Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Četiri godine su prošle, kako je Papa Pio IX proglasio dogmu o »Bezgrješnom Začeću«, i sama je Bezgrješna Djevica potvrdila tu dogmu pred malom djevojčicom Bernardicom.

Bilo je to 11. veljače 1858. godine. Bernardica je tada bila možda najbjednije dijete u Francuskoj, ne samo radi krajnjeg siromaštva, u kojem je živjela njezina obitelj, nego i zbog astme, od koje se gotovo ugušila. Četvrtak je prije poklada, a obitelj Soubirous nema drva, da skuhaju ručak.

— »Pođi i nakupi drva na obali Gave ili na zajedničkoj livadi!« reče majka svojoj drugoj kćeri, maloj Mariji. I Marija obuva svoje drvene cipele.

— »Pusti i mene«, moli Bernardica, »i ja ću donijeti mali naramak drva«.

— »Ne!« odgovori Lujza Soubirous. »Ti si sinoć kašljala. Ne bih željela, da budeš ponovo još više bolesna«. U taj čas dotrči Ivana Abadie, mala, petnaestogodišnja susjeda. Ona vrlo voli Bernardicu i želi je uzeti sa sobom na skupljanje drva. Na njezinu usrdnu molbu dala se majka nagovoriti.

Ali ona ispita strogim pogledom, kako je njezina najstarija kći obučena. Kao i sve djevojke ondje i Bernardica ima dugu, sve do vrata zakopčanu haljinu, crni veliki rubac, prekršten na prsima i svezan otraga, a i glava joj je pokrivena rupcem. Ali Lujzi se to činilo premalo.

— »Uzmi svoj kapulet«, reče ona Bernardici. (Kapulet je vrsta kapice, koja pokriva glavu i pada preko ramena).

I tri djevojčice su na putu, od kojih se dvije, Marija i Ivana požure, a Bernardica zaostaje, ona zaostaje ne zato, što bi bila žalosna ili nedruštvena, nego zato, jer se boji napadaja astme. Prve dvije, veselo čavrljajući, dođoše do masabjelske pećine, koja je bila s druge strane Gave. Izuše svoje drvene cipele i prijeđoše Gavu. Malo zavrisnuše, jer je voda bila strašno studena.

Kad je Bernardica došla do vode, nije se usudila izuti cipele. Osim toga ona je jedina od njih imala i čarape. Tu treba vremena, da skine još i njih. Gleda na drugu stranu rječice. Pred njom je masabjelska pećina s pravom spiljom, široka je i duboka 12 — 15 metara, a visoka gotovo 4 metra. Grmlje i kupine pokriše vanjski dio spilje, na kojem se nalazi ovalna niša, a na njezinu podnožju, ispod granitnog bloka, raste grm, čije grane padaju sve do zemlje. Na dnu niše izrastao je i grm divlje ruže.

— »Bacite dva ili tri kamena usred potoka, da mogu suhih nogu prijeći na drugu stranu!«

— »Ni ne mislim na to! Ti si razmažena, dosadna Liza! Ako nećeš ovamo, ostani gdje jesi«.

Na drugoj strani kanala djevojčice sakupljaju drva, a Bernardica jeca i započne izuvati čarape ... Ivana i Marija idu ovamo onamo ispred spilje, guraju se i usprkos toga skupljaju granje, napuniše svoje prazne pregače i »rade« već gotovo četvrt sata. Kad se u jednom trenutku okrenuše prema Bernardici, vide je kako kleči. Pet minuta kasnije Bernardica još uvijek kleči. Ivana i Marija nisu se zbog toga uznemiravale, ta znale su, da čovjek ne mora biti baš u crkvi, da se moli. Ipak primijetiše, da bi im i Bernardica ipak trebala pomoći. Kad im se činilo da su dosta radile, spuste svoje blago suhoga granja na zemlju, uđu u spilju i nastave se igrati. Kad ponovo pogledaše prema Gavi, a to Bernardica još uvijek kleči. Sad im je toga ipak dosta:

— »Dakle, hoćeš li pregaziti ovamo ili ne! Hoćeš li konačno doći k nama«?

Čini se, kao da se je mala Bernardica probudila od sna. Ona konačno ustane. Stupi u potok, zamoči svoje noge u ledenu vodu, a da nije promijenila lica. Na drugoj obali osuši noge i ponovo se obuje.

— »Niste ipak morale vikati«, reče ona Ivani i Mariji. — Potok je topao, topao kao za pranje!«

— »Ti si sretna, da ne osjećaš kako je voda hladna!« — odgovori Ivana malo prehlađena.

One povežu skupljeno drvo u tri svežnja. Ivana i Marija promatraju Bernardicu sa strane. Dijete je ponešto blijedo. Čini se da je potreseno i kao uznemireno. Dva do tri puta je otvorila usta, kao da će im nešto reći, ali je ustrajno šutjela.

Djevojke se popnu na masabjelsku pećinu i htjedoše opet krenuti šumskim putem. Tad im Bernardica reče:

Neobični smiješak prijeđe preko Bernardičinih ustiju. Tad ona potrese glavom. Čini se, da je bila jako uzbuđena.

Dok su se približavale gradu, mučile su Marija i Ivana još uvijek Bernardicu pitanjima. Bernardica im reče vrlo tiho:

— Ja sam nešto vidjela, što je bilo obučeno u bijelo. Odmah je bila obasuta pitanjima. Ona mora više reći. I tako ona pripovijeda, kao da su joj istrgli iz duše priznanje.

— »Da, u bijelo obučena djevojka. Djevojka ... od šesnaest ili sedamnaest godina. Ima bijelu haljinu, koja je opasana plavim pojasom... Na glavi joj je bijela koprena, radi koje joj se kosa jedva vidi. Na svakoj joj je goloj nozi po jedna žuta ruža ... Na ruci joj visi krunica s bijelim zrncima na lančiću... zlatnom lančiću, koji svijetli isto tako kao i ruže na nogama ...

Pripovijedanje je završilo u šutnji. Marija i Ivana pogledaše se. I kad su vidjele da je Bernardica ozbiljna i uvjerena u to, što govori, prsnuše iznenada u ruganje:

— Ti si glupa guska, luda ovca, svi će te ismijavati! Bernardica je ponovo zadobila svoj mir:

— Onda vam baš neću pripovijedati ništa više. Tek što stigoše u ulicu des Petits-Fossé, stanu brbljati kao svrake. U duši su počele zapravo vjerovati u pripovijest o djevojci u bijelom sa zlatnim ružama. U nekoliko trenutaka događaj je već poznat kod pedeset što susjeda što prolaznika, i sad će se raširiti u sva četiri vjetra kao sjeme...

Maria-Antonija navali na svoju majku i ispripovjedi joj pustolovinu. Na pitanja Bernardica mora odgovarati. Lujza Soubirous je iskusna, oštra gospođa sa zdravim ljudskim razumom, ali malo nepokretna, ona sluša događaj, što joj njezina kći opširno pripovijeda:

— Jedva sam skinula prvu čarapu, da pođem kroz vodu, začujem neki šum kao od vjetra. Okrenem glavu prema livadi, ali drveće je stajalo sasvim mirno. Tada nastavim skidati čarape, čula sam još uvijek isti šum. Kad podigoh glavu i dok sam promatrala pećinu, opazih neku gospođu u bijelom. Bila sam pomalo prestrašena i protrljala sam sebi oči, ali uzalud. Nisam mogla podići ruke do čela. Tada me obuze još jača stiska. Djevojka je uzela krunicu, što ju je držala u svojoj ruci i načini križ. Ja pokušah po drugi put, da se prekrižim, i taj put pošlo mi je za rukom ... Čim sam se prekrižila, nestade velikog straha, koji me je bio obuzeo. Kleknula sam i molila krunicu u prisutnosti lijepe Gospođe. Kad sam završila moliti krunicu, ona mi dade znak da se približim. Ali ja se nisam usudila. Tada ona iščezne«.

Izvještaj je dobar i lijep, ali gospođi Lujzi Soubirous nije se ni najmanje sviđao. Držeći ruke o bokovima, uzvikne:

— Djetinjarije! Sve te misli moraš izbiti sebi iz glave. Ti si se prevarila! To nije bilo ništa. Ti vjeruješ, da si nešto vidjela, što nisi vidjela. To su maštanja. Uostalom, ja ti zabranjujem da se onamo vratiš ... Ta zabrana bila je za Bernardicu vrlo ozbiljna stvar, jer ona nema druge misli osim da vidi spilju i Gospođu. Ali, jer je naučena na poslušnost, ne reče ništa.

Bernardica sanja o spilji i o Gospodi. Neka neodoljiva sila prisiljava je da misli na to. Ne može se oduprijeti zavodljivosti Masabjela. Svjetlo Biće zove je šutnjom na novi susret. Bernardica inače vesela, sad je ozbiljna, zamišljena i žalosna.

Majka Lujza ne govori ništa, ali ona znade, na što Bemardica misli. Čovjek se mora čuvati maštanja i treba da bude daleko od čudnovatih stvari, misli ona razumski. Ako čovjek mnogo misli o takvim stvarima, postaje sulud. Uostalom, vrlo često se je dogodilo, da su čak i poštena djeca ili mlade djevojke držali za stvarnost ono, što je bio samo grozničavi san.

— »Ti si vjerovala da vidiš, Bernardice, ali ti nisi ništa vidjela. I zatim đavao ... čovjek nikad ne zna. Ti vjeruješ, da si vidjela lijepu Gospođu, djevojku u bijelom. I jednoga lijepog dana otkrit ćeš, da si bila licem u lice sa Sotonom.

— Da, ali Sotona ne moli krunice — odgovori Bernardica. Dijete nije zaboravilo ništa od onoga, što je vidjelo. Ono je dalo samo kratak izvještaj o ukazanju. Mnoge pojedinosti još su nepoznate, jer ih je dosada zadržala samo za sebe. Opet i opet vraćaju joj se misli na onaj čas, kad je vidjela kako se njišu grančice divlje ruže, kako je iz pećine najprije izašao zlatni oblak, i kako se je, stojeći u svjetlu, pojavila bijela Djevica i kako joj se smiješila. Sjeća se točno, kako je odmah kleknula, čim je ugledala Gospođu i kako je izvadila iz džepa svoju krunicu, a Gospođa je to blagim naklonom glave odobrila; i kako je Gospođa pomicala zrnca krunice, ali molila je tek na »Slavu Ocu ...«

— Čuvaj se, možda je to đavao, — ponovi Lujza Soubirous svom djetetu.

— Ali, đavao nije tako ljubak kao ona! — odgovori Bernardica iz punine duše.

I tako prođe petak i subota i dođe nedjelja. Krasno vrijeme. Nakon velike sv. mise, zamoli Bernardica pola tuceta djevojčica, da za nju mole mamu Lujzu, da je pusti k masabjelskoj spilji. Lujza Soubirous morala je popustiti molbama šest djevojčica.

Tko sretniji od Bernardice. Ipak, ona malo dršće. Crno ili bijelo, dobro ili zlo, nadnaravno straši: ljudska se narav uvijek ograđuje pred njim.

moraš je poškropiti svetom vodom. Ako je đavao, on će se udaljiti. Ti moraš tom biću reći: »Ako dolaziš u ime Božje, približi se; ako si od đavla, odilazi!«

Pošto je to teološko pitanje bilo objašnjeno, mala grupa krene na put. Za čas su pred spiljom. Jedna od djevojčica donijela je pola litre svete vode.

— Molimo krunicu — naloži Bernardica. Ona je kleknula na desnoj strani spilje, nasuprot grmu iznad koga se je neobična Gospođa bila pojavila.