Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Lujza Soubirous popusti nagovaranjima i uvjeravanju gospođe Millet i »kćeri Marijine« mlade Antonije Peyert i čežnji Bernardice. Tako su vrlo rano, 18. veljače, i opet pošle prema Masabjelu.

Pobožna, ali vrlo slabo uvjerena nosi gospođa Millet svijeću blagoslovljenu na Svijećnicu, »svijeću«, koju bi ona zapalila na blagdane Gospine ili za vrijeme lošeg vremena«, a Antonija sa svoje strane sakriva u svojoj kapuci list papira, pero i tintu. Bernardica je pretekla svoje pratilice, a da nije na astmu ni mislila, koja ju je taj put neprotumačivo poštedjela, klekne pred grmom zanesena duboko u molitvu.

Iznenada veselo uzvikne: »Ona dolazi... Ona je tu!« Gospođa Millet i Antonija ne vide ništa. Bernardica moli cijelu krunicu. Tada reče Antonija: »Pitaj Gospođu, da li nam ima što javiti, i u tom slučaju, zamoli je, da napiše, što želi«. Bernardica ustane, pođe ravno prema grmu i pruži pero i papir od Antonije. Ali papir je ostao bijel. Žalosna stupi naprijed mlada kongreganistica i pita Bernardicu, koja joj vrlo mirno odgovara: »Kad sam joj predala papir i tintu, ona se počela smješkati. Nije se ljutila i zatim mi je rekla: »NIJE POTREBNO DA PIŠEM, ŠTO TI IMAM REĆI«. Zatim, činilo se da se je zamislila. Tada mi reče: »HOĆEŠ LI MI ISKAZATI TU DOBROTU DA DOLAZIŠ OVAMO KROZ ČETRNAEST DANA?« Antonija sluša izvještaj. Još je upita: »Zašto Gospođa želi da ti dolaziš?« — Ona mi nije rekla ... — reče Bernardica.

Iznenada bude gospođa Millet uznemirena: »Upitaj je, da li joj je moja prisutnost ovdje na teret«. Bernardica gleda prema pećini i okrene se: »Gospođa kaže: »NE, VAŠA MI PRISUTNOST NIJE NEUGODNA«.

Bernardica se moli dalje. Prošao je jedan sat. Kad su pošle kući, njezine su joj drugarice postavljale tjeskobna pitanja: »Da li ti je još što drugo rekla?«

»Da«, Ona mi je rekla: »JA TI OBEĆAJEM DA ĆEŠ BITI SRETNA, ALI NE NA OVOM, NEGO NA DRUGOM SVIJETU«.

»Ja sam to učinila. Ali ona je, smiješeći se, glavu priklonila, i ništa nije odgovorila«.

»I tada mi je zapovjedila: »IDI I RECI SVEĆENICIMA DA MI OVDJE SAGRADE KAPELICU«.

Šutnja. Ali naskoro Bernardica primi nježno i živo ruku Antonije Peyert: »Znaš li, Gospođa te je dugo gledala, i nasmiješila ti se...« Kroz cijeli svoj život sačuvala je Antonija sjećanje na pogled i smiješak Gospin.