Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Dakle, idućeg dana, u utorak 23. veljače, djevojčica se uputi iza svete Mise k špilji.

Kod Masabjela već je velika stiska. Odjekuju glasni uzvici. Redovi ljudi se otvore i pojavi se skromno i tiho Bernardica.

Dijete klekne, izvuče svoju krunicu i pozdravi, duboko se naginjući, upravo kao da se je pojavila u crkvi, da izvrši ondje svoje obične pobožnosti.

Iznenada, »kao gromom pogođena«, kako kaže jedan očevidac, ona je obuzeta udivljenjem i čini se, kao da je rođena novim životom. I sve je na njoj radost, olakšanje, drhtanje lica kao što cvijet dršće na vjetru. Prisutne gospođe ne vide ništa, ali padoše na koljena. Muškarci ne vide ništa, ali svi skinuše šešire.

Po držanju Bernardice vidi se, da vodi žive razgovore s nevidljivim bićem. Od časa do časa ona pozdravlja. »Nikad nisam vidio nikoga da bi tako ljupko i elegantno pozdravljao, kao što je to činila Bernardica.« (Estrade).

Ekstaza traje jedan sat. Bernardica puzi na koljenima sve do grma, uronjena u pobožno razmatranje, i poljubi zemlju. I tada popusti ekstaza. Konačno se Bernardica podigne, dođe svojoj majci i nestade je u mnoštvu.

Estrade i Dozous koji su došli spilji u isto vrijeme, ne misle više na smijeh.

I jedan od njih jednostavno će odgovoriti: »Ipak. Vidio sam Bernardičino lice.«

Kad su Bernardicu pitali, što joj je Gospođa rekla u sedmom ukazanju, ona odgovori, da je primila »tri tajne, koje se tiču samo nje.«

24. veljače, u srijedu ujutro, Bernardica klekne na kamen, koji je izabrala, a ljudi ga respektiraju.

Molitva. Ekstaza. Zatim se pojavi strašna žalost na licu djeteta, vide se suze na njenim obrazima. Iznenada, ona se okrene mnoštvu i poviče: »POKORA, POKORA, POKORA!«

Ona će ispustiti više puta taj krik i kod toga ponoviti iste riječi, koje joj je Gospođa rekla.

U taj tren začuje se zapovjednički glas: »Mjesta!« Bio je to jedan podoficir lurdske policije, koji razdijeli mnoštvo i dotakne rame Bernardici.

Dijete ne odgovori ništa, čak nije ni pogledala mučitelja. Ona moli. Uvrijeđen, okrene se žandar pratiocima: »Kako je samo moguće, da se mogu vidjeti takve gluposti u XIX vijeku!«

Mnoštvo očekuje kakovo čudo ili poruku, ali ništa od toga. Vidjeli su samo Bernardicu i njezinu radost. Tada dijete ustane, načini tri koraka prema Gavi i čini se, da je neodlučna. Gleda natrag, prisluškuje i načini gestu suglasnosti. Zatim se počne opet kretati, taj put prema spilji. Jedan trenutak kasnije ostane stajati i upitno podigne glavu. Konačno ona se sagne i počne odlučno kopati zemlju. Malena rupica, koju je iskopala, napunja se blatnom vodom. Ona to pije i pere tim svoje lice. Uzima i jednu vlat trave što je izbijala iz zemlje i stavi je u usta. Ali, to joj ne ide u tek, — odbojnost se vidi na licu djeteta. Kad se je Bernardica podigla, lice joj je sasvim zamazano.

Dobri ljudi uzvikuju: »Bernardica ne zna, što radi! Izgubila je razum!«

Neki jauču, drugi jecaju, a najviše njih se ceri. Moraju spasiti Bernardicu iz tog vrtloga.

U ulici »de petits — Fossés« moglo je dijete konaćno razjasniti majci, što se je dogodilo. Gospođa joj je dala zapovijed: POĐI I PIJ I OPERI SE U IZVORU, ŠTO ĆEŠ GA ONDJE NAĆI.

Bernardica je najprije vjerovala da se radi o Gavi. »Jer ja nisam znala gdje je izvor,... ja sam se okrenula prema Gavi.« Kad ju je Gospođa pozvala natrag, pošla je na suho mjesto i s pouzdanjem je započela kopati. Slušala je bez rezerve. To je sve.

No, poslije podne neki prolaznici, koji se šeću kraj spilje, opaze trak vode, koji oni ondje još nikada nisu vidjeli, kako teče od pećine prema Gavi. Taj se trak povećavao od minute do minute, dok nije nastao mali potok, koji je bistar i jasan utjecao u Gavu.

Idućeg dana isteklo je iz vrela što ga je Bernardica na suhom tlu iskopala, 120.000 litara vode u 24 sata. Naravno, divlja ruža nije procvala, ali je »Prikaza« htjela dati svjedočanstvo: ona je izabrala bistru vodu kao u biblijskim vremenima.

U Lurdu živi čovjek po imenu Louis Bourriette. Kao klesar doživio je prije dvadeset godina tešku nesreću i pritom izgubio desno oko. Otada vid mu biva sve slabiji i on provodi bijedan život. On je čuo govoriti o vrelu, što je nastalo u Masabjelu. Jednog lijepog jutra reče svojoj kćeri:

Klesar istrlja bolesno oko vodom iz spilje. Idućeg dana sretne on doktora Dozous, koji ga je stalno liječio, i reče mu: »Ja sam ozdravio!«

Liječnik slegne ramenima. Zatim napiše par riječi na komadić papira, pruži to Louisu Barriette, dok mu je jednom rukom pokrio lijevo oko. I klesar čita bez oklijevanja: »Ovaj je bolesnik neizlječivo bolestan na oku.«

»Voda iz pećine izliječila me«, reče Bourriette, jer njemu je to razjašnjenje dovoljno.

Doktor Dozous neće da o tom išta znade. Tako teška bolest ne može se izliječiti tim, da s nešto svježe vode protrljaš oči. To bi bilo ipak previše lako. Kratka pretraga. Dozous mora na koncu priznati istinu. Kao pristojan čovjek obznani vjerni opis događaja. Dr. Verger iz Tarbesa brzo dozna o tom i podigne ruke k nebu. Vijest o tom, što se već zove »čudom«, raširila se kao bljesak...

K tome se još saznalo, da je već deset godina uzeta ruka Jeanne Crassus postala bolja i da je u masabjelskoj vodi nanovo zadobila punu pokretljivost.