Molitve, Molitva, Portal o molitvama

»Napustili smo kuću vrlo rano«, piše Lucija, »jer smo pretpostavljali, da ćemo se zadržati na putu. Ondje je već bila prisutna masa svijeta (70.000 ljudi). Kiša je pljuštila. Moja majka, kojoj je nemir razdirao srce, neizvjesna pred događajima, koji će se zbiti, plašeći se, da je ovo posljednji dan mog života, željela je da me prati na ovom putu.

Na putu su se zbivale one iste scene iz prošlog mjeseca, ali su bile brojnije i dirljivije. Ni blato po putovima nije sprečavalo ljude, da se bacaju na koljena u stavu poniznosti i moljenja.

Stigavši u Irijsku dolinu do česmine, potaknuta nekim nutarnjim poticajem, zamolih narod, da zatvore kišobrane, da bi se molila krunica. Odmah zatim vidjesmo odsjev svjetlosti i zatim Našu Gospu na česmini.

— Želim, da se ovdje podigne kapela meni na čast. Ja sam Kraljica svete krunice. Nastavite svakog dana moliti krunicu. Rat će se naskoro završiti, i vojnici će se ubrzo vratiti svojim kućama.

— Imala bih vas mnogo toga moliti: da ozdravite... da obratite grešnike... Da li ćete mi to uslišati?

— Jedne ću ozdraviti i obratiti, druge ne. Potrebno je da se poprave i da mole za oproštenje za svoje grijehe. Tada Naša Gospa postade veoma žalosna: »Neka ljudi više ne vrijeđaju Našega Gospodina, jer je već previše vrijeđan!«

I, otvorivši ruke Ona učini da iz njih sine odsjev prema suncu. I, dok se uzdizala, odsjev njezina sjaja nastavi da se usmjerava prema suncu. Eto, to je bio razlog, radi kojega sam povikala da pogledaju prema suncu. Nije mi bio cilj da na sebe svratim pažnju naroda. Nisam ni vodila računa o njihovoj prisutnosti. To sam učinila jedino na poticaj neke nutarnje sile.

Kad je naša Gospa iščezla na beskrajnom obzorju neba, mi vidjesmo, u blizini sunca, sv. Josipa s Djetetom Isusom, i Našu Gospu, obučenu u bijelo plavi plašt. Činilo se, kao da sv. Josip i Djetešce Isus blagoslivljaju narod, s pokretima ruku, u obliku križa. Nešto kasnije ta slika iščezne, i sada vidjeh Našega Gospodina i Našu Gospu, koja je imala lik Žalosne Gospe. Naš Gospodin kao da je blagoslivljao svijet, na isti način kao i sv. Josip. Kada i ova pojava nestade, učini mi se, da vidim Našu Gospu, u liku Gospe od Karmela. Bila je obučena u bijelo, imala je plavi plašt i u ruci je držala škapular«.

A, dok su djeca u ekstazi promatrala nebeske osobe, čudo, koje je nagovijestila Djevica Marija, odigravalo se pred svim hodočasnicima. Sedamdeset tisuća hodočasnika bili su svjedoci čuda sa suncem; vidjeli su ga i mještani okolnih sela, daleko izvan Fatime, okolo naokolo.

Kiša, koja je padala sve vrijeme, iznenada prestade. Oblaci se razmakoše i sunce se pojavi u svom sjaju. U zenitu je ono bilo nalik srebrnoj ploči. Zatim počne drhtati, potresati se. Približavalo se zemlji, vrteći se oko sebe poput plamenog točka, raspršujući snopove svjetla. Tokom četiri minute sunčev sjaj je naizmjence postajao žut, zelen, crven, ljubičast... poslije naglog zastoja, sunce ponovo nastavi svoj blještavi ples. Hodočasnici u Irijskoj Dolini imali su dojam, da im se sunce naglo približuje. Tri puta se odvajalo od nebeskog svoda i vraćalo svojoj prirodnoj putanji; tri puta se ponavljala ta čudesna sunčeva igra. Ljudi su bili užasnuti. Mislili su, da je nastupio sudnji dan. Narod u blatu, na koljenima, izgovarao je riječi pokajanja. Viđeni su veliki grješnici i nevjernici, kako se duboko kaju u tom času svog obraćenja. Odjednom iz dubine grudi, potekoše prestrašeni poklici: »Čudo, čudo! ... Ja vjerujem u Boga ... Oprosti mi, moj Bože ... Zdravo, Marijo... Milost! Milost! Oprosti mi, moj Bože, smiluj mi se! ...«

Sunce se konačno ustalilo na nebu. Ljudi su se smirivali. Usprkos dugim kišama i blatu, u kojem su klečali, oni sada s čuđenjem primijete da su njihova odijela suha i čista.

Takvih slučajeva, da su Židovima haljine i obuća ostali sačuvani kroz četrdeset godina, nalazimo i u Starom Zavjetu (Knjiga obnovljenog zakona 8,4) na tri mjesta. Bog, koji ih je pozvao u pustinju, brinuo se za njihovu hranu, odijelo i obuću; ali, i u današnjim danima, to se desilo Matiji Lašutu na Živčaku u Turzovki. »I za odijelo, što se tjeskobno brinete? Promotrite poljske ljiljane kako rastu! ... Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući?! — ta to sve traže i pogani — jer vaš nebeski Otac zna, da vam je sve to potrebno. Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravdu, a sve će vam se ostalo dodati!« (Mt. 6,28,31,32,33).

Jedno sintetičko djelo o Marijinim ukazanjima trebalo bi smjestiti u konkretne okvire duha vremena, usred povijesnih fakata, sve pojave i poruke Presvete Djevice. Tad bi se lakše shvatio duboki smisao tih riječi, koje se s Neba upućuju zemlji. Takvo sintetičko djelo, koje bi najbolje odgovaralo tim zahtjevima, još nije napisano. Presveta Djevica pojavila se u La Salette godine 1846. usred burnih vremena, uoči revolucije, koje su potresle Evropu, neposredno pred stvaranjem jedne militantne antikršćanske internacionale i, s druge strane, jedne dijaboličke sekte, zasnovane na zazivanju duhova, koja će se nazvati spiritizam. Pervertirani materijalizam i izopačeni, lažni spiritualizam, bit će dva pola raspolovljene duše jedne civilizacije u konvulziji...

I Fatimska ukazanja, koja su se zbila za vrijeme prvog svjetskog rata, pošto je krv potekla Srbijom i Flandrijom, Tirolom i Galicijom, i širom Evrope, najavit će događaje o kojima tada nitko nije ni sanjao, a koji su danas već krvava realnost. Presveta Djevica najavila je u Fatimi svršetak jednog rata i početak drugog, »ako se svijet ne popravi...« Treća fatimska tajna govori, po svoj prilici, o trećem svjetskom ratu i više od toga — o Velikoj Kazni, »koja će pasti na sav ljudski rod. Ne danas, ni sutra, nego tokom druge polovice dvadesetog vijeka«.

A mi smo, danas, duboko već zašli u tu drugu polovicu dvadesetog stoljeća i sva zla nasljeđa minulih vjekova daju već najgore plodove; »permissive society«, društvo u kojem je sve dopušteno, koje je izopačilo smisao ljudske slobode i ukinulo pojam grijeha, propovijeda na sve strane sredstvima masovnih medija; lažni su proroci u akciji. Poslije tog niza ukazanja, nastalo je razdoblje borbe za njihovo priznanje, doba sumnje u njihovu istinitost, a sve u uslovima tadašnjeg portugalskog društva, kojim je diktirala masonerija.

Dne 23. listopada 1917. godine došli su masoni iz Santarema i okolnih mjesta s Antonijem Pialhom, načelnikom općine Salvador, u Irijsku dolinu, da posjeku česminu, a pobožne predmete, koje je tu narod ostavio, odnesu u Santarem. Sutradan predmeti su bili izloženi i svetogrdno komentirani, a zatim su masoni organizirali »procesiju« kroz grad i, rugajući se, pjevali Gospine litanije. Ta sramotna i bogohulna orgijanja ostala su zabilježena u mjesnim novinama »Diario de noticias«.

Masoni su već živjeli u atmosferi poraza, a politička situacija, koja je nastala u zemlji poslije izbora od 14. listopada 1917. godine, nije bila za njih povoljna. Na tim su izborima oni izgubili u Lisabonu 95.000 glasova, a isto toliko u Leiriji. Taj neočekivani poraz oni su pripisali Gospinim ukazanjima u Fatimi. »O seculo«, je pisao, da je do ovog poraza došlo prije svega »krivnjom Djevice« — »falta de Virgem«. Pobijedile su stranke sklone vjeri.

Katolici Santerema, ohrabreni tom izbornom pobjedom, napisali su protestno pismo ministru unutrašnjih poslova, povodom te bogohulne masonske »procesije«, kada je »časni kip Djevice, koja je kroz sva razdoblja povijesti uvijek blagotvorno bdjela nad sudbinom našeg naroda, bio izvrgnut najodvratnijim, nepojmljivim i strašnim uvredama«.

Ministru su stizala protestna pisma sa svih strana. Protuvjerska stranka, koja je samo prije dva mjeseca prognala biskupa iz Porta, D. Antonija Borosa, sada se borila za opstanak. Srušena je 5. prosinca 1917. godine.

Poslije nacionalističke revolucije dr. Sidonija Paisa, nastoji se ispraviti nepravda nanesena Crkvi i uspostaviti dobar odnos sa Svetom Stolicom. Na plebiscitu narod je podržao ovo nastojanje: od 550.000 predanih glasova bilo ih je 500.000 za dobar odnos sa Sv. Stolicom. U Portugal vraćaju se prognani biskupi, redovnici i redovnice; biskupima se vraćaju sjemeništa i ostala crkvena imanja.

U tmini konspiracije još su djelovale masonske lože. Na inicijativu ministra unutrašnjih poslova, poslije žestoke kampanje u tisku, tokom travnja, primijenjene su stroge mjere protiv hodočasnika, koji su hodočastili u Irijsku dolinu za treću obljetnicu Gospinih ukazanja, 13. svibnja 1920. godine. Pa ipak, usprkos svim poteškoćama, hodočasnici su se sakupili i u sabranosti i molitvi proslavili taj Gospin dan. Ali kako nije bilo drugih vanjskih manifestacija, koje su bile zabranjene, kotarski načelnik mogao je javiti svojim starješinama: »Reakcija je 13. svibnja pretrpljela težak udarac«, a od svoje lože dobio je pismenu pohvalu za svoju zasluge i uspješnu borbu protiv »izmišljenog čuda u Fatimi, kojim kler izrabljuje neznanje naroda«.

Međutim činjenica je bila, da se kler držao podalje, a oni najrazboritiji svećenici, među koje treba ubrojiti i župnika, pomno su istraživali slučaj. Crkva je hodala u »čizmama od olova« ...

U noći između 5. i 6. ožujka 1922. godine Irijskom dolinom odjeknule su četiri eksplozije. Nepoznata lica postavila su mine ispod četiri ugla kapelice i digli je u zrak. Petu su minu postavili pod panjem česmine, ali ona nije eksplodirala. Poslije tih odjeka bombi, vjernici su se okupljali još u većem broju; u nedjelju, 13. ožujka, šest tisuća ljudi pošlo je u pokorničkoj procesiji iz Fatime u Irijsku dolinu, da na zgarištu kapele izmole krunicu s uzdignutim rukama.

I u svom domu Lucija je bila izložena stalnim sumnjičenjima. Njena majka, Roza dos Santos, istinoljubiva žena, bdjela je nad djetinjstvom i krepostima svoje najmlađe kćerke Lucije u domu, koji se raspadao, jer otac je porodice bio pijanica. Obitelj Manuela Marta, čija su najmlađa djeca bila Franjo i Jacinta, bila je uzorna u svakom pogledu, i kad je Jacinta prva sve ispripovjedila o ukazanju

Manuel Marques Ferreira, tadašnji župnik u Fatimi, bio je strog prema sebi i prema drugima. On je brižno vodio zapisnik o svim događajima u vezi s Gospinim ukazanjima u Irijskoj dolini, a da bi izbjegao prigovorima protivnika vjere, nije dolazio u Irijsku dolinu za vrijeme ukazivanja. U novinama »O Ouriense« i »A ordem« on je pisao: »Vjernicima je žao, što ne idem na mjesto ukazanja; ali, da onamo idem, nevjernici bi umanjili vrijednost događaja, kad bi me vidjeli ondje. Djevici nije potrebno, da župnik bude prisutan, da bi očitovala svoju dobrotu; a potrebno je, radi protivnika vjere, da župnik bude odsutan...»

Lisabonski kardinal D. Mendes Belo izdao je strogu zabranu, da se svećenici, pod prijetnjom izopćenja, ne smiju ni u čemu miješati u »fatimske događaje«, a posebno da ne smiju ići u Irijsku dolinu.

Dne 5. kolovoza 1918. godine važan je datum za razvoj fatimskih događaja. Toga je dana imenovan za biskupa obnovljene leirijske biskupije Dom José Alves Correia da Silva, profesor u bogosloviji u Porto i urednik katoličkog lista »A liberdade«. Bio je čvrstoga karaktera, borben i veoma pobožan. Za vrijeme protuvjerskih progona 1910. godine bio je mnogo mučen. Danima je držan u kacama hladne vode, pa su mu noge promrzle i postao je hrom. Na Veliku Gospu 1920. godine novi leirijski biskup posvetio je svoju biskupiju, sebe i svoj rad Presvetoj Bogorodici, a i sama katedrala bila je posvećena Uznesenju Gospinu u nebo. Početkom listopada 1921. godine biskup je skinuo zabranu svojim svećenicima dolaziti u Irijsku dolinu. Prva sveta Misa na mjestu Gospina ukazanja služena je 13. listopada 1921. godine.

Poruka Gospina, koju je biskupu prenijela Lucija, i kiša ruža, koju je on sam vidio, bilo je presudno za donošenje njegove odluke. Dne 3. svibnja 1922. godine leirijski biskup imenovao je kanonsku komisiju s ciljem, da se utvrdi istina o fatimskim ukazanjima, koja je radila sporo i temeljito. Jacinta i Franjo već su bili mrtvi, a Lucija u školi za časne sestre u Vilaru kod Porta, kamo je komisija odlazila, da bi je ispitala.

Komisija je završila rad 14. travnja 1929. godine, a 13. listopada slijedeće godine biskup je svojom odlukom odobrio kult Fatimske Gospe. Oni mali ljudi, kao pouzdani vjernici i kao strpljivi, razboriti i ustrajni zagovornici jedne pobožnosti, s duhom molitve i karizmom otvorenog srca prema nadnaravnom i prema Presvetim Srcima Isusa i Marije, koja su kopljem i mačem probodena, dočekali su taj triumf svoje Gospe u radosti. Kada je saopćena odluka, u Irijskoj je dolini bilo okupljeno 100.000 hodočasnika.

Te male duše koje, mole krunicu i dolaze izdaleka, s prašinom i umorom dugih puteva, njihove molitve i njihove žrtve bili su prvi plodovi, kao i one nebrojene konverzije i izlječenja ... Trebalo bi poznavati sve one sotonske makinacije u jednom izopačenom vremenu, sve one »sile tmina«, koje u tami konspiracije pletu svoje paklene spletke, kao što bi trebalo imati na umu i moć sotone, da bi se lakše shvatila obazrivost i sporost koja prati donošenje takve odluke. Zato se može i kazati, da je glavni kriterij Crkve bio onaj, na koji je ukazao sam Naš Gospodin: »Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati. Jer dobro drvo ne rađa loše plodove, niti zlo drvo rađa dobre plodove« (Mat 7,16-18).

Lisabonski kardinal D. Manuel Cerejeira, govoreći o Gospinim ukazanjima u Fatimi, iznio je misao koja, dakako, potvrđuje one iste stavove leirijskog biskupa ili ono objašnjenja Sv. Kongregacije obreda od 12. svibnja 1877. godine; on je kazao: »Gospina ukazanja u Fatimi ljudska su istina, a ne božanska, jer ona pripadaju baštini istina dokazanih povijesnim razlozima, a ne pripadaju blagu Objave. Kad crkvena vlast izjavi, da se može u njih vjerovati, ona tom izjavom ne mijenja narav, niti one po toj izjavi postaju predmetom Božje objave«.

Biskup je naveo 11 razloga, koji su utjecali na donošenje odluke:

1. Djeca, kojima se Gospa ukazala, odgovaraju uvjetima, koje postavljaju vjera i znanost za vjerodostojne svjedoke: — oni su pobožni, ponizni, čedni, ljubazni, veseli, poslušni, pristojni u svojim izjavama i onda, kad im se prijeti smrću; točni i bez protuslovlja, bilo da su pitani pojedinačno ili skupno, nepodmitljivi; nisu htjeli primati niti novaca niti darova. Djeca su bila zdrava i nisu pokazivala nikakvih psihičkih ni moralnih nedostataka.

2. Roditelji djece u dobrom su stanju. Nisu iskorištavali viđenja djece u svoju korist. Kako su živjeli i radili prije Gospina ukazanja, tako su nastavili i kasnije.

3. Gospina ukazanja bila su popraćena vidljivim vanjskim znacima, kao što su: oblačak magle kraj česmine, dok je Gospa prisutna, a posebno oni čudni znaci na suncu 13. listopada 1917. godine, koje su svojim očima vidjele tisuće hodočasnika, iako ih nije zabilježio ni jedan opservatorij.

4. Progoni državnih vlasti protiv djece i hodočasnika nisu umanjili nego povećali pobožnost prema Fatimskoj Gospi, Progoni su prema Svetom Pismu (Mat. 16,24; II Tim. 3,12; Dj 14,22) jedan od Boga predviđenih znakova za istinitost. To se potvrđuje mnogobrojnim primjerima iz povijesti Katoličke Crkve.

5. Držanje crkvenih vlasti, u prvim godinama, bilo je otvoreno protivno Gospinim ukazanjima, i zato se ne može reći, da ih je ona nametnula; to ona nije u stanju učiniti ni sad, jer nema sredstava za to, a posebno leirijska biskupija, koja je najsiromašnija.

6. Ogroman broj hodočasnika, koji dolaze neprestano i odasvud, i pored velikih poteškoća na putu, snažan je dokaz, da se u Irijskoj dolini stvarno osjeća prisutnost Majke Božje; Gospa to pokazuje svojim čudesima, a hodočasnici to osjećaju u svojim srcima.

7. Red, koji godinama vlada i postoji na tome mjestu, i pored tisuća hodočasnika, također je znak u korist Fatimske Gospe.

8. Brojni bolesnici, koji s velikim naporom dolaze u Irijsku dolinu i tu nalaze ozdravljenje i olakšicu, potvrđuju, da ih tu uslišava Ona, koju Crkva naziva »Zdravlje bolesnih«.

9. Obraćeni grješnici sa svoje strane — a njih je velik broj — tvrde, da su u Irijskoj dolini naišli na »Utočište grješnika«.

10. O Majci milosrđa govore i njezin zagovor potvrđuju i dokazuju tisuće i tisuće skrušenih ispovijedi, jer se u Irijskoj dolini rado otvaraju i najokorjelija srca.

11. I u znak iskrene zahvalnosti vjernici ostavljaju ondje mnogobrojne i tako skupocjene darove, da je to pravo čudo. S tim darovima počela se 1928. godine graditi velika crkva i dvije zgrade za bolesnike.