Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Pontifikat Pije XII u najužoj je vezi s Fatimskom Gospom. Ta se povezanost vidi u vremenskom podudaranju

nekih događaja i u ostvarivanju glavnih planova. Ovo podudaranje je tako izrazito, da se Pijo XII nazivao Papom Fatimske Gospe a Fatimska Gospa je sa svoje strane očitim znacima potvrđivala ugled Pape Pije XII i blagoslivljala njegov rad.

Povezanost Pije XII i Fatimske Gospe počinje 13. svibnja 1917. godine, s danom i satom njezina prvog ukazivanja u Irijskoj dolini. Toga je naime dana i sata Eugen Pacelli — budući Papa Pijo XII — primio biskupsko posvećenje iz ruku Pape Benedikta XV.

Po želji Benedikta XV trebalo je da mladi biskup Eugen Pacelli preuzme njegovu brigu za mirom i pođe kao njegov predstavnik njemačkom caru Vilimu II, da s njim rješava taj važni problem; i tako je on počeo svoju misiju, zbog koje je nazvan Anđeo mira (Angelus pacis) upravo u dan, kada se u Irijskoj Dolini javila Kraljica mira.

Govoreći — kao Papa — prigodom posvete crkve sv. Eugena u Rimu, 4. lipnja 1951. godine, rekao je Pijo XII o svom biskupskom posvećenju ovo: »Taj veliki dan, strašan u našem životu, pripravljao je možda u tajnim planovima Božje Providnosti — a da mi toga nismo ni slutili — jedan drugi, još strašniji, kada je Gospodin spustio na naša ramena teret, da se brinemo za cijelu Crkvu. U isti sat se u Fatimi zbilo prvo ukazanje Bijele Kraljice sv. Krunice. Kao da nam je milosrdna Majka htjela na taj način pokazati, da će nas Ona, velika pobjednica u svim bojevima za Boga, štititi i braniti u burnim vremenima našeg pontifikata, usred kriza svjetske povijesti, i da će nas voditi svojom majčinskom i brižnom prisutnošću«.

U tim riječima izraženo je uvjerenje Pija XII, da je Fatimska Gospa pratila od 13. svibnja 1917. godine, i da će do konca njegova života pratiti njegov rad kao biskupa i kao Pape. (Paškal Vešara OFM, Fatima, 50. obljetnica Gospinih ukazanja 1917—1967. godine, KKD sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1967. godine, str. 130).

Na dan slavenskih apostola sv. Ćirila i sv. Metoda, 7. srpnja, a godine 1952. objavio je Pio XII posebnu okružnicu, pod naslovom: »Sacro vergente Anno« (Pri završetku svete godine), u kojoj se obraća direktno preslavnoj Majci Isusovoj i njezinu Bezgrješnom Srcu i posvećuje »drage narode Rusije«.

On izjavljuje, da je to bila njegova želja od dana, kada je izabran za Papu: »Čim smo bili uzdignuti na Petrovu stolicu, naše se srce odmah okrenulo prema vama, dragi narodi Rusije, koji sačinjavate veliki narod, narod glasovit po svojim slavnim pothvatima u toku povijesti; glasovit po svom rodoljublju, po svojoj radinosti i ozbiljnosti, a također i po svojoj ljubavi prema Bogu i presvetoj Majci«. Ibid. str. 118.

Godina 1945... (8. svibnja, kraj rata) »Svuda po svijetu održane su zahvalnice. U Irijskoj dolini održana je svečana zahvalnica 13. svibnja. Toga dana, a zatim 13. srpnja i 13. listopada, govornici su ovdje, na mjestu, gdje je najavljen taj rat još 1917. godine, isticali vezu koja postoji između njega i Fatimske Gospe, koja ga je najavila; i zatim, što bi ovaj rat imao da znači za daljnju budućnost čovječanstva, jer svako zlo nosi sa sobom i poduku, i neko dobro. Iz onoga što nam je već poznato, znamo:

1. Da je Fatimska Gospa već 1917. godine upozorila na ovaj rat.

3. Fatimska Gospa je označila i uzrok rata, a to su uvrede nanesene Bogu; a one su različne: nemoral, bezboštvo, prezir Boga, vrijeđanje Isusova namjesnika na zemlji, ometanje Crkve, društvene nepravde, oholost, neumjerenost, lakomost, mržnja, osveta, drskost itd.

Protiv ovih zala Ona je preporučila djela, kojima se suprotstavlja grijehu, nemoralu i svim drugim porocima.

Njoj je poznato da svako materijalno zlo — a to je i rat — proistječu od moralnog zla — a to je grijeh: grijeh je uzrok, a materijalno zlo je kazna, posljedica. Zato je ona preporučila radikalna sredstva, a to su obraćenje, posveta, integralno opsluživanje Božjeg zakona (i onih zapovijedi: Ne ubij! Ne sagriješi bludno! Ne ukradi itd.). Ona je rekla da će ljudi u suzama i s velikim mukama oplakivati svoje mane, ako u njima ustraju i ne poprave se u predviđeno vrijeme, u vrijeme smilovanja, prije nego nastupi vrijeme pravde, a to je vrijeme kazne.

Fatimska Cospa je upozorila i na vidljivi znak s neba (»noć obasjana svjetlom«), kada će nastupiti to vrijeme kazne, kada će Bog prepustiti ljude samima sebi, da se obračunavaju među sobom, svojom logikom, svojom tehnikom.

Fatimska Gospa je zatim svojim naknadnim ukazivanjima i porukama nastojala ublažiti i skratiti ovo vrijeme kažnjavanja.

Fatimska Gospa je uzela Portugal kao primjer svoje zaštite. Portugal se odazvao njezinu pozivu i tako dao cijelom svijetu primjer, da je ta zaštita snažna i uspješna... Ibid. 102.

Imajući u vidu tu Njezinu ulogu, francuski pisac i državnik Paul Claudel je rekao, da njezina pojava u Irijskoj dolini znači eksploziju nadnaravnog svijeta u uske okvire našeg svijeta. (Ib. 102.)

»Rusija će se obratiti«, rekla je Fatimska Gospa 13. srpnja 1917., u toku svog trećeg ukazivanja...

Četiri dana iza ovog proročanstva Fatimske Gospe o obraćenju Rusije, nastupa revolucija u Petrogradu, koja se u povijesti ocjenjuje kao uvod u veliku Oktobarsku revoluciju.

Slom carskog apsolutizma u Rusiji oslobodio je rusku crkvu od onog podjarmljenog odnosa, u kojemu je ona stoljećima živjela kao »državni sužanj«, kako je taj odnos nazvao Miljukov, jedan od vođa Revolucije.

Dok su se u Istočnoj Crkvi zbivali ti sudbonosni događaji, Isusov namjesnik na zemlji širom je otvorio vrata Katoličke Crkve za prijem duhovne braće s Istoka. Već 1. prosinca 1917. piše Benedikt XV, u svom dokumentu »Dei providentis«, kojim osniva Sv. Kongregaciju za Istočnu Crkvu, ove značajne riječi: »Crkva nije ni latinska, ni grčka, ni slavenska: ona je sveopća«.

Sv. Kongregacija za Istočnjake (Sacra Congregatio Orientalim) imala je za dužnost da raskrči puteve za sjedinjenje Istočne i Zapadne Crkve, koji su kroz stoljeća bili zatrpani i neprohodni.

U tom teškom poslu oslanjali su se na pomoć Marije Djevice Bogorodice, jer je Ona, kako se s pravom naglašavalo »zajednička Majka vjernika na Istoku i na Zapadu (»Maria comunis omnim fidelium in Oriente et Occidente Ma-ter«).

Pored Sv. Kongregacije za Istočnjake Benedikt XV osnovao je i Institut za proučavanje istočnog bogoslovlja i zatim bogosloviju za Ruse, koji su već pristupili u zajednicu vjere sa Sv. Ocem Papom. Ovu bogosloviju nazvao je »Russicum«, tj. Ruski kolegij. On je u rangu crkvenih sveučilišta. U ovom kolegiju za ruske bogoslove mnogo se časti Fatimska Gospa zbog njezine posebne ljubavi prema Rusiji. Oni vide njezinu ljubav ne samo u obećanju, da će se Rusija obratiti (i to najviše njezinim posredstvom) nego i u slijedećim okolnostima, koje su popratile njezin dolazak u Irijskoj dolini:

1. Dolazila je s Istoka i onamo se vraćala — upravo u smjeru njihove domovine.

2. Anđeo Portugala podijelio je svetu Pričest po ruskom običaju: maloj djeci samo pod oblikom vina. Tako je učinio Franji i Jacinti.

S izborom Ivana XXIII za Papu (28. X 1958.) ulazi problem izmirenja Rimokatoličke crkve i Pravoslavlja pojačanim elanom u novu etapu. (Ibid. 144, 145.)