Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Eisenberg se nalazi u Austriji, u Burgenlandu (Gradišće), na rijeci Raabu, nedaleko od jugoslavenske i mađarske granice. Tu živi Alojzija Lex, skromna majka dvanaestoro djece, čiji život je tekao mirno i jednolično, sve do onog 6. rujna 1956. kada je neočekivano došla u dodir s nadnaravnim svijetom. Ona se, sve do tada, nije isticala ni u pobožnosti među ženama tog kraja.

Taj dan je donio veliku promjenu u njezin život. Rano ujutro toga dana Alojzija Lex je imala čudesno viđenje, odmah poslije buđenja. Pred sobom je ugledala Raspetoga, s ranama koje krvare. Puna straha i duboko ganuta ona je započela moliti i zaklinjati milosrđe za sebe i svoje.

Spasitelj otvori oči, nasmiješi se i blago progovori: »Oprošteni su ti grijesi, a isto tako i grijesi tvoje obitelji i tvojih pokojnih roditelja.«

S uzbuđenjem ona ispriča ukućanima svoje viđenje. Od toga dana Alojzija Lex je bila kao preobražena. Sve zemaljsko je izgubilo značenje. Njene su misli bile upravljene nebeskim stvarima. Toga dana je otišla na svetu misu i dugo poslije svršetka mise klečala je uronjena u duboko razmatranje pred Presvetim.

Po podne, oko tri sata, siđe u dvorište, da nahrani svinje. Hodajući po vrtu ona najednom, zaprepaštena i užasnuta, ugleda u sočnom zelenilu livade križ od suhe izblijedjele trave. Pomislila je da se radi o igri prirode. Sutradan, poslije kiše, križ se još jasnije isticao. Alojzija Lex povede svoju obitelj, da im pokaže križ, i oni odlučiše šutjeti jer su se bojali da im seljaci neće vjerovati.

Sada se podsjetiše da je, prije dvije godine, najmlađa djevojčica, Ana Marija, koja je upravo bila pošla u osnovnu školu, imala neobično viđenje na istom tom mjestu. Vidjela je priliku u bijeloj odjeći, s bijelim plaštem sa zlatnom kopčom. U ruci je držala veliku krunicu, a na križu je bio Spasitelj sav krvav.

Uzbuđena je utrčala u kuću. Pričala je i u kući i u školi o svom viđenju, ali su se svi šalili na račun njezine priče. Nitko je nije uzimao ozbiljno.

— Sada ćete mi vjerovati, kazala je mala Ana Marija, pred križem na livadi. Upravo sam na ovom mjestu imala ukazanje.

I majka se sjetila da je 13. listopada 1955. navečer, na istom tom mjestu opazila prikazu bijelu poput snijega, koja je ubrzo nestala. Nakon najnovijih događaja ona je sva ta zbivanja gledala u drugom svjetlu.

Odrasli su šutjeli o križu na livadi, ali djeca nisu mogla dugo čuvati tajnu. Pričali su o tome u školi, pa su njihovi školski drugovi, a i sam upravitelj, došli da vide čudesni križ. I policija se počela zanimati za slučaj, pa je travnjak bio nadgledan, a nadglednik N. često je cijele noći stražario nad vrtom. Napokon, kada je N. došao sa svojim kolegom da načine zapisnik, oba su policajca odjednom nad križem ugledala blistavu svijetlu prikazu. Veoma su se uplašili i od tada su čvrsto uvjereni da su događaji u Eisenbergu istiniti i nadnaravni.

Uskoro su novine pisale o križu na livadi, a znatiželjnici su počeli dolaziti sa svih strana, ali i prvi hodočasnici. Crkvene vlasti su zatražile znanstvenu istragu. Kemičari i biolozi su uzeli zemlju da bi izvršili analize, ali nisu došli ni do kakvog naravnog objašnjenja zašto je na tom mjestu trava sasušena. Biskupski ordinarijat u Eisenstadtu (Železnom) primio je na znanje stručno mišljenje učenjaka. Teolozi su, međutim, zaključili da nema razloga da se to shvati kao nadnaravna pojava.

Župnik se izrazio negativno. Broj hodočasnika se smanjio. Seljaci su s nepovjerenjem i podsmjehom gledali na obitelj Lex. Križ na travi je ostao do dana današnjeg, a poruke iz Eisenberga proširile su se širom katoličkog svijeta; bar onog dijela koji je naklonjen mističnim pojavama.

Napisano je više knjižica o Eisenbergu, a pojave o ovom austrijskom selu spominjane su i u literaturi o modernim nadnaravnim pojavama i ukazanjima. Posebno je poznata knjižica Aleksandra Machača, izdata 1968. godine, u nakladi Verlagshandlung A. Minolz (8907 Thanmhausen), te mala monografija Karla Wagnera, izdata u Beču. Za proučavanje eisenberških pojava interesantni su stavovi kapelana Josefa Laglera, izneseni u tri knjižice Dr Viktorie Bernard (Poruke iz Eisenberga, Istina o Eisenbergu i Tri srca za Eisenberg). U Zagrebu je prevedena Machacheva knjižica i ciklostilom umnožena. U Eisenberg se hodočastilo i iz naših krajeva.

Ovom literaturom koristili smo se i mi pripremajući ovo poglavlje.

Pojava križa na livadi, koji potiče od jednog anđela, istovremeno znači početak mnogobrojnih vizija i poruka koje vizionarka od tada često prima. Između 1956. i 1960. ona često viđa svijetli križ na nebu, ponekad i više puta na dan, osobito kad u vrtu moli. U početku bi joj se najčešće ukazivala jedna svjetla mrlja u čijoj bi se sredini onda pojavljivao zrakasti križ, koji je nestajao prema istoku. Od 1960. opažala je znakove ponajviše navečer; križevi su bili zlatni i srebrni.

Neobičan doživljaj imala je Alojzija Lex ujutro 27. svibnja 1965. Odmah po izlasku sunca neočekivano joj se zamrači nebo; sve utone u tamu. Zahvaćena užasom pogleda prema nebu i ugleda blijedu traku svijetla, koja je bivala sve svjetlijom i konačno poprimila oblik križa. Nekoliko minuta ostao je znak na nebu, a onda tame počne nestajati. Danima je bila pod dojmom ovog jezivog događaja.

U jednoj viziji iz 1968. ukaza joj se veliki križ na nebu, iz kojeg su izbijale jake zrake svjetlosti. Na svijećnicu, 2. veljače 1968. vidjela je krasnu zvijezdu na nebu. Jednom joj se ukaza Majka Božja okružena vijencem bijelih ruža. To je bilo o stogodišnjici lurdskih ukazanja. Drugom prilikom je vidjela Gospu kao Kraljicu nad skupom političara, koje je poučavala.

Često je Gospa tješila Alojziju Lex, kad je posustajala, u svojoj teškoj misiji. Jednog jutra, pri buđenju, čula je ove 'riječi: »Ti podnosiš veliku žrtvu, jer ti ne vjeruju. Prikaži sve nebeskom Ocu.« Kad je, jedne večeri Alojzija klečala kod križa na livadi, i bila već iscrpljena, najednom je uz nju stala jedna bijela gospođa. Nagne se prema vidjelici i, sa suzama u očima, reče: »Ti ne smiješ posustati, ne smiješ se umoriti! Moraš još moliti!« Malo poslije toga ukaza joj se Križ i zapovijedi joj: »Ostani jaka! Ne smiješ oslabiti i odustati!«

Krist se gospođi Lex ukazuje i za vrijeme svete mise. Kad svećenik, poslije svete pretvorbe, podiže hostiju često je, umjesto nje, viđala Spasitelja. Vidi ga i kod svete pričesti, i to u svakoj čestici. I kapelan Josef Lagler, koji je čudesno pozvan da pomogne u misiji gospođe Lex, viđao je Krista u svetoj hostiji. Nekoliko je puta doživio, kao i Alojzija Lex, pretvorbu hostije kao mijenjanja prilika kruha u Kristovo obličje.

Josef Lagler je bio skeptik u mnogim stvarima. Tri knjižice Viktorije Bernard lijepo prikazuju njegovu intimnu dramu, koja se odvijala poslije prvog dolaska u Eisenberg, ali i njegovu promjenu od »modernog« svećenika, čija je vjera bila oslabila, do pobornika Eisenberga. Kapelan je pomišljao da bi događaji u Eisenbergu mogli biti od đavola. I današnji branitelji brojnih ukazanja imaju slična iskušenja. Nisu oni nekritički ljudi, već oni

traže rasvjetljenje i dobijaju ga. Evo kako to rasvjetljenje opisuje J. Lagler: »Neki svećenici rekoše mi da moji doživljaji mogu potjecati od đavola (doživljaji u crkvi Sv. Martina); tako sam počeo sumnjati da li sve što kam doživio dolazi od Boga. Dosljedno tome sumnjao sam da li su ukazanja majci Lex nebeska.

Jedne večeri pođoh pun sumnje u šetnju ... Slijedećeg jutra služio sam svetu misu i tada se dogodilo, kako može potvrditi sakristan, slijedeće: Kod prikazanja prilijepila se hostija za patenu ... nisam je mogao pomaknuti... Upitah sakristana: 'Što ste učinili s hostijom?' — 'Ništa', bio je njegov odgovor. Tada sam odvojio hostiju... Kad sam kod svete pretvorbe podigao hostiju uvis, ugledao sam ... Križ koji sjaji kao srebro ... Bio sam radosno uzbuđen. Kad sam pak kod svete pričesti ponovo pokazao hostiju narodu ukazao mi se, na moje najveće čuđenje, ... lik Srca Isusova iz Svetog Martina. Sada sam imao u rukama dokaz da moji doživljaji, kao i doživljaji majke Lex, ne mogu biti đavolska stvar: u svetoj hostiji je prisutan sam Krist, tijelom i krvlju, kao Bog i kao čovjek. Ovdje nema mjesta đavlu!

Kad sam iznova bio u sumnji i kolebao se, da li bih na klevete protiv svetoga križa, šutio ili bih morao nastupiti protiv njih, nanovo sam preko svete mise dobio odlučujući znak... Majka Lex često vidi Spasitelja u svetoj hostiji. I ja sam imao sreću da ga tako vidim. Već kad me je majka Lex prvi put ugledala rekla mi je: 'Vi ćete još dobiti velike znakove o ispravnosti mojih vizija'. Kako se mogla usuditi da to reče?«

Eisenberg pripada župnoj crkvi Svetog Martina. U toj eisenberškoj crkvi postoje kipovi Majke Božje i Srca Isusova koji se vidjelici ukazuju živi i s njom razgovaraju. I drugi posjetioci su uočili te čudesne promjene kipova. Lice kipa Srca Isusova jednima je pokazivalo strogi a drugima blagi izraz. I kapelanu Josefu ukazao se taj kip izmijenjen. Vidio je Isusa u trenutku Božje kazne. Bio je užasnut. Šutio je o tome što je doživio sve dok mu Alojzija Lex nije rekla kako joj je Majka Božja saopćila da je Bog jednom svećeniku pokazao kaznu koja dolazi. Pustimo da o tome govori sam J. Lagler: »Nakon što smo se pomolili kod križa na njivi, potražio sam da porazgovaram s majkom Lex. Ona mi reče: 'Isus će pustiti da dođe na ljude jedna kazna, ako se ne obrate.' Molio sam gospođu neka moli Spasitelja da me blagoslovi da budem svećenik Njemu po volji... Nakon četrnaest dana došli smo ponovo do križa na njivi... Ovdje smo doznali da joj se kip Srca Isusova u župnoj crkvi Sv. Martin ukazuje živ i s njom razgovara. Stoga smo se na povratku navratili u tu crkvu. Kad sam ušao, moji su pogledi potražili kip. Čim sam ga pronašao bio sam od njega privučen. Drukčije nego kod drugih takvih kipova, Spasitelj je držao pogled okrenut prema gore. izraz lica bio je ozbiljan, strog, upravo ogorčen, a oči su mu sijevale prema nebu. Lice nije imalo ni brade ni izgleda svetosti. Mislio sam: Nikakvo čudo, ako gospođa Lex — kako kaže — ovo lice promatra tri do četiri sata, moraju joj doći misli o kazni Božjoj. Gospođa Sassermann, koja je bila pored mene, opazi moje uzbuđenje i upita me: 'Što vam je, gospodine kapelane?' Nisam mogao opisati kakav mi se Krist ukazuje. Pun užasa pitao sam se: Kako je mogao neki umjetnik izdjelati takvo lice? Došla mi je također misao da se kip ukloni. Kad smo htjeli izaći, ugledah u prostoru crkve bezbrojne bljeskove kako sijevaju. Požurih se k vratima. Tu sam još jednom pogledao na Spasitelja i tad mi je bilo kao da sam zahvaćen krugom struje. Cijelim tijelom su mi prostrujali takvi bolovi te sam mislio da ću umrijeti. Ipak još nisam pomislio da je to čudo. Branio sam se mišlju: Ne puštam se sugestijama gospođe Lex! Ne dozvoljavam da ova gospođa na mene utječe!

Kad sam došao kući zahvati me neka čeznutljiva ljubav prema onom licu Isusovu, koje mi se tako neobično bijaše ukazalo, i ova ljubav ostaje mi nepromijenjena sve do današnjeg dana. Bilo mi je neizmjerno žao što sam tako brzo napustio crkvu a da se nisam pomolio pred Spasiteljevim kipom. Ova nagla unutarnja promjena neobjašnjiva mi je sve do danas. Nikad nisam bio veliki molitelj krunice, ali ove noći sam pokleknuo i molio sam krunicu — sve do jutra. I slijedećih noći molio sam po čitavu noć. Bio bih najvolio odmah se povratiti u Eisenberg.

Osam dana kasnije posjetio sam opet križ na njivi ... Kad smo tada ušli u crkvu, nisam vjerovao svojim očima. Na moje najveće čuđenje pokazivao je kip Spasitelja sada posve drugu sliku. Sada je glava bila nagnuta prema tlu, lice je imalo bradu i bilo je ljubaznog izgleda. A ipak je bio onaj isti kip, kako sam se mogao uvjeriti izbliza. Ta me se promjena toliko dojmila da sam stupio na oltar i zagrlio Spasitelja. Svojim začuđenim pratiocima rekoh: 'Dogodilo se čudo. Sada znam da je sve ovo moralo doći da vjerujem u ispravnost ukazanja majci Lex.' Tako mi je bilo jasno da se nalazim na 'svetom mjestu' i da majka Lex govori istinu. Vjerujem u križ i uvijek ću se za njega zalagati ... Crkva mora već jednom dati svoje priznanje za javnost.

Moglo bi se reći da sam loš svećenik i da su se svi ovi događaji dogodili da me poboljšaju, ali da oni nisu dokaz da je križ ispravan. Na to se može odgovoriti: Zašto se to poboljšanje moralo dogoditi upravo u župi Sv. Martin, a ne u mojoj župi? Ne, sve sam ovo doživio da posvjedočim da su poruke majke Lex istinite: da se kazna Božja, kojom Krist prijeti, neće moći zadržati, ako se ljudi ne poprave.«

Kapelan Josef Lagler se popravio. On je bio, prema vlastitom priznanju, loš svećenik. Ni majka Lex, prije ukazanja, nije bila dobra vjernica; svetu misu je smatrala kao teret.

I u Eisenberg su se umiješale paklene sile, a i ljudske slabosti. Nisu to snažni ljudi; Bog je izabrao slabe a ovi mali ljudi borit će se i dalje sa svojim slabostima. U Eisenberg su došli lažni proroci, poklonici lažnog pape Klementa XV. Njihove prevare su bile suptilne. Josef Lagler borio se sa svojom skepsom, sa svojim slabostima. Kao i majka Lex, i drugi. Otuda i sukobi, ili, bolje reći, izvjesno nerazumijevanje. S poznatom njemačkom akribijom Josef Lagler je proučavao poruke. Mnoge mu stvari nisu bile jasne. A zar i Krist nije govorio u parabolama, te ga apostoli nisu uvijek razumijevali.

Kao mušice na svjetlost jurišali su lažni proroci, lažni karizmatici, sektaši, hohštapleri na Eisenberg. A to je i razumljivo, posebno u uslovima kada se sprečavaju ili otežavaju misije ovih karizmatičkih mjesta, kada se odbacuju od crkvenih ljudi, kada se ne proučavaju u evanđeoskom duhu.

I ovdje se trebalo izboriti za istinu, a đavo je naravno sijao laži, radeći na tome da se ne prizna križ na livadi ni eisenberške poruke.

»Kroz Božično vrijeme«, nastavlja Josef Lagler svoje saopćenje, »bio je kip Srca Isusova u spremištu za metle ... To sam doznao kad sam jednom posjetio Eisenberg ... Kad smo ušli u to spremište, našli smo Spasitelja opkoljena metlama. Jednu je držao u ruci. 'To je nečasno' — izbjegne mi... Čim je mjesto bilo počišćeno, prisutna gospođa uzviknu: 'Pogledajte, gospodine kapelane, kako Spasitelj ima velike lijepe oči!' Zaista! Spasitelj nas je gledao velikim širokim otvorenim očima, tako da smo se bojali da ne ispadnu iz očnih udubina. Tad je kip postao proziran i ostao tako oko deset minuta, dok smo pred kipom molili.

Drugi put, jednog petka, sjedio sam pred kipom s trima gospođama iz naše župe, gđom Koschik, gđom Sassermann i gđom Bach, i tu smo zajednički doživjeli kako se izraz Spasiteljeva lica stalno mijenjao: od smješka na strogost, od strogosti na blagost...

U dvije subote, dok sam pred kipom molio, vidio sam Krista kao svemoćnog i strogog suca. Ako nam se Krist ukaže, kako sam ga ja doživio, bit će već prekasno moliti za znak. Tada mi padne na pamet židovski puk, koji je govorio Mojsiju: 'Govori nam ti, neka nam ne govori Bog, da ne umremo'.«

Gospođa Lex svakako je više doživjela pred tim kipom. Zašto se sve to dešavalo s kipom? Zato što ih ne poštuju, što ih izbacuju na đubrište, što u crkvama unose — poganske toteme (Ne samo u jednoj crkvi u Parizu, o čemu nas izvještava Pierre Virion, već se mogu vidjeti i u našim crkvama!) O svetim kipovima posebno se govori u Baysideu. Treba ih ponovo unijeti u naše crkve i u naše domove.

Gospođa Lex je uvijek vjerno slijedila poruke svojih objavljenja i stalno se obraćala na nadležnu crkvenu vlast, kao na pretpostavljen autoritet. Ona je uvjerena da će Crkva u znaku križa pobijediti i vjerno se drži Crkve, i pored svih nesporazuma i poniženja.

Sve nepažnje prema vlastitoj osobi uvijek je primala s najvećom skromnošću i samo se brinula o tome da svijet upozna volju Božju i da je slijedi, prije nego što dođe kazna.

Njezine molitve su, prije svega, upravljene za svećenike, za biskupe, za papu, za cijelu Crkvu. Ali crkveni ljudi se često prema novim karizmaticima odnose uistinu nekršćanski. Ponekad se i u biskupskim saopćenjima (San Damiano) vrijeđa njihova osoba, a u »katoličkom« tisku vrijeđaju se i hodočasnici. Najčešće je vrlo malo evanđeoskog duha prisutno kod istraživanja ovih pojava, a i suviše arogancije. Tako se olako proglase histericima. Ne vodi se računa o njihovu ljudskom dostojanstvu, a još manje da su to možda ljudi posebne Božje milosti, s teškim bremenom svojeg poslanja. I gospođa Lex je doživjela gorka iskustva. Teško je u tim uslovima sačuvati mir, strpljenje, poniznost, a farizejski duh vreba svaku njihovu ljudsku pogrešku. Oni su samo oruđe Božje, ali često su nesavršeno oruđe. Pored božanskog — kaže J. Lagler — u Eisenbergu je bilo i ljudskog, pa i demonskog elementa. Svakako da je tog demonskog elementa bilo i u samom radu komisije, a posebno dolaskom lažnih proroka, sektaša lažnog pape Klementa XV. I jedno i drugo opisano je u knjižicama Dr Viktorije Bernard. Josef Lagler opisao je taktiku sektaša Klementa XV, da bi se infiltrirali na ova mjesta. Oni i sami napadaju ovu sektu, sve dok ne steknu neko povjerenje vidjelice ili revnih branitelja ukazanja. Teško se otkrivaju jer nastupaju pod maskom katolicizma i pravovjerja. U Baysideu, Presveta Djevica skreće pažnju vidjelici na prisustvo jedne grupe ovakvih sektaša. U Eisenbergu oni su jedno vrijeme bili okružili mamu Lex, koja nije mogla naslutiti njihovo lukavstvo. Izvjesna gospođa Mayer, pristalica herezijarha Collina, lažnog pape Klementa XV, poslala je sekretarica gospođe Lex, koristeći se sličnim lukavstvima.

Potrebna je velika poniznost današnjih pravih karizmatika, koji dolaze u dodir s Nebom, a susreću otvoreno nepovjerenje ili neprijateljstvo u Crkvi, dok lažni proroci, opsjednuti pentakostisti, bivaju u nju uvađani uz velika zvona »katoličkog« tiska, uz podršku kardinala Suenensa! Najčešće oni i posjeduju tu poniznost.

Josef Lagler opisuje interesantnu viziju dvaju mrtvačkih kovčega. Ovaj kapelan doživio je u Eisenbergu intimnu dramu; bio je branitelj, pa osporavatelj Eisenberga, pa opet branitelj. Bila je to drama jednog sumnjičavog svećenika, odgojenog u uslovima raspada jedne civilizacije; u uslovima materijalizma, skepticizma, racionalizma ... Ali, Božjom milošću od maloga se prave velike stvari. Mali su bili pred ljudima i gospođa Lex i kapelan J. Lagler. Oni su morali nastojati da budu veliki pred Bogom, koji ih je izabrao.

Josef Lagler dolazi u jesen 1967. prvi put u Eisenberg. »Slučajno sam doznao za ovaj križ na livadi i brzo sam se odlučio, kao duhovnik jednog ženskog društva, da pođem s nekoliko gospođa u Eisenberg pogledati stvar. Već na putovanju govorio sam: »Ako je križ istinit, mi ćemo ga častiti. Jer ako već svi ljudi neće da priznaju križa, ipak ga barem mi možemo častiti. Kao što prema svojem bližnjemu moramo ne samo činiti svoju dužnost nego treba da mu s ljubavlju idemo ususret, tako treba da se u prvom redu pokušamo približiti Gospodinu Bogu vjerom i ljubavlju. Ako smo s Bogom posve sjedinjeni, tada se radujemo ako se Gospodin Bog ljudima pokazuje. Takvo mjesto ukazanja ipak je sveto!« Bog je mogao izabrati ovakvog svećenika, upravo zbog takva pristupa. »Kad smo stigli pred kuću gospođe Lex, pošli smo odmah u vrt ka križu. Najednom dođe k meni majka Lex, koju do tada nisam poznavao; ona pokaže na moje odijelo — bio sam, naime, u civilnom odijelu — i reče: »Vi ste svećenik!« Kad sam joj to potvrdio reče slijedeće: »Na vas dugo čekam. Već sam vas ovdje vidjela, u jednom viđenju, u talaru — s križem u ruci! Znate, velečasni, već sam bila tako zdvojna, jer mi nitko, pa ni od svećenstva, nije htio vjerovati. Tako sam često molila Krista, i mnogo sam godina molila, da bi ipak jednom došao koji svećenik koji vjeruje u istinitost toga križa i koji bi mi pomogao... dragi Bog mi je tada pokazao jednog svećenika i rekao: 'Kad se ovaj pojavi, podijeljena ti je pomoć'. Sad ste vi ovdje!«

Uskoro je i sam kapelan imao mistične pojave koje će ga uvjeriti u istinitost križa na livadi. U zatrovanom svijetu on je još bio sačuvao poniznost, otvorenost, ljubav prema Bogu i bližnjemu. Nije bio ohol da ne bi mogao vidjeti djelo Božje. Bio je svjestan da je loš svećenik, u jednom zlu vremenu. Vidio je i osjetio Božju kaznu. Odlučio je da se popravi. Ovako je pisao: »Božja kazna, kojom Krist prijeti, neće se moći zadržati, ako se ljudi ne poprave ... Što svaki od nas mora činiti? Na to mogu svakom pojedinom preporučiti: ne čekaj na druge, nego počni s popravljanjem samog sebe, i to u svojoj nutrini. Iščupaj oholost iz svog srca, da može nastupiti poniznost. Iščupaj neljubaznost iz svoga srca, da učini mjesto ljubavi.

Iščupaj licemjerje i neispravnost iz svoga srca, da plemenitost i iskrenost mogu ispuniti tvoje srce.

Iščupaj zavist i zlobu, da u tebi poraste dobrohotnost.« I još je pisao: »... Ljudi se više ne plaše Boga. Pogledaj neobjašnjiva protivljenja križu na livadi od strane mnogih ljudi svih narodnosti! Molim vas budite i vi pomoćnici u borbi protiv ovih zlih navala. Ako je čovjek plemenit mora se pretpostaviti da ima toliko plemenitosti i uljudnosti da neće druge klevetati, neku obitelj sramotiti i proglasiti nekoga zaostalim i vjerskim fanatikom samo stoga što tvrdi da je razgovarao s Kristom ili s Majkom Božjom. Vjerujte mi, pravi kršćanin neće nikada dopustiti da se osuđuje takav vizionar i da se stavi na zao glas neka obitelj, da se tako kleveće, kao što se to dogodilo sa obitelju Lex.«

Imamo li prava posumnjati u rad crkvene komisije? U Laglerovom izvještaju eisenstadtskom biskupu govori se o lošem radu dva prelata, gospodina Ettla i gospodina Kodatscha, koji su bili na čelu crkvene komisije. Njihova oholost nije im dopuštala da istraže istinu o pojavama u Eisenbergu. Njihova ljudska gordost stajala je na putu Božjim planovima. Kako mogu istinu vidjeti svećenici koji su izbacili kipove Majke Božje i Srca Isusova. Sestra Marija Margarita je, po Isusovim obećanjima, osigurala mnoge milosti onima koji štuju njegovo presveto Srce. Pape su uvijek nanovo mnogo poticale štovanje presvetog Srca. A što se zbivalo s tom pobožnošću u Eisenbergu, od strane svećenstva!? A evo što je gospodin prelat Ettl, iz crkvene komisije, rekao Josefu Lagleru: »Gospodine kapelane, što da učinimo s kipom Srca Isusova u Sv. Martinu? Najbolje bi bilo pretvoriti ga u pepeo, pa bi tako otpale sve neugodnosti!«

Uskoro će gospodin Ettl biti na putu da se pretvori u pepeo! Došle su nove neugodnosti, za njega.

Gospođa Lex je, u jednom viđenju, vidjela nad križem na livadi dvije mrtvačke škrinje. U drugom viđenju je vidjela gdje prelati Ettl i Kodatsch leže na nekim nosilima strašno unakaženi. O tim svojim vizijama pričala je kapelanu Lagleru. »Ja sam tada«, kaže Lagler, »zabranio gospođi Lex da obavijesti javnost o tom viđenju. Bojao sam se da bi to naškodilo križu na livadi... Mislio sam da bi to moglo dolaziti i od đavola ...« Međutim, nešto kasnije, Lagler je bio zaprepašten strašnom, iznenadnom i zajedničkom smrću prelata Ettla i Kodatscha. On se dobro sjećao vizija gospođe Lex. Ali je sve do tog trenutka pomišljao da se neće ostvariti. I pored toga što je, poslije razgovora s prelatom Ettlom, u vezi s kipom Srca Isusova, i sam imao neobičan doživljaj. Mučilo ga do kasno u noć kako crkvenoj komisiji dokazati vrhunaravnost zbivanja u Eisenbergu, osobito onih u vezi s kipovima. Nije imao mira kad je saznao gdje se kip nalazi. Iznenada odjeknu jedan glas u njegovoj prostoriji; glas koji je bio ujedno zapovjednički, dobrostiv i utješljiv. Govorio je: »Kip Srca Isusova dolazi opet na oltar. Prije toga će dvije ličnosti umrijeti. Oba kipa doći će na svoje mjesto!«

Mnogi odbijaju da potraže smisao svih ovih ukazanja; da poruke dovedu u vezu sa stvarnošću jednog svijeta, s prikrivenim ili otvorenim opasnostima koje su pred čovječanstvom. Duže smo se zadržali na odnosu komisije prema ovim zbivanjima. Ali smo smatrali da je dobro ukazati na jedan pogrešan stav, koji se najčešće zauzima; stav protivljenja ukazanjima. U Baysideu Gospa kaže da je oholost bitna smetnja prihvaćanju ovih poruka.

Brojni su svećenici koji su skloni odmah kazati da su to besmislice. Oni ne vjeruju više u nadnaravne pojave! »Preuzvišeni gospodine«, pisao je Josef Lagler eisenstadtskom biskupu, »gospoda prelati Ettl i Kodatsch pozvani su u vječnost upravo u petak, na blagdan Srca Isusova. Oko dva mjeseca kasnije postavljena su oba kipa ponovo na svoje mjesto u crkvi Sv. Martin.« Ali još za života dva prelata, dok su kipovi bili odstranjeni, ukazalo se Presveto Srce Isusovo gospođi Huber, u jednom viđenju. Krvarilo je.

Žena jednog liječnika iz Eisenstadta, veoma učena dama, ali bez vjere, došla je iz znatiželje prema čudesima do gospođe Huber. Htjela je, kako se kasnije izrazila, vidjeti tu »besmislicu«. Ali se dogodilo neočekivano obraćenje; tek što je ugledala kip ona je progledala i našla — smisao. Jednim pogledom vidjela je vlastitu dušu s grijehom nevjere i svoje osuđenje. Frivolna svjetska gospođa briznu u plač. Odluči da odmah ode u Beč kapelanu Lagleru. Zamoli ga da joj pomogne, da ne ode u pakao. Ispovijedi se i primi svetu pričest, s čvrstom odlukom da će život posvetiti Bogu i siromašnim ljudima.

Mora da je ta žena, koja je našla vjeru, imala veliko iskušenje kada je otišla u Eisenstadt, k prelatu Ettlu. Pripovjedi mu o svom sretnom obraćenju. Prelat Ettl se sažalno nasmiješi toj gospođi.

»Gospođo«, rekao je on, »vi kao učena dama ipak nećete vjerovati u tu besmislicu!«

»Prije nisam ni u što vjerovala«, odgovori gospođa M. »Sada zahvaljujem Bogu što mi je pokazao težinu nevjere. Inače bih bila za uvijek izgubljena. Vi ste kao svećenik dužni da jačate one koji su u vjeri slabi. Vi biste se, dakle, morali radovati sa mnom što sam prihvatila vjeru. Da sam znala da vi za spoznaju Božje milosti imate samo smiješak prezira, ne bih bila nikada k vama došla. Gospodine prelate, sada tek uviđam mnogo. Zapravo bih ja morala vas obratiti.«

Teško je gospođa M. mogla shvatiti da kod jednog visokog crkvenog dostojanstvenika ima tako malo vjere. I da su nadnaravne stvari za njega — besmislice. Zašto on još ostaje u Crkvi!? Odgovor na ovo pitanje leži u dubokim tajnama misteriuma iniquitatis; đavo je našao svoje saveznike, u borbi protiv Crkve. najprije izvan nje, a poslije u njoj samoj, među njenim svećenstvom, među Judama, koji se pojavljuju u legijama. To je najopasnija pojava lažnog proroštva!

Zato se na mnogim mjestima ukazanja traži da se najviše moli za svećenstvo!

Prvi put su 19. svibnja 1968. posjetioci križa na livadi promatrali i fotografirali neobične znakove na suncu i oko sunca. Prema pripovijedanju očevidaca, sunčani je kolut počeo poprimati boje i vrtjeti se vrlo velikom brzinom, pri čemu je bacao zrake u svim duginim bojama. Promatrači su jedni druge vidjeli kao uronjene u raznobojne svjetlosti. Potom su hodočasnici ugledali svijetli križ na nebu. To viđenje trajalo je dvadesetak minuta.

Novinske vijesti o ovim znakovima na suncu privukle su na tisuće hodočasnika i znatiželjnika iz Austrije i drugih država.

U Eisenbergu je bilo više čudesnih ozdravljenja i konverzija. Njih spominje literatura o Eisenbergu, ali ih je ovdje teško nabrajati.

Skoro u svim porukama traži se štovanje znaka križa i objašnjava se njegovo značenje. Čovječanstvo stoji pred velikom kaznom, a ovaj znak na tlu treba da probudi ljude iz grješnosti i prizove ih na molitvu i kajanje, da bi bili spašeni.

— Ovom grješnom, raspuštenom i frivolnom ponašanju mora doći jednom zauvijek kraj ... Ja, Gospodin nad vojskama, pobijedit ću sve moći i sile podzemlja pomoću ovog pobjedonosnog znaka. Ako učinite što vam kažem, nastat će mir u svijetu ... Želim da ovaj znak križa, kao znak moje ljubavi i milosrđa, i kao znak otkupljenja i spasenja bude priznat i čašćen od svećenstva i naroda ... U protivnom slučaju, oborit će se gnjev neba na vas i na cijeli svijet. Ovaj znak križa mora kao znak pobjede stajati nad svetom crkvom. Od vas zavisi da li će iz znaka križa poteći struja milosti ... To mora biti istinski znak na uspomenu mojeg Golgotskog križa i on čovječanstvo mora opominjati na obraćenje ... Pozivam vas, u ovom odlučnom času, da priznate ovaj znak križa i da ga častite molitvom i pjesmama ... Nikoga neću odbaciti koji se povjeri ovom svetom znaku križa ... Ovim znakom križa bit će skršena moć zla i uništeni planovi što su ih protiv vas skovali đavao i bezbožnici.

Ja, Krist Gospodin, htio sam u svojoj bezgraničnoj ljubavi pripraviti svijetu i čovječanstvu veliku radost ovim svetim znakom križa. Ovom znaku ne može se suprotstaviti nikakva moć svijeta, niti ga pobijediti. U ovom znaku leži spasenje i u vremenu i u vječnosti.

Spasitelj se žali: »U ovim odlučnim časovima osjećam se ja, Krist Gospodin, upravo onako odbačen od svijeta, od ljudi i od mojih službenika, kao negda na križu na Golgoti... Ovaj sveti znak križa ne može biti pobijeđen ni od jedne sile svijeta ... Mnogi Božji službenici bit će zavedeni od vlasti zla, koja ih navodi da se bore protiv moje volje, protiv mojeg svetog znaka i protiv ukazanja moje svete Majke. Dotle ih dovodi prevlast mojeg protivnika. Odatle više nema povratka ni spasenja. Tada im se zatvaraju sama vrata božanske ljubavi i milosrđa za vrijeme i za vječnost...

Nemam li ja, Gospodin, pravo da putem ukazanja svoje svete Majke i vidljivog znaka mojeg križa čudesno djelujem u ovom propalom svijetu, da bih ga spasio od propasti? ... Sotona, moj protivnik, uvijek je na djelu i koristi vrijeme da moderno čovječanstvo odvrati od Boga i baci u metež. Zato razvija bezbožnost u velikim razmjerima ... Vlasti pakla, progonstvom i bezboštvom, jurišaju na moje božanstvo u mojoj svetoj Crkvi i u svijetu. Krajnje je vrijeme da se čovječanstvo, u ovom modernom svijetu, prene i probudi iz svoje usnulosti u grijehu; da se molitvom i žrtvom naoruža protiv napadaja sila tame ... Bdijte i molite, prikazujte žrtve i pokore, jer se približava odlučan čas.«

Već se u Evropi i svijetu htjelo pravi križ zamijeniti magijskim križem novog poganstva, oličenog u nacionalsocijalizmu; kukasti križ nije pobijedio. Sada sile zla ponovo žele zamijeniti istinit križ, slomljenim križem »pacifističkog pokreta«, koji Gospa u Baysideu naziva znakom Antikrista. On je znak raspuštene gomile. Znak novog poganstva koje želi ukinuti svaku žrtvu, i svako trpljenje zamijeniti uživanjem. Zato se u Eisenbergu toliko insistira na obraćenju pravom križu i duhu trpljenja i žrtve.

»Po srdžbi Neba može se, jednog dana, pravedna Božja kazna posve nenadano sručiti na svijet i na ljude. Tada je prekasno! Utoliko se ljudi moraju gorče kajati ukoliko su se, u svojoj mlakosti i ravnodušnosti, pustili od sotone nadmudriti. Žalosno je da ljudi nemaju više nikakvog straha Božjeg i ne odstupaju ni od čega. Jadni ljudi ne dopuštaju da im se pomogne. Na taj način se odbija i moja ljubav i majčinska pomoć, te milosti ostaju neiskorištene. Stoga častite ovaj nebeski znak križa, da po njemu budete spašeni.«

Jedne večeri, dok se molila kod križa, gospođa Lex je čula ove riječi: »Zašto vi, moji službenici, ne priznajete istinu? Imate oči, a slijepi ste; nećete da vidite što se zbiva oko vas. Imate uši a gluhi ste; ne čujete kad vam Krist, Vaš Gospodin, govori. Vi radite kao da se ova sveta stvar za vas ne događa i kao da vas ne zanima ... Pripravite se molitvom, žrtvom i pokorom, jer dolazi novi svijet i treba da ga dočekate obnovljeni Duhom Svetim. Vrijeme se mijenja po prirodnim silama i katastrofama i zemlja može postati neplodna, ako ljudi ne isprose molitvom zemlji blagoslov od Svemogućega ...« Kad gospođa Lex moli da se otkloni kazna, odgovor je uvijek isti: »Bog će ljudima oprostiti samo uz uvjet da se svećenici i narod pokore svetoj volji Božjoj i da molitvom, procesijom i hvalospjevima časte sveto mjesto, te da jurišaju na Nebo ... Bog je strog i pravedan sudac, ali dobar i milosrdan onima koji ga se boje ... S kojom li tugom moram gledati ... Smrt i uništenje stoje pred čovječanstvom ... Mnogo nedužne djece ... mnogi milioni dobrih ljudi bit će umoreni... Nebrojeni svećenici i redovnici bit će grozno bičevani i umirat će mučeničkom smrću. Mnogo stotina miliona ljudi umirat će od gladi i pogibati od bijede. Toliko boli i žalosti, bijede i nevolje hara ovim modernim svijetom, kao još nikada... Bezbroj duša bude zauvijek izgubljeno, jer nitko za njih ne moli niti se žrtvuje. Mnoge nedužne duše, u ovom su modernom, bezbožnom svijetu, u pogibelji da se zauvijek izgube. Suze mi teku potocima, jer gledam svijet i čovječanstvo kako se lomi pod teretom vlastitih grijeha ... Ljudi ne znaju o kako se velikoj stvari danas radi u svijetu. Knez podzemlja bori se za vlast brutalnom snagom. Pitam vas tko snosi odgovornost. Ja sam svuda, gdje god sam se u svijetu ukazala, pozivala ljude na molitvu i pokoru, a vidim da oni to odbacuju. Pravednici su svuda progonjeni, prema sotonskom planu... Svijet ne vjeruje mojim porukama. Veoma je žalosno što ovi jadni ljudi neće da im se pomogne... Kad bi čovječanstvo znalo kakva strašna kazna može da se obori na svijet, ako Božja volja ne bude izvršena!«

Dne 16. listopada 1965. Majka Božja tješi: »Po mojem zagovoru i po prošnjama svih anđela i svetaca, kao i po molitvama i žrtvama blaženih duša koje se žrtvuju, Božje je milosrđe nešto produžilo doba milosti. Svećenicima se još jednom pružila prilika da iskoriste ovo zadnje doba milosti. Stoga treba da Božja volja bude neodložno ispunjena. Dužnost je svećenika da moj poziv prenesu crkvenim vlastima i podnesu Koncilu, da ovaj sveti znak križa bude priznat. Svećenici i biskupi treba da sve svete Gospodinove riječi objave narodu i svjetskoj javnosti. Pokorničkim procesijama na ovo sveto mjesto treba Nebu dati zadovoljštinu za obraćenje grješnika, za spas duša i za mir u svijetu, osobito za oslobođenje progonjene braće i sestara ... Koliko je toga mnogo bilo propušteno! Toliko je milosti ovog svetog mjesta neiskorišteno!«

A 20. listopada iste godine obećaje: »Ipak će moji pozivi biti poslušani!«

Poruke se često odnose i na Koncil: »Kao Kraljica Neba želim da bude saopćeno crkvenim vlastima na Koncilu da Bog neće trpjeti da moje Bezgrješno Začeće bude dirnuto ili ukinuto, da bi se pomoglo paklenom planu. Usudit ćete se potiskivati, ili čak otklanjati, moje svete milosne povlastice. Na to nema pravo nikakva vlast na svijetu.

Koncil mora također vrlo brižljivo promotriti nepoštivanje kipova i njihovo odstranjivanje iz crkava.

Kao Kraljica apostola i Majka Crkve upozoravam crkvene vlasti da Gospodin strogo nalaže da se napusti takav pakleni plan, jer se i ovoga puta igrate paklenom vatrom. Dužnost je svećenika da požrtvovanim dušama budu blizu, u njihovim potištenostima, kao i u teškim borbama protiv sotone, da ih svim silama pomažu te da ih brane protiv neistine i laži.«

Kao nekada proroci Starog Zavjeta mora vidjelica prijeteći obznanjivati: »Žalosni časovi doći će na svijet. Zemlja će biti neplodna, pusta i napuštena. Sunce i mjesec će izgubiti svoje svjetlo. Jednog će dana velika tama pasti na svijet...«

Na njezino žaljenje da joj ne vjeruju, dobila je odgovor: »Osim molitve i žrtve ne možeš za ovu svetu stvar u svijetu ništa više učiniti. Tvoj zadatak i tvoj križni put je pri kraju, jer počinje četrnaesta postaja. Tebe su, zbog tvoje ljubavi prema svetom križu i zbog moje istine i pravde, progonili, ozloglašivali i krivo sudili ... Kroz tebe diše, kroz tebe djeluje moj božanski proročki Duh. Ako tebe slušaju, slušaju Boga, samog Gospodina, a svi progoni namijenjeni tebi usmjereni su protiv Boga...«

Kako bi važni mogli biti učinci poruka pokazuje jedno predskazanje, koje se ispunilo. Četrnaest dana prije velikih vremenskih nepogoda u Burgenlandu, i u ostalim dijelovima Austrije, tražila je Alojzija Lex, prema upozorenjima njezinih objava, da se obavljaju molitve i procesije do križa na livadi, da bi se izbjegla pustošenja. Njezina predskazivanja obistinila su se točno u određeni dan. Tada su je uzeli ozbiljno!

Snažni anđeo ostavio je ovaj mali znak križa na zemlji; sasušena trava mogla je biti velika prijetnja, opomena. »Ako ti Nebo govori ti ne smiješ šutjeti... Ovaj znak križa na tlu upozorava na kaznu koja predstoji. Ti moraš izvršiti svoju dužnost i svjedočiti, iako zbog toga hodala putem boli... Budi spremna ispaštati za sve prijestupe protiv moje volje, kao i za sve grijehe i uvrede koje se nanose meni, Kristu Gospodinu, osobito u svetom Sakramentu, od strane mlakih svećenika i mlakih kršćana. Prinosi žrtvu za one svećenike i svjetovnjake koji pogrđuju moj sveti znak križa ... Svojim žrtvovanjem ti pomažeš da se smanje moje boli na 'križu i da se ublaže boli za grijehe, koji rastu pogrđivanjem ovoga svetog križa, te me slijedi na mom putu boli... Crkva je u velikoj opasnosti; nalazi se u progonstvu i u smrtnoj borbi i čini se kao da će biti uništena u ovom modernom, demonskom, bezbožnom svijetu. To je moja velika skrb u svetom Sakramentu oltara. U tom smislu ja, Krist Gospodin, kao dobar pastir, pojačavajući svoju svetu prisutnost, zovem iz svojeg svetohraništa, u svojoj smrtnoj borbi, vas svoje pastire nadpastire i tražim da izađete u svijet i date zadovoljštinu priznanjem ovog znaka križa; da se ponize i obrate neprijatelji svete Crkve i mojeg svetog križa ... Ali, ništa neće biti učinjeno da se moja sveta Crkva spasi, jer je u ovom modernom svijetu Bog već postao suvišan. Stoga je Božanska strpljivost pri kraju! Bog ne može dalje šutjeti i hoće da svijet upozna da on i danas vlada svijetom, a ne ljudi. Jednog dana će, posve iznenada, na nebu zasjati moj znak križa okružen blistavim zrakama. Tad će biti skršena sila zloga duha. Vrijeme je da se probudite. Ne znate ni dana ni časa kad će se sveti znak mojega križa pojaviti s blistavim zrakama, kao znak mojega dolaska, da bi svijet bio obnovljen Duhom Svetim.« Po objavi od 13. prosinca 1965. križ na nebu će biti potvrda križu na zemlji: »Svi koji priznaju i poštuju ovaj znak križa na zemlji, kao znak ljubavi, milosti i spasenja, naći će oproštenje i milost, jer će po ovom znaku ižarivati milost u svijet i na ljude.

Čovječanstvo se mora snabdijevati molitvom i žrtvom protiv svog velikog neprijatelja, protiv bezbožaca, da im može poći ususret, u ime svetoga znaka križa, jer bezbožne snage, koje će se prema božanskoj objavi jednoga dana oboriti na čovječanstvo, kao stroga kazna i božanska osveta, prijete da unište cijelo kršćanstvo.«

Alojzija Lex je doznala da će jednom svaka njezina riječ biti tražena i ispitivana, zato ispisuje svaku objavljenu riječ, ne želeći da sama razluči što je važno, a što nije. Ona ispisuje poruke: »Na ovom svetom mjestu htio sam, ja dobar pastir, opet skupiti svoje izgubljene ovčice, da bude jedno stado i jedan pastir ... Nepriznavanjem ovog svetog znaka križa ostaje neiskorišten zadnji rok milosti ... Kaži ljudima: čovječanstvo neće naći mira u ovom bezbožnom svijetu prije nego moja božanska volja bude ispunjena i sve moje poruke i poruke moje svete Majke izvršene i ovo sveto mjesto bude počašćeno procesijama, molitvama i žrtvama ...«

Da će katastrofa brzo doći pokazuju i riječi od 5. studenog 1967. »Kad se na nebu pojavi znak križa svijet će zadrhtati od velikog iščekivanja i ljudi će biti izvan sebe od straha i drhtati će od tjeskobnosti. Tad će sile zla biti krotke. Izabrani i dobri bit će pošteđeni; nevjernici, bezbožnici i zločinci će tek tada saznati istinu, ali će biti kasno. Katastrofama, koje će iz dana u dan dolaziti na svijet, bit će izvršena kazna Božja. Ali prije nego što dođe propast, skupit će se prvi izabranici oko znaka križa. Koji mu se povjere bit će pošteđeni i spašeni.«

Čuda sa hostijama imaju za cilj da se ojača svijest o stvarnoj prisutnosti Krista u Presvetom oltarskom Sakramentu. »Po mojim ponovljenim i vidljivim ukazanjima u hostiji Sv. Sakramenta otkrio sam svoju tajnu... Vidljiva pojava treba da pruža dokaz da je Krist u presvetom oltarskom Sakramentu, prisutan kao pravi Bog i čovjek, da bi se častio Bog i da bi ponovo procvala katolička Crkva, obratili se grješnici, a svijet i svećenici bili uvjereni da je Krist tajanstveno prisutan u svetom Sakramentu.«

Ovo se zbiva u trenutku kada slabi svijest o stvarnoj prisutnosti i kada se, prema sotonskom planu, pogrđuje presveti oltarski Sakramenat. I ovdje se često napominjalo da neposvećene ruke ne smiju uzimati posvećenu hostiju. I ovdje se opominje protiv pričešćivanja na ruku.

Gospa kaže: »Žalosno je da se počevši od Fatime, gdje god se ukazujem da objavim svete nebeske opomene, bore protiv mene i da sam otklanjana, pa je tako i na ovom svetom mjestu ...

Sotona se bori najvećom rafiniranošću da ovu svetu stvar prikrije.«

Duše pokojnika dolaze gospođi Lex da joj se preporuče u molitvi. Često vidi te jadne duše kako se poput stada kupe oko križa da bi tu našle oslobođenje od svojih muka.

Zanimljivo viđenje imala je gospođa Lex u svetištu Marija Einsiedeln (Švicarska). Bila je zima. Jednog radnog dana crkva je bila skoro prazna, kad se gospođa Lex s rodbinom ondje molila. Pogleda na oltar milosti i opazi redovnicu u staroj nošnji. Pođe prema njoj i redovnica joj pruži jednu cedulju. Bez razmišljanja gospođa Lex gurne papir u svoj džep, jer se događalo nešto neobično: neočekivano su se otvorila velika vrata i tihim, bešumnim koracima ulazili su siromašni hodočasnici; bile su čitave čete. Prava beskrajna hodočasnička povorka kretala se crkvom, a jedan svećenik je stajao po strani i pokazivao im put. Alojzija se pitala gdje će ovo mnoštvo naći mjesta. Okrene pogled na stranu da zapali svijeću, ali, kad je opet pogledala prema mnoštvu, crkva je bila prazna. Nitko od njezinih nije opazio procesiju hodočasnika. Ni redovnica nije nikome upala u oči. Spontano posegne za primljenom ceduljom; komad ispisanog papira uvjerio ju je da nije sanjala. Papir je sadržavao tekst jedne molitve, koju je sveta Mehtilda, u jednom viđenju, naučila od Spasitelja. To je molitva za siromašne duše. Kada bi sveta Mehtilda izgovorila ovu molitvu vidjela bi čete siromašnih duša gdje ulaze u Nebo.

Evo te molitve, koju smo uzeli iz knjižice Aleksandra Machacha, kao i još neke podatke u ovom poglavlju:

Oče naš koji jesi na Nebesima: Ponizno te molimo, vječni, dobri, milostivi Oče, oprosti siromašnim dušama, koje si ti sam primio kao svoju djecu, što te nisu ljubile te su te odbile od sebe i nisu ti iskazale dužnu čast. Za pokoru i kajanje prikazujem ti svu ljubav i dobrotu tvoga preljubljenoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista.

Sveti se ime tvoje: ponizno te molim, dobri, milostivi Oče, oprosti siromašnim dušama što nisu poštivale tvoje sveto ime te su ga često nedostojno imale u ustima i često su ga nepromišljeno izgovarale. Za pokoru i kajanje prikazujem ti sve propovijedi kojima je tvoj preljubljeni Sin, Gospodin naš Isus Krist, na zemlji dao čast tvojem svetom imenu.

Dođi kraljevstvo tvoje: ponizno te molimo, vječni, dobri, milostivi Oče, oprosti i otpusti siromašnim dušama što nisu žarkom ljubavlju i zdušnom željom tražile tvoje kraljevstvo, nego su se često bogatile zemaljskim dobrima. Za pokoru i kajanje prikazujem ti veliku želju tvojeg preljubljenog Sina, Gospodina našega Isusa Krista, kojom je tražio da svi budu primljeni u tvoje sveto kraljevstvo.

Budi volja tvoja kako na Nebu tako i na zemlji: molimo te, vječni, dobri, milostivi Oče, oprosti siromašnim dušama što se nisu pokorno podvrgavale tvojoj svetoj volji, nego su često po svojoj volji radile i tako nisu ispunile tvoju svetu volju. Za pokoru i kajanje prikazujem ti sveto božansko Srce Isusovo i njegovu veliku pokornost.

Kruh naš svagdanji daj nam danas: molimo te, vječni, dobri, milostivi Oče, oprosti siromašnim dušama što nisu s punom pobožnošću i ljubavlju primale najsvetiji Sakramenat oltara, nego su mnoge to činile nedostojno i primale ga rijetko ili nikada. Za sve ove njihove grijehe prikazujem ti veliku svetost i pobožnost tvoga Sina, kao i njegovu najdublju ljubav i neizrecive želje, kojima nam je darovao ovo dragocjeno bogatstvo.

Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim: ponizno te molimo, vječni, dobri, milostivi Oče, oprosti siromašnim dušama njihove teške dugove grijeha, što svoje neprijatelje nisu ljubile i što im nisu htjele oprostiti. Za pokoru i kajanje, za ove mnogostruke grijehe, prikazujem ti svete riječi tvog preljubljenog Sina, Gospodina našega Isusa Krista, koje je izgovorio na križu: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!

I ne uvedi nas u napast: ponizno te molimo, vječni, dobri, milostivi Oče, oprosti siromašnim dušama što se nisu borile u velikim napastima, nego su slijedile primamljivost zla, te su pale u pokvarenost. Za pokoru i kajanje prikazujemo ti pokornost, mukotrpna djela i svu gorku muku i smrt tvoga preljubljenog Sina, Gospodina našega Isusa Krista.

Nego izbavi nas od zla: molimo te, vječni, dobri, milostivi Oče, oprosti siromašnim dušama i povedi njih i naše duše tvojem preljubljenom Sinu, Gospodinu našemu Isusu Kristu, u kraljevstvo tvojega gospodstva, a to si ti sam. Amen.

(za ovo poglavlje, koristili smo se knjigom A. Machacha i knjižice Dr Viktorije Bernard, koje je preveo fra. Andrija Bonifačić.)