Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Kada je riječ o svetoj Katarini Labouré, upravo se najčešće misli na ukazanje od 27. studenoga 1830. godine, kada je i objavljena čudotvorna medaljica. Ali bi trebalo početi od početka... Trebalo bi poći i u širinu svih onih društvenih, vjerskih i političkih prilika, a za to bi bilo potrebno jedno opširno i analitičko djelo.

Katarina Labouré rođena je 2. svibnja 1806. godine u Fain-les-Moutiersu (Cote-d'Or, Francuska). Pozvana je da uđe u novicijat Sestara Milosrdnica. Pozvao ju je sam sv. Vinko Paulski, pojavivši joj se u snu: »Ti sada bježiš, ali ćeš jednog dana doći k meni; dragi Bog ima jedan plan s tobom, ne zaboravi to«. (Misermont: Blažena Katarina Laboure). Ušla je u novicijat 21. travnja 1830. godine. Nešto kasnije, koncem mjeseca, u Parizu su se svečano prenosili sveti ostaci sv. Vinka Paulskog, u matičnu kuću lazarista, u ulici de Sevres. Tom je prilikom jedna značajna relikvija predana novicijatu Sestara Milosrdnica. Tokom devetnice, koja je uslijedila poslije ove svečanosti, pred relikvijarom je slavljen osnivač reda. Sestra Katarina doživjela je neobične pojave:»Uvijek kada sam se vraćala iz Saint-Lazare, imala sam velike muke, i činilo mi se da u zajednici susrećem svetog Vinka Paulskog, ili barem njegovo srce koje mi se pojavljivalo. Imala sam slatku utjehu da ga vidim iznad malog kovčega, u kome su bile izložene relikvije sv. Vinka, u kapeli sestara. Tri puta mi se različito ukazalo, u tri dana uzastopce: bijelo, naravne boje, što je označavalo mir, pokoj, čednost i jedinstvo. I poslije ga vidjeh vatreno crveno, što je rasplamsavalo ljubav u srcu; činilo mi se da se cijela Zajednica treba obnoviti i rasprostraniti širom svijeta; potom ga vidjeh crveno-crno, što me veoma ožalosti u srcu; zahvatila me takva tuga da sam je jedva podnijela. Ne znam ni zašto, ni kako se ta tuga odnosila na promjene u vlasti«. (Misermont, cit. dj.)

Slijedeći zapovijedi svoga duhovnog vođe, Katarina Laboure je 1836. godine napisala ovu izjavu:
»Na dan Presveta Trojstva (6. svibnja 1830.) Naš Gospodin ukaza mi se kao kralj, s križem na grudima, u Presvetom Sakramentu, za vrijeme Mise. Za vrijeme Evanđelja učinilo mi se, da se križ spušta do pod noge Gospodinove, koji je i sam bio lišen svih ukrasa. Imala sam najcrnje i najtužnije misli da će zemaljski kralj biti lišen prijestolja i da će mu skinuti kraljevsku odoru; misli o osjetnim gubicima koji će se zbiti i koje, uostalom, ne mogu izraziti«. Misermont, op. cit. dj.).

Dne 18. srpnja 1830. godine u predvečerje blagdana Vinka Paulskog, direktorica novicijata održala je pouku o pobožnosti prema svetima i prema Presvetoj Djevici. To je uvećalo čežnju sestre Katarine da vidi svoju nebesku Majku. Kada je pošla na počinak, preporučila se sv. Vinku Paulskom i svom anđelu čuvaru, uvjerena da će biti uslišana. Oko jedanaest i pol začu kako ju je netko tri puta zvao po imenu. Ona otvori zastor sa strane odakle je dolazio glas i ugleda sasvim bijelo obučeno dijete, izvanredne ljepote. Moglo je imati oko četiri i po godine. Iz njegove plave glavice, i iz čitave njegove osobe izlazile su zrake što su rasvjetljavale sve unaokolo. — »Dođi«, reče, »dođi u kapelu, Presveta Djevica te čeka!« — »Ali«, mislila je sestra Katarina koja je spavala u velikoj spavaonici, »oni će me čuti, oni će me otkriti!« — »Ne boj se«, reče dijete, odgovarajući njenim mislima, »jedanaest je i po sati, svi spavaju; ja ću te pratiti!« Sestra Katarina brzo se obuče i pođe za svojim svijetlim vođom koji joj uvijek ide s lijeve strane.

Na veliko sestrino čuđenje, sva su svjetla na hodnicima bila upaljena. Njeno se čuđenje još uvećalo, kad ugleda da su se vrata kapelice, koja su inače, uvijek bila zatvorena, otvorila čim ih je dijete prstom dotaklo. Unutrašnjost kapele bila je sasvim rasvijetljena, što ju je podsjetilo na ponoćnu misu. Dođe do pričesne ograde, klekne i moli...

Sestri Katarini činilo se da dugo čeka. Napokon, oko ponoći, reče joj dijete: »Pazi, Presveta Djevica je ovdje!« U isti čas začuje »mala sestra« kako, sa strane Poslanice, dolazi lagani šum, nalik šuštanju svilene haljine. Odmah potom ukaže joj se Gospođa divne ljepote, koja zatim sjedne u svetištu. Sestra Katarina, ponizna novakinja Sestara Milosrdnica, slijedeći samo kucaje svog srca, baci se pred noge Presvete Djevice i s pouzdanjem nasloni ruke na njena koljena. Kasnije, po nalogu svog duhovnog vođe, sestra Katarina napisala je ovaj izvještaj:

»Ovdje sam provela najslađe trenutke svog života. Bilo bi mi nemoguće izreći što sam osjećala. Pokazujući mi prstom lijeve ruke stepenice oltara, rekla mi je kako se imam vladati, kad budem u nevolji. Moram se baciti na podnožje oltara i tu potpuno otvoriti svoje srce. Ona je dodala da ću tu dobiti svaku utjehu koja mi je potrebna.« Dalje mi je rekla Presveta Djevica: »Moje dijete, dobri Bog hoće da ti preda jednu zadaću. Ti ćeš imati mnogo poteškoća, ali sve ćeš ih nadvladati kod pomisli, da to činiš na čast Božju. Ti ćeš doživjeti osporavanja, ali milost će biti s tobom, ne boj se. Reci sve što ti se dogodi s jednostavnošću i pouzdanjem onome čija je zadaća da te vodi. Ti ćeš vidjeti izvanredne stvari...« Poslije nekoliko riječi, koje su se odnosile na sestru Katarinu, Naša Gospa je prešla na pojave od općeg interesa:

»... Vremena su rđava, i zlo će se spustiti na Francusku, prijestolje će se srušiti, a cijeli svijet će biti uzdrman nesrećama svake vrste (Presveta Djevica je imala tužan izraz, govoreći ovo). Ali, dođite na podnožje ovog oltara, tu će biti izlivene milosti na sve osobe koje ju budu tražile s povjerenjem i žarom i one će biti izlivene na velike i na male...«

Onda je Djevica govorila o slabostima u dvjema zajednicama, i nastavila: »Ali će velike nesreće doći; opasnost će biti velika: ne strahujte; dobri Bog i sv. Vinko štitit će zajednicu... (Presveta Djevica je i dalje bila tužna). I ja sama ću biti s vama... bit će žrtava (Presveta Djevica je imala suze u očima, dok mi je to govorila). Bit će žrtava među svećenstvom Pariza... Gospodin nadbiskup će umrijeti (opet se pojaviše suze u njenim očima). Dijete moje, križ će biti prezren, krv će ulicama teći (ovdje Presv. Djevica nije mogla govoriti; patnja se očitovala na njezinu licu). Dijete moje«, reče mi ona, »cijeli svijet će biti u tuzi. Mislim, kad će se to zbiti: četrdeset godina i deset i poslije toga mir.« (Misermont, op. cit.).

Intervencije s neba, okolnosti ukazanja, riječi i patnja Presv. Djevice Marije, svakako su izvan svake proporcije sa prostom promjenom političke vlasti, kako kaže Roger (Poruke Djevice Marije, str. 40., Tequi.). Radilo se o ozbiljnoj stvari Sotonine pobjede. Petnaest dana poslije Gospinog ukazanja — više nije bilo Kristova borca, bio je svrgnut branitelj Rimske Crkve: vrata su bila otvorena zabludama koje su trebale da se rašire po svijetu. Poslije »40 godina« bit će još jedan žestok napad. Masonerija je posvuda preduzimala rušenje kršćanskog poretka, a u Francuskoj je to bilo osobito sustavno i programirano, što će se kasnije — kada se za čas bude podigao veo s tajne — jasno nazrijeti u takozvanom »sinarhističkom paktu«: »Br. 136 — Imperijalna sinarhička era počinje s Francuskom i preko Francuske širom svijeta.« Tako su planirali »gospodari svijeta«! Roger Rebut to ovako objašnjava: »Budući da je Francuska početna postaja u trijumfu Krista Kralja, to je upravo od Francuske i posredstvom Francuske, odvojivši je od Boga, Sinarhija htjela uspostaviti gospodarstvo nad svijetom« (op. cit. 273 — 274.).

Djevica se ukazala u Parizu, gdje su martinisti, sinarhisti i ostali paramasonski akteri tehnokracije i krupnog kapitala planirali svjetsku hegemoniju i univerzalnu republiku. Što je mala seminaristkinja Sestara Milosrdnica mogla da zna ili čak da sluti o tim tajanstvenim svjetskim makinacijama? Djevica je međutim došla u Pariz da stane nogom na glavu zmije, kao što je to Katarina Labouré vidjela u jednom kasnijem ukazanju.

Što se tiče izraza »i deset i poslije toga mir«, to je izazvalo velike rasprave i komentare, a neki su posumnjali u autentičnost tih riječi. Više od stotinu godina poslije tog pariškog ukazanja Gospina, ona će nas upozoriti da ne špekuliramo s datumima. To 10 je uzeto u alegorijskom smislu; postalo je simbol muke, tegobnog zamračenja svijesti, otkupljenja strahom — koji su povoljni uslovi za iskušenja i za napade Zloga: nije li to današnja situacija u svijetu?

Nad Parizom i Francuskom spustili su se tamni oblaci; pale su žrtve koje su nagoviještene.

Mason Asweld, iz lože »Novi hram«, izjavljivao je: »Jedna jedina mržnja hrani sve naše pristalice, to je mržnja prema Burbonima i jezuitima ... Novi templari (masoni) nemaju drugi zavjetni cilj osim uništenja katolicizma.. .« (Mgr. Delassus: Antikršćanska urota, s. 232). Ali su možda imali još jedan cilj: na ruševinama katolicizma i svijeta podići svoje carstvo!

U Francuskoj se vodio najbjesomučniji rat protiv kršćanstva; raširiše se zablude, liberalizam je ušao i među same crkvene ljude, pod utjecajem de Lamennaisa, de Lacordairea i de Montalemberta. I to je bio početak. Ali je Djevica plakala nad samim tim počecima, kao nad klicama zla, koje će s vremenom isklijati i donijeti svoje gorke plodove čitavu čovječanstvu. Međutim, ljudi se slabo osvrću na opomene Neba, pa čak i kad ih sama Majka Božja daje ljudima, plačući nad njihovom sudbinom.