Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Zbog pojava u Irijskoj dolini uzbunila se portugalska masonerija, koja je suvereno vladala tom zemljom i pokazala svu mjeru svoje nepodnošljivosti prema kršćanima, progoneći vjeru i ukidajući slobode; u portugalskoj praksi i opet je sasvim demantirana tolerancija, koja je po njima bila propagirana.

Masonske lože, posebno one iz Leirije i Santarema, povele su borbu protiv Marijinih ukazanja. Kotarski načelnik u Ouremu, na čijem se području nalazila i fatimska župa, bio je član lože u Leiriji; njegovo će ime ostati zapisano i spominjano uvijek, kad se bude govorilo o fatimskim ukazanjima. Artur Oliviero Santos, nazvan Ferblantier, bit će od nekih smatran kao neka bijedna varijacija Poncija Pilata, pred koga će biti dovedena ta djeca, fatimski vizionari. On je naredio 11. VIII, da mu dođu Lucija, Franjo i Jacinta zajedno s roditeljima. Djeca su imala poći 13. kolovoza u susret Kraljici Neba, a našla su se u zatvoru, u Vila Nova de Ourem gdje su bila mučena tri dana.

Pa ipak, i toga dana, o podne 13. kolovoza, mnogo je naroda došlo na mjesto ukazanja. Iznenada zemlja se potrese, kao od udara nekog snažnog groma, a nebo ispresijeca munja. Sve se zbilo, kao da su djeca ondje. Kao i obično bljesak je najavljivao Djevičin dolazak; nježni oblak pojavi se nad česminom, zadrža se desetak minuta, a zatim se uzdignu i iščeznu.

Četvrto ukazanje zbilo se 19. kolovoza. Evo, i opet prema Lucijinu pripovijedanju, kako se to desilo: »Bila sam sa stadom u društvu s Franjom i njegovim bratom Ivanom na mjestu zvanom »Valinhos«, kad osjetismo približavanje nečeg nadnaravnog, što nas obavi.

Naslućujući da bi se mogla pojaviti Naša Gospa i da bi je moglo ožalostiti što nema Jacinte, da je vidi, zamolih njezina brata Ivana, da je pozove. Kako on ne htjede odmah otići, ja mu obećah dva ventueza, i on otrča.

U međuvremenu ja i Franjo opazismo odsjev svjetla što smo ga mi nazivali sijevanjem. Stiže i Jacinta, i mi ugledasmo časak poslije Našu Gospu nad česminom.

— Želim, da nastavite dolaziti u Irijsku Dolinu svakog trinaestoga i da nastavite moliti krunicu svaki dan. Posljednjeg mjeseca učinit ću čudo, kako bi svi vjerovali. Da vas nisu bili odveli u grad, čudo bi bilo još veće. Sveti Josip će doći s Djetetom Isusom, da svijetu dadne mir; Naš Gospodin će doći blagosloviti narod, kao i Naša Gospa, koja će se pojaviti kao Žalosna Gospa.

— Što želite da se učini s novcem što ga narod ostavlja u Irijskoj dolini?

— Načinite dva nosila (za procesije). Jedno ćeš nositi ti s Jacintom i sa još dvije djevojčice, obučene u bijelo.

A drugo neka nosi Franjo s još tri dječaka. Novac neka bude za svetkovinu Gospe od svete krunice, a, što pretekne, neka bude za pomoć kapelici, koju treba sagraditi.

I, poprimivši žalostan izgled, reče: »Molite, molite mnogo i činite žrtve za grješnike! Ima mnogo duša, koje odlaze u pakao, jer nema nikoga, da se žrtvuje i da se za njih moli.«

I kao obično, počela se uzdizati prema Istoku. Za uspomenu na ovo ukazanje, Lucija je otkinula grančicu s malog hrasta i donijela je kući; od nje se kuća odjednom ispunila izvanredno ugodnim mirisom. Tek, kad osjetiše taj divni miris, roditelji promijene mišljenje o Luciji i nisu je više sumnjičili.

Dani, a osobito mjeseci, razdoblja su njihova stalnog usavršavanja. Djeca prihvaćaju žrtve. Ona su upoznala pakao, ali i ljude, koji se protive istini, koji pripadaju tajnim društvima i koje nazivaju »agentima pakla«. Često se bacaju ničice na zemlju i ponavljaju Anđelovu molitvu. Čine pokoru; satima, danima, pa i mjesecima, trpe žeđu; odriču se voća, ali i kojeg zalogaja svoje skromne hrane, nekad i cijelog objeda. Koprivom i užetima mrtvili su svoja nježna tijela...

Oko 30.000 ljudi sabralo se u Irijskoj dolini. Točno o podne sunce, koje se žarilo, poče gubiti svoj sjaj; nebo zadobije boju žutog zlata. Svijetla kugla pomicala se nebom od istoka prema zapadu; zračila je neku blistavu svjetlost, koja je očima bila veoma ugodna. Na isti način je iščezavala, poslije ukazanja, dok je iz neba padalo neko bijelo cvijeće, latice obojene duginim bojama, i pahuljice poput onih snježnih, koje su nestajale na izvjesnoj visini ne dospijevajući do zemlje. Bijeli oblak obuhvati česminu i djecu; prema izjavi velečasnog oca Quaresima, koji je prisustvovao tom prizoru sa još četiri druga svećenika, saznajemo, da je bijeli oblačić vidjela većina hodočasnika i da je on ostao na česmini za sve vrijeme ukazanja i razgovora vidjelaca s Gospom; on ga je nazvao »Gospina kola«. Sunce je, dolaskom Gospe, gubilo sve više i više sjaj; na nebu su se vidjele i zvijezde. Zrak je bio svjež.

—Kad se približilo vrijeme ukazanja, pošla sam onamo s Jacintom i Franjom. Bili smo okruženi mnoštvom ljudi, između kojih smo se teškom mukom probijali. Putevi su bili prepuni ljudi. Svatko nas je želio vidjeti i s nama govoriti. Nije se tu gledalo na ljudski obzir. Mnoge osobe, pa i gospoda i gospođe probijahu se kroz mnoštvo i bacahu se na koljena pred nama, moleći, da iznesemo Gospi njihove nevolje. Drugi, koji se nisu mogli progurati do nas, vikali su izdaleka: "Za ljubav Božju, molite Gospu, da mi ozdravi sina, sakat je!" Ili: "Neka ozdravi i mog sina, slijep je!" Hi: "I moga, gluh je!" Druge su govorile: "Neka mi povrati sina, muža, otišli su u rat." Ili: "Neka obrati jednog grešnika.", "Neka mi dade zdravlje, bolujem od tuberkuloze!' I tako dalje.

Tu je izlazila na vidjelo sva bijeda čovječanstva. Neki su vikali sa stabala, kamo su se bili popeli, da vide kad budemo prolazili... «

Na svojim jadnim putevima između Aljustrela i Irijske doline, ta djeca mogla su doživjeti nešto od veličanstvenih i uzbudljivih Gospodinovih puteva kroz Palestinu. U svakom slučaju Lucija će u svojim »memoarima« uočiti tu paralelu sa svom poniznošću. Zahvaljivala se Bogu, prinašajući mu vjeru portugalskog naroda i razmišljajući, »što bi ovaj učinio, kad bi pred njega došao Isus, kada se tako baca na koljena pred troje skromne djece, samo zato, što im je ukazana milost da govore s Majkom Božjom.«

»Konačno smo stigli u Irijsku dolinu«, nastavlja Lucija, do hrastića i počeli smo s narodom moliti krunicu. Malo zatim, vidjesmo odsjev svjetla i zatim Našu Gospu nad česminom.

Ona nam je kazala: "Nastavite moliti krunicu, da biste postigli konac rata. U listopadu će doći i Naš Gospodin, Žalosna Gospa, Karmelska Gospa, sveti Josip s djetetom Isusom, da blagoslovi svijet. Bog je zadovoljan s vašim žrtvama, ali ne želi da noću nosite konopac. Nosite ga samo danju."

— Zamolili su me, da od tebe izmolim mnoge stvari: ozdravljenje nekih bolesnika, jednog gluhonijemog...

— Dobro je, neke ću ozdraviti, a druge ne. U listopadu ću učiniti čudo, da bi svi vjerovali.

I počela se uzdizati, a onda je iščezla na uobičajen način.« I, kao što smo kazali, počelo je padati neko cvijeće s neba, latice u duginim bojama, pahuljice poput snježnih...

Hodočasnici su se razilazili u želji, da se opet vrate i da budu svjedoci čuda. Glas o ukazanjima Bl. Marije prošao je cijelim Portugalom. Novi hodočasnici su se već pripremali u duhu. Masonerija je strepila od poraza, koji se je već osjećao u zraku. Zato su nastavili bjesomučnu kampanju u štampi i pripremali nove spletke.

Pobožna Lucijina majka, razborita i istinoljubiva Roza dos Santos, najviše je strepila od novih događaja. Ona, koja je u strogosti i istinoljubivosti, tako dugo sumnjičila Luciju, bila je najviše od svih roditelja preplašena, kada je, uoči posljednjeg ukazanja, vidjela kako dolaze bujice ljudi iz najudaljenijih krajeva, kako pobožno i dostojanstveno prolaze pored njihove kuće, kroz Aljustrel, i slijevaju se u Irijsku dolinu. Intimno, ona je još sumnjala, da li će se zbiti najavljeno čudo; a, ako se ne dogodi, onda bi to mogao biti povod novih stradanja te djece, koja su se tako neočekivano našla u vrtlogu velikih događaja.