima je svećenstvo, posebno mlađe, jedva što čulo), već su odavno razotkrila sotonizam našeg sadašnjeg vremena, a otkrića tih proročanstava omogućuju nam da ga prepoznamo, pa makar nam se ukazivao u bijelom i nevinom ovčjem runu. (Na primjer: Gospa u Baysideu govori o sotonizmu pentekostizma, ufologije, tajnih društava itd. Prim. prev.) Ovo se odnosi i na sva postbiblijska proročanstva o posljednjim vremenima, o čijoj se vrsti i egzistenciji očevidno u teološkim stručnim krugovima vrlo malo zna. A ta proročanstva su danas jedino sidro za lađu Crkve. I ako oni misle da ta proroštva i dalje smiju previđati i ne obazirati se na njih, neka dopuste da im se kaže: Protucrkva nije još nikada previđala ta proroštva i služi se njima uvijek s velikim uspjehom. Samo iskrivljuje njihovo značenje; pred njima stavlja, umjesto pozitivnih, negativne znakove sotonizma.

Da se dokaže kako se potpuno slažu proročanstva s modernim gnoziološkim istraživanjima, navodimo dva primjera iz novijih proročanstava o posljednjim vremenima.

Ako katolički kler isključi ta svjedočanstva i zatvori se pred njima, moći će masonerija preko progresizma i dalje uštrcavati svoj otrov u crkvene listove tzv. katoličkog tiska i u sredstva obavještavanja, toliko dugo dok Bogu ne preostane više nikakav izbor za spasenje Njegove Crkve od propasti, osim da pozove anđele žetve da izrežu grozdove zloće s »čokota zemlje«. A to bi značilo katastrofa neslućenih razmjera. Marijansko živo svećenstvo moglo bi pomoći da se katastrofe spriječe, ali bi se trebalo otvoriti prema novim proročanstvima, kao što se to moglo i moralo učiniti i u slučaju Fatime, s obzirom na drugi svjetski rat.

Neka se svaki katolički svećenik, koji još ima snage i hrabrosti, suprotstavi sve većem demoniziranju u Crkvi; neka prihvati savjete apokaliptičke Gospođe, čije neumorne opomene, poruke i proročanstva u obilju stoje na raspolaganju u ovoj opasnoj situaciji Crkve.

Vidjeh crkvu sv. Petra. Ugledah veliko mnoštvo ljudi, koji nastojahu srušiti crkvu sv. Petra. Ali, vidjeh i druge kako je opet popravljaju. Vukle su se linije pomoćnih radnika kroz cijeli svijet i ja sam se čudila toj povezanosti. Rušitelji su otkidali čitave komade. Među njima bijaše najviše pripadnika sekta i otpadnika.

Kao po pravilu rušili su ljudi koji su nosili bijele pregače privezane plavom vrpcom, a o pojasu su imali zataknute zidarske mistrije. Inače su bili različito odjeveni, a među njima bijaše velikih i debelih ljudi, u uniformama i sa zvijezdama, koji sami nisu ništa radili, već su samo mistrijom označavali mjesta na zidu, gdje i kako treba rušiti. Na moj užas među masonima primijetih i katoličke svećenike.

Ali katkad, kad ne bi znali kako da ruše, približili bi se... jednom od svojih, koji je imao veliku knjigu i kao da je u njoj stajao cijeli nacrt zgrade. Tada bi on zidarskom mistrijom točno označavao mjesto koje treba da bude srušeno. I uskoro bi ono palo. Ti su ljudi rušili sasvim mirno i sa sigurnošću, a ipak plašljivo, potajno i vrebajući.

Papu sam vidjela kako moli. Bio je opkoljen lažnim prijateljima, koji su često radili suprotno njegovim odredbama. Vidjela sam jednog malog, crnog, svjetovnog momka u punoj djelatnosti protiv Crkve. Dok je Crkva tako na jednoj strani bila rušena na drugoj se strani ponovo gradila, ali bez sile. Vidjela sam mnogo duhovnih osoba, a jedan je išao, a da se nije dao smetati, upravo preko onih koji su rušili i naređivao je da se izdrži i ponovo gradi. Vidjela sam druge svećenike kako lijeno mole svoj časoslov i po koji kamenčić, kao veliku rijetkost, donose ispod ogrtača ili ga predaju drugima. Činilo se kao da nitko od njih nije imao nikakva pouzdanja, nikakve radosti, nikakvih uputa i da uopće nemaju pojma o čemu se radi. Upravo je bilo žalosno.

Već je cijeli prednji dio bio srušen, samo je Presveti Sakrament još stajao. Ugledah tada veličanstvenu Gospođu. Ona je hodala velikim trgom pred crkvom. Svoj široki plašt držala je objema rukama i lebdjela polagano u visini. I zatim je stajala na kupoli i nad cijelim prostorom crkve raširila svoj plašt koji je blistao zlatom.

Rušitelji su se upravo odmarali. Htjeli su ponovo navaliti, ali se nisu mogli ni na kakav način približiti prostoru što je bio zaštićen plaštem. Ipak, s druge strane, započne velika djelatnost onih koji su obnavljali. Dođoše mnogi jaki ljudi, duhovni i svjetovni, dođoše gospođe i djeca, dođoše sasvim stari, slabi, zaboravljeni muževi, i zgrada bijaše ponovo obnovljena.

I gledala sam jednu veliku crkvu, s vrlo visokim tornjem, u velikom gradu, na jednoj širokoj rijeci. Svetac crkve bijaše Stjepan.

Oko te crkve ugledah vrlo mnogo otmjenih ljudi, koji su bili zaposleni, a među njima mnogo stranaca, koji kao da su bili onamo poslani, s pregačama i zidarskim mistrijama, da sruše crkvu pokrivenu škriljevcem i njezin toranj. Njima su se pridružili svakojaki ljudi iz zemlje, pa čak i svećenici; da, čak su i redovnici bili u toj tajnoj sekti. Ja tada zapadoh u takvu žalost da sam vapila svome Zaručniku, moleći ga da pomogne i da ne dopusti neprijatelju da pobijedi.

Tada ugledah kako u crkvu ulaze petorica ljudi. Trojica u starim, teškim paramentima, kao da su bili svećenici, i dva sasvim mlada svećenika, koji kao da su bili pozvani. Činilo se također kao da su imali svetu večeru (svetu misu) i kao da su htjeli probuditi novi život.

Tada iznenada provali iz tornja plamen i zahvati cijeli krov, kao da će ga cijelog spaliti. Plamen zahvati mnoge pripadnike tajne sekte, koji položiše ruku da ruše, i otjera ih.

Ali bilo mi je rečeno da će spasenje doći tek nakon oluje koja se približava. Vatra označuje ponajprije veliku pogibelj, a zatim i novi sjaj, u Crkvi, nakon oluje.

I gledala sam kako je Crkva općenito ozlijeđena, počevši od škola, koje su predali nevjeri. Vidjela sam sliku nesreće studentske mladeži koja je išla ulicama noseći u rukama cijele snopove zmija, što su ih vukli kroz usta i sisali im glave. I čula sam: »To su filozofske zmije!« I vidjela sam također da jednostavni pobožni učitelji, koje su držali neznalicama, uzgajahu pobožnu djecu, ali da novi učitelji i učiteljice nisu na djecu imali baš nikakva utjecaja, jer su svojim hvalisanjem i svojom samosviješću oduzeli redu svako djelovanje i sami ga gotovo progutali.

(O najnovijim masonskim planovima i spletkama naći ćete obilje podataka i činjenica u knjizi Apokaliptička Djevica u New Yorku. Knjiga govori o najnovijim ukazanjima Presvete Djevice u Baysideu - New York. Knjiga je već pripremljena za tisak.)

Na tromeđi Češke, Moravske i Poljske, u mjestu Pikotsu (koje se nalazi u Poljskoj, ali nedaleko od Turzovke) želio je župnik obnoviti crkvu. S mukom i naporom je prikupio samo polovicu potrebnog novca i tako je crkva bila samo djelomično obnovljena.

Jedne večeri bukne požar. Neobnovljena crkva gorjela je zajedno s tornjem. Dođoše vatrogasci iz okolice. Oko 12 sati vatra je bila ugašena; tada se desilo čudo: ni crkva ni toranj nisu izgorjeli; naprotiv, crkva je tek sada, neposredno iza požara, čudesno cijela bila obnovljena; nad šiljkom tornja pojavi se Majka Božja s mačem u ruci, a iznad mača bilo je napisano: 1975.

(Donosimo ovu vijest iz njemačkog lista DRM, radi informiranja naših čitalaca; prije svega da bi ih upoznali s činjenicom da današnji tisak sve više piše o čudesnim pojavama. Još nismo u stanju provjeriti ovu vijest.)

Svetom Malahiji, biskupu iz Armagha u Irskoj (umro 1148.) pripisuju se glasovita proročanstva o papama. Prvi puta se spominju u knjizi »Lignum vitae«, koju je napisao benediktinac Arnold de Wion. Tiskana je u Veneciji 1595.

Proročanstva započinju s papom Celestinom II (1143-1144). Za svakog papu se donosi do tri latinske riječi, koje predstavljaju njegovu karakterističnu oznaku.

Hildebrand Troll vjeruje da proročanstva potječu od sv. Filipa Nerija (1515-1595), koji je od 1544. imao izvanredan dar pronicanja u čovjekovo srce, dar bilokacije i moć uskrisivanja od mrtvih. Ipak, brojniji su oni koji misle da proročanstva potječu od sv. Malahija.

Činjenica je da su se ta proročanstva ispunjala. Ona ne označuju uvijek samoga papu, nego ponekad i neki osobiti događaj što se zbio za vrijeme njegova pontifikata, ili čak i njegove neprijatelje. Mi ćemo navesti samo pape od 1831.

De balneis Etruriae, (Iz etrurških kupki) Grgur XVI (1831-1846). Ovaj papa je pripadao redu kamaldulenaca, koji je nastao u Comaldoli, gdje se nalaze etrurške kupke.

Crux de cruce (Križ od križa) Pijo IX (1846-1878). Imao je u grbu križ, a križ (trpljenje) prouzrokovali su mu Savojci.

Lumen in coelo (Svjetlost na nebu) Leon XIII (1878-1903). Taj namjesnik Kristov bio je veliko svjetlo za djecu Duha i užas za djecu tame; u njegovom grbu bilo je svijetlo sazviježđe na plavom nebu.

Ignis ardens (Rasplamsala vatra) Pijo X (1903-1914). Nakon njegove kanonizacije

1954. ističe se to značenje, koje ga toliko karakterizira u svim njegovim životopisima.

Religio depopulata (Opustošena vjera) Benedikt XV (1914-1922). U ovom razdoblju pada velika dekristijanizacija naroda, svjetski rat, revolucije.

Fides intrepida (Neustrašiva vjera) Pijo XI (1922-1939). Za vrijeme njegova pontifikata nastali su totalitarni režimi (kao nacionalsocijalizam); kao plod toga bilo je na stotine tisuća priznavalaca i mučenika.

Pastor angelicus (Anđeoski pastir) Pijo XII (1939-1958). Ta stara, idealna predodžba o Petrovom nasljedniku doista se ispunila u Piju XII. U njegovo vrijeme vladao je u Crkvi još red i jasna linija — ipak djeca tame nisu toga mogla shvatiti.

Pastor et nauta (Pastir i mornar) Ivan XXIII (1958-1963). Nauta — mornar — dolazi u cijelom proročanstvu samo još na jednom mjestu i to kod Grgura XII, koji je također boravio u Veneciji. »Mornar« stoji tu zbog patrijarhata u Veneciji, koji je imao Ivan Dobri, prije nego što je postao papa. Bio je on dobri pastir.

Flos florum (Cvijet cvjetova) Pavao VI (1963...) On ima tri ljiljana u svom grbu.

De medietate lunae (Od polovice mjeseca). Može označivati protupapu, ili kozmičku katastrofu posljednjih vremena, ili obraćenje muhamedanaca u to vrijeme.

De labore solis (O pomračenju sunca). Možda to označuje trodnevnu tamu o kojoj nam govore gotovo svi mistici.

Gloria olivae (Slava masline). Možda će se tada obratiti Izrael i povjerovati u Isusa Krista; ili će taj Pontifex — za vrijeme trijumfa Crkve — biti jedan obraćeni Izraelac.

Petar Romanus (Petar rimski). Za vrijeme posljednjih progona Crkve sjediti će na Petrovu tronu Petar, koji će pasti svoje ovce u velikim nevoljama. Kada te nevolje prođu, grad na sedam brežuljaka (Rim) bit će razoren i strašni će Sudac suditi svoj narod. Finis. Svršetak.

Viđenje iz svibnja 1873. Bila je tamna noć (duševni neredi); ljudi nisu mogli razlikovati puteve kojima bi se povratili svojim mjestima; tada se na nebu ukaza veličanstveno sjajno svjetlo, što je osvjetljavalo korake putnika, kao usred bijela dana. U onom času vidjelo se mnoštvo muževa, gospođa, staraca, djece, redovnika, redovnica i svećenika kako dolaze iz Vatikana s papom na čelu i kako se svrstavaju u procesiju.

Ali gle: razbješnjela bura. Dok je ono svjetlo prilično potamnjelo vidjelo se kako se razvija bitka između svijetla i tame. Međutim, dođoše do jednog trga pokrivenog mrtvima i ranjenima; neki su ranjenici glasno zazivali pomoć. Redovi procesije veoma se prorijediše. Kada su pošli nešto dalje, što odgovara vremenu od dvije stotine sunčevih izlazaka, svaki pojedini opazi da njega (pape) nema u Rimu. Malodušnost obuze duše sviju; onih koji se okupljahu oko pape, da čuvaju njegovu osobu i da mu u nevolji budu u pomoći.

U onaj čas budu viđena dva anđela, koji su nosili zastavu i predali je papi, govoreći:

»Primi zastavu od one koja pobjeđuje i raspršuje najjače vojske na zemlji. Tvoji su neprijatelji iščeznuli; tvoji te sinovi zovu suzama i jecajima, da se vratiš.«

Tko god je upravio pogled na zastavu vidio je napisano, na jednoj strani: Regina sine labe concepta — Kraljica bez grijeha začeta, a na drugoj strani: Auxilium Christianorum — Pomoćnica kršćana. Papa primi zastavu s radošću, ali, videći mali broj onih koji su ostali uz njega, bio je vrlo žalostan.

Oba anđela rekoše potom: »Pođi odmah tješiti svoju djecu! Piši svojoj braći, raspršenoj po svim dijelovima svijeta, da se ljudi moraju obnoviti u svom ćudoređu. A to se ne može postići drugačije nego da se puku lomi kruh Božje riječi. Poučavajte djecu, propovijedajte odcjepljenje od zemaljskih stvari. Došlo je vrijeme — zaključiše oba anđela — da siromašni budu propovjednici narodima. Leviti će biti uzeti od motike, sjekire i čekića (duhovna zvanja, od radnika i od seljaka), da se ispune riječi Davidove: 'Bog je podigao siromašne sa zemlje i postavio ih na tron knezova svoga naroda.'«

Nakon što je papa to čuo, ustade i redovi se procesije počeše pojačavati. Kada je zatim stupio u sveti grad, započne plakati zbog malodušnosti u kojoj su se građani nalazili; mnogi više nisu bili u životu. Kada stupi u crkvu Svetog Petra, zapjeva Te Deum, a kor anđeoski odgovori pjevajući: »Gloria in excelsis Deo et in terra pax hominibus bonae voluntatis.«

Na generalnom kapitulu franjevaca 1909. papa Pijo X imao je strašnu viziju. Rekao je: »Strašno je to što vidim. Hoću li to biti ja, ili neki moj nasljednik, ja ne znam. Ali, sigurno je da sam vidio papu kako bježi iz Vatikana, hodajući po leševima svećenika.« Viđenja Ancille, vidjelice iz blizine Brüsela, kao i poruke koje ona prima na izvjesni način potvrđuju ovu viziju svetog pape Pija X. Njoj je Isus ovo saopćio, na dan 2. studenog 1973: »Vrhovni pastir Crkve pritisnut je pod teretom zmijskog legla, čija će vlast naskoro završiti.

Papa mučenik, s palmom u ruci, koračat će preko leševa svojih kardinala, svojih biskupa i svega klera, koji su prezreli svete zakone.

Kuća će Božja biti očišćena i sjaj njezina veličanstva ponovno će zasvijetliti nad cijelim kršćanskim pukom.«

O zmijskom leglu govore i poruke iz Baysidea (New York); govori se i o mukama Svetog Oca, ali i o obnovi Crkve. »Zmija će ležati mrtva na zemlji!«

Dosta se pisalo u inozemstvu o kipu fatimske Gospe u Raveni, koji je u više navrata prolijevao suze i čije je srce krvarilo. Za naše čitatelje, koji su slabo upoznati s ovim fenomenima, donosimo izvod iz teksta Renza Allegria, objavljenog u magazinu Gente, od 28. rujna 1973.: »Madona je počela plakati 12. rujna 1972. Fenomen se često ponavljao, a promatralo ga je na tisuće ljudi. Stoga se ne može pomišljati na sugestiju, ili na prevaru. Nisam htio vjerovati u to, jer kad danas čovjek vjeruje ta-

Kip Fatimske Gospe često plače

kvim stvarima smatraju ga ludim, ili u najmanju ruku zaostalim. Ali, kad su činjenice tu, što se može učiniti? Ja sam vidio suze, doticao sam ih, kušao sam ih, bile su slane, to znači da su imale okus svojstven svim suzama svijeta. Meni je, poslije svega, teško da ne vjerujem.«

To govori jedan redovnik, franjevac. Nalazimo se u crkvi Sv. Petra Damijanskog, u Raveni, u gradskoj četvrti Darsena, koja je najnapučenija u cijelom gradu. Nalazimo se pred oltarom Madone, u pokrajnoj kapeli, na lijevoj strani hrama. Oltar je pun cvijeća i svijeća. Gore stoji mali kip fatimske Gospe. To je kip koji je potresao život u samostanu, u gradu; život brojnih vjernika koji ovamo hrle sa svih strana. Redovnik je pokazuje i zabrinuto je promatra. Neće da kaže svoje ime. »Nakon tih tajanstvenih događaja«, kaže on, »imali smo mnogo neprilika. Vjerske vlasti su uvijek brzo pripremne da nam predbacuju, da nas kore, kao da smo mi krivi što Gospa plače. Čudnovato, mi bismo morali biti zadovoljni zbog izvanrednih činjenica; mjesto toga moramo šutjeti i ostavljati dojam kao da ovdje nema ničeg izuzetnog; moramo se pokazivati skeptični, da ne bi potakli oduševljenje naroda. Ali, Gospa nastavlja da plače i puk hrli ovamo, makar ga mi odvraćali.«

Ove riječi, iz teksta novinara Gentea, jasno govore o paradoksalnoj situaciji u Crkvi. Zahtijeva se skepticizam, onda kada činjenice govore o nadnaravnim pojavama! Nastoji se spriječiti dolazak puka u crkve, koji su privučeni ovim pojavama.

Prema istim informacijama, kip je nabavljen 1958. To je gipsani kip; jedan od mnogih koji su u Milanu načinjeni prema uzoru onoga koji se štuje u Fatimi.

Tvrdi se da se, poslije ovih događaja, promijenio i izraz Gospina lica. Sada je lice žalosno i bolno, dok je ranije bilo veselo i nasmijano!

Župa se nalazi u ateističkoj četvrti Ravene; ovdje su najbrojniji protivnici vjere. Brojni nevjernici prisustvovali su čudu. Renzo Allegri donosi svjedočanstvo brojnih osoba, od kojih većina nisu vjernici. Jedan komunista kaže: »Ja sam naučio stvari nazivati svojim imenom; to su zaista bile suze!« Zar ih i skeptični redovnik, koji strahuje da ga ne proglase ludim ili zaostalim, nije okusio!?

Istog tog dana, 12. rujna 1972., telefonski je obaviješten i biskup. On je poslao generalnog vikara, da istraži fenomen. Vikar naredi da se crkva isprazni i vrata zaključaju. Onda ukori redovnike. Potom je pažljivo promatrao kip i džepnim rupčićem otro suze. Preporučio je redovnicima da ne daju nikakav publicitet toj stvari, vjerujući da se radi o nekom fenomenu koji će se »lako razjasniti«!

Idućeg dana opet navali svijet. Redovnici su svima govorili da se nije ništa izvanredno dogodilo (sic!).

Na blagdan Žalosne Gospe, 15. rujna, započeše religiozne vježbe kao i obično. U crkvi je bilo mnogo ljudi. Za vrijeme mise u 7 sati kip je opet plakao. Gosoine oči bile su natečene i crvene. Svi su vidjeli suze. Puk je bio pod snažnim dojmom: mogli su duže gledati fenomen, nego 12. rujna, a osim toga su bili umireni »racionalističkim« objašnjenjima i skeptičnim stavovima.

Cijeli dan su dolazili ljudi da vide ovaj neobični fenomen. On se nije mogao držati u tajnosti. Dođoše ljudi i iz drugih gradova. Novine su pisale o događaju. Pa ipak, oni koji fenomen nisu vidjeli govorili su za one koji su bili prisutni i promatrali suze, a nisu porekli ono što su vidjeli svojim očima da su — histerici i egzaltirani! (Ovaj stav, kada skeptici progone sve svjedoke nadnaravnih pojava, već je nazvan »pozitivističkom inkvizicijom«! Od znanstvenika I. Djaje pa do J. Bergiera, brojni su oni koji smatraju da je to najgori oblik inkvizicije, kada se navodno u ime razuma osporavaju — činjenice!)

Interesantno je i župnikovo ponašanje. Kako nije bio prisutan ni jednom kada je kip plakao, on je govorio: »Zašto ne plače Madona kad sam ja ondje!? Baš bih volio da vidim njezine suze. Ako ih vidim vlastitim očima, vjerovat ću!« Uoči blagdana Kraljice svete krunice, 7. listopada, dok je u crkvi učio djecu katekizam, kip je ponovo počeo da lije suze. Župnik je bio duboko potresen. Sada je vlastitim očima mogao vidjeti suze. Razbolio se i dugo je bolovao. I ponovo 8. listopada, po podne, plakala je Madona. Prolijevala je suze i 23. travnja 1973, zatim 1. svibnja, te 27. svibnja, poslije procesije u kojoj je nošen kip.

R. Allegri piše da su najviše bili »potreseni ljudi od znanosti«. Jedan glasoviti inženjer obratio se; kroz 30 godina nije bio stupio u crkvu. Bilo je mnogo milosti.

3. studenoga 1972. našlo se pred Madoninim oltarom nekoliko duhovnih osoba, koje su komentirale fenomen sa suzama. Jedan od njih reče: »Gledajte, čini se da je srce, što ga Madonna ima na prsima, sasvim mokro. Vide se neki refleksi!« I drugi to primijetiše. Tada se jedan redovnik približi kipu i dotakne prstom srce. S užasom ugleda svoje krvave ruke. Superior naredi da se vatom obriše srce, a zatim upita biskupa što da radi s tom vatom, koja je bila ovlažena crvenom tekućinom. Biskup naredi da se dade istražiti, ali ne u Raveni, da se ne bi saznalo za taj događaj. Redovnici se obratiše Dr Silviju Simonatou, s medicinskog instituta Univerziteta u Padovi. Odgovor je bio pozitivan: na vati se nalaze tragovi ljudske krvi!

(Treba napomenuti da u ovoj redovničkoj zajednici živi i brat Sergio, obdaren karizmom proricanja, bilokacije itd. Bili smo u osobnom kontaktu s bratom Sergijom. Primjedba ured.)

Ukazanja i čudesni fenomeni zbivaju se u samostanu Službenica Presvetog Sakramenta (kongregacija koja je nastala u Japanu prije pola stoljeća), u gradu Akitu. Grad se nalazi na obali Japanskog mora, nasuprot Sibira, na sjeverozapadu glavnog japanskog otoka Hondo, ili Honši. Presveta Djevica se ukazuje sestri Sasakawa Katsuko.

Izvanredni događaji u Akitu počeli su u lipnju 1973. u kapeli spomenutog samostana. Ondje se, desno od oltara, nalazi kip Presvete Djevice, izrađen u drvetu, visine od jednog metra.

U utorak 12. lipnja 1973. uočeni su sjajni zraci koji su izlazili iz tabernakula. Zapaženi su i 13. i 14. lipnja. Na Tijelovo, 24. lipnja, zraci su bili još sjajniji. Istog dana, sestra koja se brinula o sakristiji, primila je ranu na dlanu lijeve ruke; bolovi će trajati čitav mjesec dana. U petak 29. lipnja, na blagdan Presvetog Srca, anđeli se ukazaše oko oltara pjevajući: »Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot!« Sve su sestre vidjele i čule anđele.

Bolovi od rane na ruci bili su sve nepodnošljiviji i u četvrtak, 5. srpnja, sestra se povjeri redovnicama. Imala je dojam da joj je dlan proboden.

Tada joj se ukaza jedna gospođa, koja joj reče: »Ne plaši se! Ja sam uz tebe i štitim te. Dođi za mnom.« Vidjelica kaže da je pomislila da je to neka starija sestra. »Ne moli samo za sebe, već za sve ljude. Današnji svijet, svojom nezahvalnošću i psovkama, ranjava Presveto Srce Isusovo. Rana na ruci Presvete Djevice dublja je od rane na tvom dlanu. Idimo, dakle, u kapelu! Gluhoća tvojih ušiju ti je bolna, ali će proći. Imaj strpljenja! To je posljednje iskušenje. Prikaži bol dlana tvoje ruke za ljude. Ovdje je svaka od redovnica moja kći nezamjenjiva i jedina. Uči se ovdje moliti za članove tvoje Kongregacije, a zatim moli za Papu, za biskupe i svećenike.«

Na prvi petak, 6. srpnja, na dlanu kipa Presvete Djevice ukaza se rana u obliku križa i poteče krv. I 12. i 13. srpnja tekla je krv iz rane na dlanu skulpture. O tome je obaviješten biskup iz Niigata, Msgr. Ito, koji je odmah ispitao sestru. Stigmatizirana sestra je dala još dvije izjave, kasnije, jer je biskup htio provjeriti njihovu istinitost; sve izjave su bile identične.

Na blagdan sv. Ane, 26. srpnja, krv je potekla iz lica, ruku, vrata i stopala kipa. Istovremeno je bol od rane na sestrinom dlanu postala gotovo nepodnošljiva. I 27. srpnja tekla je krv iz kipa. Jedan anđeo se ukaza sestri i reče: »Danas će prestati tvoja bol. Moli za vaše obraćenje i traži mir. Ova je krv naknada za nezahvalnost i psovke prema Bogu. Uz pobožnost Srca Isusova mnogo častite i Predragocjenu Krv i molite za sve ljude.«

Na dan 3. kolovoza, dok su redovnice zajednički molile krunicu, ukaza se stigmatiziranoj sestri Anđeo čuvar i reče: »Visoko cijenite siromaštvo; da bi izvršili djelo naknade za nezahvalnosti i psovke, obratite se i molite. Svi neka visoko cijene svoje zvanje. Sjetite se da je nužno moliti se u svijetu.« Svoje riječi završio je snažnim glasom: »Visoko cijenite tri vrline: siromaštva, čistoće i poslušnosti!«

Na blagdan svetih Arkanđela, 29. rujna, kip Presvete Djevice zračio je neobičnom svjetlošću. Sve sestre su prisustvovale ovom događaju. Nestade rane na dlanu sestre. Bilo je to u vrijeme podnevnog počinka. I navečer je kip zračio svjetlošću, a pred očima svih redovnica poteče krv iz njegovih stopala. Anđeo reče: »Marija prolijeva krv i to je tužno.« Ali, iz statue, izbi divni miris koji je trajao dvije sedmice. Miris se osobito osjećao na blagdan sv. Terezije. Na dan 13. listopada, za vrijeme klanjanja pred Presvetim Sakramentom, sestra je iznenada bila izliječena od svoje gluhoće.

Neobični događaji nastaviše se i u 1974. godini. Na dan 13. svibnja, za vrijeme službe Božje, skulptura, koja nije bila obojena već je bila zadržala prirodnu boju drveta, odjednom postade bijela; krv poteče iz lica i stopala; oči su postale poput živih ljudskih očiju. O događajima je pisala japanska revija »Catholic Graph«, od prosinca 1974.

Sljedeće podatke dao je otac Yasuda, sadašnji duhovni vođa ove redovničke zajednice: »4. siječnja 1975... tri puta je kip Presvete Djevice prolijevao mnoge suze. Msgr. Ito, biskup iz Niigata, kao i sve sestre, bili su duboko potreseni.« (Suze su analizirane na Univerzitetu u Akitu gdje se utvrdilo da se zaista radi o ljudskim suzama).

Informacije donosimo iz Stella Maris, od 16. lipnja 1975. Primio ih je iz Japana, preveo i ponudio ovom marijanskom listu o. Paul Egli O. P. (CH-1776 Montgny-la-Ville, Suisse), koji je od 1932. do 1963. bio misionar u Japanu. I sam biskup Msgr. Ito je njegov poznanik.

(Ancilla, vidjelica iz Belgije, primila je ove poruke) 16. studenog 1973.

ISUS: — San Damiano bit će centar molitve i pokore za cijeli svijet, gdje će svećenici poučavati vjernike u pravoj kršćanskoj religiji propovijedanjem mojih riječi. Odande će biti istjerana sva krivovjerja, sve profanacije, sva svetogrđa i Kuća će Božja sakupiti svu svoju djecu u sebi, da pjevaju hvalu slave Njegove. Bog će objaviti veličanstvo svoje moći uništenjem sotonskih djela. Neće biti mira tako dugo, dok god sila Božja iznova ne uspostavi red, koji od Njega izlazi u razdiobi zemaljskih dobara, u izvršavanju vjere sa strahopoštovanjem i vjernošću prema zakonima.

Ancila: — Gospodine, zabranjuju hodočašća u Garabandal i San Damiano.

ISUS: — Sveti Otac Pavao VI. iz dubine duše uvjeren je o prisutnosti moje Presvete Majke na tim mjestima. Zabrane ne potječu od njega, nego od stare zmije, koja se bori svim sredstvima nagovaranja protiv čašćenja Marijina. Ali, sve to osuđeno je na neuspjeh.

ISUS: — San Damiano, San Damiano, za sav svijet centar duhovnog školovanja i pokore, ti ćeš oko sebe okupiti novi Božji narod.

Ti sada moraš trpjeti, ali dolazi dan, kad već neće biti moguće izbrojiti moje svećenike, koji će dolaziti na to, od Vječnog Oca, blagoslovljeno mjesto. Da ondje pjevaju Njemu na čast i da iskazuju čast mojoj Presvetoj Majci, Djevici Mariji, koja će tada blistati u punom sjaju svoje pobjede nad silama zla. Paklene sile, koje su se bez uspjeha borile protiv nje, da je otmu iz srdaca njezine djece i da njihove duše strovale u propast, ležat će na tlu i bit će zauvijek odbačene u bezdan.

U svojoj poruci o tom što će nam se dogoditi, upućuje nas Spasitelj da svi moramo biti u stanju milosti posvećujuće; u posljednjim uputama među ostalim Spasitelj spominje i San Damiano: »...Oni, koji nemaju blagoslovljenih rupčića iz San Damiana niti čudotvorne vode iz tog nama najmilijeg hodočasničkog mjesta, mogu se poslužiti vodom iz kojeg drugog izvora gdje se je moja Majka ukazivala...«

(Ispunjenje te Opomene bit će nam dokaz istinitosti poruka iz Garabandala.) Evo što je rečeno i napisano o Opomeni:

19. lipnja 1965. »Evo napisane Opomene koju mi je dala Presveta Djevica, kada sam se nalazila sama u šumici pinija 1. siječnja 1965. Ovaj tekst ovdje pišem vjerno, kako sam ga primila.

Opomena, koju će nam poslati Djevica, to je kao kazna. Da približi dobre još bliže Bogu i da upozori ostale. U čemu se sastoji opomena, ja toga ne mogu objasniti. Presveta Djevica mi nije rekla da to kažem. Bog hoće da, zahvaljujući toj opomeni, postanemo bolji i da manje griješimo protiv Njega.« Kad su Končitu upitali da li će opomena prouzročiti smrt, ona je odmah napisala: »Ako mi umremo od toga, to neće biti radi same opomene, nego radi uzbuđenja što ćemo ga osjećati gledajući i osjećajući opomenu.«

13. rujna 1965. Končita reče jednoj djevojci, koja se zove Angelita: »Kad ne bih poznavala druge kazne, koja dolazi, ja bih ti rekla da nema veće kazne nego što je opomena. Svi ljudi bit će u strahu, ali katolici će to podnositi mirnije.

14. rujna 1965. Končita odgovara Amerikancima, koji su je pismeno pitali o opomeni: »Opomena je stvar koja dolazi izravno od Boga. Cijeli svijet će je vidjeti; bilo gdje se nalazili. Bit će kao neka objava (unutarnja svakome od nas) o našim grijesima. Primit će je i vjernici i nevjernici; vidjet će je i osjetiti ljudi iz svih krajeva svijeta.«

22. listopada 1965. Končita je dugo razgovarala s jednom Španjolkom. Gospođa ju je pitala: »Končita, jedan se komet približava zemlji. Neće li to biti opomena?«

Končita je odgovorila: »Ja ne znam što je to komet. Ako je to nešto što ovisi od čovjekove volje, ja odgovaram: Ne. Ali, ako je to takva stvar, koju će Bog učiniti, onda bi to moglo biti.«

— O, da, odgovori Končita, opomena će biti strašna! Tisuću puta gore nego potres zemlje.

— To će biti kao vatra. Neće izgorjeti naša tijela, ali mi ćemo je osjećati i na tijelu i na duši. Svi narodi i svi ljudi osjećat će to jednako. Nitko neće tome moći izbjeći. I sami će nevjernici osjetiti strah Božji! Pa iako se sakriješ u svoju sobu i zatvoriš prozore, nećeš moći tome izbjeći; usprkos svemu vidjet ćeš i osjetiti tu opomenu. Da, to je istina. Presveta Djevica rekla mi je ime tog fenomena. Riječ postoji u španjolskom rječniku. Počinje sa slovom »A«. Ali mi nije rekla da to saopćim.

Ožujak 1966. Početkom ožujka jedan pristalica Garabandala iz Francuske primio je sljedeće pismo: «Končita me zamolila da Vam pišem, da nastavite još više širiti poruku, jer je danas to potrebnije nego u prošlosti. Ona me također zamolila da Vam pišem, kako bi svi bili sigurni o dolasku opomene i čuda, koje će doći potom.

Opomena će biti nešto strašno, što će se odigrati na nebu. Presveta Djevica najavila je događaj riječju koja počinje s »A« na španjolskom. Ne zaboravite ovu poruku, koju mi je Končita naložila da Vam je saopćim. Neka pobornici Garabandala nastave te poruke dalje objavljivati i širiti.

Končita reče jednoj osobi: »Mi ćemo doživjeti veliku nesreću u svim dijelovima svijeta. Nitko joj neće izmaći. Dobri, da bi se približili Bogu; drugi, da bi se popravili. Bolje bi bilo umrijeti, nego podnijeti samo pet minuta toga što nas čeka. To nas može zadesiti i po danu kao i po noći; bilo da smo u krevetu, ili nismo. Ako od toga umremo, to će biti od straha. Ja mislim da bi bilo najbolje, u tom momentu, biti u crkvi, pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Isus bi nam dao snage da to podnesemo.« Jedan od sugovornika primijeti:

— Ja mislim da bi to doista bilo najbolje; ali možda će tada sve biti u mraku i mi nećemo moći onamo poći.

(Ovaj mrak nema ništa zajedničko s »tri dana mraka« o čemu mistici govore, i o čemu danas i znanstvenici govore. Prim. prev.)

Končita nastavi: biti strašno. Kad bih vam samo mogla saopćiti kako je to meni Djevica rekla! Ali, kazna će biti mnogo gora! Znat će se da nam opomena dolazi zbog naših grijeha. Može se dogoditi svaki čas; ja je uvijek očekujem. Kad bismo znali što je to, bili bi do skrajnosti prestrašeni!

— Ja sam već umorna od objavljivanja toga, ali svijet ne mari za to. Nekoliko dana poslije vratiše se na istu temu. Končita je dodala: — Mi ne možemo sebi ni predstaviti koliko vrijeđamo Gospodina. Presveta Djevica mi je rekla da svijet vrlo dobro zna da postoji Nebo i da postoji pakao. Ali, na to se pomišlja samo iz straha, a ne iz ljubavi prema Bogu. Zbog posljedica naših grijeha, mi ćemo sami biti uzrok naravi opomene. Podnijet ćemo je za Isusa, kao naknadu za uvrede koje smo nanijeli Bogu.

(Ova Končitina svjedočanstva prikupili su zagovornici Garabandala iz Francuske. Umnožili su ih i razaslali po svijetu; mi smo ih također primili i preveli za naše čitaoce. Tekst su potpisali o Laffineur, gđica S. Laudet, iz Orleansa, i dr J. M. Bonance (Neuille, 49 — VIVY, Paris) Donosimo ih u nešto skraćenom obliku. U zaključku potpisnici kažu: »Mi nemamo ni dara, ni kreposti pravih proroka; mi samo ponavljamo, s najvećim uvjerenjem Končitine riječi... Meditirajte nad njima, kao što ona traži... Na koncu se ipak dolazi do saznanja da je opomena jedno od najvećih djela milosrđa Božjega, za vas i za cijelo čovječanstvo... Treba »vikati na krovovima!«)

Na brdu zvanom »Okit« zasađeno je oko g. 1870. pred kapelom Gospe od Karmela stablo klen, kakvih je do konca posljednjega rata bilo dosta na tom brdu. To se stablo u proljeće svojim rascvjetanim granama isticalo nad svim ostalim stablima i već izdaleka pravilo ugodan dojam. Po prilici od 1880. na tom stablu svake treće godine u božićnoj noći ponavljao se pojav, koji je vjernike napunjao najvećim oduševljenjem. U zimsko doba, u 11 sati u noći, između 24. i 25. prosinca, ona grana koja je bila okrenuta prema kapeli, i to samo ona počela bi pupati, cvjetati i listati, tako da bi u 12 sati, to jest u pola noći potpuno procvjetala i prolistala kao u proljeće, dok bi sva druga stabla, pače i grane istoga stabla ostale bespomoćne i spavale zimski san. To se događalo svake treće godine, po lijepom i po ružnom vremenu, bila zima ne znam kako blaga ili oštra. Ako se to koje godine nije dogodilo, bio je znak da će se dogoditi kakva nesreća. U proljeće pak i ta grana kao i sve druge grane stabla opet bi procvjetala i prolistala kao da se u prosincu ništa nije dogodilo. Kad bi se dogodio taj pojav, cvijeće i lišće, ako se ne bi pobralo, ostalo bi jedan ili dva dana na stablu i onda bi uvenulo. Ali se redovito odmah pobralo i pokazivalo, odnosno slalo rodbini, znancima i prijateljima.

Za drugog svjetskog rata sveta Gospina slika prenesena je u župsku crkvu, a kapela je porušena. Međutim pojav se ponovio i god. 1943. i 1946. kao i nakon rata 1949. Ljeti 1950. neki su nevaljalci zabili u stablo nekoliko velikih čavala, da bi se osušilo. Ali se nije osušilo, nego je iznimno i te godine na isti način i u isto vrijeme ista grana opet procvjetala i prolistala. To je bilo posljednji put, jer se našao jedan nevaljalac, koji je slijedeće godine pred blagdan Gospe od Karmela stablo posjekao i oljuštio koru sa stabla, da se taj pojav ne može više ponavljati.

Zašto je Majka Božja dala hrvatskom narodu ovaj pojav, koji se ponavljao kroz 70 godina, ne znamo. Vjerojatno je to bilo stoga, da pokaže svoju majčinsku naklonost narodu, koji joj je bio toliko privržen i odan; pa ga je htjela ne samo usrećivati svojim nebeskim milostima, nego i obradovati zemaljskim pojavama, koje se ne mogu protumačiti prirodnim zakonima, a koje čovjeku tako glasno govore o nadzemaljskom i u pravom smislu sretnom životu.

(Piše Dr o. Ante Crnica u svojoj knjizi "Hrvati i Marija« Zgb 1953.)

(Literatura: Katalinić Don Ivan — Neobičan pojav u badnjoj noći;
Donadin i Franjo Ženko — Gospa od Okita u Vodicama;
»Gospa Smjska« 1921. str. 106;
Stošić, Sela str. 13;
Bognolo Ferdo, Pjesma na čast čudotvorne Gospe od Karmela na brdu Vodičkog Okita, Šibenik 1911.;
itd.)

Od Boga izabrana patnička duša Leonie van den Dyck rođena je 18. listopada 1875., u siromašnoj obitelji s mnogo djece. Od rane mladosti provodila je pobožan život; mnogo je štovala Bogorodicu. Od 4. kolovoza do 14. listopada 1933. vidjela je 35 puta Presvetu Djevicu.

B. D. Marija: «Došla sam ovamo da obratim grješnike; da bi prestali vrijeđati Boga... Ja sam služavka siromašnih... Moli za svoju zemlju; ja je želim zaštititi. Moli za grješnike! Ovdje vidim mnogo zalutalih duša... treba da mnogo molite, jer će inače doći kazna.«

Zlatno srce pokaza se na prsima Majke Božje i ona blagoslovi narod i Leonie.

18. prosinca 1933. mnogo je ljudi u Onkerzelu vidjelo čudo na suncu; ono isto čudo koje se dogodilo i prije 16 godina u Fatimi.

Godine 1940. Leonie primi rane raspetog Spasitelja; bila je stigmatizirana.

Često je upozoravala ljude porukama iz svojih vizija: »Drugi svjetski rat, koji je završio, nije ničemu naučio narode, usprkos velikom broju mrtvih. Neredi nisu nikada bili tako veliki kao danas, a bit će još i veći. Pravi mir ne dolazi više; narod živi kao opijen, ali buđenje će biti okrutno. Ono što se dogodilo u ratu od 1939. do 1945. godine nalik je dječjoj igri u usporedbi s onim što nas sad čeka. Cijeli će narodi biti uništeni.«

»Božje kazne dolaze zbog grijeha čovječanstva; zbog dana Gospodnjega, zbog zloupotreba u braku (čuvanje od začeća), zbog nečistih grijeha, zbog pohlepe za novcem i zbog oholosti. Prva katastrofa dolazi od samih ljudi i bit će vrlo teška. Tada će provaliti horde... a kamo god one stignu život će izgubiti svoju vrijednost; vladat će barbarstvo i teror; kaos i bijeda. Sudbina čovječanstva će biti ropstvo, kakvo još nikada nije bilo. Kultura Evrope će biti zbrisana i svaka ljudska vrijednost bit će uništena. Ljudsko dostojanstvo bit će zgaženo...

Vjernici će biti proganjani na đavolski način. Sve će biti nalik punoj moći sotone... Progonit će se Crkva i vjernici; mnogi biskupi i svećenici bit će osuđeni na prisilni rad u koncentracionim logorima; tjerat će ih kao divljač. Pojedinci će iz tjeskobe zanijekati vjeru i pomagati progoniteljima.

Novac će biti bez vrijednosti, kao papir što je razbacan po ulicama. Svi veliki gradovi završit će kao divovske gomile ruševina. Te će ruševine ostati kao znak Božje pravednosti.

More će preplaviti zemlju ogromnim valovima u kojima će bezbrojni ljudi poginuti. Buknut će mnoge zarazne bolesti. Jaki potresi, glad i još nikada viđene katastrofe zavladat će po svijetu. Istom nakon što će biti uništeni cijeli narodi, dolazi mir.

Što smo bliže svršetku utoliko je i više čudesnih znakova... Bog ne kažnjava nikada svoje djece, a da ih prije češće ne opomene.

Kad Bog ne bi zahvatio nestalo bi svijeta u kaosu i bijedi... Naše spasenje je u molitvi i pokori. Molite se, činite pokoru, obratite se i vršite Božje zapovijedi; to je što se od vas traži.«

Leonie van den Dyck je umrla 23. lipnja 1949. Kao što je prorekla, njezino tijelo neće istrunuti ni poslije 20 godina. I zaista, kad otvoriše njezin grob, 9. lipnja 1972., u prisutnosti mnogih prominentnih ličnosti i belgijske televizije, nađoše da je njezino tijelo potpuno očuvano. Ali, usta su joj bila širom otvorena, a jezik nešto uvučen. Ostavljala je dojam kao da glasno viče da bi opomenula!

živimo u paradoksalnom svijetu: sve se više govori o razoružanju i sve se više govori o novim oružjima. Upravo se u posljednje vrijeme mnogo govori o takozvanom »meteorološkom oružju«. Evo nekoliko citata:

«Leonid Brežnjev ukazuje na mogućnost stvaranja novog oružja 'još strašnijeg nego što je nuklearno'... Predsjednik Ford i njegov ministar odbrane Slezindžer najavili su novu, elastičniju američku ratnu strategiju, u kojoj je svaki grad na suprotnoj strani podložan nuklearnom napadu u budućim 'malim nuklearnim ratovima'...

U takvom trenutku, došlo je do Brežnjevljeve najave novog oružja... po svemu sudeći, radi se o »meteorološkom oružju«, pred kojima 'bledi eksplozija hidrogenske bombe'. Njima se — objašnjeno je — mogu izazvati snažni zemljotresi, ogromni morski talasi, ili olujni vjetrovi... Tehnički je potpuno mogućno ogromne komade zemlje raznijeti nuklearnom snagom i pustiti da se obruše u more. Time bi se vještački izazvali snažni potresi, a, s njima, i plima koja bi džinovskim talasima bila u stanju da zbriše čitave gradove na obalama oceana. Spominjane su i takve metropole kao što su New York, Los Anđelos ili San Francisko, koji bi, za vrlo kratko vrijeme, nestali u — morskim talasima...

Zna se pouzdano da Sunčevi ultravioletni zraci imaju smrtonosno djelovanje na sav životinjski i biljni svet na Zemlji. Sloj ozona, koji obavija našu planetu, zaustavlja to djelovanje. Međutim, taj sloj je moguće oštetiti. Određena kemijska sredstva, ubačena pomoću raketa ili satelita, mogu da razrijede ili uklone veliki dio tog zaštitnog 'tampona'. Ultravioletni zraci, u takvom slučaju, usmjerili bi se punom jačinom na onu oblast koja leži ispod te 'rupe' u ozonskom omotaču. U toku samo nekoliko sekundi bile bi spržene neke od odabranih zemalja, ili oblasti nekog kontinenta...« (NIN, br. 1276, od 22. VI. 75, str. 36.)

Oružje za sutra. Pod ovim naslovom NIN, od 13. srpnja 1975. donosi nove podatke o novom oružju. U podnaslovu piše: »U potrazi za superoružjem, trci koja odnosi stotine milijardi dolara, stiglo se do tačke koja kao da prelazi granicu između naučne realnosti i fantastike — do oružja 'sudnjeg dana' za takozvano meteorološko i ekološko ratovanje.« Iz toga teksta donosimo sljedeće citate: »Tek smo se pomirili sa mišlju, ma koliko ona paradoksalno izgledala, da je suvremeni nuklearni arsenal toliki da je danas za svakog živog člana ljudskog roda obezbjeđeno po 25 atomskih smrti, a već smo počeli da saznajemo za pripremanje još opasnijih, razornijih i 'ekonomičnijih' superoružja... U sovjetskim člancima je navedeno, pored ostalog, da je cilj američkih podzemmih proba u Nevadi, uz drugu primjenu, istraživanje metode za vještačko izazivanje zemljotresa. Slična je svrha raznih proba u Koloradu... Ludilo od gromova... Pored korištenja iznenadnih kiša, oluja i vještački izazvanih poplava za vojne potrebe, postoje — ili se radi na njima — daleko surovija sredstva. Jedno od takvih je da se, pomoću gromova, dovedu do ludila stanovnici gradova i širokih područja određene zemlje.«

Dalje se govori o izazivanju uragana, tornada, ciklona, harikena, strašnih zemljotresa. Časopis »Science« piše o »vatrenim olujama«, koje su dobile veoma zvučna operativna imena: »Šervudska šuma«, »Vrući vrh« ili »Ružičasta ruža«. Otvaraju se, dakle, strašne perspektive novih ratova d oružja; nastoji se zloupotrijebiti saznanja o prirodnim silama, koja će se koristiti u cilju uništenja.

Sve nas ovo podsjeća na poruke Naše Gospe u La Saletti, prije više od sto godina. (O ukazanjima u La Saletti pisali smo u Velikom znaku 1.) Spomenimo se ovih riječi: »Izmijenit će se godišnje dobi; zemlja će davati samo rđave plodove; zvijezde će izmijeniti svoje uobičajene putanje... Voda i vatra prouzročit će zemaljskoj kugli grčevite pokrete i strašne potrese, koji će progutati planine, gradove...«

U La Saletti se govori i o učenjacima koji će biti vođeni ohološću inspiriranom od đavola. Jedan diplomata, Jakov Malik, koji se citira u tekstu u NIN-u, od 13. srpnja, možda najbolje izražava prirodu tih učenjaka, u skladu s nebeskim porukama. On je pledirao da se na vrijeme zauzdaju: «Đavolji šegrti«!«

Prema znanstvenoj tezi prof Hansa Theodora Brika, uz proročanstva iz Fatime, Garabandala, Baysidea i drugih mjesta.

Galaksije, kojima pripada i sistem Mliječne staze, sadrže osim zvijezda i ogromnu količinu kozmičke prašine i gasova, koje tvore debele, tamne oblake. Samo u blizini usijanih zvijezda, čija je temperatura na površini od oko 25000 do 50000 stupnjeva Celzija (naše sunce s 6000 stupnjeva prema njima je kao hladna zvijezda), atomi tamnih oblaka zasvijetle i zrače vrlo tammo crvenkasto i zelenkasto svjetlo. Takvi oblaci postoje u sazviježđu Oriona, Bika, Labuda i Škorpiona. Snaga zračenja našeg sunca preslaba je da bi tamnu materiju u većoj udaljenosti moglo rasvijetliti.

Kozmički prah i plinoviti oblaci opažaju se na nebu tako što sakrivaju zvijezde, pa se pojavljuju prazna mjesta, koja se pomiču. Ti kozmički oblaci protežu se kroz velika područja, od oko stotinu svjetlosnih godina. U tim oblacima, u prostoru od 100 milijardi kilometara, astrofizičari su otkrili tamne, relativno male, vrlo guste tvorevine loptastog oblika. O njima drže da su protostadiji mladih zvijezda. Te se tvorevine zovu globule. (Tamni oblak se kreće prema našem sunčevom sistemu). Njezin promjer je 30 milijuna kilometara, a srednja gustoća računa se na l,4x(10^-4) g svaki cm3. Približava se suncu brzinom od 60 km/sec. Kako je sunce preslabo da bi rasvijetlilo atome tamnog oblaka, ostaje nevidljiva. Ona će se na dan X sudariti sa zemljom. Istom kada dohvati krajnje granice našeg planetnog sistema, astronomi će je otkriti i moći će odrediti smjer njezina puta. Kako zemlja na svom putu oko sunca prođe 30 kilometara na sekundu, na našem će planetu toliko dugo vladati mrak, sve dok zemlja ne prođe guste slojeve oblaka. Vremensko trajanje tame može se lako izračunati. Računa se prema formuli: vrijeme = promjer oblaka, razdijeljen brzinom kretanja zemlje. Rezultat računa glasi: tri dana i 20 sati. Ako računamo da treba da prođe 10 sati, dok zemlja utone u gustu jezgru oblaka, gdje će biti totalni mrak, potpuna tama će trajati stvarno tri puna dana. Tama će biti praćena trovanjem zraka, koje će djelovati prema naravi plinova iz kojih se sastoji oblak. Spektralna analiza dopušta nam zaključak da sudbonosni oblak posjeduje ogromnu količinu vodika, ali i amonijaka, metana i otrovnog cijana. Otrovni se plinovi moraju sa zemljinom atmosferom povezati i pomiješati, uslijed jakog relativnog kretanja oblaka prema zemlji. Ali, u kozmičkom oblaku nisu samo plinovi. Sa sobom on nosi ogromne količine potencijala električne napetosti, a to će prouzrokovati daljnje strašne fenomene. Njih je Majka Božja objavila stigmatiziranoj redovnici Eleni Ajello 16. travnja 1954. Evo kako ih ona opisuje: »Iz vatrenih oblaka udarat će gromovi i grozni orkan pun ognjenih plamenova bjesnit će nad zemljom. Velika kiša od kamenja opustošit će velika područja. Taj bič bit će najstrašniji od svih koje je čovječanstvo doživjelo. Događaj će trajati 70 sati.«

U tim tjeskobnim časovima ljudi treba da neprestano mole. Poslije toga će zemlja biti veliko groblje.

(Ovaj tekst je najprije objavljen u »Benediktusboten« od studenog 1974., str. 256-257, a zatim je prenesen u »Das zeichen Mariens« i »Die rettende Macht«, od 26. V. 1975, odakle smo ga preveli. Prijevod s njemačkog J. S.)

Predaja pripisuje svetome Luki da je on načinio izvornu sliku Majke od Neprestane Pomoći. On je dobro poznavao Presvetu Djevicu. Samo je od nje mogao čuti povijest rođenja sv. Ivana Krstitelja, Zakarijin kantik »Blagoslovljen Bog Izraelov«, povijest rođenja Spasiteljeva, kantik »Veliča duša moja Gospodina« o čemu on piše u svom Evanđelju. On je napisao i Djela Apostolska. Nije on bio samo povjesničar, nego i liječnik, pjesnik i umjetnik.

Izvorna se slika nalazila u Antiohiji do g. 439., kada je bila darovana svetoj Pulheriji. Ona ju je poklonila jednoj crkvi u Carigradu, što ju je ona sagradila u gradskoj četvrti zvanoj Hodegium. Izvornu su sliku uništile horde Muhameda II. 20. lipnja 1454.

Od te su slike načinjene mnoge kopije. Jedna se takva kopija častila na otoku Kreti. Ondje se nalazila još do g. 1495.

Između g. 1495. i 1497. tu sliku je ukrao neki trgovac, koji ju je htio prodati u Italiji. Za vrijeme plovidbe nastala je strašna bura. Svi su od straha molili, pa i tat, koji je nosio sliku u Italiju. Prestrašen obećao je nebeskoj Majci da će sliku predati jednomu svetištu u Italiji. Bura je prestala i lađa je sretno pristala uz obale Tibera u Rimu. Trgovac se htio vratiti na Kretu, ali je smrtno obolio. Povjerio je svoju tajnu prijatelju i zamolio ga dasliku preda jednoj crkvi u Rimu. Prijatelj je to obećao. Tat se pokajao i umro.

Prijatelj je imao ženu. Njoj se slika sviđala pa ju je zadržala. Nebeska se Majka tri puta ukazala prijatelju u snu i opominjala ga da izvrši obećanje. Četvrti put mu je Presveta Djevica kazala: »Ti se ne osvrćeš na moje opomene. Da ja mogu izaći iz tvoje kuće, potrebno je da ti prije iz nje izađeš.« On oboli i za nekoliko dana umre.

Ali ni njegova žena nije htjela izvršiti oporuke tata Krećanina. Imala je kćerku. Jednoga dana doleti k njoj kćerka sva uzrujana i kaže joj: »Mama, mama! Vidjela sam divnu Gospođu svu obasjanu svijetlom. Ona mi je rekla: 'Pođi odmah k majci i reci joj, da Majka od Neprestane Pomoći želi biti izložena u jednoj crkvi u Rimu'.«

Tu je prvi puta sama Presveta Djevica dala toj slici ime »Majke od Neprestane Pomoći«.

Majka povjeri tu poruku svojoj prijateljici. Ona joj svjetova neka se na to ne obazire i pridoda k tome još i hule na Presvetu Djevicu. Odmah su je pograbili strašni grčevi. Ona se pokaja i zamoli za oproštenje. Kad je dotaknula sliku, grčevi su prestali. To je bilo prvo čudo ukradene Djevice.

Majka Božja je kazala da želi da se ta slika izloži u jednoj crkvi u Rimu. Ali u kojoj? Presveta se Djevica opet ukaza djevojčici i reče: »Želim da budem smještena u crkvi što se nalazi između moje crkve »Santa Maria Maggiore — Sveta Marija Veća« i crkve u Lateranu posvećene ljubljenom Svetom Ivanu, koga mi je moj Sin na samrti predao za sina.«

Tražili su tu crkvu i pronašli da je to crkva sv. Mateja Apostola i Evanđeliste na brdu Eskvilinu. Ovdje je sv. Klet, drugi nasljednik sv. Petra, preuredio svoju očinsku kuću za oratorij u čast sv. Mateju. U 4. vijeku je taj oratorij pretvoren u veličanstvenu crkvu. G. 1110. papa Paskal II. svečano je posvetio tu crkvu. U 15. je vijeku ta crkva bila predana redovnicima sv. Augustina. I sada je tim redovnicima bila predana ta slika na čuvanje. Proizašla kradom iz Krete smještena je po volji Presvete Djevice u središtu kršćanstva.

Javno izloženje slike izvršeno je velikom svečanošću na dan 27. ožujka 1499. Slika je uz ogromnu pratnju vjernika bila u triumfu nošena ulicama Rima. Neka žena s uzetom rukom čudesno ozdravi za vrijeme procesije.

To svetište postade znamenito. Papa Leon X. podijeli crkvi sv. Mateja kardinalski naslov. Majka od Neprestane Pomoći dijelila je ovdje duhovne i tjelesne milosti kroz puna tri vijeka. Augustinci su bilježili sva čudesa i čudesna uslišanja molitava u tom svetištu.

Ali je došla francuska revolucija g. 1789. Francuske su armije zauzele Eskvilin. Nakon borbe samo su ruševine ostale od crkve sv. Mateja. Augustinci su se morali odavle odseliti. Nastanili su se kod Naše Gospe od Posterula. Sa sobom su ponijeli sliku i smjestili je u svoj privatni oratorij. To nije bilo izabrano mjesto od Presvete Djevice Marije. Njezina je slika pala u zaborav.

Oko g. 1840. ostao je još samo stari brat Orsetti, koji je prije živio na Eskvilinu. On je povjerio mladiću Mihaelu Marchi da se u oratoriju nalazi slika Majke Božje od Neprestane Pomoći koja je bila mnogo štovana na Eskvilinu u crkvi s. Mateja. G. 1862. brat je Orsetti umro.

Kratko vrijeme poslije njegove smrti papa Pijo IX. naloži vrhovnom generalu Redemptorista da prenese sjedište svoga reda iz Napulja u Rim. Na mjestu stare crkve sv. Mateja Redemptoristi sagradiše crkvu u čast svoga utemeljitelja sv. Alfonza Liguori. U svojoj su knjižnici pronašli isprave o štovanju slike Majke Božje od Neprestane Pomoći na Eskvilinu. Otac Mihael Marchi izjavi da se ta slika sada nalazi u kapeli otaca Augustinaca. Papa Pijo IX. odredi 11 prosinca 1865. da se ta slika ponovo prenese na Eskvilin. To je i učinjeno 19. siječnja 1866. Velika svečanost javnog izloženja slike izvršena je 26. travnja 1866. na blagdan sv. Kleta, koji je prvi uredio oratorij na tome mjestu. Slika je nošena u svečanoj procesiji ulicama Rima uz neopisivo oduševljenje vjernika. Slika je okrunjena zlatnom krunom kaptola vatikanske bazilike 23. lipnja 1867. Od te su slike učinjene bezbrojne tisuće otisaka.

Mnogi se pitaju što je sv. Luka htio prikazati na toj slici. Evo tumačenja!

Dijete Isus je spavalo na krilu Majke. Najednom se probudilo. Ukazala su mu se dva Arkanđela i pokazala mu grozne predmete. Sveti Mihael, s Marijine desne strane, drži u rukama posudu punu žuči, a iz nje strše koplje i trska sa spužvom punom octa. Sveti Gabrijel, s Marijine lijeve strane, drži vješala s tri duge kuke, a na njihovu vrhu piše: Isus Nazarećanin. Na taj strašan prizor uznemireno Dijete diže svoju glavu, drhtavim rukama prihvaća ruku svoje Majke, a s lijeve mu nožice visi papučica.

Sveti je Luka htio prikazati na toj slici, da je Isus već od svojega djetinjstva proživljavao svoju gorku muku, a Presveta njegova Majka s njime je bila u tom potpuno sjedinjena. Ona na slici ne gleda svoje Dijete, nego gleda prema nama da nam kaže: »Siromašna djeco Evina! Gledajte kako ste dragi nebeskom Ocu, Isusu i Mariji. Ljubite i vi dragoga Boga, Isusa i mene. Stavite u me sve svoje pouzdanje. Kada sam pristala na okrutnu smrt svoga Sina, stekla sam time sveto pravo na vas. Vi ste mi bili dani u zamjenu za mojega Sina kojega sam gubila. Zar još možete sumnjati u moju ljubav premda sam predala na smrt takva Sina samo da vas spasim. Ah, vi ste me tako skupo stajali i zato ja dršćem od straha da vas zauvijek ne izgubim. Dođite k meni! Ja držim u svojim rukama cijenu vašega spasenja, lijek za sve vaše boli i zla, koja vas tište. Utječite se meni u svim svojim trpljenjima, u svim svojim bolestima i slabostima, u svim bojaznima poslije svojih grijeha. Ja ću vas utješiti, ja ću vas jačati, ja ću vas rasvjetljivati, ja ću vas pridizati, ja ću vas neprestano pomagati sve dok vas ne uvedem u nebo.«

Na toj se slici Presveta Djevica pokazuje kao Majka Božja, kao naša Majka, kao Suotkupiteljica i Posrednica svih milosti.

U dodatku knjige sv. Alfonza Liguori »Slave Marijine« što je izašla g. 1943. na francuskom jeziku u Quebecu u Kanadi (Les gloires de Marie) napisana je povijest slike Majke od Neprestane Pomoći. Prema toj povijesti napisao je Luis Even i svoju povijest u »Vers Demain«, svibanj 1970., str. 23-27, a prema njemu sastavljen je i ovaj prikaz te povijesti.

Blagdan Blažene Djevice Marije, Majke od Neprestane Pomoći slavi se 27. lipnja s posebnim obrascem svete mise za taj blagdan. Slave ga osobito Redemptoristi, koji i sada čuvaju njezinu sliku iz Krete u Rimu. Papa Benedikt XV. dozvolio je Redemptoristima, da u litanije lauretanskc uvrste zaziv: Majko od Neprestane Pomoći, moli za nas! (Mater de perpetuo succursu, ora pro nobis!)

U crkvama na istoku najviše je bila štovana ikona Majke od Neprestane Pomoći, poznata pod nazivom »Hodegetria«, što znači: »Vođa puta«. — Sama Presveta Djevica toj je slici dala u XV. vijeku ime: »Majka od Neprestane Pomoći«. U romanskim je zemljama uobičajen naziv: »Naša Gospa od Neprestane Pomoći». Nijemci je zovu: »Die Mutter von der immerwahrenden Hilfe«, ili kratko »Maria Immer Hilf!« — U Moskvi se ta slika štuje pod imenom »Strastnaja« t. j. Djevica Muke.

To je najraširenija slika Presvete Djevice na Zapadu i na Istoku. Postala je omiljenom slikom obitelji. Pred tom se slikom skuplja mnoštvo vjernika u Francuskoj da mole »Molbenicu« Našoj Gospi od Neprestane Pomoći. Redemptoristi i drugi redovnici uveli su u Sjevernoj Americi i u Kanadi »Vječitu devetnicu Našoj Gospi od Neprestane Pomoći«. Sveta Terezija od Djeteta Isusa ispjevala je pjesmu u čast Naše Gospe od Neprestane Pomoći. Papa Leon XIII. uvijek je imao na svom stolu sliku Majke od Neprestane Pomoći.

Presveta Djevica Marija povezuje Istok i Zapad u štovanju iste Majke, Majke jedinstva. Njezina je slika »Imago unionistica« — slika ujedinjavanja, kao simbol iste tradicionalne Marijanske pobožnosti na Zapadu i na Istoku. Taj izraz najviše pristaje slici Majke od Neprestane Pomoći osobito u današnje vrijeme ekumenskog nastojanja. Kod nas je bio dalekovidni preteča ekumenizma i idejne usmjerenosti II. Vatikanskog Koncila velikodušni i genijalni biskup đakovački Josip Juraj Štrosmajer. Njegovim je duhom prožet sarajevski nadbiskup Štadler. G. 1896. osnovao je u Zagrebu časopis »Balkan« pod lozinkom »Jedinstvu i bratskoj slozi«. Na naslovnoj je stranici bila slika Majke Božje od Neprestane Pomoći. Pod tom se slikom rukuje Papa s jednim istočnim patrijarkom.

U svojim porukama jednoj staroj meksičkoj redovnici reda »Najmanjih franjevki Naše Gospođe od Neprestane Pomoći« g. 1969. i 1970. Gospodin traži da se osnuje »Red Naknade« za muške u Rimu, za ženske u Meksiku pod nazivom Majke od Neprestane Pomoći. »Proglasite moju Presvetu Majku zaštitnicu bazilike sv. Petra u Rimu pod nazivom 'od Neprestane Pomoći'. Nosite njezinu sliku po cijelom svijetu, kao vezu svih naroda. Tražite to od mojega zakonitog zamjenika Pavla VI. Već sam vam rekao da se bez toga nećete moći spasiti od svojih neprijatelja. S Marijom i po njoj triumfirat će Crkva katolička, apostolska i rimska pod mojim Križem.« (21. I. 1970.) Posvetite se mojemu Srcu, posvetite se mojoj Majci, koja je neprestana pomoć« (29. IX. 1969.)

Zaziv »Majko od Neprestane Pomoći moli za nas!« jest kao sažetak u skraćenom obliku dviju najstarijih molitava latinske Crkve: »Pod tvoju se obranu utječemo...« i »Sveta Marijo, priteci u pomoć bijednima...«, što izvorno potječu iz grčke liturgije. To je i smisao potresne molitve što se još i danas može čitati na portalu glasovitog svetišta Uznesenja u Kremlju u Moskvi (sada muzej ateizma), što je prema riječima P. Wengera »krik naroda u nevolji što čeka pomoć od Marije«:

»O Vladarice, primi molitve svojih slugu i izbavi nas od svake bijede i od svake nesreće, jer ti si, o Majko Božja, naša obrana i naša zaštita; ti si naša odvjetnica. Mi se utječemo tebi, izbavi nas od svih naših neprijatelja. Mi tebe slavimo, tebe sva bezgrješna Majko našega Boga, tebe, što ju je Duh Sveti prekrio svojom sjenom.« (Pierre Husser: Le Message Marial de Lisieux, str. 75).

Majko od Neprestane Pomoći, mi se utječemo tebi. Pomaži nam! Štiti nas! Primi našu zahvalnost za sve nebrojene, znane i nama nepoznate milosti, što nam ih je udijelila tvoja majčinska dobrota! Majko od Neprestane Pomoći, moli za nas!

Pomolimo se: Gospodine Isuse Kriste, ti si nam dao svoju Roditeljicu Mariju, koje slavnu sliku častimo, za našu Majku pripravnu da nam neprestano pomaže, udijeli nam, molimo, da postojano zazivajući njezinu majčinsku pomoć, zavrijedimo vazda osjećati plod tvojega otkupljenja, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen. (Molitva iz mise B. D. Marije Djevice od Neprestane Pomoći 27. lipnja).

Pozdravljam te i ljubim te, Ljiljane što blistaš snježnom bjelinom mirisavi Ljiljane Presvetoga Trojstva!
Pozdravljam te i ljubim, Ružo Otajstvena, obasjana nebeskom slavom i ljepotom!
Pozdravljam te i ljubim, Neoskvrnjena Djevice, prije poroda, u porodu i poslije poroda; od tebe se rodio i tvojim se mlijekom hranio Kralj neba!
Majko divna, pomozi meni nevoljnom grešniku i moli za me, sada i na čas smrti moje. Amen.

Taj se pozdrav nalazi u knjizi 3. pogl. 19. sv. Gertrude Velike od Helfte. Blažena Djevica je objavila sv. Gertrudi, da će onomu, koji je ovim riječima pozdravlja, pokazati kakvom je ljubavlju prožeto njezino majčinisko srce. Na času smrti ukazat će mu se u takvoj ljepoti da će njegova duša biti ispunjena utjehom i radošću. (Iz Glasnika sv. Ante, g. 1936., br. 5 str. 145.)

Napomena: Pripovijeda svećenik, koji je prisustvovao smrti kanonika Dra Milana Beluhana i župnika Antuna Klasinca, da su se oni čas prije preminuća malo digli, otvorili oči, blaženo se smješili i zatim izdahnuli. On vjeruje da im se u času smrti ukazala Neoskvrnjena Djevica.

Ova slika prikazuje nam križ iz La Salette u visokim francuskim Alpama. Ondje se ukazala Božja Majka dvjema pastirićima 1846. Ukazala im se plačući, sjedeći na jednom kamenu. Na vratu je nosila trostruki lančić na kojem je visio križ. Na tom su križu djeca vidjela živoga Spasitelja. Na dnu križa visila su klješta i čekić kao simboli oruđa za mučenje.

Čekić i kliješta navještaju početak strašne muke Isusove; koplje, spužva i ljestve označuju svršetak muke. Božja Majka plakala je nad bezbožnim svijetom, koji je ona pozivala na pokoru i obraćenje, da ih ne stigne kazneni sud Božji. Slika tako označuje opomenu.

Tu sliku dajte blagosloviti. Ona će biti zaštita našim kućama u tamnim danima. Anđeli okružuju križ i oni će nas braniti od svakoga. Jedno obećanje kaže, da će taj križ svijetliti za vrijeme triju tamnih dana, tako da će i sumnjivci gledati i vjerovati.

Treba da pred tom slikom po mogućnosti svaki dan molimo strelovite molitvice i da častimo svetih pet rana. Bilo bi dobro sliku uokviriti i postaviti na prikladnom mjestu.