Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Osamnaest kilometara od Piacenze, u dolini Pada, nalazi se obično talijansko selo sa oko dvije stotine stanovnika, San Damiano. Tu živi Roza Quattrini, koju zovu Mama Roza. To je žena sijede kose, osrednje visine, punašna, u crno obučena, kako je već u tom kraju običaj. Mama Roza potječe iz prave kršćanske obitelji; u roditeljskoj kući primila je duboki vjerski odgoj. Otac, koji ih je učio molitvama, umro je vrlo mlad. I majka je bila vrlo pobožna. Imala je četiri kćeri; od njih se udala samo Roza, dok su druge tri postale časne sestre. Jedna njeguje u Indiji gubavce, druga je misionarka u Brazilu, a treća je umrla kao karmelićanka u Luki. Mama Roza rođena je 26. siječnja 1909. godine.

Mama Roza, udovica Giuseppea Ouatrinija, majka troje djece, (ima dva sina i kćerku) godinama je patila od teške bolesti.

Nadnaravni događaji počeli su 29. rujna 1961. godine, na blagdan svetog Mihaela Arkanđela; mama Roza upravo je bila došla iz bolnice, poslije teške operacije; bila je u beznadnom stanju.

Oko podne, u kuću Quattrini uđe nepoznata gospođa. Bila je mlada i lijepog lica, obučena po običaju toga kraja; na glavi je imala svijetloplavi rubac. »Ne veo, nego rubac«, kazala je tetka Adela. Nepoznata osoba tražila je novčani prilog: htjela je da kupi tri svijeće za svetište Svete Marije od Milosti, koje se nalazi u San Giovanni Rotondo, gdje je živio otac Pijo. Te svijeće stajale su pet stotina lira, ali siromašni Quattrini u kući su imali svega 1000 lira, i to posuđenih. Teta Adela joj to reče. Neznanka uđe u sobu gdje je ležala bolesna Mama Roza, dođe do njenog kreveta, pozva je da ustane, uze je za ruku, a potom za obje:

— Ne viči, zapovijedi joj nepoznata gospođa. Tada se začuše podnevna zvona koja su zvonila Anđeo Gospodnji i gospođa reče: »Molit ćemo Anđeo Gospodnji, zatim pet Očenaša, Zdravo Marija i Slava Ocu, po nakanama oca Pija, na čast pet Rana Spasiteljevih.«

Kod svakog Očenaša, gospođa bi stavila ruku na jednu od pet otvorenih rana, i one bi odmah zarasle. Tada joj zapovijedi da pođe ocu Piju.

— Dobit ćeš sve što ti je potrebno, u svoje vrijeme, reče Neznanka. Reče Mami Rozi i da treba promijeniti stan. Tetka Adela dade joj pet stotina lira i nje nestade.

Tajanstveno, poslije nekog vremena, Mama Roza dobi pismo od nepoznatog pošiljaoca, i novac za put iz kase p. Pija za siromahe; u jednom paketu nađe i dvije haljine koje su joj odlično pristajale. Vrijeme je bilo da pođe na put. Kada je Mama Roza stigla, jednog subotnjeg jutra u San Giovanni Rotondo, u proljeću 1962. i dok je s jednom poznanicom molila krunicu pred Crkvom, ona ponovo ugleda gospođu s plavom maramom. »Poznaješ li me«, upita gospođa. »Sada znaj da sam ja Majka utjehe i Majka žalosnih. Kaži to u San Damianu, a i profesoru koji nije htio vjerovati u tvoje čudesno ozdravljenje. Iza svete mise naći ćemo se kod pričesne ograde i ja ću te odvesti ocu Piju.«

Tako je i bilo. Gospođa ju je odvela do oca Pija, a zatim je nestala. Stigmatizirani kupucin primio je Mamu Rozu, a zatim je uputio da se dvije godine posveti bolesnicima, pomažući im osobito u duhovnim potrebama. Dvije godine Mama Roza je provela u bolnici u Piacenzi, izvršavajući njegov nalog. Zatim joj otac Pijo reče da se vrati u San Damiano, gdje će imati drugu misiju.

Dne 16. listopada 1964., u podne, dok je Mama Roza molila Anđeo Gospodnji, začuje glas koji ju je zvao izvana. Ona izađe, ali ne vidje nikoga. Na nebu opazi bijeli oblak, obrubljen brojnim zlatnim i srebrnim zvijezdama i mnoštvom raznobojnih ruža. Iz oblaka izađe crvena kugla, i spusti se na malenu krušku u blizini kuće. »Tada iz kugle izađe Nebeska Majka«, svjedoči Roza Quattrini, »obučena u veliku svjetlost; imala je veliki ogrtač, a na glavi zvjezdanu krunu veoma sjajnu. Ona mi reče: 'Kćeri moja, dolazim iz daleka. Objavi svijetu, da svi moraju moliti, jer Isus više ne može nositi križa. Hoću da se svi spase; dobri i zli. Ja sam Majka Ljubavi, Majka sviju, a vi ste moja djeca. Zato hoću da se svi spasite. Došla sam zato da svijet pozovem na molitvu, jer su kazne blizu. Doći ću svakog petka i saopćiti ti poruke koje svijet treba da sazna.'

Rekoh: 'Ali, kako će mi vjerovati? Ja sam sirota, neuka seljanka. Nemam nikakvu moć. Bacit će me u zatvor!' Ona mi odgovori: 'Ne strahuj, jer Ja ću ostaviti jedan znak. Vidi: ovo drvo će procvjetati!'«

Nebeska Gospođa je otišla, a kruška je tog jesenjeg dana, 16. listopada 1964. procvjetala. Grana obližnje šljive, koju je Gospođa u prolazu dotakla svojim plaštem, procvjetala je slijedeći dan. Mnogi dođoše da vide ovo čudo i da prošire prve glasove o San Damianu. Unatoč obilnim jesenjim kišama, kruška je ostala u cvatu kroz tri tjedna. Bila je i puna sočnih plodova. Teta Adela je nabrala skoro dvije košare krušaka.

Neki povjerovaše u čudo; neki posumnjaše i rekoše: »to je naravna pojava!« Oni imaju više pouzdanja u prirodu, nego u Boga; oni su od prirode načinili boga; slijepo vjeruju u naravno, i sljepoćom srca odbijaju sve nadnaravno!

U San Damiano dođoše prvi hodočasnici. Od toga se dana Majka Božja ukazuje Mami Rozi svakog petka u podne i svakog Marijinog i Gospodnjeg blagdana; ta ukazanja popraćena su često neobičnim pojavama.

Za mnoge vjerne duše, same izjave Mame Roze nesumnjiv su znak istinitosti viđenja: ta seljanka bez ikakve kulture, neškolovana, jednostavna, govori stvari iznenađujuće teološke točnosti. Ona je »instrument« Neba. Da li je Roza Quattrini izabrana od Neba samo zbog svoje čistoće duše? Evo što se o njoj kaže u jednoj poruci: «Promisli, dijete moje, promisli! Zar ne shvaćaš da je moj 'instrument' najneukije stvorenje na čitavom svijetu? To nije ona koja može kazati sve te stvari. Ona ništa ne zna, ali ona prima sve moje riječi, koje joj govorim ili koje joj inspiriram ... Neuka, da, ali puna ljubavi! Neuka, da, ali puna vjere, sva posvećena Isusu i meni.« (8. studenog 1968.)

Mama Roza je na ovoj zemlji samo zbog patnje, ona se prikazuje, šuti, ili poziva svoju braću na molitvu i žrtvu. »Slušajte je, iako je ona neuka, jer sam je ja kao takvu izabrala. U njenom neznanju nalazi se i ljubav, i ona daje svu svoju ljubav meni i mom Sinu Isusu. Stalno u molitvi i u patnji... ali je slušajte, jer ona govori u moje ime.« Ona joj također kaže: »Ti si najneobrazovanija, ali ti si moja kći koju mnogo ljubim!«

(Pa, ipak, ima ih koji misle da ova neuka seljanka može sve to izmisliti; sve te riječi koje se teološki ne mogu pobiti! Kad bi neko takvo, neuko, stvorenje govorilo o brodogradnji, ili o kirurgiji, godinama, a da stručnjaci ne mogu ništa zamjeriti njegovim izlaganjima, možda se, ipak, ne bi kazalo da — izmišlja!)

Najneobrazovanija među seljankama, Mama Roza je, u susretu s nadnaravnim, spoznala mnoge stvari. »Ona zna i ne razumije«, kaže Presveta Djevica, »ona obavlja moju volju. Ona sve zna ... Bolno je za nju to što ona vidi sve što će se zbiti... a sve to ne može najaviti; može samo moliti, i ljubiti, u tišini...« Zna se da je Mama Roza imala viđenje kazne (kao male vidjelice u Garabandalu, koje su bile toliko uplašene) i da je imala viziju pakla (kao djeca u Fatimi), te je bila toliko preplašena da se mjesec dana nije mogla vratiti k sebi...

Mama Roza mnogo pati, strašno pati. Stav pijačentinskog biskupa prema njoj zadaje joj, također, veliku bol. Mi ćemo nadalje vidjeti da je Msgr Umberto Malchiodi, pijačentinski nadbiskup, u svom pismu od 2. veljače 1968. godine. pozvao Rozu Quattrini da se odmah uzdrži od svih javnih vjerskih manifestacija petkom i u drugim prilikama, a ako bude drukčije radila, to će biti smatrano kao čin neposlušnosti crkvenom autoritetu. Ona je bila poslušna, i još je više trpjela. To se da naslutiti iz njenog susreta s Marijom i njenim Sinom, 8. prosinca 1968.

— Majko, treba da ti saopćim o onome što mi pričinja veliku bol, velike muke: promatrač (biskupije) kaže da ne slušam biskupa. Što treba da radim? Odgovori mi, Nebeska Majko! Isuse, odgovori mi! Spremna sam da izvršim tvoju volju (duga tišina).

Isus: »Da, ti slušaš biskupa, jer ja petkom ne dolazim, ali kada te ja i Moja Majka pozovemo, treba da se okreneš. Treba da doneseš ljubav dušama, treba da doneseš vjeru dušama. Zar ne vidiš, dijete moje, da su se mnoga oruđa moje Majke izgubila? Mnogi su u grijehu, jer nisu slušali moju i tvoju Majku. Ovo je trenutak kad treba da pozoveš duše.«

Ovaj razgovor da naslutiti dramu jedne seljanke iz doline Pada; dramu ljubavi i poslušnosti.

25. listopada 1968., saopćila je Nebeska Majka da će dolaziti na ovo mjesto, »sve dok njeno oruđe bude na zemlji«. Ona je kazala da će Mama Roza biti neshvaćena sve dok bude živa: »Pusti svijet neka govori što hoće, ne obeshrabruj se, jednog dana će te shvatiti, moje dijete, kad ti sa mnom budeš u Nebesima.« Te riječi bi dale naslutiti da će San Damiano biti priznat jednog dana, »možda u pravi čas« (Guy Le Rumeur, Apocalypse Mariale, s. 232.)

U San Damianu mogu se sresti ljudi koji su uvjereni da ovdje nastaje, i da već jest na izvjesni, tajanstveni način, centar svijeta. Tako smo čuli i od jednog Amerikanca crnogorskog porijekla, Emanuela Markovića, koji je duže boravio u San Damianu. U svakom slučaju, tu nastaje centar jednog duhovnog života koji zrači u velikim dijapazonima ove planete: postoje časopisi, kao Stella Maris, Ave Kurier, La grande luce, Das zeichen Mariens, postoje brojne sandamianske zajednice širom svijeta. To kao da se naslućuje iz ovih riječi Arkanđela Mihaela: »Nema ni jednog ovakvog ukazanja, koje se svima obraća, koje sve tješi, sve učvršćuje, dobre i zle.« Nečuveno značenje San Damiana, »Marijanskog centra par excellence« (G. Le Rumeur, op. cit. 244), svakako se najbolje očituje u jednoj poruci Isusa i Njegove Majke: »Čitav svijet će ovamo dolaziti, ovdje će biti veliki internacionalni centar pod znakom ruža; nalazit će se svetište najveće na svijetu, s petnaest oltara, petnaest otajstava krunice.« A na Blagovijest 1968. godine, Marija kaže: »Doći će dan kada će zvona San Damiana zvoniti svečanost da razglase moju slavu, triumf i Kraljevstvo Kristovo.«

Pobornici San Damiana kao da to slute; kao da su učvršćeni u tom pouzdanju. U San Damianu se često mogu susresti kola iz Lurda; ako se pitaju hodočasnici zašto iz Lurda dolaze ovamo, oni odgovaraju: »Nebeska Majka sada ovamo dolazi!«

San Damiano za mnoge hodočasnike znači mjesto utjehe; »tu oni nalaze Mariju živu i istinitu, i tu nalaze vrelo koje im daje izuzetnu snagu za budućnost koja se nadnosi s prijetnjama.« (Guy Le Rumeur, op. cit. 244).

Dne 9. lipnja 1967. godine, Isus se ukaza obučen u bijelo s crvenim ogrtačem i reče: »Kad dođe taj čas i kad bude trebalo u ruke uzeti palmu mučenika, što će biti od vas? Ako ne budete imali snage, da odolite, što će biti od vas? Ali, ako ste ovamo došli da stečete snagu, hrabrost, vjeru da biste izdržali u borbi, u stradanjima, na križu, u progonima i ratu, u potresima, u kugi i gladi, to ćete biti vi, braćo moja draga, koji ćete spašavati duše.«

»Recite svima da ne napuštaju ovo mjesto. Zovite duše, moja djeco, zovite ih«, poručuje Nebeska Majka, »Kažite im da ne napuštaju ovo mjesto. Neka ne slušaju sve što se govori.«

Ali, zašto je od Boga ovo mjesto izabrano? Bl. Dj. Marija nam nagovještava da postoji neki razlog. Dne 1. ožujka 1969. ona je kazala: »Jednog dana znat ćete zašto sam vas na ovo mjesto zvala i zašto sam ja zbog vašeg spasenja došla ovamo.« Da li se razlozi kriju u prošlosti? To je moguće; mnogi kršćanski događaji zbili su se, po Božjoj volji, na mjestima već označenim događajima Starog Zavjeta (po objavama A. K. Emerich Golgota je, tako, na primjer, mjesto gdje je pokopan Adam). Ali su možda razlozi u budućim zbivanjima!

U Starom Zavjetu, Naaman, ministar kralja Sirije, izliječio se od gube, nakon što se, po uputi proroka Elizeja, sedam puta okupao u Jordanu. Naš Gospodin i Spasitelj i sam je htio da bude kršten u vodama Jordana, od Ivana Krstitelja. Poslije je naredio da voda bude materija sakramenta krštenja, po kojem dobivamo božanski život. (S. di Maria, Čudotvorna Gospođa od ruža, s. 28).

U Lurdu je Bernardica rukama otkopala izvor, na mjestu gdje ju je Bl. Dj. Marija uputila; tako je bilo i u Banneuxu. Voda se pojavila i u Fatimi, Turzovki; u tim izvorima, ili zdencima, vidješe simbol Srca Isusova, izvora svih milosti. U svim mjestima gdje se Djevica ukazala, nadnaravno se miješalo i u samu prirodu; čudotvorno su se pojavljivale vode i bile su — čudotvorne. Kao u evanđeoskim vremenima, slijepci gledaju, hromi hodaju. O čudesnim izlječenjima u vodi Lurda, recimo, trebalo bi napisati jedno veliko djelo.

U petak, 21. listopada 1966. Nebeska Majka, za vrijeme ukazanja, preko Mame Roze najavljuje da će Vječni Otac »dati moć mom malom zemaljskom vrtu, ovom kutu raja, gdje će dijeliti rijeke milosti«. Učinio je da padne kao malena žuta kugla (neki od prisutnih su je vidjeli) i tražio je da se, na mjestu gdje je kugla pala, kopa bunar, sličan nazaretskom zdencu.

Kad je bilo označeno to mjesto, neki su vidjeli kako pada jedan svijetli predmet, a zatim se diže maleni plamen prema Nebeskom Ocu. Djevica obećaje obilne milosti svakom tko otkopa malo zemlje. Upozoruje unaprijed da prva voda, koja će izbiti nakon dva metra, nije ona obećana. Ona je mnogo dublje, ispod jedne »giastre«, što u narječju znači: geološki sloj morene. Kad se naiđe na taj sloj, izbit će čudotvorna voda, koja će liječiti dušu i tijelo. Oslobađat će i opsjednute, koji budu imali vjeru i pouzdanje u Nebesku Majku. Svi će pomoću te vode dobiti velike milosti i zadobiti zdravlje. Može se čuvati neograničeno vrijeme, a da se ne pokvari.

Nebeska Majka pokazala je Mami Rozi kako treba biti pokriven ovaj zdenac: sa kupolom, a na njoj kip Majke Božje, okrenut prema mjestu na kojem jednog dana treba da bude podignuto svetište.

26. listopada sv. Mihael Arkanđeo zabada mač na mjesto određeno za zdenac; Djevica izjavljuje da, na taj prostor zahvaljujući moći sv. Mihaela, nikakav zao duh ne će moći nikada prodrijeti.

Presveta Djevica označila je 11. studenog 1966., preko Mame Roze, svrhu tog bunara: »Kopajte dalje, dođite i pijte iz ovoga izvora milosti... perite se, čistite se... pijte iz njega i imajte povjerenje u tu vodu. Mnogi će ozdraviti od svojih bolesti... mnogi će se posvetiti. Nosite ovu vodu bolesnicima i umirućima ...«

Slijedećega dana potvrdio je jedan poznati vještak za podzemne vode, da je na označenom mjestu bogata vodena žila. Radovi su počeli 9. prosinca 1966, ali se već na dubini od nekoliko metara našla obilna voda i poduzetnik je htio prestati s daljnjim kopanjem. Mama Roza zahtijevala je da se kopa do na dubinu od 17 metara. Govorila je: »Tamo ćete naći sloj šljunka i pijeska kako je označila Nebeska Majka.« Napokon, upotrebljavajući teške sonde, nađoše točno na dubini od 17 metara sloj pijeska i šljunka; bilo je to 26. listopada 1967. Kruška je bila neozlijeđena. Uskoro se počelo govoriti o prvim izlječenjima i obraćenjima.

Sveta voda iz San Damiana ima vanrednu važnost, po svom porijeklu i po dobru koje čovjeku pruža. Evo jedne iznenađujuće i ozbiljne poruke od 26. svibnja 1967, kada se Nebeska Majka ukazala sa sv. Mihaelom Arkanđelom, koji je govorio u ime Vječnog Oca: »Kada dođe strašni trenutak očaja — zato što niste slušali moje riječi —bit će na svijet poslano mnogo plinova, mnogo zlih stvari, vi ćete sasuti ovu vodu u male zdjelice, uronit ćete u nju svoje lice i bit ćete spašeni.«

Hodočasnici raznose tu vodu svakodnevno svojim kućama, u plastičnim posudama, a odatle bolesnim i umirućim. Godinama; taj se prizor može vidjeti svakog dana. Njihovo je pouzdanje u tu vodu veliko.

»Na ovo mjesto Sotona nikada neće moći ući; nikada, sve do kraja vjekova. Jer je to mjesto Vječni Otac blagoslovio i dao mu takvu moć da nitko ne može ući ovamo da bi počinio zlo«. Tako je Marija govorila hodočasnicima.

Povodom toga, treba zabilježiti tri uznemirujuća slučaja. Prvi se zbio u noći između 14. i 15. listopada 1968. Neke su osobe ušle i odsjekle grane u »malom rajskom vrtu«; drugi, još teži, dogodio se u noći 28. i 29. prosinca, u 3 sata ujutro, kada su nepoznate osobe podmetnule eksploziv, s namjerom da bunar i krušku dignu u zrak; 1. siječnja Nebeska Majka je izjavila da je s anđelima spriječila da ne bude žrtava i da — bunar i kruška ostanu neoštećeni. Najteži slučaj zbio se pred zoru 14. svibnja 1969. kada je stablo šljive skoro sasvim presječeno; stablo je palo i savijeno držalo se još samo okrajkom kore; ispraviše ga na zahtjev Mame Roze, podupriješe ga i ono oživje i dade obilne plodove. U tome vidješe ljudi, još jedno, čudo i — simbol.

Lako se podsjetiti na bijes masona u Fatimi, koji su postavljali eksploziv ispod kapela,*) koji su sasjekli česminu (hrastić) pa čak postavljali minu ispod panja koji je preostao.

*) Lako je utvrditi da se šljiva htjela sasjeći upravo na godišnjicu prvog fatimskog ukazanja; datumi pojedinih poruka, i zbivanja, imaju zaista ponekad čudnu koincidenciju: 22. ožujka 1922, masoni postaviše pet mina u Fatimi; četiri pod uglovima kapele, petu pod panjem česmine (koja nije eksplodirala); 22. ožujka 1968, počinju se organizirati univerzitetski nemiri u Francuskoj na koje upozorava Djevica u San Daimianu, koja je, tog istog dana, govorila o Bliskom Istoku, zaista »eksplozivnoj« točci: »Bore se tamo gdje je moj Sin proganjan!«. Konačno, jedna talijanska anarhistička grupa, koja je podmetala mine po Italiji, s brojnim žrtvama, zvala se: »22. ožujak«.

»Dođite i pijte vodu iz ovog zdenca; umijte se! Pročistite se! Pijte i imajte povjerenja u ovu vodu. Mnogi će biti fizički izliječeni. Mnogi će se posvetiti. Nosite ovu vodu teškim bolesnicima po bolnicama, umirućim. Idite i vidite duše koje pate! Budite jaki! Ja sam s vama!« (18. stud. 1966.)

»Djeco moja, pijte ovu vodu: ona će vam očistiti dušu i tijelo ... I pijte je, mnoge duše učinit će još svetijim; dat će im svjetlosti, vjere u srcima!« (23. pros. 1966.).

»Uzmite vodu iz zdenca, umijte bolesne i imajte u nju pouzdanja!« (12. svib. 1967.).

»O moja djeco, ova voda donijet će svjetlosti, ljubavi, mira, zdravlja u vašim kućama. Ona će biti vaša snaga, vaša moć protiv đavolskih sila koje će se sručiti na vas i na čitav svijet.« (26. svib. 1967.).

Rekli smo da je prvo ukazanje bilo 16. listopada 1964. godine. Ako bismo taj datum htjeli smjestiti u okvir svjetskih zbivanja, ili kada bismo isticali vremenske koincidencije, mogli bismo spomenuti eksploziju prve atomske bombe u Kini, koja je upravo toga dana »odjeknula« — širom svijeta, kada i ova »eksplozija nadnaravnog«, (kako bi kazao P. Claudel) u San Damianu. I od toga dana poruke su brojne, jer Bl. Dj. Marija dolazi svakog petka i svakog crkvenog blagdana, i ona nastavlja dolaziti, sve dok je u životu Mama Roza. Dio značajnih poruka skupljen je u djelu Jeana Gabriela, San Damiano, koje je doživjelo brojna izdanja, ili u nekoliko godišta revije Stella Maris. Gabriela Lambertini piše: »U porukama, iako su brojne, ne može se susresti ni najmanja inkoherencija ili suprotnost s učenjem Crkve.«

Sadržaj poruka potiče na molitvu i pokoru. Mnoge se poruke odnose i utvrđuju glavne istine naše vjere, a brojne su i one čiji je sadržaj eshatološki. Neke su poruke upućene posebnim staležima, svećenicima, redovnicima, neke su upućene majkama, omladini... »Iz proučavanja ovih pojava, misija ove žene, Mame Roze, ukazuje se kao proročka i pastoralna« (Lambertini, Segno dei Tempi, Magalini editrice, Brescia, 1973. c. 59). Ona potiče ravnodušne i upozorava na nužnost brzog i općeg obraćenja prije nego što naiđe kazna, koja se i ovdje nagovještava, u svoj težini svjetskih dimenzija, ali koja je uslovljena. »Čitanje poruka ostavlja duše prožete istinom i ljubavlju (J. Gabriel, op. cit. 79). Presveta Djevica govori jasnim jezikom, teme se prožimaju i čine logičnu cjelinu; Djevica nas poziva da razmatramo o: Bogu i svijetu, prošlosti i sadašnjosti, o Božjem i ljudskom djelovanju, o djelovanju anđela i demona, Neba i zemlje; o misterijima spasenja; ona nas dovodi u prisutnost velikih realnosti gdje djeluje Božja Pravda i Njegova Ljubav, kao i bijeda ljudi ili njihovo posvećenje.

»Zar ne vidite da svijet iz sata u sat ide sve više u propast?« (15. pros, '67.); »Svijet je pred provalijom« (21. stud. '67.); »Vidite li kako svijet ide prema provaliji! Neki su već na samom rubu!« (13. list. '67); »Oni koji idu u propast brojniji su od onih koji idu u Nebo!« (3. siječ. '67.); »Mislite koliko pati jedna majka, koja pati zbog djece koja se više ne vraćaju, nikada! ... « (Id.); «Zašto toliko omladine, da, toliko omladine propada? Jer nisu u Božjoj milosti. Ah, kakav grijeh nečistoće, kakav grijeh nečistoće, djeco moja! ... U kazalištima, u kinima, na plesovima, na mnogim mjestima! Taj grijeh koji prouzrokuje tolike ruševine! ...« (15. ruj. '67.) i 11. stud. 1966., Ona govori o »blatu u kinima, u kazalištu, i na televiziji.« »Svijet je u blatu«. kaže Ona 5. svibnja 1967., »on ne shvaća više Božju istinu ... Hoće da odbaci Istinu ...«

«Nitko više ne želi ispaštati, nitko više ne želi ljubav! Samo ljudi žele da se zabavljaju i da uživaju u zadovoljstvima svijeta, u društvu đavola« (14. ož. '69.). Marija nam ukazuje na posljedice ovog duha vremena, u kojem ljudi žele samo provoditi se, zaboravljajući na grijeh. »Vi koji prolazite svijetom. koji idete u kina, u kazališta, na plaže, vi vidite koliko je ljudi u đavolskom obliku.«

Takav svijet, u kojem je sve dozvoljeno, »permissive society«, koji tone u razvratu, nalazi se upravo pored svijeta i ljudi koji umiru od gladi, a njihov je broj, svake godine, više miliona. Marija nas upozorava da je i na razini nauke i današnje inteligencije sljepoća i okrutnost srca: »Što se učenjaci više uzdižu u nauci, više su obavijeni tamom: oni više ne nalaze mira niti ljubavi. Oholost je ušla u njih, sama naduvenost i zloba!« I u »trećoj fatimskoj tajni« naglašava se ta povezanost nauke i sotonskih sila; strašna razorna oružja prijete čovječanstvu i možda će biti upotrijebljena, kao ljudski elemenat kazne.

»Vi ne razumijete, vi ne razmišljate! Imali ste mnoge ratove i velika razaranja! Toliko se razaralo u svijetu ... Vi ne razmišljate što bi bilo da sada nastane jedan rat!« (22. ruj. 67.).

«Govorite, djeco moja, govorite cijelom svijetu! Neka ne čekaju da dođe strašna kazna!« (27. kol. 67.).

»Bit će mnogi znaci na nebu, danju i noću, prije nego što dođu stradanja.« (29. list. 66.).

Strašna kazna je najavljena, ne samo u San Damianu, već na mnogim mjestima. Ona je posljedica grijeha, a osobito zato što nisu poslušane riječi Majke svih ljudi: »Jer niste poslušali moje majčinske riječi!« Na različite načine, to se često ponavlja.

Usporednim proučavanjem »Marijanske apokalipse«, mogli bismo doći do zaključka o tome kakva će biti kazna; s velikim bolom Djevica tu kaznu najavljuje širom svijeta, a bit će strašna za cijelo čovječanstvo. To je kazna koju teško možemo predstaviti, ali su je mistici već vidjeli u vizijama. Kazna je imanentna; kalež se prelijeva u brojnim viđenjima. Možda je još odlažu žarke molitve i pokora nekih vjernika.

»Kada je došao sveti Mihael sa Svetim Ocem koji je nosio kalež, znak velikog stradanja, teških bičeva ... Kalež se prelijevao ...« (11. stud. 66.).

Bilo je velikih kazna, i one su bile najavljene s Neba. Jedna od najtežih je bio potop; ljudi su se tada smijali Noi koji je o njemu proricao. Sodoma i Gomora su strašne; Ninivljani su se molitvom i pokorom izbavili. Spasitelj je nagovještavao pad i ruševine Jeruzalema; a poslije Njegove smrti i uskrsnuća, ostao je jedan neuki seljak, koji je nosio Spasiteljevo ime, Isus, bio je sin Ananusov; koji je u godinama koje su prethodile 70. nagovještavao, danju i noću, opominjao na kaznu i propast Jeruzalema.

Guy Le Rumeur kaže da Mama Roza podsjeća na tog seljaka. Ona slika tu kaznu, prenoseći Marijine riječi: cijeli svijet će biti u požaru, bit će svakakvih nesreća, strašnih potresa; najavljuje se rat, glad, kuga, epidemije ... Propast će mnogi gradovi, bit će velikih progona, krv će potocima teći. U toj velikoj i sveopćoj kazni, uslovljenoj ljudskom zlobom, intervenira i samo Nebo.

Dane kazne prati zastrašujuća tama; dani koji će biti mračniji od najcrnje noći. Toj tami prethodit će potresi; u njoj će moći gorjeti samo posvećene svijeće. Iz brojnih mističnih izvora znamo za tu tamu, a posebno o njoj govore Ana-Marija Taigi i otac Pijo. »Kada osjetite velike potrese, kada vidite veliku tamu, podignite oči k nebu, raširite ruke, zazivajte milosrđe ... Molite Salve Regina i Credo.« (26. svib. 67.).

Mama Roza je u više navrata evocirala te mračne dane ... »Bit će tako tamno... tako tamno... da je taj mrak nemoguće izreći...« »Kada budete u mraku, u tami, tami koju nećete moći shvatiti, zazivajte: 'Čudotvorna Gospo sandamijanske kruške, okupi nas sve pod svoje stablo ... pod svoj ogrtač' ... Kada budete u tim strašnim časovima, zovite me, zazivajte me!« (8. ruj. 67.).

Čini se da je ljudska izopačenost nepovratna i da je kazna imanentna. Tama koja je viđena u vizijama, koja je najavljena, može biti trag jedne komete pun gasova; to bi se možda moglo pretpostaviti iz nekih izjava, ali mi odbijamo da spekuliramo o toj tami, ne smatrajući da bi u nju mogli unijeti — više svjetlosti. Svjetlost će tada dolaziti od blagoslovljenih svijeća i od vjere.

Ne pokušavajući da dođemo do prirodnog tumačenja, jer će tada djelovati nadnaravno, samo spominjemo slučaj jednog francuskog putničkog aviona koji je u sred dana ušao u neshvatljivi mrak, koji su nastojali objasniti repom jedne komete; možda je i to jedna od opomena putnicima na zemlji!

Pa, ipak, govori se o svjetlosti. »Treba da budete snažni, snažni, jer ja dolazim s velikom svjetlošću.« (24. stud. 67.). »Doći ću, djeco moja, doći ću. Pripremite se u vjeri! Jer, ako ne budete imali vjere, što će biti od vas? Mnogi će pasti na zemlju i neće više moći ustati. Molite za moj dolazak: Ja ću skupiti sve koji budu imali vjere.« (5. svib. 67.). »Kada ja dođem sa svjetlošću, ako budete imali Isusa u srcu, moći ćete da podnesete i učinit ćete da u svijetu triumfira radost i ljubav za Isusa.« (21. trav. 67.). »Ne obeshrabruj se, dijete moje, JER USKORO DOLAZIM SA SVJETLOŠĆU! Mnogi znaci vidjet će se na nebu i na zemlji... dovoljno ako hoćete vjerovati! Sve ću učiniti da vas spasim, dat ću vam sva sredstva, svu pomoć ...!« (10. pros. 68.).

»Ja sam u svijetu, među vama, da bih vam dala svjetlost.« (10. stud. 67.).

»Neće biti brojni oni koji će preživjeti«; otići će sa zemlje i brojni od one izabrane djece; »mnogi će morati prihvatiti s ljubavlju palmu mučeništva«, ali oni koji budu ostali imat će veliku svjetlost i na zemlji će obaviti važnu misiju. Uzdignut će se mnogi sveci.

Pravedne duše ne treba da strahuju kad dođu ti događaji; oni će biti sigurni u Marijinu pomoć. »Kad dođu ti dani bola, uzmite raspelo u ruke, pritisnite ga na grudi, i Nebeska će Majka biti pored vas, da vas zaštiti.« (15. ruj. 68.). Što više, pravedni će biti učvršćeni u vjeri da dolazi triumf Isusov i Njegove Majke.

»Obećajem vam još, da dolazim s velikom svjetlošću. Prije svega, svjetlošću u srcima, a zatim sa svjetlošću nad cijelim svijetom. Učinit ću da se razbukta i izdigne ljubav prema Meni i Mom Sinu Isusu.« (12. ruj. 67.).

U mnogim porukama govori se o velikoj duhovnoj borbi koja se sada vodi; »đavo je pušten i on je sada poveo posljednji boj, ali strašan!« (1. pros. 67.).

U toj borbi mi treba da učestvujemo s molitvom, krunicom, i s drugim sredstvima koje smo dobili s neba, na koje smo zaboravili u vrijeme modernizma, racionalizma i tobožnje demitizacije, ali bez kojih se ne možemo spasiti niti voditi strašan boj protiv Sotone, koji je pušten po volji Vječnog Oca. I sveti Mihael, koji se često pojavljuje na ovom svetom mjestu, i Bl. Dj. Marija ohrabruju nas za tu borbu. »Borite se, borite, s krunicom u rukama.«

»Budite jaki, budite jaki, jer će borbe biti teške! ... Đavo je pušten s lanca ali će mu vaša Nebeska Majka smrviti glavu i otjerati ga na dno ponora.« (24. stud. 67.).

«Povedena je odlučna bitka između . .. dva vođe (Sv. Mihaela i Lucifera), ali samo posredovanjem One koja je od Boga primila moć da smrvi Sotoni glavu mi ćemo odnijeti odlučnu pobjedu.«

Dne 26. svibnja 1967., u 11 sati, sveti Mihael govori o toj borbi i poziva nas da učestvujemo s molitvom i krunicom: »Hrabro! S vjerom i snagom! Sve za triumf Bezgrešnog Srca Marijinog, za Kraljevstvo Kristovo, Kraljevstvo ljubavi, mira i slave u Bogu Ocu! U ime Oca, Sina i Duha Svetoga! Amen!«

Borba koja je na nebu počela protiv Sotone, gdje je pobijeđen, treba da se, konačno, završi triumfom i na zemlji, protiv svih zala čovječanstva.

Često se u porukama govori o triumfu Marijinu, kao konačnom ishodu ove borbe.

Nebeska majka nam često najavljuje skoru svjetlost, »kada će je svi moći vidjeti.«

»... Ja ću doći s velikom svjetlošću i triumfirat ću nad cijelim svijetom i moj Sin Isus doći će s Novim Kraljevstvom i donijet će mir i ljubav, spokoj i radost u srcima.« (13. svib. 67.). Tako dolazimo do neočekivane točke svih učenja i najava Nebeske Majke; La Salette, Fatima, Kerizinen i Garabandal izražavaju aspekte tog kraljevstva, kao što ga proročanstva Starog i Novog Zavjeta, na tajnoviti način, nagovještavaju, ali tek u San Damianu naziremo blisko prisustvo tog Kraljevstva, neposredno iza kazne i dana tame: »Drhtat će nebo i zemlja, ali će potom doći spokoj« (6. list. 68.) i: »Doći će oluja, ali potom će doći svjetlost« (6. pros. 68.); slično se kaže i 16. svibnja 1968.

Iz brojnih poruka jasno je da se ne radi o Kristovu Kraljevstvu u srcima i institucijama, već da se radi o Kristovu dolasku na zemlju i o Njegovom stvarnom kraljevstvu. Nebeska Majka govori o »novom kraljevstvu«, o »novom carstvu«, a riječi koje slijede isključuju svaki dvosmisao u pogledu tog kraljevstva: »Ja dolazim, na ovu zemlju, s mnogo anđela, s mnogo svetaca, s mnogo patrijarha, s mnogo proroka i sa svetim apostolima«, kaže Isus 19. prosinca 1967., što potvrđuje i Nebeska Majka dvije sedmice kasnije: »Sve će biti razriješeno u Kraljevstvu Ljubavi: Isus dolazi na ovu zemlju u svoje Kraljevstvo Milosrđa, oprosta i mira. Isus dolazi s velikom pratnjom anđela, s velikom pratnjom mučenika, i oni će ga pratiti putevima, kroz krajeve, posvuda. Ali, vi, vi morate biti snažni, s vašom krunicom oko vrata. Idite bez straha, djeco moja, jer je to najmoćnije oružje za vaše spasenje. Ja ću doći strmoglaviti neprijatelja u dubine ponora, odakle nikada više neće izaći.« (29. pros. 67.).

Na kraju, evo i riječi od 23. veljače 1968.: »Uskoro će Isus doći na zemlju sa svim apostolima da donese mir.« Da bi nam bilo jasno poslanje Majke Božje, i njena prisutnost na zemlji, uoči velikih događaja i proglašenja Kraljevstva Kristova, trebalo bi citirati čitavu poruku od 22. studenog 1967; mi je možemo donijeti samo u detaljima: »Otac je dao kćeri (Gospi) moć da obavi poslanje Majke prema svojoj djeci. Dao joj je moć, pomoć, snagu i znanje da obavi sve ono što Majka Božja traži za svoju djecu, jer ih želi zaštititi i spasiti s mnogo ljubavi milosrdne Majke.

Otac, Sin i Duh Sveti učiniše da Majka svih hoda zemljom jer želi da spasi svoju djecu koju mnogo ljubi, s velikom ljubavlju!

Vječni Otac dao je svu moć Svojoj Zaručnici (Presvetoj Djevici) da bi obavila veliku misiju na ovoj zemlji i da bi pripremila svu svoju djecu da čistim srcem, punim ljubavi, zahvalnosti, nježnosti vole svoju Nebesku Majku i da bi upalila sva srca za dolazak Sveopćeg Kralja na ovu zemlju. Kristovo Kraljevstvo proširit će u srcima svoje djece žarku ljubav jednih prema drugima i iskorijenit će sve hereze, grijeh, svako zlo, i baciti u dubine bezdana sve demone. Svi oni koji budu ostali imat će veliku svjetlost i obavit će velike stvari, velike stvari, velike, velike stvari na zemlji! I Isus će proći putevima svijeta sa Svojim apostolima, sa svecima i s anđelima, sa cijelim Nebeskim Dvorom ... Isus i Marija bit će stalno s vama u Nebu, na zemlju, na moru, posvuda, u velikoj radosti... (ovdje ona izražava veliku tugu za izabranim sinovima, koji su bili apostoli ali nisu odoljeli iskušenjima đavolskim, te počiniše velike prekršaje i svetogrđa; ona ima prema njima veliko milosrđe i očekuje njihov povratak) ... Kada bude završena ova borba i budete vidjeli otvoreno Nebo, tada će biti velika vaša radost! ... Iz dana u dan molite sve više i imat ćete snagu da hodate, s križem na ramenima, sve do Kalvarije gdje vas Isus očekuje. Tamo ćete naći mog Sina Isusa, na Njegovom grobu, uskrslog; i vi ćete uskrsnuti u novi život svetosti, s anđelima i svetima!«

Nebeska Majka priprema na zemlji Kraljevstvo Svog Sina. Ona dolazi da nas pripremi za velika iskušenja koja su na pomolu. Dolazi da nas ohrabri za borbu, da nas učvrsti, utješi i da nas spasi.

Ne može se kazati da je teološko znanje Mame Roze stečeno školovanjem; ona je samo oruđe. Mudrost koju ima samo je odraz Prijestolja mudrosti, kojemu se toliko približila, patnjom, dobrotom, srcem i molitvom. Jedva da je znala moliti krunicu. Jednoga dana rezala je rajčice za salatu, kad uđe neki mladi svećenik, od nekih tridesetak godina, i zamoli je da s njim moli. Roza se oduševi lijepim molitvama, što ih je predmolio taj svećenik. »Kako vi lijepo molite«, reče mu Mama Roza. »Ja znam samo moliti krunicu, ali ne znam ni njena otajstva. Naučite me moliti, onako kako bi se Gospodinu svidjelo!«

Svećenik joj reče: »Molite vi i dalje kako znate. Molite lijepo krunicu. To je moćna i lijepa molitva! A što se tiče otajstava, budite bez brige. Poslat ću vam nekoga tko će vas poučiti. Uostalom, što jednostavnija bude vaša molitva, to će Bogu biti draža. Ponavljajte često: Moj Bože, ljubim Te! Isuse, ljubim Te! Isuse, zahvaljujem Ti! Oprosti mi, Isuse! Molite tako, prema prilikama, kako to vaša duša traži.«

— Osjećam, vi me tako divno poučavate — rekla je Mama Roza — a odakle vi dolazite?

Loreto, sa svojom Svetom Kućom, u kojoj je, prema predaji živjela sveta nazaretska Obitelj, a koju su anđeli ovamo prenijeli, od San Damiana je udaljena oko 400 km. Ovo je u toj okolini veoma poznato svetište. Mama Roza je mislila da je Nazaret i Loreto jedno te isto.

— Da, ja stanujem u Loretskoj Kući, odgovori svećenik. Roza nije razumjela finu igru riječi. »O, dođite me opet posjetiti«, rekla mu je, i okrenula se da otjera mačku sa stola. Kad se opet okrenula ka svećeniku, njega više nije bilo.

Poslije nekog vremena, kad je opet sama započela moliti krunicu, osjetila je da su se dvije nevidljive ruke spustile na njenu glavu. Neki joj je glas zapovijedio da sedam puta uzastopce ponavlja petnaest otajstava krunice, koje otada nikada više nije zaboravila.

Nekoliko dana kasnije, pitala je na svoj naivan način Gospu, tko je bio onaj svećenik. Gospa joj odgovori da je to bio najuzvišeniji svećenik, Isus iz Nazareta, koji stanuje u tabernakulu u loretskoj svetoj kući, i da je ono bio Duh Sveti koji ju je naučio moliti otajstva svete krunice.

U naše vrijeme koje sumnja, koje je puno skepticizma, koje »racionalizira«, u oholosti, koherentnost i sustavnost poruka, koje Mama Roza prenosi, bile bi neshvatljive da ih ne dobiva s Neba. »Ona je živa ilustracija Riječi Isusa Krista: 'ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, ne ćete ući u Kraljevstvo Nebesko ...' Ona prenosi samo ono što kaže Djevica: 'Tako kaže Nebeska Majka',

ističe ona kad govori.« (J. Gabriel, San Damiano, Parvis, Bulle, s. 27). Ona je poput umilnog i poslušnog djeteta. Ono što je razlikuje od mnogih drugih vidjelica, to je što ona ostaje »zemaljska i za vrijeme ukazanja, u tom smislu što nije u ekstazi. Hoćemo da kažemo da sačuva sve fizičke i intelektualne sposobnosti. Ona božanske i nebeske osobe vidi sa svojim tjelesnim očima i opisuje ih svojim uobičajenim jezikom ... i Marija se ukazuje... u San Damianu, u raznom obličju, ali 'živa i stvarna kao i mi'... Mama Roza je u početku vidi kao običnu ženu; kasnije s velikim ogrtačem i okrunjenu zvijezdama; kao Našu Karmelsku Gospu okrunjenu trnjem i s dijademom... obučenu u bijelo, već prema okolnostima i, kao u listopadu 1969, kada je govorila o pričešćivanju na ruke, obučenu u crveno. Ona uvijek nosi ogrtač ...« (Guy Le Rumeur, Marijina apokalipsa, L' auteur, Argenton — L'Eglise, 1970. s. 233, 234.).

Na poseban način spominje se sv. Otac Pavao VI. Presveta Djevica je kazala da je on njezin izabrani, privilegirani. Kazala je i da nijedan papa nije toliko patio kao on. Često poziva da molimo za njega, da bi mogao nositi tako težak križ na svojim ramenima.

»Mnogo molite za Svetog Oca! Nikada na zemlji nije bio ni jedan papa koji je patio kao on. Molite! On treba da podnese još mnoge teške križeve!« (16. list. 66.).

Mama Roza je često u vizijama vidjela Svetog Oca; katkada u rukama drži kalež koji se preljeva krvlju: »Sveti Otac je nosio kalež ... znak velikih stradanja ... kalež se prelijevao krvlju .. .« (23. ruj., i 11. stud. 66.); »Molite, ah, molite za Svetog Oca koji je kao moj Sin na Golgoti ... treba da mnogo pati, njegove iste muke! On plače jer ga ne slušaju neki njegovi posvećeni sinovi!« (29. list. 66.).

Mama Roza ga je vidjela zajedno s Papom Pijom XII. koji mu u ruke daje jednu liturgijsku svijeću; vidjela ga s arhanđelima sv. Gabrijelom i sv. Rafaelom; vidi ga u prisustvu Isusa, koji mu daje crveni ogrtač i tri crvene ruže, ili mu daje, drugom prilikom, palmu u desnu ruku; vidi ga i kako Nebeskoj Majci pruža veliku knjigu, Novi misal, i kako Ona blagoslivlja tu knjigu ...

Sveti Otac Papa Pavao VI, pastir je koji svoje stado vodi kroz velika iskušenja teških vremena, i koji upravlja Petrovom lađom kroz bure, da bi došao do — druge obale, gdje se već nazire Kristovo Kraljevstvo. Naziru ga neki mistici, neki karizmatični vizionari, iza zavjese tame, koja je sve mračnija ...

»Sada oni pod noge bacaju mog Sina Isusa... Oni ga sakrivaju ... Kao u grobu! Ne žele ga više na istaknutom mjestu oltara gdje su mu se klanjali anđeli i čitav Nebeski Dvor ... Moj Sin Isus u Svetoj Euharistiji... koji želi da mu se klanjaju, da ga ljube, danju i noću ... Oh, kako ja patim što vidim mog Sina Isusa sakrivenog u jednom uglu!«

Nebeska Majka zove svećenike preljubljenom, izabranom djecom; ona tuguje jer su mnogi pošli putevima propasti. angažirajući se u političkim i društvenim stvarima, čiji smisao ne poznaju, postajući žrtve lažnih proroka, pogrešnih učenja, modernih zabluda; oni prave strašne ustupke duhu ovoga svijeta. Marijine riječi, koje se odnose na one posvećene osobe što ne slušaju poglavara Crkve, zvuče svom oštrinom opomene. Mnoge poruke u San Damianu odnose se na njih. Tokom 1968., ona se po dva puta mjesečno obraćala njima; kada bi se sve objavilo, bila bi to jedna posebna knjiga. Često ih s bolom i s nježnošću opominje. Kao i laike, i njih ona opominje da se suviše ne bave materijalnim stvarima: »Zašto toliko luksuza? Isus je bio siromašan.«

Poziva ih da spase sve duše, da postanu pravi apostoli, jer više ne shvaćaju misiju koju im je Isus povjerio. »Ta moja preljubljena djeca, oni su toliko toga srušili!«

One čiste, siromašne, dobre, svete, potiče da čine pokoru, da mole, osobito krunicu. »Bilo kamo da idete, uvijek imajte u rukama krunicu.« Zahtijeva da idu bolesnicima, da idu k dušama, da pozivaju omladinu, da donose mir u obitelji, da blagoslivljaju i ljube. Traži da često odlaze Isusu u Presvetom Sakramentu, da mu se dugo klanjaju...

»Moji apostoli«, poručuje Krist, »neka vaša ljubav bude samo za mene i za moju Majku koja je i vaša... Vaš život treba da bude sav jedna žrtva«; ove duboke riječi potvrđuju encikliku Pape Pavla VI o celibatu svećenika. Nebeska majka je osobito, u dirljivoj poruci od 29. prosinca 1967., opomenula i pozvala svećenike: »Ja vas sve ljubim, moja najdraža djeco! Ljubim vas sve, sve... Svijet treba da spasimo pod svaku cijenu ... Ja sam na ovoj zemlji da vas spasim« ... Poruka je duga, ona im saopćava svoju bol, i svoje nadanje da će opet biti Njezini istinski apostoli.

Među čudesnim znacima, spomenuli smo ozdravljenje Mame Roze i cvjetanje kruške i šljive, koje se ne može objasniti biološkim zakonima. 8. travnja 1966., na veliki petak, ukazao se Razapeti Krist i Naša Gospa od Žalosti; kapi Božanske Krvi kapnuše na grmlje bijelih ruža i iznikoše crvene; svake godine se mogu vidjeti kako cvjetaju među bijelim i crvene ruže.

Mnogi čudesni znaci viđeni su na nebu, na suncu. O čudesnim pojavama na suncu, od kojih su neke slične fatimskom čudu, postoje brojni filmovi i fotografije.

Brojna su i obraćenja, među kojima ima Jevreja i protestanata; sin jednog švicarskog protestantskog pastora, danas je u jednom katoličkom sjemeništu. U Karmelu u Savoji nalazi se pet djevojaka koje su konvertirale u San Damianu. Mama Roza stalno govori da Gospa dolazi prije svega da bi pozvala na obraćenje.

Mnogo je milosti, brojna su i izlječenja, a voda iz San Damiana je čudotvorna.

Neobične su i neke fotografije, ili filmovi na kojima se ukazuju svijetli predmeti koji se kreću. S vremena na vrijeme, Bl. Dj. Marija ili sv. Mihael, zahtijevaju od Mame Roze da se fotografira u određenom pravcu; neke od tih neobičnih fotografija prikazuju lik Majke Božje, na nekim je Djevica s Djetetom Isusom, neke pokazuju Kri-

Čudesna fotografija u San Damianu na kojoj se vidi Djevica nad suncem

sta Kralja; svakako je najinteresantnija fotografija koju je 27. studenog 1972., na godišnjicu ukazanja Marijinog u kapeli Čudotvorne medaljice, načinio g. Lucien Boucquey, iz Pariza. Tu fotografiju, na kojoj se vidi Djevica nad suncem, prenio je i veliki magazin Paris Match, obavjestivši čitaoce da je isključena svaka prevara, jer su stručnjaci firme Kodak tako utvrdili. Stručnjaci koji su ispitivali tu fotografiju nisu mogli dati nikakvo objašnjenje.

Poruke Blažene Djevice posredstvom Roze Quatrini, San Damiano, 11. studeni 1968.

Na koncu svoje poruke rekla je Majka Božja: »... Poslušajte još jednom, djeco moja, čujte još jedanput: Do viđenja 8. prosinca! Donesite mnogo bijelih rupčića ... Njih ćete dati mnogim bolesnicima, da bi mogli time osušiti svoje suze. Te ću rupčiće obdariti velikim darom... Tko time dotakne svoje oči, dobit će nebesko svjetlo ... upoznat će, da ga Isus zove ... upoznat će, da treba činiti pokoru i da mora oprostiti, da dođe u nebo radosno i sretno.

To je veliki dar, koji ću vam ja ostaviti, djeco moja, veliki dar, koji mi je dao Vječni Otac, da spasim svoju djecu. Javite to svima... da svi mogu ovamo doći! Da svi dođu, da me ljube, da svi dođu, da prime milosti za sadašnji život i da dođu u nebo.«

»Djeco, rupčići... to je veliki dar, što sam vam učinila, veliki, sasvim veliki...!«

Mama Roza objašnjava: Svrha rupčića:

»Svi treba da ih imaju uvijek sa sobom, jer kad je čovjek zbunjen, kada dođu teške kušnje, kad čovjek plače i kad je uzbuđen, tada neka pokrije sebi lice i neka se prekriži. I u vrijeme kazne, treba da time taknemo lice s molbom za svijetlo vjere. Jednako kada se molimo za obraćenje grješnika ... Kad upotrebljavate rupčić, stavite ga na oči, molite za svjetlo vjere ... tako pomažete bolesnima i zdravima.«

Dođite djeco, dođite! Ja vas očekujem 7. listopada, donesite rupčiće! Ja ću ih blagosloviti, kao što sam to i danas učinila, kao u onaj dan. Dat ćete ih bolesnicima, svima. Oni ih mogu staviti na prsa i postići će mnogo utjehe i zdravlja, oni, koji imaju pouzdanja.«

Pred svjedocima se zbio i neobjašnjiv fenomen, kada je statua, koja predstavlja Djevicu kakva se ukazala Katarini Laboure, promijenila boju. Jedan svjedok ovako piše: »Na blagdan Marijina prikazanja u hramu, 21. studenog 1969. bili su mnogi svećenici, redovnice i veliko mnoštvo vjernika svjedoci neobjašnjive pojave. Prije podne, oko 11 sati, pozvani smo da uđemo Mami Rozi i da promatramo promjene boja na haljini kipa Presvete Djevice. U tom času nalazi se kip u sobici Mame Roze, koja je upravo s malenom grupom molila krunicu. Promatrali smo kako odjeća Majke Božje mijenja boju pred našim očima. Gornji dio haljine već je počeo poprimati tamno plavu boju koja se širila od dolje prema gore. U roku od četvrt sata postala je cijela haljina tamno plave boje. I rukavi ogrtača poprimili su tu boju, dok je sam ogrtač ostao bijel. Promatrač biskupa iz Piacenze i tamošnji župnik San Damiana, mogli su sami osobno svjedočiti o tim činjenicama, koje su nas duboko potresle. »Tokom poslijepodneva poprimio je kip opet svoju normalnu boju.«