Knjige Tamna noć
| Tamna noć |
|
|
|
| Milan | ||||||||||
| Utorak, 17 Lipanj 2008 | ||||||||||
Stranica 8 od 8 POGLAVLJE 9. O ZNAKOVIMA PO KOJIMA SE POZNA DA DUHOVNI ČOVJEK IDE PUTEM NOĆI OSJETA ILI PUTEM ČIŠĆENJA OSJETA 1. - Budući da suhoparnost često može nadoći, ne zbog noći ili čišćenja osjeta, nego - ili zbog grijeha i nesavršenosti, ili zbog mlakosti ili zlovolje i lošeg raspoloženja dat ćemo ovdje neke znakove po kojima se može raspoznati da li suhoparnost ovisi o čišćenju ili o kojem od spomenutih drugih uzroka. Po mojem su mišljenju za to tri glavna znaka. 2. - Prvi je da čovjek, kao što ne osjeća ugodnost i utjehe u Božjim stvarima, tako je ne osjeća niti u kojoj od stvorenih stvari. Jer kad Bog postavi dušu u tamnu noć zato da joj otvrdne i očisti osjetne požude, ne pušta joj da nade zadovoljstva ni u kojoj stvari. Po tome se pozna da suhoća i odvratnost vrlo vjerojatno dolaze do grijeha ili zbog nanovo počinjenih nesavršenosti: jer, da je tako, osjećala bi se u naravi kakva sklonost ili volja da se uživa u kakvoj drugoj stvari različitoj od Božjih. I zaista, kad god se naši osjeti prepuste kojoj nesavršenosti, odmah ostaju prema njoj skloni malo ili mnogo, već prema osjećaju kojim su se prepustili. Uza sve to, budući da odvratnost prema nebeskim i prema zemaljskim stvarima može proisticati i od nekakvog neraspoloženja ili turobnosti, koja često ne da naći užitak ni u kojoj stvari, potreban je i drugi znak. 13 3. - Drugi znak da se radi o spomenutom čišćenju jest da čovjek redovito obraća svoju misao k Bogu tjeskobnom pomnjom i brigom, u strahu da mu ne služi nego da se vraća natrag, jer vidi da su mu stvari Božje odvratne. Jasno je da takva dosada i suhoća ne proizlazi iz mlakosti, jer je svojstvo mlakosti upravo u tom da ne daje važnosti Božjim stvarima i da se za njih ne brine. Između suhoće i mlakosti postoji velika razlika. Mlakost donosi ne malu lijenost volje, mlitavost duha i nemarnost u službi Božjoj, dok jednostavna suhoća tamne noći donosi sa sobom redovitu skrb i tjeskobnu sumnju da li služimo Gospodinu. Suhoća, premda je katkad pojačana turobnošću ili drugim neraspoloženjima - kako se stvarno dešava - ipak proizvodi svoj učinak u čišćenju osjeta, jer ovi ostaju lišeni svakog užitka, a skrbnom su mišlju upravljeni prema Bogu. Kad se, naprotiv, radi o turobnosti, sve svršava u odvratnosti i u mukama naravi, bez onih dobrih želja što prate suhoću čišćenja u kojoj, premda je osjetni dio veoma utučen, slab i mlitav za rad zbog toga što u radu nalazi malo zadovoljstva, duh je uza sve to pripravan i jak. 4. - Uzrok je ovoj suhoći u tom što Bog prenosi dobra i snagu od osjeta na duh; i što osjeti, jer svojom naravnom snagom nisu sposobni za stvari višeg reda, ostaju napušteni, suhi i prazni. Osjetni dio nije vičan na ono što je čisti duh, pa onda kad tijelo okusi duh, osjetni dio ostaje mlak i oslabljen u djelovanju, a duh se, primajući vlastitu hranu, jača i postaje budniji i skrbniji negoli je bio prije u pažnji da se ne iznevjeri Bogu. No u početku, zbog novosti stvari, duh ne osjeća odmah duhovne radosti, nego suhoću i odvratnost, jer imajući do sada svoje nepce priviknuto na osjetne užitke, on uvijek na njih gleda. K tome, budući da duhovni okus nije pročišćen i osposobljen za tako profinjen užitak nego tek treba da bude malo pomalo osposobljen putem tamne noći, ne može još osjetiti užitak duhovnog dobra nego osjeća suhoću i odvratnost zbog pomanjkanja naslade ko prije nije uživao tolikom lakoćom. 5. - One koje Bog počinje voditi ovim pustinjskim osamljenostima slični su sinovima Izraelovim koji, premda su primili od Gospodina nebesku hranu što je u sebi sadržavala svaku slast prema želji svakog pojedinog, ipak su više osjećali pomanjkanje egipatskog mesa i Iuka na koji su bili navikli, negoli nježnu slatkoću anđeoske hrane, tako da su se tužili i plakali za onim prostim jelom, dok su imali pred sobom nebeski kruh. Do takve skrajnosti dolazi niskost naše požude da čini te žudimo za svojom bijedom, a neraspadljiva nebeska dobra da nam budu odurna. 6. - Ali, ponavljam, kad suhoća proizlazi iz čišćenja osjetne požude, premda na početku duh zbog netom navedenih uzroka ne nalazi užitka, ipak crpi jakost i srčanost za rad iz onoga što prima kao duhovnu hranu, to je počelo motrenja tamnog i suhog za osjete, tajanstvenog i skrivenog čak i onomu koji ga posjeduje. Ovo motrenje, što stvara suhoću i prazninu u osjetima, redovito daje duši skionost i želju da stoji sama i u miru, tako da ne može ni htjeti da razmišlja o kojoj posebnoj stvari. Kad bi se tada oni kojima se to događa znali staviti u sveti mir, oslobodivši se od skrbi bilo kakvog unutarnjeg ili vanjskog posla, bez brige da rade bilo što, unda bi u ovoj zaboravi i odmoru na sladak način osjetili unutarnju okrepu. Ova je okrepa tako nježna da se obično ne osjeti kad se želi i nastoji osjetiti, jer - ponavljam - ona djeluje u najvećem miru i zaboravi i kao zrak koji nam pobjegne kad ga hoćemo stisnuti u šaku. 14 7. - U ovom smislu možemo razumjeti riječi što ih Zaručnik u Pjesmi nad pjesmama govori Zaručnici: Odvrati oči svoje od mene, jer me zbunjuju. Bog zaista postavlja dušu u ovo stanje na taj način i vodi je putem tako različitim negoli prije, da - ako ona hoće da radi svojim moćima - ometa posao što ga Bog obavlja, mjesto da pomaže, dok se prije događalo posve protivno. Uzrok je tomu što sada u ovom stanju motrenja, to jest kad duša od razmatranja prelazi u stanje naprednih, Bog u njoj radi i zato joj vezuje unutarnje moći ne puštajući joj ikakvog oslona u razumu, niti ugodnosti u volji, niti reda u pamćenju. U to vrijeme ono što duša može od svoje strane dati služi samo da poremeti unutarnji mir i djelo koje Bog u ovoj suhoći osjeta obavlja u duhu: djelo, duhovno i nježno kakvo jest, koje se vrši na tih i miran način te daje neko unutrašnje zadovoljstvo posve različito od svih prijašnjih užitaka, koji su bili odveć opipljivi i osjetni. Ovo je mir koji - kako kaže David - Bog govori duši: Da poslušam što mi to Jahve govori: Jahve obećava mir ... da je učini duhovnom. A sad pređimo na treći znak. 8. - Treći znak po kojem duša može poznati da se nalazi u čišćenju osjeta jest to da - ma što činila od svoje strane - ne može više razmatrati ni razmišljati služeći se osjetnom maštom, kako je to običavala. Bog joj se počinje podavati, ne više putem osjeta preko razmatranja u kojem je duša razglabala i sastavljala misli, nego putem čistoga duha u kojem nema susljednog razmišljanja, do kojega ne mogu doprijeti ni izvanji ni unutarnji osjeti nižeg dijela. Stoga moć predočivanja i mašta ne nalaze oslona u bilo kakvom razmišljanju, niti će u buduće moći u razmišljanju stati na čvrsto tlo. 9. - U ovom trećem znaku treba primijetiti da ta zapreka i suhoća duševnih moći ne dolazi iz kakvog lošeg raspoloženja; jer u takvom slučaju, kad prođe to raspoloženje koje nikad nije trajno jednako, duša se uz malo marljivosti odmah vraća na stanje da može ono što je prije mogla, i njezine moći nalaze o što će se osloniti. Ali tako se ne dogada u čišćenju osjeta, jer kad je duša počela u njega ulaziti, za nju sve više i više raste nemogućnost da razmatra svojim moćima. Istina je da isprva kod nekih nije tako neprekidno da im se ne bi dopustilo katkad kakvo razmatranje (tim bolje po njih, jer zbog njihove mlitavosti nije zgodno da budu odbijeni najednom); uza sve to je ipak istina da sve više i više idu dalje u tam čišćenju udaljujući se od osjetnih vježbi, ako uopće imaju poći dalje. Tako velim, jer kod onih koji ne idu putem motrenja stvari se razvijaju na posve drugi način. Kod njih noć suhoće ne običava biti u osjetima neprekidna, nego je sad imaju, sad ne : te sad ne mogu razmatrati, a sad opet mogu kao prije: jer Bog ih postavlja u ovu noć samo da ih vježba i ponizi i da preobrazi njihove osjete, zato da ne idu dalje s lošom lakomošću u duhovnim stvarima, a ne zato da ih povede na put duha ili do motrenja. I dobro treba naglasiti da ne dovodi Bog do motrenja sve koji se promišljeno vježbaju na duhovnom putu, dapače niti polovicu, a razlog je poznat samo njemu. Zato 15 ovima nije dao da bi mogli potpuno odalečiti osjete od razmišljanja i zaključivanja, nego samo kadikad i za neko vrijeme, kako smo rekli. POGLAVLJE 10. O NAČINU KAKO SE DUŠA MORA VLADATI U TAMNOJ NOĆI 1. - U vrijeme suhoće kod noći osjeta Bog obavlja spomenutu preobrazbu prenoseći dušu od osjetnog na duhovni život, to jest od stanja razmišljanja u stanje motrenja, gdje duša ne može više svojim moćima raditi i kretati se u Božjm stvarima. Zbog toga oni koji su duhovni trpe velike muke, ne toliko zbog suhoće što je doživljavaju, koliko zbog straha da će tim putem biti izgubljeni, jer misle da je za njih svršilo svako duhovno dobro i da ih je Bog napustio budući da ne nalaze zadovoljstva ni u jednoj dobroj stvari.Tako se trude - po običaju što su ga imali - da hrane i pasu svoje moći uživajući koji predmet u razmatranju, misleći da ljenčare ako to ne rade i ako nisu posve sigurni da nešto rade; ali od takvih napora duša, koja je uživala u onom mirnom počivanju duševnih moći, osjeća mnogo neugodnosti i odvratnosti. Dok se tako muče u razmišljanju ne napreduju u motrenju, jer tražeći svoj duh, gube duh mira i tišine što su ga imale. Upravo su slične onomu koji - zato da pusti ono što je napravio - počinje to napravljati; ili onomu koji - zato da izađe iz grada - traži ulaz u grad; ili onomu koji pušta plijen da ide u lov; dapače je u našem slučaju svaki njihov trud posve bez koristi, jer neće više ništa postići tim prijašnjim načinom rada. 2. - Ako u to vrijeme nemaju nikoga koji bi ih razumio, nazaduju ostavljajući započeti put ili postajući mlitavi na njemu; ako nšta drugo, sami sebi postavljaju zapreke svojem napretku mnogim naporima, kojima se sile da slijede prijašnji način razmišljanja i razlaganja, odveć utvrđujući narav i pripisujući uzaludnost svojih napora svojim grijesima ili svojoj nesavršenosti Ali - ponavljam - uzaludno im je vraćati se na prevaljeni put, jer ih Bog sada vodi po putu motrenja koji je posve različit od prijašnjega: ne spada, naime, pod razmišljanje ili razglabanje. 3. - Neka se, dakle, utješe ustrajući u strpljivosti i neka se bez tjeskobe pouzdaju u Boga koji nikad ne zapušta one što ga traže jednostavnim i iskrenim srcem, te on neće propustiti da im dade sve potrebno za put, sve dok ih ne dovede do jasnog čistog svjetla ljubavi što će im pružiti pomoću druge tamne noći, noći duha, ako zasluže od Boga takvu milost. 4. - Način kojega se moraju držati u ovoj noći osjeta jest da ne idu putem razglabanja i razmišljanja, jer već nije vrijeme da se oko toga nastoji; nego neka puste dušu da počiva, premda im se čini da ne rade ništa i da gube vrijeme krivnjom svoje mlitavosti. Već će mnogo učiniti ako ustrpljivo ustraju u molitvi ne čineći ništa. Upravo to jedino i moraju činiti: neka ostane duša slobodna i mirna, nezaokupljena nikakvom spoznajom i mišlju i neka se ne skrbi o čem će misliti i razmatrati. Neka se zadovolji samo mirnim pogledom punim ljubavi na Boga bez skrbi, napora i želja da ga čuje i uživa, jer sve ove težnje uznemiruju i rastresuju dušu od mirnog počivanja, slatkog odmora motrenja što joj se ovdje podaje. 16 5. - Nadalje, koliko god im se rađale premnoge sumnje da gube vrijeme i da bi bilo bolje baviti se drugim stvarima, jer da u molitvi ne mogu činiti ni misliti ništa, neka se strpe i ostanu mirne, jer je sada vrijeme da se živi plandujući i u velikoj duhovnoj širokogrudnosti. Ako bi od svoje strane htjele bilo što djelovati svojim unutrašnjim moćima, to bi značilo sprječavati i rušiti dobra koja Bog utiskuje u dušu putem ovog spokojnog mira; to bi značilo kao da bi se, po apsurdnoj pretpostavci, neka izrađena slika stala pomicati dok joj slikar daje posljednje poteze: sigurno bi mu smetala da išta učini i pokvarila bi mu posao. Tako, kad duša stoji u unutarnjem miru i spokojnosti, bilo koje djelovanje ili čuvstvo, ili bilo koja skrbna pažnja koju bi ona htjela imati, bit će joj na smetnju i rastresanje i nužno će učiniti da će osjetiti suhoću i prazninu u osjetima, i koliko više bude htjela da se osloni na takvo čuvstvo ili spoznaju, toliko će više osjetiti prazninu koja ne može više biti ispunjena tim putem. 6. - Ne treba, dakle, da se duša išta uznemiruje što gubi djelovanje svojih moći, pače može biti zadovoljna da ih brže gubi. Ako duša ne iskvari od Boga uliveni čin motrenja, ovo je motrenje krijepi s više mirnog obilja i čini da se uspali ognjem ljubavi što ga ovo tamno skriveno motrenje sobom nosi i daje duši; jer motrenje nije drugo nego tajnovito spokojno ulijevanje Boga puno ljubavi, koje - ako mu se otvori put - raspaljuje dušu duhom ljubavi, kako ona daje razumjeti u slijedećem stihu: Kad žud me milja žarka podžigaše. |
||||||||||
| Zadnja Promjena ( Ponedjeljak, 03 Siječanj 2011 ) | ||||||||||
Meditacije
Prijateljske stranice
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Gostiju online: 17
