Molitve, Molitva, Portal o molitvama

»Melanija, ono što ću vam danas kazati, neće zauvijek biti tajna; moći ćete to objaviti 1858. godine (godina ukazanja Majke Božje u Lurdu).

Svećenici, službenici mog Sina, svojim su rđavim živo-tom, svojim nepoštovanjem i nepobožnošću, kojom služe svete tajne, svojom ljubavlju prema novcu, prema častima i zadovoljstvima, postali kloake nečistoće. Da, svećenici traže kaznu, i kazna visi nad njihovim glavama. Teško svećenicima i drugim osobama, posvećenima Bogu, koji, svojom nevjernošću i svojim rđavim životom, ponovo razapinju mog Sina! Grijesi Bogu posvećenih osoba vapiju do Neba i zazivaju kaznu i, gle, Božja je kazna pred njihovim vratima, jer se više ne može naći nikoga, tko bi zazivao milosrđe i oprost za grijehe naroda; nema više blagorodnih duša, nema više nikoga, koji je dostojan prikazati prečistu žrtvu Vječnomu za spasenje svijeta.

Teško stanovnicima zemlje! Bog će izliti svoju srdžbu, i nitko neće moći izbjeći tolikim sakupljenim zlima.

Upravitelji, vođe naroda Božjega, zanemarili su molitvu i pokoru, i demon je zamračio njihovu inteligenciju; oni su postali lutajuće zvijezde, koje stari đavao svojim repom vuče za sobom, da propadnu. Bog će dopustiti staroj zmiji da unese razdor među one, koji vladaju, u sva društva i u sve obitelji. Patit će od fizičkih i od moralnih patnja; Bog će prepustiti ljude same sebi i poslat će kazne koje će se naizmjenično zbivati tokom tridesetpet godina.

Čovječanstvo je pred najstrašnijim nevoljama i najvećim događajima; ono treba očekivati da se njim vlada željeznom rukom i da pije kalež Božje srdžbe. Neka Namjesnik mog Sina, Vrhovni Pontifeks Pijo (IX) ne napušta više Rima poslije godine 1859., ali neka ostane čvrst i odvažan, neka se bori oružjem vjere i ljubavi, i ja ću biti s njim.

Neka nema povjerenja u Napoleona; njegovo je srce dvolično, i kad bude htio biti istovremeno Papa i car, Bog će ga tada napustiti; on je orao koji, u težnji k stalnom usponu, pada na mač, koji je trebao poslužiti da prisili narode, da se uzdignu.

Italija će biti kažnjena zbog njene želje da se oslobodi jarma Gospodara nad gospodarima; tako će ona biti prepuštena ratovima; krv će teći na sve strane: crkve će biti zatvorene i oskvrnjene; svećenici, kao i redovnici, bit će proganjani; bit će osuđivani na smrt i bit će okrutno umoreni. Mnogi će se odreći vjere, i bit će mnogo svećenika i redovnika, koji će se odijeliti od prave religije; među tim osobama bit će i biskupa.

Neka se Papa čuva čudotvoraca; došlo je vrijeme kad će se u zraku i na zemlji zbivati najneobičnija čudesa. Godine 1864, bit će pušten iz pakla Lucifer s velikim brojem demona; oni će postepeno potkopavati vjeru čak i kod osoba posvećenih Bogu; oni će ih zaslijepiti tako, da će samo po izvanrednoj milosti moći pojmiti duh ovih zlih anđela; brojni samostani potpuno će izgubiti vjeru i izgubit će se mnogo duša.

Rđave knjige umnožit će se na zemlji, a duhovi tmine posvuda će donositi mlitavost u stvari, koje se odnose na službu Božju; oni će imati veliku moć nad prirodom; postojat će crkve koje će služiti tim duhovima. Zli duhovi prenosit će ljude s jednog mjesta na drugo, a među njima i svećenike, jer ne će biti vođeni dobrim duhom Evanđelja, koji je duh poniznosti, milosrđa i revnosti za slavu Božju. Oni će uskrisivati mrtve, čak i pravednike (to jest mrtvi će uzeti obličje pravednika, koji su nekada živjeli na zemlji, da bi bolje zaveli ljude; ti tobožnji uskrsli mrtvaci, koji su u stvari sami đavoli u tom obličju, propovijedat će jedno drugo evanđelje, suprotno Evanđelju Isusa Krista, niječući postojanje raja i duša osuđenih na vječnu propast. Sve te duše činit će se kao da su sjedinjene sa svojim tijelom — to je Melanijina opaska). Na sve strane zbivat će se izvanredna čudesa, jer će se prava vjera ugasiti, a lažna svjetlost obasjat će svijet. Teško crkvenim dostojanstvenicima, koji se brinu jedino o tome kako će steći veće bogatstvo, kako će sačuvati autoritet i vladati taštinom.

Namjesnik mog Sina mnogo će patiti, jer će neko vrijeme Crkva biti prepuštena velikim progonima; to će biti vrijeme tame; Crkva će biti u strašnoj krizi.

Sveta Božja vjera bit će zaboravljena, a svaki pojedinac htjet će da sam upravlja i da bude nad svojim sličnima. Dokinut će se svaka građanska i crkvena vlast, svaki red i pravda bit će bačeni pod noge; vidjet će se samo umorstva, mržnja, zavist, laž i nesloga, ne će biti ljubavi prema domovini i prema obitelji.

Sveti Otac patit će mnogo. Ja ću biti s njim do kraja, da bih primila njegovu žrtvu.

Zli će nekoliko puta nasrnuti na njegov život, a da mu ne će moći naškoditi u tim danima; ali ni on, ni njegov nasljednik (koji ne će dugo vladati — opaska Melanije)... ne će ugledati triumf Crkve Božje.

Sve građanske uprave imat će jedan jedini nacrt, koji će se sastojati u tome, da se dokinu i da iščeznu svi religiozni principi, da bi ih zamijenili materijalizmom, ateizmom ili spiritizmom i porocima svih vrsta.

Godine 1865. doći će mrzlost opustošenja na sveta mjesta; u samostanima cvijeće Crkve će istrunuti i demon će se pojaviti kao kralj srdaca. Neka oni, koji su na čelu redovničkih zajednica, budno paze, koje osobe primaju, jer će se demon okoristiti svakom zlobom, da bi u redovničke redove uvukao osobe predane grijehu, jer će bezakonje i tjelesna zadovoljenja biti rasprostranjena po cijeloj zemlji.

Francuska, Italija, Španjolska i Engleska bit će u ratu; krv će teći ulicama; Francuz će se boriti s Francuzom, Talijan s Talijanom, a zatim će se povesti jedan opći rat koji će biti strašan. Kroz neko vrijeme Bog se ne će sjećati ni Francuske ni Italije, jer one ne će znati za Evanđelje Isusa Krista. Zli će rasprostraniti svu svoju zlobu; ubijat će se, uzajamno će se masakrirati sve do u domove.

Na prvi udar njegova strašnog mača planine i cijela priroda drhtat će od užasa, jer su bezakonja i zlodjela ljudi provalila kroz nebeski svod. Pariz će biti spaljen, a Marseille će biti potopljen; mnogi će veliki gradovi biti potresom uzdrmani i porušeni; povjerovat će se da je sve izgubljeno; vidjet će se samo umorstva; čut će se samo zveket oružja i svetogrdne psovke. Pravedni će mnogo patiti. Njihove molitve, njihove pokore i suze dići će se do Neba, i cio Božji narod tražit će oproštenje i milosrđe, i tražit će moju zaštitu i moje posredovanje. Tada će Isus Krist, činom svoje pravde i svog velikog milosrđa prema pravednima, zapovjediti svojim anđelima da usmrte sve njegove neprijatelje. Odjednom će izginuti svi progonitelji Crkve Isusa Krista i svi ljudi predani grijehu, i zemlja će postati poput pustinje. Tada će doći mir, pomirba Boga s ljudima. Isus Krist će biti služen, klanjat će mu se i bit će slavljen; ljubav će posvuda cvasti. Novi kraljevi bit će desna ruka Svete Crkve, koja će biti snažna, jednostavna, pobožna, siromašna, revna i koja će nasljedovati vrline Isusa Krista. Evanđelje će biti posvuda propovijedano, i ljudi će veoma napredovati u vjeri, jer će biti jedinstvo između radnika Kristovih i ljudi koji će živjeti u Božjem strahu.

Taj mir među ljudima ne će biti dugog vijeka. Dvadeset-pet godina dobra uroda učinit će, da se zaboravi, da su grijesi ljudi uzrok svih nevolja koje dolaze na zemlju.

Jedan preteča Antikrista svojim trupama od više naroda borit će se protiv pravog Krista, jedinog Spasitelja svijeta; on će proliti mnogo krvi i nastojat će uništiti kult Boga, da bi se sam nametnuo kao božanstvo.

Na zemlju će udariti sve vrste pošasti (a povrh svega kuga i glad, koji će biti posvuda), bit će ratova sve do posljednjeg rata, koji će voditi deset Antikristovih kraljeva, koji će svi imati jedan jedini plan, a bit će jedan jedini koji će vladati svijetom. Prije nego što se to dogodi, na svijetu će vladati lažni mir, mislit će se jedino na zabave, zli će se prepustiti svim vrstama grijeha, ali djeca svete Crkve, djeca vjere, moji istinski nasljedovatelji rast će u ljubavi Božjoj i u vrlinama, koje su mi najdraže. Blago jednostavnim dušama, koje su vođene Duhom Svetim! Ja ću se boriti zajedno s njima, sve dok ne uđu u puninu vremena.

Priroda traži osvetu nad ljudima i dršće od užasa u iščekivanju onoga, što se mora dogoditi zemlji okaljanoj zločinima.

Dršćite, zemljo i vi, koji obavljate službu Isusu Kristu i koji nadasve obožavate sami sebe, dršćite, jer će vas Bog prepustiti svom neprijatelju zato, što su sveta mjesta postala i iskvarena. Mnogi samostani nisu više Božje kuće, već pašnjaci Asmodeja i njegovih.

To će biti u doba, kad će se roditi Antikrist, od jedne židovske redovnice, od jedne lažne djevice, koja će imati odnos sa starom zmijom, učiteljicom nečistoće; njegov će otac biti Ev. (negdje stoji: biskup; Ev. je kratica od éveque = biskup). Rađajući se, on će bljuvati svetogrđa, imat će zube; jednom riječju bit će to utjelovljeni đavao; on će ispuštati zastrašujuće krikove, činit će »čudesa«, a hranit će se nečistoćom. On će imati braću, koja, premda neće biti utjelovljeni đavli kao on, ali će biti djeca zla; u dvanaestoj godini bit će zapaženi po svojim hrabrim pobjedama koje će izvojevati svaki na čelu vojske, koje će pratiti paklene legije.

Izmijenit će se godišnje dobi; zemlja će davati samo rđave plodove; zvijezde će izmijeniti svoje uobičajene putanje. Mjesec će svijetliti samo slabom crvenkastom svjetlošću. Voda i vatra prouzročit će zemaljskoj kugli grčevite pokrete i strašne potrese, koji će progutati planine, gradove... itd.

Demoni zraka činit će s Antikristom velika čudesa na zemlji i u zraku, a ljudi će se sve više izopačivati. Bog će se brinuti o svojim vjernim slugama i ljudima dobre volje. Evanđelje će se propovijedati po svoj zemlji, svi narodi i sve nacije znat će za istinu!

Ja upućujem zemlji neodgodivi poziv: Pozivam sve istinske učenike Boga živoga i koji vladaju na nebesima; pozivam istinske sljedbenike Krista, koji je postao čovjekom, jedinoga i istinskog Spasitelja svijeta; ja pozivam svoju djecu, svoje istinske poklonike, one, koji su mi se predali da ih odvedem svom božanskom Sinu, koje sam, da tako kažem, nosila u svojim rukama; one koji su živjeli u mom duhu. Konačno pozivam Apostole posljednjih vremena, odane učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i tišini, u molitvi i u mortifikaciji, u čednosti i jedinstvu s Bogom, u patnjama i sakriveni od svijeta. Hajdete i pokažite se kao moja najdraža djeca; ja sam s vama i u vama, ukoliko vaša vjera bude svjetlost, koja će vas rasvjetljavati u tim danima nesreće. Neka vas vaša revnost tako izgradi, da gladujete za slavu i čast Isusa Krista. Borite se, djeco svjetlosti, vi malobrojni, koji je vidite; jer evo vrijeme vremena, kraj krajeva.

Crkva će biti zamračena, svijet će biti užasnut. Ali dolaze Enoh i Ilija puni Duha Božjega, oni će propovijedati s Božjom silom, i ljudi dobre volje vjerovat će u Boga, i mnoge duše bit će utješene, oni će veoma napredovati snagom Duha Svetoga i osudit će đavolske zablude Antikrista. Teško stanovnicima zemlje! Bit će krvavih ratova i gladi. kuge i zaraznih bolesti, bit će kiše i strašne tuče životinja, gromova koji će prodrmati gradove, potresa koji će progutati zemlje, u zraku će se čuti glasovi, ljudi će udarati glavom o zidove, zazivat će smrt, a s druge strane smrt će im donijeti mučenje, krv će teći na sve strane. Tko bi mogao pobijediti, kad Bog ne bi skratio vrijeme iskušenja? Boga će ganuti krv, suze i molitve pravednika.

Enoha i Iliju će umoriti, poganskog će Rima nestati, s neba će padati vatra i spaliti tri grada, cio svemir bit će zahvaćen užasom, i mnogi će popustiti i biti zavedeni, jer se nisu klanjali istinskom Kristu koji živi među njima; evo vremena, sunce se zamračuje, vjera će jedino živjeti. Evo vremena, ponor se otvara. Evo kralja tmina nad kraljevima. Evo zvijeri s njezinima, ona se naziva spasiteljem svijeta. On će se taštinom uzdići u zrak da bi dosegnuo Nebo, on će biti ugušen dahom svetog Mihaela Arkanđela. Past će, i zemlja, koja će tri dana biti u neprestanom razvitku, otvorit će svoju utrobu punu vatre, tu će biti bačen u vječne bezdane pakla zajedno sa svojima. Tada će voda i vatra očistiti zemlju i uništiti sva djela ljudske taštine, i sve će biti obnovljeno, Bog će biti služen i slavljen.

Potom mi je Presveta Djevica dala također na francuskom pravila jednoga novog reda. I, kad mi je saopćila pravila toga novog reda, Presveta Djevica je nastavila:

»Ako se oni obrate, kamenje i stijene, pretvorit će se u žito, a sama će zemlja osjemeniti krumpir«.

— Ah, moja djeco, to treba da radite, da molite i navečer i ujutro. Kada ne možete više, molite jedan Očenaš i jednu Zdravo Mariju, a kad imate vremena, molite više. »Samo poneka starija žena dolazi na sv. misu, ostali preko cijelog ljeta rade i nedjeljom, a zimi, kad ne znaju, što bi radili, oni ne odlaze na sv. misu, osim možda da se izruguju s vjerom. Za vrijeme korizme oni odlaze u mesarnicu kao psi«.

— Zar niste vidjeli pokvareno žito, moja djeco? Oboje odgovorismo: »Oh, ne, gospođo.«

Presveta Djevica obrati se Maksiminu: »Ali ti, drago dijete, ti si to morao vidjeti jednom, kad si s ocem išao u Coin. Čovjek iz mjesta kazao je tvom ocu: »Dođi vidjeti kako mi žito trune«. Vi ste se navratili k njemu. Tvoj je otac uzeo dva tri klasa u ruku, protrljao ih i oni se pretvoriše u prah. Kasnije, kad ste se vraćali, i kad ste bili pola sata od Corpsa, otac ti dade komad kruha i reče: »Drži, dijete moje, jedi ove godine, jer ne znam, hoćeš li imati što jesti iduće godine, ako žito bude trulo kao ovo«.

Maksimin odgovori: »To je zaista bilo tako, gospođo, ali se toga nisam sjetio«.

I Presveta Djevica završi na francuskom: »Dobro, djeco moja, učinite, da ovo dođe do cijelog mog naroda!«

Potom ona krenu i dođe sve do mjesta kamo sam se bila uspela da vidim gdje su mi krave. Njena su stopala dodirivala samo vrhove trave, a da je nisu savijale. Došavši na malu uzvišicu, lijepa se Gospođa zaustavi, i ja brzo dođem pred nju, da bih je lijepo, lijepo promatrala, i da bih nazrela kojim će putem nastaviti; jer u stvari, što se mene tiče, ja sam bila zaboravila na krave i na gazde, kod kojih sam bila u službi; ja sam zauvijek i bezuvjetno pripadala mojoj Gospi; da, ja nisam htjela nikada, da je ostavim, ja sam je pratila bez misli, raspoložena da joj služim, dok budem živa.

S mojom Gospođom vjerujem da sam zaboravila i raj; jedina moja misao bila je kako da joj služim u svemu, i ja vjerujem, da sam bila sposobna da učinim sve što je ona od mene tražila da uradim, jer mi se činilo, da ima ogromnu moć. Promatrala me je s nježnom dobrotom, koja me je privlačila k njoj; željela sam, zatvorenih očiju, da se bacim u njeno naručje. Ali mi nije dala vremena da to učinim. Neosjetno se uzdigla nad zemljom na visinu otprilike metar ili nešto više, i, ostajući tako da lebdi u zraku sasvim kratko vrijeme, moja lijepa Gospođa pogleda u nebo, zatim na zemlju sa svoje desne i lijeve strane, a onda me pogleda u oči tako blago, s toliko ljubaznosti i dobrote, da sam vjerovala, da će me privući u samu sebe, i činilo mi se da se moje srce otvara njezinu Srcu.

I, dok mi se srce topilo od radosti, lik moje dobre Gospođe polako je iščezavao, činilo mi se, da se povećava kretanje svjetlosti ili da se skuplja oko Presvete Djevice, kao da bi me htjela spriječiti da je dulje gledam. Tako je svjetlost zamjenjivala dijelove tijela koji su iščezavali pred mojim očima, ili kao da se tijelo moje Gospođe, dok nestaje, pretvara u svjetlost. Onda se svjetlost u obliku kugle polako uzdignu u desnom smjeru.

Ja ne mogu reći da li se obujam svjetlosti smanjivao prema tome, koliko se ona uzdizala, ili je zbog tog udaljavanja ona bivala sve manja, znam da sam ostala s uzdignutom glavom i s pogledom prikovanim u tu svjetlost, pa čak i kad je ona, stalno se udaljujući i smanjujući se, konačno iščezla.

Kada skinuh pogled s nebeskog svoda, pogledah oko sebe, i vidjeh Maksimina kako me promatra, te mu rekoh: »Menin, to mora da je bio dragi Bog mog oca, ili Presveta Djevica, ili neka velika svetica«. A Maksimin podigavši ruke k nebu reče: »Ah, da sam to znao«!

Navečer 9. rujna vratismo se kući ranije nego obično. Ja se zabavih vežući krave i dovodeći štalu u red. Nisam bila završila posao, kad k meni dođe, plačući, gospodarica i reče:

»Zašto ne dođeš, dijete moje, da mi kažeš što vam se to dogodilo u planini?« (Maksimin, ne zatekavši svojih gospodara, koji se još nisu vratili s posla, dođe k mojima, i ispriča sve, što je vidio i čuo). Ja joj odgovorih: »Sve sam htjela kazati ali sam prije htjela završiti posao«. Trenutak kasnije uđoh u kuću i gazdarica mi reče: »Ispričaj mi sve, što ste vidjeli; Bruitov pastir (Bruit je nadimak Pierre Selmea, Maksiminova gazde) sve mi je ispričao«.

Započeh pripovijedati i negdje usred priče, dođoše moje gazde s polja, a gazdarica, koja je plakala, slušajući žalbe i prijetnje naše blage Majke, reče: »Ah, vi ste htjeli sutra ići da žanjete žito, čuvajte se dobro, dođite da čujete što se dogodilo ovoj maloj i de Selmeovom pastiru«. I, okrenuvši se k meni, reče: »Ispričaj sve od početka«. Ja sam sve ponovo ispripovijedala, a kad završih, moj gospodar

Reprodukcija litografije koja je objavljena na naslovnoj strani izvještaja koji je g. Rousselot poslao biskupu Grenobla i koji je u Grenoblu objavljen 1848 g.
Na litografiji su portreti Maksimina i Melanije i plan mjesta ukazanja na kome je svjetlom točkom označeno gdje se ukazala Presveta Djevica, a crnom linijom putanja njenog povlačenja pred djecom prije nego što će iščeznuti. Linija je identična putanji kojom je Naš Gospodin prošao idući ka Golgoti.

reče: »To je bila Presveta Djevica ili neka velika svetica, koju je dragi Bog poslao, a to je, kao da je sam dragi Bog došao, treba da učinimo sve što je ta svetica kazala. Kako ćete to saopćiti njegovu cijelom narodu?« Odgovorih: »Kažite mi, kako da to učinim, i ja ću učiniti«. Na to on dodade, pogledavši u majku, svoju ženu i svog brata: »Treba da o tom razmislimo«. Zatim svako pođe' svojem poslu.

Poslije večere, Maksimin i njegovi gospodari dođoše k mojima da ispričaju sve, što im je Maksimin kazao i da bi zaključili što treba sad učiniti, »jer«, rekoše oni, »čini nam se, da je to bila Presveta Djevica, poslana od dragog Boga, treba da vjerujemo u riječi, koje je kazala. Ona je rekla da to mora saznati sav svijet, možda bi ova djeca morala obići cijeli svijet, da bi svi saznali zapovijedi dragoga Boga, jer će se inače na nas sručiti velike nesreće«. Poslije kraće šutnje moj gazda reče, obraćajući se Maksiminu i meni: »Znate li, što treba da uradite, djeco moja? Sutra rano ujutro ustanite i oboje pođite gospodinu župniku i sve mu ispripovjedite što ste vidjeli i čuli; lijepo mu kažite sve, što vam se desilo, on će vam reći što treba da radite.

Sutradan iza ukazanja, 20. rujna, pođosmo Maksimin i ja zajedno do gospodina župnika. Kad zakucah na vrata, otvori domaćica i upita nas, što želimo. Kazah na francuskom (kojim nikada dotada nisam govorila): »Želimo govoriti s gospodinom župnikom«. — »A što mu želite kazati?« upita ona. — »Želimo mu kazati, gospođice, da smo jučer čuvali krave u brdima des Baissesa, i kad smo ručali itd., itd.« Mi joj ispričamo dobar dio riječi Presvete Djevice. Tada zazvoni crkveno zvono za sv. misu. Gospodin opat Perrin, lasalettski župnik, koji nas je čuo, bučno otvori vrata, plakao je, udarao se u prsa i reče nam: »Djeco moja, mi smo izgubljeni, dragi Bog će nas kazniti. Ah! Bože moj, to vam se Presveta Djevica ukazala!« I on ode da služi sv. Misu. Ja, Maksimin i domaćica samo smo gledali jedni u druge. Potom Maksimin reče: »Vraćam se svom ocu u Corps«.

Kako nisam od gazde dobila zapovijed da se odmah iza razgovora s gospodinom župnikom vratim, ja sam mislila da neću učiniti ništa loše, ako ostanem na sv. Misi. Ostala sam, dakle, u crkvi. Na početku sv. Mise, poslije čitanja Evanđelja, gospodin župnik se okrene narodu i pokuša ispripovjediti svojim župljanima ukazanje koje se zbilo dan prije na jednom od njihovih brda. Poticaše ih da ne rade nedjeljom. Glas mu je bio isprekidan grcanjem i cio narod bijaše ganut. Poslije sv. Mise vratih se svojim gospodarima. Gospodin Peytard, koji je i danas predsjednik lasalettske općine, pozvao me da me ispita o ukazanju. On je bio uvjeren o istinitosti onoga, što sam mu ispričala. Ostala sam u službi svojih gospodara sve do Svih Svetih. Potom sam predana u dom redovnica Providnosti, u mom mjestu u Corpsu.

Presveta Djevica bila je veoma visoka i veoma skladna; činila se tako lagana da bi je mogao pokrenuti jedan dašak, a ipak je bila tako postojana i čvrsta. Njeno je lice bilo veličanstveno i impozantno, ali ne na način zemaljske gospode. Ona je nametala strahopoštovanje. Istovremeno, dok je Njeno Veličanstvo nametalo poštovanje pomiješano ljubavlju, ona nas je privlačila k sebi. Njen pogled bijaše blag i prodoran, njene oči kao da su razgovarale s mojima, ali je razgovor dolazio iz dubokog i živog osjećanja ljubavi prema toj divnoj ljepoti koja me je rastapala. Blagost njezina pogleda, i njezin izgled nepojmljive dobrote činili su nam se poznati i osjetili smo, da nas privlači k sebi i želi nam se dati. To je bio izraz ljubavi, koja se ne može izraziti tjelesnim jezikom, niti znacima abecede. Haljina Presvete Djevice bila je srebrno bijela i sva sjajna, ona nije imala ničega materijalnog, bila je sazdana od svjetlosti i slave, promjenljiva i iskričava. Nema na zemlji uspoređenja i izraza koji bi joj odgovarao.

Presveta Djevica bijaše prelijepa i sva sazdana od ljubavi, gledajući je, čeznula sam da se stopim s njom. U njezinoj odjeći kao i u njezinoj osobi sve je odisalo veličanstvenošću, sjajem, veličinom jedne neusporedive kraljice. Bila je lijepa, bijela, prečista, poput kristala, blistava, nebeska, svježa, mlada kao djevica, činilo se, kao da se riječ »ljubav« izlijeva sa njezinih srebrnih prečistih usana. Odavala je izraz dobre majke, pune dobrote, ljubaznosti, ljubavi prema nama, suosjećanja, milosrđa.

Kruna od ruža, koju je imala na glavi, bijaše tako lijepa, tako blistava, da se nešto takvo ne može ni zamisliti. Raznobojne ruže nisu bile zemaljske, to bijaše skup cvjetova, koji okruživahu glavu Presvete Djevice u obliku krune, ali ruže su se mijenjale ili pomicale, potom iz srca svake ruže izbi lijepa svjetlost, koja nas je očaravala, a činila je ruže blistavima. Iz krune ruža dizahu se kao neke zlatne grane i neko sitno cvijeće pomiješano briljantima. Sve skupa tvorilo je lijep dijadem, koji je blistao jače nego naše sunce.

Presveta Djevica imala je prekrasan križ obješen o vrat. Taj je križ bio kao pozlaćen, kažem pozlaćen, da ne bih kazala, da je bio od zlatne ploče, jer sam katkada vidjela pozlaćene predmete s različitim nijansama zlata, što je mojim očima bio ljepši prizor, nego obični komad zlata. Na tom lijepom križu, koji je cio blistao od svjetlosti, bijaše Krist, bio je naš Gospodin raširenih ruku na križu. Gotovo na sama dva kraja križa bijahu s jedne strane čekić, a s druge kliješta. Krist je bio u boji naravnog ljudskog tijela, ali je blistao velikim sjajem i svjetlost, koja je izbijala iz čitava njegova tijela, bila je nalik blistavim kopljima, koja su mi probadala srce u mojoj želji da se s njime sjedinim. Ponekad se činilo, kao da je Krist mrtav, — glava mu je klonula, a tijelo kao opušteno i kao da bi se srušilo, da nije čavlima prikovano na križ.

Živo sam suosjećala s njim, i htjela sam iznova saopćiti svijetu njegovu tajanstvenu ljubav i uliti u duše smrtnika najživlju ljubav i najdublju zahvalnost Bogu, kojemu nismo nimalo bili potrebni da bi bio ono, što jest, ono, što je bio i ono, što će uvijek biti, a ipak, o ljubavi neshvatljiva čovjeku! On je postao čovjekom, On je htio umrijeti, da, umrijeti, da bi u naše duše i naše sjećanje bolje upisao ludu ljubav, koju je osjećao prema nama! Oh! Kako sam nesretna, što sam tako siromašna, da izrazim ljubav, da, ljubav našega dobrog Spasitelja prema nama! ... No s druge strane, kako smo sretni, što možemo bolje osjetiti nego izraziti!

Ponekad je Krist bio kao da je živ, glava mu je bila uspravljena, oči otvorene, i činilo se, da je na križu po svojoj vlastitoj volji. Katkada se činilo, kao da govori, činilo se, kao da nam želi pokazati, da je na križu zbog nas, zbog ljubavi prema nama, da bi nas privukao svojoj ljubavi, da prema nama uvijek iznova osjeća novu ljubav, da je njegova ljubav od početka i iz 33. godine ona ista, kao i danas, i koja će trajati do vijeka.

Presveta Djevica plakala je sve vrijeme, dok mi je govorila. Njezine suze su tekle, jedna po jedna, polagano sve do koljena, zatim poput iskrica svjetlosti one iščezavahu. Bile su blistave i pune ljubavi... Htjedoh da je utješim, da ne bi više plakala. Ali činilo mi se, da je imala potrebu da pokaže svoje suze, da bi bolje iskazala svoju ljubav, zaboravljenu od ljudi. Htjedoh da joj se bacim u naručaj i da joj kažem: »Dobra moja Majko, ne plači više! Ja ću te ljubiti za sve ljude svijeta!« Ali činilo mi se, da mi je ona kazala: »Ima ih toliko, koji me ne poznaju!«

Bijah između smrti i života, gledajući, s jedne strane toliko ljubavi, toliko želje da bude voljena i, s druge strane, toliko hladnoće, toliko ravnodušnosti... Oh! Majko moja, prelijepa, prelijepa Majko, preljubljena, ljubavi moja, srce mog srca! ... Suze naše nježne majke ne umanjivahu njezin veličanstven izgled kraljice i gospodarice, već je, naprotiv, uljepšavahu, čineći je ljubaznijom, ljepšom, moćnijom, punijom ljubavi, više materinskom i divnijom, i ja htjedoh ispiti njene suze, zbog kojih je moje srce kucalo suosjećanjem i ljubavlju. Gledati kako plače majka, takva majka, a ne poduzeti sva moguća sredstva, da bismo je utješili i pretvorili njezine boli u radost, može li se to shvatiti? O predobra majko! Tebe je Bog obdario svim povlasticama, koje je mogao dati, ti kao da si iscrpla Božju moć, ti si dobra i tvoja je dobrota poput dobrote samog Boga, Bog se u tebi uzveličao, stvarajući svoje zemaljsko — nebesko remek djelo.

Presveta Djevica imala je žutu pregaču. Što vam kažem žutu? Imala je pregaču sjajniju nego više sunaca zajedno. Ona nije bila od materijalnog platna, već kao da bijaše sazdana od slave, i ta slava bijaše treperave i čarobne ljepote. Sve na Presvetoj Djevici snažno me zanosilo i kao da me blago pokretalo u obožavanje i ljubav prema Isusu u svim oblicima njegova smrtnog života.

Presveta Djevica imala je dva lanca, jedan nešto širi od drugoga. Na užem je bio obješen križ, koji sam ranije spomenula. Ovi lanci (jer ih treba nazvati lancima) bijahu poput zraka slave velikog sjaja, koji se mijenjao i treperio. Cipele (jer ih treba nazvati cipelama) bile su bijele, ali srebrno bijele i sjajne, oko njih bijahu ruže. Te ruže bijahu zasljepljujuće ljepote, a iz srca svake ruže izbijao je plamen svjetlosti, prelijepe i ugodne za oči. Na cipelama su bile kopče od zlata, ali ne od zemaljskog zlata, već od rajskog.

Sam izgled Presvete Djevice bio je kao pravi raj. Ona je imala u sebi sve, što je moglo usrećiti, jer zemlja je bila zaboravljena.

Presveta je Djevica bila okružena dvjema svjetlostima. Prva svjetlost, koja je bila bliža Presvetoj Djevici, dopirala je do nas, ona je blistala prelijepim i treperavim sjajem. Druga svjetlost prostirala se oko lijepe Gospođe i mi se nađosmo u njoj; ona je bila postojana (to jest nije treperila), ali je bila sjajnija od našega bijednog zemaljskog sunca. Sva ova svjetlost nije škodila očima i nimalo nije zamarala vid.

Osim ovih svjetlosti, izbijale su grupe i snopovi svjetlosti, ili samo zraci iz tijela Presvete Djevice, iz njenih haljina i odasvud.

Glas lijepe Gospođe bijaše blag, on je oduševljavao, očaravao i prijao srcu, on je zadivljivao, rušio sve prepreke, smirivao, ublaživao. Činilo mi se da sam oduvijek htjela uživati njezin lijepi glas, činilo se da moje srce igra, ili da želi da joj pođe u susret, da bi se utopilo u njoj.

Oči Presvete Djevice, naše nježne majke, ne mogu se opisati ljudskim jezikom. O njima bi mogao govoriti samo jedan serafin, što više, bio bi potreban jezik samog Boga, onoga Boga, koji je stvorio Bezgrješnu Djevicu, remek djelo svoje moći. Oči uzvišene Marije izgledahu tisuću i tisuću puta ljepše od briljanata, dijamanata i najrjeđeg dragog kamenja; one blistahu kao dva sunca; one bijahu blage kao sama blagost; bistre poput ogledala. U njenim očima vidio se raj; one su privlačile k njoj; izgledalo je, da se ona želi predati i da istovremeno želi privući. Što sam je više promatrala, više sam željela da je vidim; što sam je dulje gledala, više sam je voljela, voljela sam je svom ljubavlju.

Oči lijepe Bezgrješne bijahu kao vrata Boga, kroz koja se vidjelo sve ono, što može opiti dušu. Kad se moje oči susretoše s očima Majke Božje, osjetih u dubini duše radosni preokret ljubavi i uvjerenje, da je ljubim i da izgaram od ljubavi.

Gledajući se, naše oči govorile su na svoj način, i ja poželjeh da je poljubim usred očiju. koje su raznježivale moju dušu i privlačile je da se stopi s njezinom. Njezine oči usadiše mi slatki drhtaj u moje čitavo biće; uplaših se da ne učinim ni najmanji pokret, koji joj se ne bi dopao.

Sam taj pogled najčistije među djevicama bio bi dovoljan, da bude Nebo jednom blaženiku; bio bi dovoljan da uvede dušu u puninu volje Svevišnjega u svim događajima, koji će se desiti tokom njezina smrtnog života; bio bi dovoljan da ta duša neprestano slavi Boga, zahvaljuje mu, da vrši djela naknade i da ispašta. Sam taj pogled usredotočuje dušu na Boga i čini je živim mrtvacem, koja sve stvari na zemlji, pa čak i one, koje imaju najozbiljniji izgled, promatra tek kao dječje igračke; ona bi željela da samo o Bogu sluša i o onome što se odnosi na njegovu slavu.

Grijeh je jedino zlo koje ona vidi na zemlji. Ona bi zbog njega umrla od boli, da je Bog ne održava. Amen.

Castellamare, 21. studenog 1878.
Marie de la Croix, Isusova žrtva,
rođena Melanija Calvat, pastirica iz La Saletta

Nihil obstat — Imprimatur
Datum Lycii ex Curia Ep. die 15. Nov. 1879.
Vicarius Generalis
Carmelus Archus Cosma