Molitve, Molitva, Portal o molitvama

U nedjelju, 28. veljače, našlo se oko spilje više od dvije tisuće gledalaca, koji su grozničavo očekivali dolazak Bernardice. Mnogi su od njih ondje proveli noć, ondje su spavali. Kad je Bernardica došla, oko nje se savio ogromni vijenac ljudskih glava, jedni su se uzdizali iznad drugih i naginjali se naprijed, da bi bolje mogli vidjeti. Bernardica je u ekstazi. Prolaze minute... Došla su i dva vojnika iz Forta kao promatrači. Kad su vidjeli Bernardicu, bili su sasvim potreseni u duši i pokazali su se uslužni; odgurali su gledaoce lijevo i desno, spriječili im da ne budu preblizu djeteta i vikali su zapovjednički: »Mjesta, mjesta!«

O tom ukazanju Bernardica nije ništa pripovijedala. Međutim su radnici i klesari iskopali korito za vodu a odvod načiniše od cijevi plutavca. Zatim su isklesali mučno cikcak stazu na strmini zapadno od spilje. Sve to besplatno, a da ih nitko nije zamolio niti nagovarao.

Veliko mnoštvo ljudi nalazi se na podnožju pećine. Čuje se kako dolaze karavane hodočasnika i kako mole. I to ne će više nikada prestati. Kad mase provale na sveta mjesta, imaju pravo da utroše vrijeme u to, jer to će biti tako za stoljeća. Ta vreva dolaženja muževa i žena, to uzbuđenje duša pokraj Gave zauvijek je povezano šumom vode.

Eto Bernardice. Veliki vanjski nemir ne uznemiruje ju ni najmanje, sama proživljava unutarnju pustolovinu. Klekne, gleda, i tisuće pogleda upravljaju se k njezinu osvijetljenu licu.

Ali, što se to događa? Dijete je uzelo krunicu, hoće je podići k čelu, ali ruka joj se zaustavi. Bernardica stavi brzo krunicu u džep, uzme jednu drugu, pokaže i nagne se pozdravljajući i moli.

Ono mnoštvo oponaša u svojoj grozničavosti svaku gestu male djevojčice, Kad je pokazala svoju krunicu. podigla se šuma od ruku.

Malo kasnije dalo je dijete samo razjašnjenje za svoje geste: kad je htjela upotrijebiti krunicu jedne svoje prijateljice, koja ju je za to molila, Gospođa joj reče:

U utorak, 2. ožujka, Bernardica gleda ukazanje. Kad je ekstaza završila, Bernardica je bila vidljivo zabrinuta. Gospođa joj je odredila, da prenese poruku dekanu Peyramale. Dobro znamo, koliku je tjeskobu pred njim osjećala.

Tetka Basile pratit će Bernardicu. Ona ga se boji isto tako, kao i nećakinja; pristaje ipak, mrmljajući:

»Kad idem kraj toga pobožnog čovjeka, dršću mi koljena i koža mi se ježi...«

Obje posjetilice budu dovedene u župski salon. Ulazi župnik. Lice mu je mračno i njegov je prijem hladan: »Što ćeš ti ovdje? Pripovijedati mi o karnevalu tvojih ukazanja?«

Bernardica je morala skupiti sve rezerve svoje snage. Podigne svoje oči, kao da je na smrt osuđena, i reče:

»Gospodine župniče, Gospođa mi je naredila, da vam ponovim, da ona želi kapelu na Masabjelu. I zatim je dodala: »JA ŽELIM DA SE OVAMO DOLAZI U PROCESIJAMA.

»Upravo to nam još fali! Ili lažeš ti, djevojko, ili je Gospođa, s kojom govoriš, samo maska one za koju bi htjeli da se ukazuje. Procesija? Još i to? Reci joj da ona slabo poznaje svećeničke propise. Morala te je poslati Biskupu u Tarbes, a ne k meni!«

Prestrašena, ali ne izgubivši svoju hladnokrvnost, dok joj je tetka Basile željela propasti u zemlju, dala je Bernardica jasne podatke, kojih župnik u svojoj srdžbi nije ni tražio. Ne traži gospođa procesije za danas. Radi se o budućim procesijama.

»Doći će čas, kad ću se moći izvući iz zbrke, u koju me želite gospođa i ti uvaliti. Reci joj, sa župnikom iz Lurda mora se jasno i čisto govoriti. Ona želi kapelu, procesije?

Dakle, neka prije kaže svoje ime i neka učini čudo!« Kad je Bernardica izvršila nalog, oprezno se povuče, a hrabra ju je tetka slijedila. Abbé Peyramale — sam je to poslije priznao — načinio je takvu gestu, kao da će uzeti metlu u predsoblju i njome jako udariti po leđima djevojke.

O trinaestom ukazanju znademo samo to, da je bilo 3. ožujka i da je to bilo pretposljednje od ukazanja »četrnaest dana.«

U četvrtak, 4. ožujka, došlo je 20.000 hodočasnika. Mnoštvo ljudi povećavalo se od minute do minute. Usred tog običnog mnoštva ljudi idu ovamo onamo na službu poslani žandari, koji zapovijedaju, viču i prijete.

Kad se pojavila Bernardica, nastade tišina i ljudi otkriju glave. Kad je klekla, svi padnu na koljena. Svaka njezina gesta popraćena je od ogromnog mnoštva. Ona ispruži ruke prema spilji, isto čini i mnoštvo ljudi iza nje. Ekstaza traje oko jedan sat. Narod vidi samo lice djeteta koje od radosti dršće.

»Gospođa mi nije rekla zbogom«, reče Bernardica svojoj majci, kad je prikaza nestala.

Siromašna obitelj Jean Bouhohorts i Croisine Ducouts. Njihovo dvogodišnje dijete umire. Susjeda Francoinette priprema platno, u što će umotati lešinu.

Otac se naginje nad dijete i ustanovljuje, da su oči postaklenile, udovi nepokretni, disanje se više ne osjeća. »On je mrtav«, reče Jean. Ali njegova gospođa, čini se, kao da se prenula od sna. Ona zna, da dijete nije mrtvo. Uzima ga u ruke i ide prema Masabjelu. Pet je sati. Ledena hladnoća. Oko stotinu osoba stoje pred spiljom. Ona dođe do udubine što su je isklesali klesari, prekriži se, i uroni sasvim golo dijete sve do vrata u hladnu vodu. »Ona je poludjela«, povikaše mnogi prisutni. Dobrih četvrt sata držala je dijete u ledenoj vodi, izvadi ga i ne gledajući ni lijevo ni desno, pođe kući. Ujutro je dijete zdravo, smije se. Naskoro traži prsa svoje majke. Još istoga dana trči okolo po sobi.

24. ožujka reče Bernardica svojim roditeljima, da je primila potajno poruku Gospinu; kao o sigurnoj stvari, ona govori, da je idućeg dana Gospođa čeka u spilji.