Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Nikad se, u povijesti spasenja, nije dogodio ni jedan važan događaj, a da nam ga Nebo ne bi prije navijestilo. O tom nam svjedoče svete knjige Starog i Novog Zavjeta kao i dvotisućljetna povijest svete Crkve. Uvijek je bilo karizmama obdarenih pojedinaca, vidjelaca i vidjelica, koji su nam unaprijed javljali, ne samo radosne vijesti spasenja, nego i kazne Božje, ako se svijet ne bi obratio.

»Komponenta karizmatičko-proročka nije za Crkvu samo važna, nego i bitna ukoliko uključuje sve karizme Duha, pa i one izvanredne« (Segno dei tempi, 11).

Danas ne možemo ni zamisliti Crkve bez »privatnih objava«, jer se sve važnije pobožnosti, zapravo život Crkve, osnivaju baš na njima; tako napr.: Blagdan Tijelova, Presv. Srca, pobožnost prvih petaka i prvih subota, krunica, škapular itd.

Ipak ti izvanredni karizmi često su potiskivani i ugušeni pod utjecajem izvjesne dijalektike što se kroz vjekove u korijenila u Crkvi i postala kao neka vrsta predusretanja s nepovjerenjem, prezirom, a ponajviše čak i progonstvom. Sjetimo se samo slučaja Patra Pija protiv kojeg je njegov vlastiti biskup napisao pastirsko pismo u kojem ga naziva prevarantom i varalicom, a rimska Kurija nekoliko mu je puta zabranila ispovijedanje i služenje svete mise u javnosti. A danas se vodi proces za njegovu beatifikaciju.

Na sreću II Vat. Koncil u svojoj konstituciji »Lumen gentium« gl. 12. upozorava na tu stvar i ističe da te karizme treba da primimo »sa zahvalom i utjehom«, a na upravljače Crkve spada osobito »ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati što je dobro«.

»Crkvene vlasti ponajviše šute čekajući da vide kako će se stvar potvrditi. To stanovište posve je razumljivo, i pomisao da bi mogli na djelu biti varalice i obmanjivači preporučuje oprez. Ali se s druge strane mora misliti i na to da je gotovo u svim objavljivanjima posljednjega vremena sadržana zapovijed da se odmah objave. Kako bi vjernici slijedili Božja nadahnuća, ako o njima ništa ne doznaju? Nije li držanje u tajnosti jednako opasno kao i prebrzo propagiranje? Točno istraživanje zahtijeva često duge godine. Tko zna nije li onda već prekasno obavještavati javnost.

Svaki, koji je uvjeren da su ukazanja i poruke istinite, dužan je govoriti o tome. Rizik da postane smiješan tek je sitnica u usporedbi s odgovornošću koju ima pred ljudima.« (A. Machač).

Ne znamo razloga zašto je Crkva dokinula potrebu »imprimatura« za tiskanje privatnih objava, ukazanja, proroštava itd. Ali, možda je baš ovaj gore navedeni razlog: crkvene istrage u takvim slučajevima (ukazanjima, porukama, čudesima...) znaju biti jako duge. S druge pak strane: radi strašnog otpada od Boga i vjersko-ćudorednog života Majka se Božja često i na sve više mjesta ukazuje. Crkva stoga ne želi, da svojom strogošću stavlja zapreke brzom primanju poruka Neba i omogućuje, da se o njima što prije piše, ne bi li se Božje i Marijine želje što prije ostvarile. Stvar je doista hitna. Naš Gospodin preko svoje Majke upozorava nas da je stvar hitna i da moramo koliko najbrže možemo proširiti Njihove poruke, dok još imamo vremena; da se spasi što se još spasiti dade i hoće. Naša nebeska Majka još više opominje, nego u Fatimi. Na sve strane plače u svojim kipovima i suzama i krvlju (analiza pokazuje da su to prave ljudske suze i da je to prava ljudska krv grupe A), poručuje nam preko vidjelaca i vidjelica iz cijeloga svijeta, pa eto i kod nas, a na sve to se šuti, upravo se ignorira plač Majke. Posve je razumljivo da mogu pogriješiti i oni, koji stvar strogo istražuju, pa kako ne će oni, koji stvar a priori odbacuju.

Piacentiski biskup Manfredini zabranio je Rozi Quatrini da prenosi vjernom Božjem narodu poruke Gospine; ona kao vjerna katolkinja sluša svog biskupa, ali »ako vi budete šutjeli, kamenje će progovoriti«. I kamenje je progovorilo. Baš onog istog dana, to jest 1. studenog 1970. kada je nadbiskup Manfredini poslao svim biskupskim konferencijama svijeta pismo u kojem tvrdi da se Presveta Djevica nije ukazala u San Damianu i da ondje nije bilo nikakvih nadnaravnih događaja, sama su od sebe zazvonila zvona u samostanu manje braće u Carpegni blizu mjesta Pesaro, sjedišta biskupije u Apeninima. Kažu da je ta zvonjava odgovor Neba na Manfrendinijevo pismo. Protumačite sada zvonjavu zvona po vašim prirodnim zakonima ako možete. Umuknuo je glas Naše Drage Gospe u San Damianu, ali se javio na desetke drugih mjesta, preko drugih vidjelaca kojima njihov biskup nije zabranio da budu zvučnici Božjih poruka: tako Enzo Alocci u Porto di San Stefano, Leon Theunis u Mortselu u Belgiji, Veronika Lueken u Bayside u New Yorku i mnogi drugi. Nikakva ljudska sila ne može začepiti usta Našoj Dragoj Gospi. Ne daje Gospa svoje (Božje) poruke zato da se o njima šuti, nego kako ona doslovce kaže u Baysideu, da se o njima »govori na krovovima«, da sav svijet za njih sazna.

Eto, zato, jer Naša Draga Gospa ima pravo da govori, a Božji narod ima pravo da sazna što se zbiva u Crkvi Kristovoj, posebno da čuje ono što se njegove kože tiče, mi ćemo probiti tu zavjeru šutnje i otvoreno, bez ikakva straha i uvijanja, progovoriti i širiti opomene i riječi njezine.

San Damiano ima posebno mjesto u nizu mnogih drugih milosnih mjesta ukazanja kojima nas je danas obdarilo Božje milosrđe. »San Damiano stoji na prekretnici ljudske povijesti. Ovdje se dijele duhovi. Kao što je u zemaljskom raju bilo jedno drvo, drvo kušnje, tako postoji i u San Damianu jedno drvo što ga je Majka Božja odabrala da se oko njega sakupljaju njezina djeca za veliki čas odluke. Već Bartolomej Holzhauzer god. 1613. u svojim proročanstvima o posljednjim vremenima govori o jednoj kruški pod kojom će se posljednji vjernici sakupljati. Značenje proročanstva danas je jasno. Mora se jedanput javno reći: Sve što je u posljednjim godinama u našim redovima nastalo i što se razvilo (osim već uhodanih hodočašća Marijinim svetištima), stvaranje Marijinih molitvenih zajednica, apostolat, pokorničko-naknadne pobožnosti, hodočašća itd. primilo je na odlučujući način svoj početak u San Damianu. Ovdje je započelo, odavle se dalje širilo i prešlo ocean. I svugdje donosi zrele plodove. — Hoće li San Damiano biti talijanska Fatima? — moglo se pred malo vremena čitati u jednim novinama. Ne! San Damiano će biti mnogo veći; to će biti veliko internacionalno Marijino hodočasničko mjesto, jer će ovdje biti paklena Zmija pobijeđena i bit će utemeljeno Kraljevstvo Ljubavi« (Das Zeichem Mariens).

Htio bih ovdje odgovoriti riječima jednog našeg vrijednog i revnog svećenika: »Recite, zar bi dragi Isus mogao dozvoljavati Sotoni da se poigrava s Njegovom Presvetom Majkom punih deset godina i da narod zavarava neistinama? Zar ne bi već davno obranio svoju Majku? Da je to sotonsko, narod bi već davno tome zlu učinio kraj. — Što ćemo s onim silnim zahvalnicama na kući Mame Roze za ozdravljenja? Pobacati, polomiti? Za volju člankopisaca, za volju modernista? Što ćemo s onim brojnim dijagnozama koje su izdali liječnici za bolesnike neizlječive i teško izlječive, a ipak su ozdravili u San Damianu na ovaj ili na onaj način. Da, najbolje ih je spaliti. Sve mi se to čini naglavce. Lijepo je napisala Katarina Emmerich da će u polovici dvadesetog stoljeća sami svećenici vaditi cigle iz zidova Božjih hramova sve do svetišta. Zar toga danas ne rade novi teolozi?

Narod Božji samo gleda u čudu i pita se: "Kamo idemo, dokle smo došli?" Što bi rekao člankopisac za kipove i slike Gospine iz kojih teku krvave suze? Znam da u to ne vjeruje. Ni ne mora. No, neka pusti u vjeri one koji su jednostavne i dobre duše iskreno odane dragoj Nebeskoj Majci, koja se sva satire za naše dobro«.

»Molitva i pokora nikad nikome nisu naškodile. Pa da se čak i prevarimo u kojoj od tih nebrojenih nadnaravnih pojava kojima nas bombardira Božje milosrđe, mi ipak nismo time ništa izgubili, — jer smo na temelju njih mnogo molili i pokoru činili. Papa Urban VIII je rekao: »Bolje je vjerovati, nego ne vjerovati. Jer, ako vjerujete, i ako je dokazano da je to istina, vi ćete biti sretni što ste vjerovali ono što je Naša Presveta Majka tražila; ako ste pak vjerovali, a kasnije se dokaže da to nije bila istina, vi ćete primiti sve blagoslove kao da je to bila istina, jer ste vjerovali da je to istina.«

Ako li je pak istina da se Gospa javlja (u što potpisani ni najmanje ne sumnja), onda imamo razloga dobro se zamisliti i povući konsekvencije. Jer ako i dalje ostanemo »oprezni« (a to znači hrvatski nehajni, nevjerni), naći ćemo se kao neprijatelji Božji. I povjerovat ćemo možda, »ali« po riječima Presvete Djevice — »tada će biti prekasno« jer će i »Opomena« i »kazna« doći baš onda kad im se ni najmanje ne ćemo nadati. Dobro je dati na znanje svima da u San Damiano dolazi na milijune hodočasnika iz cijeloga svijeta, a među njima ima i mnogo svećenika, kako su se i naši hodočasnici mogli ondje uvjeriti. Među mnogim svećenicima, mogli su ove godine na Duhove i na Veliku Gospu naši hodočasnici vidjeti i, po svemu svijetu poznatog, patra Werenfrieda van Straatena.

U Kerizinenu rekla je Gospa po svojoj vidjelici Jeanne Luise Ramonet: »Što će više svijet biti neprijateljski raspoložen prema nadnaravnom, to će više biti dano čudesnih i izvanrednih činjenica da zbune i smetu te negacije nadnaravi.«

— Nije potrebno da te čudesne stvari tražimo daleko. Kod nas u Zagrebu ozdravila je čudesno mala Gordana od leukemije, pošto su naši hodočasnici za nju zajednički molili na svom hodočašću 25. ožujka ove godine i nakon što je mala pila vodu iz San Damiana. A liječnik joj je dao još najviše mjesec dana života. »Pravo čudo, pravo čudo« — govorili su liječnici. Ako tko ne vjeruje, neka pođe do nje. (Adresa: Kosorova ul 21 — Zagreb). Ili još očitiji slučaj čudesnog ozdravljenja. Gospođa Anica Rogelj iz Vače u Sloveniji, koja je tri puta bila operirana na crijeva, i kad ju je liječnik htio četvrti puta operirati, ona nije htjela. Već je umirala, kako kaže sama, i kad je pred 4 godine popila pola čaše vode iz San Damiana ozdravila je od raka u crijevima za pola sata.

Osim toga imademo veliki broj čudesnih fotografija ne samo iz San Damiana, nego i iz Turzovske, iz Bayside, a da se o obraćenjima i ne govori.

Ex fructibus eorum cognoscetis eos. Poznat ćete ih po plodovima. To je najočitiji znak u razlikovanju duhova. A plodovi kod ovih milosnih mjesta jesu: obraćenja, molitva i pokora, mir duše, strpljivost, poniznost itd. Neka bi barem to potaklo one koji su do sada stajali po strani da se i oni odazovu pozivu svoje nebeske Majke i da joj »pomognu« — kako Ona kaže — »svojim žrtvama i molitvama spašavati svijet«.

Ali ne radi se tu samo o San Damianu, nego općenito o svim milosnim mjestima na svijetu. Ono što je fatimskoj Luciji Gospa rekla u Coimbri, to ona sada i izvršuje: »Kada budu iscrpljena sva sredstva i prezrena od ljudi, ja ću ljudima donijeti zadnje sidro spasenja: dajem im samu sebe u osobi, svoja brojna ukazanja, svoje suze, poruke preko vidjelaca na cijelom svijetu...«

Ovdje je zgodno donijeti mišljenje pok. Dr. Stjepana Bakšića, profesora na bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i odličnog hrv. bogoslovskog pisca i stručnjaka. Donosimo ga prema pismu uglednog zagrebačkog pravnika Dr. M. Šanteka: »Mnogo sam puta razgovarao o tim stvarima s pok. Dr. Bakšićem, velikim štovateljem Presvete Majke Božje. I on je držao, da se sadašnja duhovna kriza u svijetu, koja ima već sve značajke apokaliptičkog »velikog otpada«, barem u njegovu početnom nadiranju, ne može riješiti redovitim putem Božje Providnosti. Potreban je neposredni zahvat »Causae primae« (»Prvotnog uzroka«), jer »actio causarum secundarum« (»djelovanje drugotnih uzroka« t. j. ljudi) više ne dostaje, da se spasi »Otkupljenje« tako, da ono ne bude uzalud izvršeno za ogroman broj duša.

Ali taj Božji zahvat bit će i može biti samo strašan i za dobre i za zle. Sućutno i milosrdno Srce najbolje Majke mora zato plakati krvavim suzama, da opomene svoju bijednu djecu na pokoru. I zato se u naše dane na sve strane ukazuje naša najbolja Majka i plače krvavim suzama. Na žalost, suhoparni veleučeni profesori i teolozi toga ne razumiju. Oni ne dopuštaju, da bi poslije smrti posljednjeg apostola Gospodin smio davati još kakve poruke, savjete i opomene, a još manje, da bi Gospodin smio upotrijebiti i poslati svoju presvetu Majku kao svoju glasnicu.«

»!Zato svi oni, koji su prezreli poziv Fatimske Gospe, koji se i sada ne obaziru na Njezine majčinske opomene, nemaju pravo prigovarati nama, koji činimo ono, što su davno već prije nas oni morali učiniti« (E. Kratzer).

I na koncu, dopustite mi da citiram što je Spasitelj rekao stigmatiziranoj vidjelici Marie Jahenni u La Fraudeis: »Svećenici, ljubimci moga Srca, ne smiju svojom ohološću i nevjerom uništiti ono, što je Ljubav i Milosrđe u krilu Presvetog Trojstva odlučilo za spasenje čovječanstva.« Dajemo Vam »Veliki Znak« s punim pouzdanjem u neizmjernu ljubav Presvetog Srca Isusova i u neizrecivu majčinsku dobrotu Bezgrješnog Srca Marijina. Da nemamo u njih puno pouzdanje i da ne želimo vršiti njihovu svetu volju, ne bismo se nikad i nipošto usudili upustiti se u taj pothvat.

Velika hvala i još veća nagrada od Oca sviju dobara svima koji su mi pomogli moralno, materijalno ili perom izdati ovu knjigu!

U tom se smislu. dragi čitatelji i prijatelji, toplo preporučujemo Vašim molitvama i žrtvama.