Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Vrijeme sumnje u Fatimu je prošlo; sada je vrijeme, da se stupi u akciju (Pio XII).

Vrijeme je sumnje trajalo dugo. Usred sotonske aktivnosti i grozničavosti »agenata pakla«, akcija katolika kao da je bila usporena. Naša Draga Gospa, Gospođa svih naroda, rekla je u jednoj poruci, da su kršćani umorni. Vrijeme sumnji u Fatimu bilo je prestalo, ali rađale su se nove, i te su paralizirale akciju.

Uz snažne udarce vjetra spustio se među male pastire anđeo. Imao je izgled mladića. Došao je s velikom svjetlošću. Pozvao je djecu na molitvu:

»Ne plašite se, ja sam anđeo mira. Molite sa mnom.« Bio je na koljenima, savijen sve do zemlje i molio je: »Bože moj, ja vjerujem, ja ti se klanjam, ja se ufam, ja te ljubim. Molim te za oproštenje za one koji ne vjeruju, koji se ne ufaju, koji te ne ljube.«

»Vaše će molitve dirnuti Presveta Srca Isusa i Marije.« U isto doba, u veljači 1916., Naš je Gospodin objavio Berti Petit: »Ja želim da triumfiram po Žalosnom i Bezgrješnom Srcu moje Majke..., želeći tom Srcu blistavu pobjedu...«

Dva mjeseca kasnije, dok su djeca bila kraj zdenca kod Lucijine kuće, ponovo se ukaza anđeo:

»Što tu radite?... Molite, molite mnogo. Presveta Srca Isusa i Marije imaju s vama posebni nacrt milosrđa... Neprestano prikazujte Preuzvišenome molitve i žrtve ...«

»Što više možete, prikazujte žrtve Gospodinu kao zadovoljštinu za grijehe, kojima je vrijeđan; prikazujte mu i usrdne molitve za obraćenje grješnika. Tako ćete zazvati mir na svoju domovinu. Ja sam anđeo čuvar, Anđeo Portugala (Sv. Mihael). Iznad svega prihvatite i podnosite s poniznošću patnje, koje će vam Gospodin poslati.«

Krajem rujna anđeo se i opet javlja. Ovaj put držao je sv. Hostiju nad kaležom. Iz sv. hostije u kalež je kapala krv. Sv. hostija i kalež ostadoše u zraku, a anđeo pade ničice na zemlju i izmoli tri puta ovu molitvu:

»O Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti, duboko ti se klanjam i prikazujem ti predragocjeno Tijelo i Krv, Dušu i Božanstvo Gospodina Našega Isusa Krista, koji je prisutan u svim svetohraništima svijeta, kao zadovoljštinu za nemar, uvrede i svetogrđa, kojima te vrijeđaju ljudi. I po neizmjernim zaslugama Njegova Presv. Srca i po zagovoru Bezgrješnog Srca Marijina molim te za obraćenje jadnih grješnika.«

Anđeo potom pruži sv. hostiju Luciji, a svetom krvlju pričesti Jacintu i Franju.

»Uzmite Tijelo i pijte Krv Isusa Krista, strašno pogrđena od nezahvalnika. Dajte naknadu za njihove grijehe i utješite svojega Boga.«

Anđeo ponovo pade ničice i izmoli tri puta molitvu Presvetom Trojstvu, a onda iščeznu.

Toga dana, 13. svibnja 1917., kad se Djevica Marija prvi put ukazala malim portugalskim pastirima u Cova da Iria, Msgr. Pacelli proglašen je biskupom. Kasnije, kad je postao papom, Pijo XII rado će se sjećati te činjenice i toga podudaranja, koje će smatrati providencijalnim. Dva bljeska munje, a zatim velika svjetlost zaustaviše djecu pred malim zelenim hrastom (česminom). U toj svjetlosti ukaza im se Gospođa, sjajnija od sunca. Njena snježno bijela haljina padala je sve do nogu. Imala je oko vrata zlatnu vrpcu, koja je padala do pasa; bijeli veo sa zlatnim rubom prekrivao joj je glavu, ramena i obavijao joj je tijelo. Osmjeh Djevičin bio je tužan. Ruke su joj bile sklopljene u visini prsa. O desnoj ruci visjela joj je lijepa krunica s biserno bijelim zrncima, križ joj je bio srebrn, također vrlo sjajan. Bose noge jedva su dodirivale laki oblačak, što je prekrivao grane zelenog grma.

Blagim majčinskim glasom Gospođa se obrati djeci: »Ne plašite se, ja vam neću učiniti nikakvo zlo.« Tada se Lucija usmjeli, pa je prva upita i tako započe razgovor:

— Došla sam zamoliti vas, da dolazite ovamo šest puta uzastopce u isti sat, svakog 13. u mjesecu. Kasnije ću vam kazati, tko sam i što hoću. Nadalje, ja ću doći još i sedmi put.

Sestra Lucija, prije nego što je ušla u Karmel u Coimbri, izjavila je kanoniku José Galambu, da joj se Presveta Djevica javila sedmi put u Cova da Iria u trenutku, kad je 1921. god. polazila u Porto.

Brojne su knjige napisane na temu fatimskih ukazanja. Ovaj dijalog, kao i neki drugi opisi događaja na Cova da Iria, uzeti su iz »memoara« sestre Lucije. Pod tim memoarima podrazumijevaju se različite izjave o zbivanjima u Fatimi, što ih je dala sestra Lucija, koja je redigirala i knjigu.

— Hoćete li prikazivati Gospodinu žrtve i hoćete li patnje, koje će vam On poslati, strpljivo podnositi u zadovoljštinu za mnoge grijehe, kojima se vrijeđa Božje Veličanstvo, i da postignete obraćenje grješnika? Hoćete li činiti zadovoljštinu i za sve kletve i psovke, kojima se vrijeđa Bezgrješno Srce Marijino?«

— Vi ćete mnogo trpjeti, ali će milost Božja biti vaša pomoć i utjeha.

Ni Bernardici nije Djevica obećala lijep život na ovom svijetu:

Tada je Gospa rasklopila ruke, i na vidioce pade snop otajstvene svjetlosti, »koja u njih prodre sve do krajnjih dubina duše«, kako je kazala Lucija. I vidješe se u Bogu. Tada, po Lucijinu pripovijedanju, oni zajedno padoše na koljena i po nekoj nepoznatoj unutrašnjoj sili počeše moliti iz dubine tu Anđelovu molitvu: »Presveto Trojstvo<. Poslije kraćeg vremena Gospa reče:

— Molite krunicu svaki dan, da bi došlo do mira u svijetu i do svršetka rata.

— Možete li nam kazati da li će rat trajati još dugo, ili će uskoro završiti?

— Toga ti još ne mogu kazati, sve dok ti ne reknem što želim — odgovori Gospa. Tada se polako uzdignu, i nestade je prema Istoku.

»Pošto sam izmolila krunicu s Jacintom i Franjom i s drugom prisutnom djecom, vidjeh opet odraze svjetlosti koja se približavala (i koju smo mi zvali munja), a odmah potom Našu Gospu na maloj česmini, upravo kao i u mjesecu svibnju.«

— Želim, da dođete i 13. idućeg mjeseca, da molite krunicu, i da naučite čitati. Kasnije ću vam kazati, što želim.

— Da, Jacintu i Franju brzo ću odvesti; ali ti, ti ćeš ostati ovdje još neko vrijeme. Isus hoće, da bi me preko tebe ljudi upoznali i ljubili. On želi, da u svijetu uspostavi pobožnost prema mom Bezgrješnom Srcu.

»Onima, koji mu se posvete, obećajem spasenje i te će duše Bogu biti drage kao najljepše cvijeće, kojim mu krasim prijestolje.«

— Ne, kćeri moja, to bi za tebe značilo veliku patnju! Ne plaši se. Ja te nikada ne ću napustiti. Moje Bezgrješno Srce bit će uvijek tvoje utočište i put, koji će te dovesti k Bogu.

»U trenutku dok je izgovarala ove posljednje riječi, Ona rasklopi ruke i prikaza nam, po drugi put, odraz one velike svjetlosti, u kojoj smo vidjeli sebe utopljene u Bogu. Jacinta i Franjo kao da su bili u onom dijelu svjetlosti, koja se dizala k nebesima, a ja u onoj, koja se rasprostirala po zemlji. Pred dlanom desne ruke Naše Gospe nalazilo se Srce okruženo trnjem, koje kao da se zabadalo u nj. Mi shvatismo da je to Bezgrješno Srce Marijino, povrijeđeno grijesima čovječanstva, koje je tražilo naknadu.«

»Eto, na što smo mi pravili aluzije, kad smo govorili, da nam je u lipnju Naša Gospa objavila jednu tajnu. Tom prilikom, Naša Gospa nije nam zapovjedila da čuvamo tajnu, ali mi smo shvatili, kao da nas Bog tjera na to.«

Ta tri nevina djeteta instinktivno i prirodno odlučiše da ne govore o onim stvarima koje su uvelike nadilazile njihovu neznatnu kulturu i njihovu sposobnost shvaćanja i izražavanja. Jer, kao što bilježi suradnik lista La Voix de Fatima (što citira i R. Rebut), nastojeći da nađe dobro uspoređenje: »I veliki učitelj pogana, veliki sv. Pavao, izražava istu nemogućnost, da ispriča ono, što je vidio!« Ako bismo htjeli da najbolje protumačimo ono, što je Lucija saopćila, bilo bi, da su se mali pastiri vidjeli u Bogu, ali i da su vidjeli Boga. Lucija se sjeća nekih Franjinih riječi, koje to jasno potvrđuju:

»Ono, što sam najviše želio, bilo je da vidim Našega Gospodina u toj svjetlosti, koju nam je Naša Gospa stavila u srce.«

— Bilo nam je veoma toplo u toj svjetlosti, koja je Bog i u kojoj nismo izgorjeli. Kakav je Bog? To se ne može saopćiti. Ne, zaista, to nikada nije moguće kazati. Ali, kakva šteta, što je On tako tužan!

Ja sam bio toliko sretan, što sam vidio Našega Gospodina (13. listopada), ali još više što ga vidim u onoj svjetlosti, u kojoj smo i mi bili.

I Franjin kratki kontemplativni život proći će čitav pod dojmom te »tuge Boga«, koju je zapazio i koja ga je impresionirala, učinivši, da postane izvanredni mali »Božji tješitelj«.

Prema svjedočanstvu nekog čovjeka, koji je bio prisutan tom ukazanju, sve se grane malog stabla zanjihaše i nagnuše prema istoku, kad je Lucija najavila Gospin odlazak, kao da je to ona svojim plaštem pokrenula za sobom.

»Neposredno po dolasku u Cova da Iria, kod hrastića, usred one mase ljudi, koji su molili krunicu, mi vidjesmo odsjev one uobičajene svjetlosti i zatim Našu Gospu nad tim zelenim hrastovim grmom.

— Želim da dođete i 13. idućeg mjeseca, da nastavite moliti krunicu svaki dan na čast Gospe od Krunice za mir u svijetu i za svršetak rata, jer ona vam jedina može pomoći.

— Željela bih da nam kažeš tko si ti i da učiniš neko čudo da bi svi vjerovali, da se ti pojavljuješ.

— Nastavite dolaziti ovamo svaki mjesec. U listopadu ću kazati, tko sam, što hoću, i učinit ću čudo, koje će svi moći vidjeti, da bi vjerovali. Žrtvujte se za grješnike i često kažite, a osobito svaki put, kad činite kakvu žrtvu: »O Isuse, to je tebi za ljubav, za obraćenje grješnika i kao naknada za uvrede, koje se nanose Bezgrješnom Srcu Marijinu.«

Poslije tih riječi ponovo je rasklopila ruke kao prošlog mjeseca. Iz njih izbiju zrake svjetlosti. Tada mali mistici ugledaju pakao. Nebeska Majka otkrila ga je njihovim nevinim očima, kojima su tako neočekivano, sve stvari dobivale novo značenje i otkrivala se prava bit svih zemaljskih pojava. Mijenjao se svijet. Onaj, u kojem su dotada živjeli, nije bio jedini; bila je to dolina suza, kroz koju je trebalo proći. Bogatstvo i veličina ovog svijeta bili su poput priviđenja. A i pakao je bio realnost čija je spoznaja i vizija mogla izmijeniti ono odveć zemaljsko, vremenite interese i brige, koje nas vežu za zemlju i sakrivaju nam put u Nebo. U duhu iskrivljene pedagogije stavljene su primjedbe na to pokazivanje pakla. I to upravo u vremenu, kada je institucija škole pala u ruke agenata pakla, gdje se obavlja sistematska dekristijanizacija. Majka Božja će u Baysideu najodlučnije progovoriti o školama, koje je Sotona pretvorio u svoje lovište.

»Odsjev svjetlosti čini se kao da je prodirao zemlju, i mi vidjesmo kao jedan vatreni ocean. Vidjesmo uronjene u vatru demone i duše. Duše osuđenih bile su kao žeravice, prozirne, crne i brončane, i imale su ljudski oblik. Lebdjele su u tom požaru, nošene plamenovima, koji su izbijali iz njih samih, s oblacima dima padale su na sve strane, slične iskrama, koje vidimo kod velikih požara, bez težine i bez ravnoteže usred krikova i cviljenja od bolova i očaja, koji su užasavali i činili, da dršćemo od straha. To je bilo upravo kod vizije tih prizora, kad sam ispustila krik, koji su, kažu, čuli. Demoni se razlikuju od osuđenih po svojim oblicima, strašnim i odbojnim, nepoznatih i neobičnih životinja, ali transparentnih, poput ugljevlja kad se užari.« »Zaplašeni i kao da smo tražili pomoć, podigosmo oči k Našoj Gospi, koja nam reče s dobrotom i tugom: "Vi ste vidjeli pakao, kamo odlaze duše jadnih grešnika. Da ih spasi, Bog želi ustanoviti u svijetu pobožnost prema mome Bezgrješnom Srcu. Ako se izvrši ono, što ja kažem, mnoge će se duše spasiti, i bit će mir. Rat će se uskoro završiti. Ali, ako se ne prestane vrijeđati Bog, za vrijeme pape Pija XI, započet će jedan drugi, još strašniji rat. Kad jedne noći ugledate nepoznatu svjetlost, znajte, da je to veliki znak, koji vam Bog šalje, da će kazniti svijet zbog njegovih zločina, ratovima, glađu i progonstvima Crkve i Svetog Oca.

Da bi se spriječio rat, dolazim ja, da tražim posvetu Rusije mome Bezgrješnom Srcu i pričest prvih subota kao naknadu.

Ako poslušate moje zahtjeve, Rusija će se obratiti, i bit će mir. Ako ne, proširit će se zablude širom svijeta, izazivat će ratove i progonstva Crkve. Dobri će biti mučeni, Sveti Otac će mnogo trpjeti. Mnogi će narodi biti uništeni... Na kraju, moje će Bezgrješno Srce trijumfirati. Sveti će Otac posvetiti Rusiju, koja će se obratiti, i mir će neko vrijeme vladati na svijetu.

Toga nemojte nikome reći. Samo Franji možete to kazati. Kad molite krunicu, ponovite poslije svake desetke: — O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognja, dovedi u raj sve duše, a osobito one, kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe!"

Kao i prije, počela se Gospa dizati prema Istoku, sve dok nije iščezla u beskrajnom plavetnilu. Mnogi se još sjećaju noći između 24. i 25. siječnja 1938., koja je bila obasjana nekom neobjašnjivom svjetlošću, o kojoj su pisali svi svjetski listovi s različitim komentarima i s različitim tumačenjima.

Sestra Lucija je bila rekla, da je taj »veliki znak« što ga je Naša Gospa najavila kao predznak kazne, koja će snaći svijet; a, kako znamo to je bio drugi svjetski rat, koji je započeo u rujnu 1939. godine. Ta svjetlost bila je crvena kao krv i plamena kao vatra. Ona je prekrivala cijeli horizont na sjeveroistoku i njen odsjaj izazivao je mučna predosjećanja; to je bilo nalik svjetlu velikog požara.

Biskup iz Leirije, nakon otvaranja tajne, pisao je u Katoličkoj reviji Portugala od listopada - studenog 1960. s aluzijama na onaj nepoznati dio poruke:

»... Za dobre tu ne postoji nikakav razlog za beznađe; neka imaju povjerenje u Gospodina i umnože svoje molitve; ali oni, koji nisu u stanju milosti, neka se što prije pomire s Gospodinom. Neka nastoje nikada ne izgubiti to stanje milosti i neka se trude voditi kršćanski život, odričući se zabava mondenog života, čineći pokoru.

Milijarde, koje se bacaju na naoružanje i obranu zemlje, ništa ne koriste, ako sam Gospodin ne očuva mir. Svijet bi patio kao nikada dosada, kad se mir ne bi sačuvao.

Ono, što u najvećoj mjeri izaziva Božju srdžbu, to nisu grijesi neprijatelja, nego ravnodušnost i licemjerje brojnih ljudi, koji se nazivaju kršćanima, koji idu u crkvu, ali ne prakticiraju ni milosrđa, ni pravde, već sudjeluju u svjetovnim zabavama i nečednim modama. Ti lažni kršćani glavni su krivci Božje ogorčenosti i kazne, koja dolazi, ako se ne bude činila pokora.«