Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Iznenada Bernardica poviče ushićenim glasom: »Ona je ovdje! ... Ona je ovdje! ...«

Mala Marija Hillo, koja još uvijek drži u ruci bocu s vodom, pruži je njoj odmah i glasom, sasvim promijenjenim od tjeskobe, reče: »Brzo, poškropi je vodom«!

Bernardica posluša, izlije bočicu u smjeru grma, zatim se okrene prijateljicama: »Ona se ne srdi. Nasuprot, Ona mi daje znak glavom i smiješi nam se ...«

I sve djevojke padoše na koljena, napeto gledaju u spilju, ali udubina je prazna i hladna. A Bernardičina radost bila je neizreciva. Činilo se, kao da želi ostaviti zemlju. Valovi sreće prelijevali su joj lice.

Prestrašena, Marija Soubiruos zaviče: »Joj, a što, ako Bernardica umre!«

Bernardica gleda hrabro, u Gospođu, držeći još uvijek bočicu u ruci, i reče: »Ako dolazite u ime Božje, približite se!«

Na te riječi prikaza se više puta nakloni i približila se sve do ruba pećine. A Bernardica, obuzeta jakim unutarnjim veseljem, ponovi mnogo tišim glasom: »Ako dolazite u ime Božje, približite se!«

Zatim je pokušala kazati: »Ako dolazite u ime Sotonino, odilazite!« Ali, nije mogla izgovoriti tih riječi. Mlada djevojka stoji u dubini iznad grma i prigiblje se smiješeći se u savršenoj milini i prijaznosti. Odsada pa dalje Bernardica ne želi izgubiti ni jedan trenutak, ni mrvicu od onog, što vidi i što čuje od neizrecivo divne Gospođe.

Djevojčice oko Bernardice prestrašiše se, kad je vidješe kako je pala u zanos; blijeda, očiju uprtih u jednu točku. Nisu se usudile taknuti je. Na njihovu viku dođoše mladi Nikola Müller, njegova majka i sestra. Nije se usudio ni taknuti je, ali na uporno traženje svoje majke on je prihvati ispod ruku i uz pomoć majčinu, više noseći, nego vodeći je, dođoše k mlinu Savyjevih. Međutim je Marija Soubirous jako uzbuđena stigla kući i plačući ispriča majci što joj se dogodilo. A Lujza Soubirous obuzeta srdžbom, potrči do mlina provali unutra s jednim prutom u ruci i reče Bernardici:

»Ti, derište, hoćeš da pred svim ljudima postanemo smiješni. Ja ću ti već izbiti iz glave tvoje pripovijesti o gospođi!«

Lujza podigne ruku da udari Bernardicu, ali gospođa Nikolau stane između njih: »Ne udarajte! Vaša je kćerka anđeo!« Gospođa Soubirous pusti štap da padne, pogleda svoju kćerku i zaplače.