|
Stranica 5 od 21
Knjiga prva
Opomene korisne
za duhovni život
Glava 16 - 20 
Glava 16
O podnošenju tuđih pogrešaka
1. Čega čovjek nije u stanju popraviti bilo kod sebe bilo kod drugih,
mora strpljivo .podnositi dok Bog ne odredi drukčije. Razmišljaj da je tako
možda bolje za tvoju kušnju i strpljivost bez koje ne valja mnogo cijeniti
svojih zasluga.
Moraš se ipak moliti kod takvih smetnja da ti se Bog udostoji doći u pomoć, i
da ih možeš strpljivo podnositi.
2. Ako se netko, jednom ili dvaput opomenut, ne smiri, nemoj se s njim
prepirati; nego sve preporuči Bogu da se vrši njegova volja i njemu bude čast u
svim slugama njegovim; jer Bog umije i zlo obratiti na dobro.
Nastoj biti strpljiv u podnošenju tuđih pogrešaka i svakojakih bijeda; jer i ti
imaš mnogo toga što drugi moraju podnositi.
Ako ne možeš samoga sebe učiniti onakvim kakvim bi htio, kako ćeš moći drugoga
udesiti prema svojoj volji?
Rado bismo htjeli da drugi budu savršeni, a svojih vlastitih pogrešaka ne
ispravljamo.
3. Hoćemo da se drugi potpuno poprave, a sami se ne popravljamo.
Ne dopada nam se prevelika sloboda drugih, a sebi nećemo uskratiti što želimo.
Hoćemo da drugi budu vezani pravilima, a nikako ne dopuštamo da sami budemo
išta ograničavani.
Tako dakle izlazi na javu, kako rijetko mislimo jednako na bližnjega, koliko na
same sebe.
Kad bi svi bili savršeni, što bi onda imali trpjeti od drugih Boga radi?
4. A sada je Bog tako uredio da se učimo »nositi breme jedan drugoga« (Gal 6,
2), jer nitko nije bez pogreške, nitko bez bremena; nitko nije sam sebi
dostatan, nitko sam sebi dosta mudar: nego moramo snositi jedan drugoga, jedan
drugoga tješiti i isto tako pomagati, poučavati i opominjati.
Koliko je tko krepostan, to se vidi bolje u slučaju nevolje.
Jer prilike ne čine čovjeka slabim, nego pokazuju kakav je.
Glava 17
O samostanskom životu
1. Moraš se učiti samoga sebe u mnogom svladavati, ako hoćeš
podržavati mir i slogu s drugima.
Nije malena stvar živjeti u samostanima ili družbi i tamo boraviti bez svađe i
ustrajati vjeran do smrti.
Blažen koji bude tamo čestito živio i sretno završio.
Ako se želiš održati na visini kako treba i napredovati, onda smatraj kao da si
prognanik i putnik na zemlji.
Moraš postati lud radi Krista, ako hoćeš provoditi redovnički život.
2. Odijelo i tonzura malo koristi; nego promjena života i potpuno mrtvenje
strasti čine pravoga redovnika.
Tko traži što drugo osim jedino Boga i spas svoje duše, taj će naići samo na
žalost i bol.
Ne može također dugo ostati miran koji ne nastoji biti najmanji i svima podvrgnut.
3. Došao si da služiš, a ne da vladaš; znaj da si pozvan trpjeti i raditi, a ne
ljenčariti ili brbljati.
Tu se dakle ljudi kušaju kao zlato u peći.
Tu ne može nitko opstati, ako se ne bude htio svim srcem radi Boga poniziti.
Glava 18
O primjerima svetih otaca
1. Promatraj žive primjere svetih otaca u kojima je odsijevalo pravo
savršenstvo i pobožnost, i vidjet ćeš kako je malo ili skoro ništa što mi
činimo.
Jao, što je naš život kad se usporedi s njima?
Sveci i prijatelji Kristovi služili su Gospodinu u gladi i žeđi, u studeni i
golotinji, u muci i trudu, u bdijenjima i postovima, u molitvama i svetim
razmatranjima, u progonstvima i mnogim pogrdama (Kor 11, 27).
2. O, kako su mnoge i teške kušnje prepatili apostoli, mučenici, ispovjednici,
djevice i svi ostali koji su htjeli ići tragom Kristovim.
Mrzili su naime duše svoje na ovome svijetu da ih posjeduju u vječnome životu.
O kako su strog i povučen život provodili sveti oci u pustinji! Kako su
podnijeli duge i teške kušnje! Kako ih je često mučio neprijatelj! Kako su
česte i žarke molitve prinosili Bogu! Kako su pokazivali veliku revnost i žar
za duhovni napredak! Kako su oštar rat vodili da svladaju pogreške! Kako su
imali čistu i pravu nakanu prema Bogu!
Po danu su radili, a noć su provodili u dugoj molitvi, makar nisu nikada za
vrijeme rada prestajali u duhu se moliti.
3. Čitavo su vrijeme korisno provodili, svaki im se sat za razgovor s Bogom
činio kratkim; i radi velike slasti razmatranja zaboravljali su na potrebu
tjelesne okrepe. Odricali su se svega bogatstva, dostojanstva, časti,
prijatelja i znanaca; nisu ništa željeli imati od svijeta, jedva su uzimali što
je potrebno za život; i kad su morali poslužiti tijelu, jadikovali su.
Bili su dakle siromašni zemaljskim stvarima, ali vrlo bagati milošću i
krepostima.
Izvana su oskudijevali, ali iznutra su se krijepili milošću i božanskom
utjehom.
4. Svijetu su bili tuđi, ali Bogu bliski i pouzdani prijatelji.
Samima sebi su se pričinjali bezvrijednima, i ovaj ih je svijet prezirao; no u
očima Božjim bili su dragocjeni i dragi.
Bili su istinski ponizni, živjeli su u priprostoj poslušnosti, hodali su u
ljubavi i strpljivosti; i stoga su svaki dan napredovali duhom i sticali veliku
milost pred Bogom.
Postali su primjer svima redovnicima; i neka nas oni više potiču na dobar
napredak nego brojni mlitavci na nazadak.
5. O, kolika je bila revnost u svih redovnika pri osnutku njihova Reda! Kolika
pobožnost u molitvi! Koliko natjecanje u kreposti! Kako je vladala velika
stega! Kako je u svima cvalo poštovanje i poslušnost pod upravom poglavara!
O tome još svjedoče ostavljeni tragovi da su zaista bili sveti i savršeni
muževi koji su, odvažno se boreći, nadjačali svijet. A sada se smatra netko
velikim, ako nije prekršio Pravilo, ako je netko strpljivo mogao podnijeti što
je izabrao.
6. Ah, mlakosti i nemarnosti u našem staležu gdje tako brzo popuštamo od
prijašnje revnosti! I već nam se gadi živjeti zbog klonulosti i mlakosti!
O kamo sreće kad napredak u krepostima ne bi nikada zamro u tebi koji si češće
vidio mnoge primjere svetih!
Glava 19
O vježbama dobrih redovnika
1. Život dobra redovnika mora obilovati svima krepostima; da bude
takav iznutra kakav se ljudima pričinjava izvana.
I pravo je da mora više biti unutra nego što se vidi izvana; jer je naš
nadzornik Bog kojega moramo nada sve štovati, gdje god bili, i pred njegovim
očima hodati čisto kao anđeli.
Svaki dan moramo obnoviti svoju odluku i potaknuti se na revnost kao da smo se
sada prvi put obratili, pa govoriti: »Pomozi me, Gospode Bože moj, u dobroj
odluci i svetoj službi svojoj, i daj mi sada, danas savršeno početi jer nije
ništa što sam dosad učinio«.
2. Prema odluci koju smo stvorili za svoj napredak, potrebna je velika
marljivost onome koji hoće dobro napredovati.
Pa ako često smalakše onaj koji je stvorio tvrdu odluku, što će biti s onim
koji rijetko i manje određeno nešto odluči?
A na razne se načine dešava da napuštamo svoju odluku; i najmanje propuštanje
duhovnih vježbi jedva će proći bez ikakve štete.
Odluka pravednika počiva više u milosti Božjoj nego u vlastitoj mudrosti;
budući da se uvijek uzdaju u Boga što god poduzmu.
Jer čovjek snuje, ali Bog odlučuje, »i put čovjeka nije u ruci njegovoj« (Jer
10, 3).
3. Ako kada iz ljubavi, ili da koristimo braći, propustimo običajnu vježbu,
lako ćemo je kasnije moći nadoknaditi.
Ako je pak propustimo radi mrzovolje ili iz nemarnosti, onda valja to upisati u
krivnju i osjetit ćemo da škodi.
Naprezali se mi koliko god možemo, još ćemo često u mnogočem pogriješiti. Ipak
moramo uvijek odlučiti nešto određenoga, a napose protiv onoga što nam više
smeta.
Moramo ispitivati i uređivati svoju vanjštinu i nutrinu, jer je od koristi i
jedno i drugo za napredak.
4. Ako ne možeš biti neprestano sabran, a ono se barem katkada saberi; najmanje
jednom na dan, to jest ujutro ili uvečer. Ujutro stvori odluku, a uvečer
pretresi svoje vladanje; kakav si bio danas u riječi, misli i djelu; jer si
možda u tom češće uvrijedio Boga i bližnjega.
Opremi se junački protiv đavolske zloće, svladaj neumjerenost u jelu i pilu, pa
ćeš onda lakše obuzdavati svaku putenu sklonost.
Ne budi nikada posve bez posla; nego čitaj ili piši, ili moli, ili razmišljaj,
ili radi štogod korisna za zajednicu.
Ipak tjelesne poslove valja razborito vršiti i ne mogu ih svi jednako
poduzimati.
5. Što nije zajedničko neka se ni ne pokazuje prema vani, jer se osobne vježbe
sigurnije vrše u skrovitosti.
Valja ipak paziti da ne budeš lijen za ono što je zajedničko, a brži za ono što
je privatno; nego, nakon što si potpuno i vjerno izvršio ono što si dužan i što
je naloženo, ako ti još ostaje vremena, onda se bavi sobom kako to želi tvoja
pobožnost.
Ne mogu svi biti za istu vježbu, nego jednome koristi više ovo, drugome ono.
I prema raznolikosti vremena sviđaju se raznolike vježbe; jer jedno bolje
pristaje blagdanima, a drugo radnim danima.
Druge potrebe imamo u vrijeme kušnje, a druge u vrijeme mira i pokoja. O jednom
volimo razmišljati kad se žalostimo, a o drugom kad se radujemo u Gospodinu.
6. Oko glavnijih blagdana moramo ponoviti dobre vježbe i revnije moliti za
zagovor svetaca.
Moramo stvoriti odluke od blagdana do blagdana kao da ćemo tada otići s ovoga
svijeta i poći na vječno svetkovanje. Zato se moramo brižno pripravljati u
blagdansko vrijeme i pobožni je živjeti i strože obdržavati čitavo pravilo kao
da ćemo za kratko vrijeme primiti od Boga nagradu za svoj trud.
7. Pa ako bude odgođena smatrajmo da se nismo dobro pripravili i da nismo još
dostojni tolike slave koja će se objaviti na nama u određeno vrijeme te se
nastojmo bolje pripraviti za odlazak.
»Blago onome sluzi, (veli sveti Luka) kojega, kad dođe gospodar njegov, nađe
budna: zaista vam kažem, postavit će ga nad svim imanjem svojim« (Lk 12, 37; Mt
24, 47).
Glava 20
O ljubavi prema samoći i šutnji
1. Traži zgodno vrijeme da se uzmogneš baviti sam sobom; i razmišljaj
često o dobročinstvima Božjim.
Pusti radoznalost! Čitaj takove stvari koje te više potiču na skrušenje nego na
razonodu.
Ako budeš znao izmaći nepotrebnim razgovorima i besposlenim obilaženjima i
čuvati se znatiželjnih novosti i buke, naći ćeš dovoljno i zgodnog vremena da
se dadeš na korisna razmatranja.
Najveći su sveci, gdje god su mogli, izbjegavali ljudsko društvo; i voljeli su
služiti Bogu u skrovitosti.
2. Rekao je netko: »Koliko god sam puta bio među ljudima, toliko sam se manji
čovjek vratio« (Seneca, Epist. 7). I to češće iskusimo kad dugo naklapamo.
Svakako je lakše šutjeti nego ne prijeći mjeru u riječi. Lakše se skrivati kod
kuće nego se vani dovoljno čuvati.
Tko dakle nastoji vinuti se do nutarnjosti i duhovnosti, taj se mora s Isusom
udaljiti od mnoštva.
Nitko se vani sigurno ne pojavljuje ako rado ne ostaje skriven.
Nitko sigurno ne govori ako rado ne šuti. Nitko sigurno ne stoji kao
pretpostavljeni ako se rado ne podvrgava. Nitko sigurno ne zapovijeda ako nije
naučio rado slušati.
3. Nitko se sigurno ne veseli ako nema u sebi svjedočanstva dobre savjesti.
Ali je uvijek sigurnost svetaca bila puna straha Božjega. I nisu zato bili
manje brižljivi i ponizni u sebi što su sjali velikim krepostima i milošću.
Sigurnost se pak opakih rađa iz oholosti i preuzetnosti, a na koncu se obraća u
samoobmanu.
Ne obećavaj sebi nikada sigurnosti u ovome životu, makar i izgledao dobar
samostanac ili pobožan pustinjak.
4. Često su oni koji su izgledali bolji u očima ljudi dublje pali radi
prevelikog samopouzdanja.
Stoga je za mnoge korisnije da ne budu posve bez napasti nego da budu češće
kušani, kako ne bi postali odviše sigurni te se možda uzoholili ili još
slobodnije potražili izvanjsku utjehu.
O, kako bi sačuvao čistu savjest tko ne bi nikada tražio prolaznog veselja, tko
se ne bi nikada bavio sa svijetom!
O, kakav bi uživao veliki mir i pokoj tko bi odbacio svaku taštu brigu, i
razmišljao samo o spasonosnim i božanskim stvarima, i svu svoju nadu položio u
Boga!
5. Nitko nije dostojan nebeske utjehe ako se ne vježba u svetoj skrušenosti.
Ako se hoćeš skrušiti u srcu, uđi u svoju sobicu te isključi svaku buku svijeta
kao što je pisano: »Skrušite se na postelji svojoj« (Ps 4, 5).
U ćeliji ćeš naći što vani češće gubiš. Trajnim boravkom ćelija biva slatka, a
kad je izbjegavamo, onda biva mrska.
Ako je na početku svoga obraćenja budeš dobro pazio i čuvao, bit će ti poslije
draga prijateljica i najdraža utjeha.
6. U šutnji i miru napreduje pobožna duša i uči poznavati sakrivene stvari
Svetoga Pisma. Tu nailazi na potoke suza kojima se svaku noć pere i čisti, da
postane toliko bliža svome Stvoritelju koliko dalje boravi od svake svjetske
buke.
Tko se dakle udalji od znanaca i prijatelja, približit će mu se Bog sa svetim
anđelima svojim.
Bolje je biti u skrovitosti i brinuti se za sebe nego zanemarivši sebe praviti
čuda.
Veoma je pohvalno za čovjeka redovnika ako rijetko izlazi, ako izbjegava da ga
vide, i ako neće da vidi ljude.
7. Zašto želiš vidjeti čega ne smiješ imati: »Prolazi svijet i požuda njegova«
(1 Iv, 2 17).
Sjetilne želje vuku te van po svijetu; ali kad prođe vrijeme što drugo donosiš
nego oteščanu savjest i potišteno srce?
Veseli izlazak rađa često žalosnim povratkom, a veselo večernje bdijenje donosi
žalosni uranak.
Tako svaka tjelesna radost umiljato ulazi, ali na koncu grize i ubija.
Što možeš drugdje vidjeti čega ne vidiš ovdje? Evo neba i zemlje i sviju
počela, jer je iz njih sve načinjeno.
8. Što možeš negdje vidjeti što bi moglo dugo ustrajati pod suncem?
Možda se nadaš zasititi, ali nećeš polučiti cilja.
Kad bi vidio sve što postoji, što bi to bilo drugo nego pusto priviđenje?
»Podigni oči svoje k Bogu na visini« (Ps 122, 1) i moli za svoje grijehe i
nemarnosti.
Prepusti tašte stvari taštim ljudima; a ti se brini za ono što ti je zapovjedio
Bog.
»Zatvori za sobom vrata svoja« (Mt 6,6) i pozovi k sebi Isusa, ljubimca svoga.
Ostani s njime u ćeliji, jer nećeš nigdje drugdje naći toliko mira.
Da nisi izašao i da nisi ništa čuo od buke u svijetu, bio bi ostao u divnom
miru; a čim te veseli čuti nešto nova, moraš radi toga snositi nemir srca.
|
Knjige 
