Knjige Tamna noć
| Tamna noć |
|
|
|
| Milan | ||||||||||
| Utorak, 17 Lipanj 2008 | ||||||||||
Stranica 3 od 8 POGLAVLJE 4 DALJE O NESAVRŠENOSTIMA KOJE POČETNICI OBIČNO IMAJU S OBZIROM NA TREĆU MANU, TO JEST BLUDNOST SHVAĆENU DUHOVNO 1. - Mnogi početnici imaju više nesavršenosti prema pojedinim manama negoli ih nabrajamo. Propuštamo ih radi kratkoće, a napominjemo samo neke, najglavnije, koje su izvor i uzrok drugih. S obzirom na manu bludnosti - po strani puštamo pad duhovnih osoba, jer nam je nakana raspravljati samo o nesavršenostima od kojih se duša treba očistiti putem tamne noći - početnici imaju mnogo nesavršenosti kojima pristaje naziv duhovna bludnost, ne stoga što bi bila duhovna, nego stoga što proizlazi iz duhovnih stvari. I zaista se često dogada, ali bez njihove krivnje, da se nekima dok obavljaju pobožnost pobude u osjećajima i nečisti pokreti, što koji put 6 biva čak kad im je duh sabran u molitvi ili kad pristupaju na sakrament ispovijedi i pričesti. 2. - Ovi pokreti, opet velim, nehotični, proizlaze iz jednog od triju slijedećih uzroka. Na prvom mjestu ti pokreti dolaze od užitka što ga narav osjeća u duhovnim stvarima. Ako duh i osjetila uživaju u toj okrepi, svaki se dio ljudskog bića pokreće na ugodnost na svoj način i prema svojim svojstvima, pa kao što se duh, koji je dio čovjeka, pokreće da uživa Boga, tako se i osjetnost, koja je niža strana čovjeka, pokreće da uživa sjetilno, jer ne može imati niti steći drugog užitka, pa stoga uzima užitak koji joj najviše pristaje, to jest sjetilni i ružni. Zbog toga se može dogoditi da je duša svojim duhom u visokoj molitvi s Bogom, a s druge strane svojim osjetima proživljava sjetilne uzbune i pokrete, ali pasivno i ne bez svojeg velikog negodovanja. To se nerijetko događa na svetoj pričesti, gdje - dok duša u činu ljubavi prima radost i užitak od samog Boga koji joj se u tu svrhu podaje - i sjetilost uživa na svoj način. I zaista, budući da su obje strane čovjeka, duh i osjeti, jedna te ista osoba, redovita je pojava da obje, svaka na svoj način, sudjeluje u onom što se prima, jer - kako veli Filozof - svaka se stvar prima na način primaoca. Kad se pak sjetilna strana obnovi u čišćenju tamne noći, nije više podložna tim slaboćama, jer tada ona više ne prima, nego, radije, biva primljena u obilje duha, pa zato ona sve posjeduje na duhovan način. 3. - Drugi uzrok zbog kojega katkada dolaze sjetilne napasti jest đavao. Da bi smutio dušu koja se moli ili bi htjela moliti, nastoji uzbuditi ružne pokrete, kojima joj može nanijeti veliku štetu, koliko god duša malo do njih držala. Iz straha pred njima duša se rastrese u molitvi - što đavao i hoće - da bi se borila protiv njih. Dapače, neke duše posve napuštaju molitvu, jer im se čini da su više napastovane u toj svetoj vježbi negoli inače, što je posve točno, jer ih upravo zato đavao više uzbuđuje u vrijeme molitve negoli inače, da bi napustile molitvu. A ne samo to, nego im veoma živo predočuje vrlo gadne i odvratne stvari, čak u odnosu na duhovne stvari i osobe koje pomažu njihov napredak, i to nakanom da ih obeshrabri i prestraši, tako da se oni koji tomu daju važnost ne usuđuju čak ni pogledati ili promatrati išta, jer odmah nailaze na ružne predodžbe. To se osobito događa onima koji su melanholičkog karaktera, i to takvom silom i žestinom da njihov život pobuđuje sažaljenje. Muka što ih muči kod nekih dopre dotle te im se čini, kad ih zahvati neraspoloženje, da su napadnuti od đavla i da se ne mogu osloboditi, što ako nekima uspijeva, biva uz velik napor i silu. Oni kojima je melanholičnost uzrok sjetilnim predodžbama i pokretima većinom se ne oslobađaju toga prije negoli ozdrave od te vrsti neraspoloženja, osim da u dušu uđe tamna noć koja je malo po malo izliječi od svega. 4. - Treći izvor iz kojega izviru ružni pokreti da ratuju protiv duše običava biti strah što su ga neki već uhvatili od takvih ružnih pokreta i predodžbaba. I zaista, strah koji se pobudi na iznenadan spomen tih stvari zbog nečega što se misli, gleda i radi, čini da se trpe spomenuti pokreti bez viastite krivnje. 5. - Nadalje ih ima koji su tako nježne i mekušne naravi da - čim nađu kakav užitak u duhovnom ili u molitvi - osjećaju kako se istodobno budi duh požude koji miluje i opaja sjetilnost toliko da se nađu kao uronjeni u užitak toga grijeha, ali pasivno, te njihova volja nema udjela u bilo kojoj lošoj posljedici što katkada slijedi. Uzrok tome jest to da je, pošto im je narav preosjetljiva, dosta i najmanji podražaj da 7 im se uzbudi krv i drugi sokovi, tako da iste pokrete osjećaju i u nastupu srdžbe ili žalosti ili bilo koje druge strasti. 6. - Katkada, nadalje, ove duhovne osobe, bilo u vršenju pobožnosti bilo u razgovorima o duhovnim stvarima, osjećaju da se u njima budi stanovita živahnost i polet na pomisao o prisutnosti osoba, prema kojima se ponašaju s nekom vrsti tašte dopadnosti. To također proizlazi iz duhovne pohote, kako je ovdje shvaćamo, i obično je popraćeno s pristajanjem volje. 7. - Ima i drugih koji radi duhovnih razloga goje naklonost prema kojoj osobi, što prečesto potječe ne od duha nego od požude. Kad je tako, lako se pozna po tomu što kod sjećanja na tu naklonost ne raste misao ni ljubav prema Bogu, nego, naprotiv, raste grižnja savjesti. Jer kad je naklonost posve duhovna, dok ona raste istodobno raste i ljubav prema Bogu i, koliko duša više misli na nju, toliko se više sjeća Boga i goji želje prema njemu. Duhu Božjem je vlastito da jedno dobro promiče drugim, ukoliko se jedno s drugim slaže i ukoliko postoji među njima sličnost. Kada, naprotiv, ljubav proizlazi iz sjetilnosti, ona proizvodi protivne učinke. Koliko ova više raste, toliko više oslabljuje ljubav prema Bogu i sjećanje na Boga. I zaista, ako poraste ona nesavršena ljubav, duša će opaziti na sebi da, malo po malo, ohlađuje u ljubavi Božjoj i da zaboravlja na Boga kad se sjeća te isprazne ljubavi, što ne biva bez grižnje savjesti. Naprotiv, ako duša raste u Božjoj ljubavi, u onoj drugoj ohlađuje i malo po malo je zaboravlja. Budući da su, naime, te dvije ljubavi protivne, ne samo da se medu sobom ne pomažu, nego ona koja prevlada, jačajući se, poništava drugu, kako se izražavaju filozofi. Zato Spasitelj veli u evanđelju: Što je rođeno od tijela, tijelo je, a što je rođeno od duha, duh je, to jest ljubav koja potiče od sjetilnosti svršava u sjetilnosti, a ljubav koja od duha potječe svršava u duhu Božjem i jača duh Božji. Eto razlike izmedu ove dvije ljubavi, po kojoj se one mogu raspoznati. 8. - Kad duša uđe u tamnu noć, uređuje sve sklonosti razumom. Ona naime jača i čisti jednu, to jest ljubav prema Bogu, a napušta i mrvi drugu, premda u početku gubi s vida obje, kako ćemo kasnije vidjeti. |
||||||||||
| Zadnja Promjena ( Ponedjeljak, 03 Siječanj 2011 ) | ||||||||||
Meditacije
Prijateljske stranice
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Gostiju online: 13
