Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Godine 1907. započeo je proces za beatifikaciju (proglašenje blaženom) u Rimu, a 11. prosinca 1907. godine dobila je službenica Božja naslov »časna«.

Godine 1933. po nalogu Svete Kongregacije za obrede, trebalo je ekshumirati dragocjene ostatke svetice. Iskapanje njezina tijela bilo je 21. ožujka 1933. godine, u prisutnosti kardinala Verdiera, tadašnjeg pariškog nadbiskupa.

To je bio trenutak potresenosti. Na veliko čuđenje liječnika, svećenika i nekih prisutnih sestara, pronašli su njezino sveto tijelo potpuno sačuvano, čak su i njezine oči zadržale svoju plavu boju; te oči koje su tako često gledale Majku Božju. Smrt je poštedjela i haljine toga djevičanskog tijela, čije su sklopljene ruke preko dva sata počivale na koljenima Bezgrješne Djevice. Proljetna sunčana zraka tajanstveno je osvjetljavala tu sliku. Doista, to je bilo mistično proljeće zaručnice u Pjesmi nad pjesmama, koje se je sjedinilo s proljećem zemlje:

»Cvijeće se po zemlji ukazuje,
vrijeme pjevanja dođe
i glas se grličin čuje u našem kraju.
Smokva je izbacila prve plodove,
vinograd u cvatu miriše,
ustani, dragana moja, ljepoto moja, dođi«.
(Pj. 2,11-12)

Dne 18. rujna 1846. g., uoči svetog ukazanja Djevice ja sam sama, kao i obično, čuvala četiri krave svoga gazde. Oko 11 sati ujutro vidjeh, da mi se približava neki dječak. Kad ga ugledah, prestrašila sam se; činilo mi se, da svi znadu, da izbjegavam svako društvo. Dječak mi se približi i reče: »Mala, ja idem s tobom; ja sam također iz Corpsa«. Već na te riječi pokazala se moja odbojna narav; i, povukavši se nekoliko koraka unatrag, rekoh mu: »Ne želim nikoga, hoću da budem sama«. Počeh se udaljavati, ali me taj dječak pratio i molio me: »Hajde, pusti me sa sobom, moj mi je gospodar kazao da svoje krave čuvam s tvojima, ta ja sam iz Corpsa«. Udaljujući se od njega, dala sam mu znak, da ne želim biti ni s kim; i, kad sam se već udaljila, sjedoh na livadu. Tu sam razgovarala s malim cvjetićima Dobroga Boga.

Odmah nakon toga pogledah iza sebe i ugledah Maksimina kako sjedi pokraj mene. Reče mi: »Vidi, ja ću biti pristojan«. Ali moja zla narav nije htjela da zna ni za kakve razloge. Naglo sam ustala, pobjegla još dalje, ništa ne govoreći, i nastavila sam se igrati s cvjetićima Dobroga Boga. Trenutak iza toga Maksimin se ponovo nađe pored mene i opet mi je govorio, da će biti veoma pažljiv, da mi neće smetati, da mu je dosadno da bude sam i da mu je gazda rekao da bude sa mnom, itd. Ovaj put mi se sažalio, zato sam mu dopustila da sjedne, ali ja sam se i dalje igrala s cvjetićima Dobroga Boga.

Ali Maksimin nije dugo šutio, nego započe da se smije (ja sam mislila, da mi se ruga); pogledah ga, a on mi reče: »Zabavljajmo se, hajde da se zajedno igramo«. Nisam ništa odgovorila, jer sam bila takva neznalica, da nisam znala ništa o nekim zajedničkim igrama, jer sam uvijek bila sama. Ja sam se i dalje igrala s cvjetićima. A Maksimin, približivši mi se, nije prestao da se smije, govoreći mi, da cvijeće nema uši, da bi me čulo, i da treba da se zajedno igramo. Ja nisam nikako bila raspoložena za igre, koje mi je predlagao. Konačno počela sam razgovarati s njim, a on mi reče, da će brzo isteći deset dana, koliko je trebalo da provede kod gazde, i da će uskoro svom ocu u Corps, itd...

Dok mi je govorio, zazvoniše lasaletska zvona, bio je Angelus. Dadoh znak Maksiminu da uzdigne svoju dušu k Bogu. On razotkri glavu i za trenutak pribra se u tišini. Zatim mu rekoh: »Želiš li ručati?« — »Da«, odgovori on. »Hajdemo«. Sjeli smo. Izvadih iz torbe jela, koja su mi gazde dale, i po svom običaju, prije nego što sam načela mali okrugli kruh, učinih nožem na njemu znak križa i u sredini rupicu govoreći: »Ako je tu đavo, neka izađe. a ako je dragi Bog, neka ostane«, i brzo, brzo zatvorim tu rupu. Maksimin prsnu u smijeh i nogom udari moj kruh, koji se otkotrlja do podnožja brda, gdje se izgubi. Na sreću, imala sam još jedan komad kruha što ga zajedno pojedosmo, a potom smo se igrali. Kad sam kasnije vidjela, da je ogladnio, pokazala sam mu mjesto u planini gdje je bilo sitnoga voća. On odmah pođe onamo, najede se i meni donese pun šešir. Navečer siđosmo zajedno s planine i obećasmo da ćemo ponovo doći da čuvamo naše krave zajedno.

Sutradan, 19. rujna, zajedno smo se uspinjali na brdo. Vidjeh. da je Maksimin vrlo dobar, veoma jednostavan, i da rado govori o onome, o čemu i ja volim pričati; bio je vrlo poslušan, ne držeći mnogo do svojih osjećaja; samo je bio pomalo radoznao, jer, kad bih se udaljavala od njega, i kad bi vidio da se negdje zadržavam, on bi brzo dotrčao da vidi, što radim, i da čuje, što govorim cvijeću Dragoga Boga; a ako ne bi došao na vrijeme, pitao bi me, što sam kazala. Maksimin me zamoli, da ga naučim nekoj igri. Rekoh mu da nabere cvijeća i da načinimo »raj«. Oboje se dadosmo na posao; uskoro smo imali veliku količinu raznobojnog cvijeća. Iz sela se čuo Angelus, jer nebo je bilo bistro; nije bilo ni oblačka. Kad smo Dragom Bogu kazali ono, što smo znali, rekoh Maksiminu, da treba da naše krave odvedemo na jednu malu zaravan u blizini potoka, gdje je bilo kamenja za izgradnju »raja«. Odvedosmo krave do označenog mjesta i zatim se odmorismo; kasnije nastavismo da odnosimo kamenje i da gradimo kuću, koja se sastojala od jednog prizemlja, tako zvanog našeg stana, i jednoga kata, koji smo smatrali »rajem«.

Taj kat bio je urešen raznobojnim cvijećem i s krunicama, koje su visjele na stabljikama. Taj »raj« bio je prekriven jednom jedinom širokom pločom koju smo prekrili cvijećem; cvjetne vijence objesili smo unaokolo. Kad je »raj« bio dovršen, mi se zagledasmo; osvoji nas san i udaljivši se odatle dva koraka, mi zaspasmo na travi.

Probudivši se i ne ugledavši krave, pozvah Maksimina, i popeh se na brdašce. Odatle sam mogla vidjeti da krave mirno spavaju. Ja siđoh, kad je Maksimin pristizao na brdašce, i tada iznenada ugledah lijepu svjetlost, sjajniju od sunca i jedva sam dospjela da kažem: »Maksimine, vidiš li to dolje? Ah! Moj Bože.« U tom trenutku ispadne mi štap iz ruke. Ne znam, što se u meni tog trenutka tako ugodno zbilo, ali osjetih da sam nečim privučena, osjetih veliko poštovanje puno ljubavi, a srce mi je htjelo da potrči brže od mene.

Ustrajno sam promatrala tu svjetlost, koja je bila nepokretna; a kad se ona otvori, ugledah drugu svjetlost, sjajniju i u pokretu, i u toj svjetlosti, prelijepu Gospođu koja je sjedjela na našem »raju« s glavom u rukama. Ta lijepa Gospođa ustade i blago prekriži ruke, promatrajući nas, pa nam reče: »Priđite, djeco moja, ne plašite se; ja sam ovdje, da vam objavim veliku novost«. Ove blage i mile riječi učiniše da poletim sve do nje, a moje srce htjede da se zauvijek priljubi uz nju. Stigavši sasvim blizu lijepe Gospođe bila sam pred njom, nešto s desne strane, ona poče govoriti; a istodobno počeše i suze da joj teku iz njenih lijepih očiju:

»Ako moj narod ne želi podčiniti se, ja sam prisiljena pustiti da padne ruka mog Sina. Ona je tako teška i tegobna, da je ne mogu više zadržati.

Već dugo patim zbog vas. Ukoliko želite, da vas moj Sin ne napusti, ja sam dužna moliti ga bez prestanka. A vi ostali toga ne činite. Treba da mnogo molite i da dobro činite, ipak nikada ne biste mogli nadoknaditi patnju koju sam ja za vas preuzela.

Dala sam vam šest dana da radite, a za sebe sam zadržala sedmi dan, ali se na to ne želi pristati. To upravo veoma otežava ruku mog Sina.

Oni koji tjeraju kolica, ne znaju govoriti drugačije, a da u govoru ne spominju ime mog Sina.

Učinila sam da to vidite prošle godine na krumpiru; vi za to niste marili; naprotiv: kad ste vidjeli da je krumpir truo, vi ste psovali i spominjali ime mog Sina. Krumpir će i dalje trunuti, a za Božić ga više neće biti«.

Ovdje sam pokušala rastumačiti riječ »pommes de terre«; ja sam mislila da to znači jabuke. Lijepa i dobra Gospođa pogodi moje misli i nastavi:

»Vi me, djeco, ne razumijete? Ja ću vam to drugačije kazati«. (Gospođa to ponovi na njihovu dijalektu /patois/. Melanija prevodi na francuski: »Ukoliko plodovi trule, to je samo zbog vas«.)

Gospođa nastavi: »Ako imate žita, ne treba da ga sijete. Sve što posijete, sve će to životinje pojesti; a, ako donese plod, sve će se u prah pretvoriti, kad ga budete vršili. Doći će velika glad. A prije nego dođe glad, malu djecu ispod sedam godina zahvatit će groznica i umirat će na rukama onih, koji će ih držati; ostali će ispaštati glađu. Orasi će biti rđavi, grožđe će trunuti«.

Na tome mjestu, jedan trenutak, nisam mogla čuti glas lijepe Gospođe, koja me ushićivala, iako sam vidjela da je nastavila govoriti pokrećući svojim divnim usnama. Tada je Maksimin primao svoju tajnu. Potom, obraćajući se meni, Presveta Djevica govorila mi je na francuskom jeziku i povjerila mi je jednu tajnu. Te tajne evo u cjelini, evo je takve kakvu mi je ona predala: