|
Stranica 1 od 8
Sv. Ivan od Križa, OCD: Tamna noć (1 N 1-10)
Naslov izvornika: Noche oscura.
© "Symposion", Split, 1997.
TAMNA NOĆ OSJETA
P R V A S T R O F A
Sred mrkle noći jedne
Kad žud me milja žarka podžigaše,
O sretan čas što htjedne
Te odoh da ne znaše
Ukućani što mahom zadrijemaše.
TUMAČENJE
1. - U prvoj strofi pripovijeda duša kako je svojim osjećajem izišla iz sebe i iz svih
stvari, umirući putem pravog mrtvenja njima i sebi, zato da živi slatkim životom
ljubavi u Bogu. Veli da je izišla sred mrkle noći jedne, pod kojom se razumije motrenje
koje čisti, kako ćemo dalje reći, i koja na pasivan način u duši proizvodi da se
duša odreče sebe i svih stvari.
2. - Dodaje da je mogla izići, a to je bilo snagom i žarom što joj je u tu svrhu ulila
ljubav njezinog Zaručnika u tamnom motrenju. Time bolje ističe svoju veliku sreću
što je pošla k Bogu sred ove mrkle noći s tako velikim uspjehom, da je nije mogao
spriječiti nijedan od triju duhovnih neprijatelja, to jest svijet, đavo i tijelo - koji,
nažalost uvijek nastoje omesti napredovanje - jer je noć motrenja uspavala i umrtvila
u kući osjeta sve strasti i požude pomoću njima protivnih pokreta. Prvi stih, dakle,
kaže:
Sred mrkle noći jedne.
POGLAVLJE 1.
POČINJE RASPRAVLJATI O NESAVRŠENOSTIMA POČETNIKA
1. - Duše počinju ulaziti u ovu tamnu noć kad ih Bog pomalo oslobađa stanja
početnika, to jest stanja onih koji se u duhovnom životu vježbaju razmatranjem, da ih
postavi u stanje naprednih, koje je već stanje motrenja, da prošavši to stignu do
stanja savršenih, to jest do sjedinjenja duše s Bogom. Medutim, da se bolje razjasni i
shvati kakva je to noć kojom duša prolazi i radi kojeg razloga je Bog šalje, prikladno
je najprije napomenuti neka svojstva početnika; to će - premda će biti koliko je
moguće kraće - bez sumnje koristiti samim početnicima, da - shvaćajući slabost
stanja u kojem se nalaze - budu srčaniji i goje živu želju da ih Bog uvede u ovu noć
gdje se duša jača i učvršćuje u krepostima te se osposobljuje za neprocjenjive užitke
ljubavi Božje. Pozabavit ćemo se, nešto oko početnika, ali ne više negoli treba, i
odmah zatim prelazimo na razlaganje o tamnoj noći.
2. - Treba, dakle, znati da dušu, nakon što se je obratila Bogu i ozbiljno odlučila
služiti mu, Gospodin redovito duhovno hrani i miluje, kao što čini ljubezna majka sa
svojim čedom. I zaista, majka grije svoga mališana toplinom svojih grudiju, hrani ga
svojim mlijekom i slatkom nježnom hranom, nosi ga i stišće u naručju te ga obasiplje
cjelovima i milovanjima. Ali, ukoliko dijete raste, odbija ga od mlijeka gorkim alojem,
spušta ga s naručja, uči ga kako će sam hodati da se, ostavljajući način svojstven
djetetu, nauči na veće stvari. Božja milost, kao ljubazna majka, čim ojača dušu
novim žarom za službu Božju, postupa s njome na sličan način; jer joj daje u svim
Božjim stvarima okusiti slatko i tečno duhovno mlijeko bez ikakvog napora, te joj daje
veliko zadovoljstvo u pobožnim vježbama, jer joj sam Bog pruža svoje ljubazne grudi
kao nježnom djetetu.
3. - Duša pak nalazi svoje veselje u tom da se mnogo vremena, čak po cijele
noći, moli; njezina naslada su pokore, njezino zadovoljstvo postovi, a utjeha su joj
sveti sakramenti i razgovor o božanskim stvarima. Ali, koliko god početnici obavljaju
sve to s mnogo mara i postojanosti te veoma pomnjivo raspravljaju s duhovnim
osobama, ipak je obično u njihovom ponašanju - govoreći duhovno - mnogo
mlitavosti i nesavršenosti. Budući da ih na pobožnost navodi utjeha i ugodnost što je
u njoj nalaze, i budući da još nisu osposobljeni ni očeličeni vježbom oštrih borba u
krepostima, upadaju u svom duhovnom djelovanju u mnoge pogreške i
nesavršenosti, jer konačno svaki djeluje prema stanju savršenstva koje posjeduje.
Budući da oni nisu vodili borbe za sticanje čvrstih kreposti, nužno djeluju mlitavo kao
djeca. Da se pak jasnije vidi koliko su početnici slabi u krepostima i u svemu onom
što rade ugodno i lako, nabrojit ćemo po redu neke od mnogih nesavršenosti što ih
čine s obzirom od sedam glavnih grijeha, pa će iz toga biti očito kako je njihovo
djelovanje slično djetinjem djelovanju. Jednako će se vidjeti koliko dobra donosi
tamna noć - o kojoj ćemo odmah nakon toga govoriti - jer ona oslobađa i čisti dušu
od svih tih nesavršenosti.
1. - Često se događa da se kod početnika, jer se osjećaju tako žarki u duhovnim
stvarima i pobožnim vježbama, iz ove sreće - premda svete stvari po sebi ponizuju - i
iz vlastite nesavršenosti porodi stanovita izraslina tajne oholosti, zbog koje osjećaju
neko zadovoljstvo sa svojim djelima i sami sa sobom. Odatle potječe u njima
najčešće tašta, a katkad veoma tašta želja da govore o duhovnim stvarima u
3
prisustvu drugih, pa da i poučavaju druge, mjesto da sami uče. Kad ne vide druge da
su pobožni na onaj način kako bi oni htjeli, osuduju ih u svome srcu, a koji put i
riječima, te postaju u tom slični farizeju koji, dok se je na svoj način molio Bogu, dotle
se je hvalio s onim što čini i prezirao je carinika.
2. - S druge im strane davao često povećava revnost i želju da množe svoje
pobožnosti, da se tako povećava njihova oholost i preuzetnost. Zao duh zna da u
tom slučaju sva djela što čine i sve kreposti koje vrše ne samo ne vrijede ništa, nego
se obraćaju u mane. Neki obično dođu do toga da samo sebe smatraju dobrima, i
stoga u danoj prilici osuđuju druge riječima i činom i mrmljaju na njih te vide trun u
oku brata svoga,a ne mare za gredu koju oni imaju, procjeđuju piće da odstrane
tuđega komarca, dok svoju devu gutaju.
3. - Ponekad također toliko žele da se njihove stvari cijene i hvale, da - kad
njihovi duhovni učitelji, kao ispovjednici i poglavari, ne odobravaju njihov duh i
njihovo vladanje - zaključuju da oni ne znaju razumjeti njihov duh i da nisu pravo
duhovni, jer bi im, inače, odobravali i bili bi s njima prijazniji. Stoga odrnah nastoje
razgovarati s drugim osobama koje se prilagođavaju njihovom shvaćanju. Redovito,
dakle, žele očitovati svoj duh onima za koje znaju da će cijeniti njihove stvari, a u isto
vrijeme kao smrt izbjegavaju one koji njihove stvari omalovažavaju da bi ih stavili na
pravi put, a nerijetko se i srde na njih. Misleći o sebi preuzetno, običavaju odlučiti
mnogo, a učiniti rnalo. Kadikad žele da bi drugi opažali njihovu pobožnost, i zato
pribjegavaju vanjskim izrazima, kao kretnjama, uzdasima i drugim ceremonijama.
Koji put čuk padaju u ushit, više javno negoli na osami, ne bez đavolskog
sudjelovanja; i tada se uvelike vesele da su bili zatečeni u tom stanju, i često takvo
stanje žele.
4. - Mnogi žele biti miljenici i ljubimci svojih ispovjednika, iz čega se u njima rađa
tisuću zavisti i nemira. Veoma im je teško izraziti svoje grijehe, jer se boje da će ih
ispovjednik manje cijeniti, pa ih zato vješto prikazuju, da ne bi izgledali tako zli, a to
znači, radije, opravdati se negoli se optuživati. Nerijetko traže drugog ispovjednika,
da njemu očituju sve zlo, a dobre stvari pridržavaju da reknu redovitom ispovjedniku
koji mora uvijek biti uvjeren da njihove stvari idu divno; ovome, dakle, govore sve
dobro, i to tako izvještačenim riječima da se to dobro pokaže većim negoli jest, ili se
barem nadaju da će tako izgledati; dok bi bila veća poniznost prezreti to dobro i
željeti da ga ne cijeni ni ispovjednik niti itko drugi.
5. - Nadalje, neki malo drže do svojih pomanjkanja, a drugi se put, naprotiv,
odveć žaloste što u njih ponovo padaju, misleći da bi već morali biti sveti, i srde se
sami na sebe, što je jedna nesavršenost više. Često se tjeskobno utječu Bogu da ih
oslobodi od njihovih pomanjkanja i nesavršenosti ali više zato da bi bili mirni bez
dosade od njih, negoli radi ljubavi Božje; a ne razrnišljaju da bi, kad bi im Gospodin
ispunio želju, postali oholiji negoli ikada. Škrti su u hvaljenju drugih, ali vrlo rado
primaju pohvale i nerijetko ih zahtijevaju, i u tom su slični ludim djevicama koje su za
svoje ugasle svjetiljke tražile ulja od drugih.
6. - Od ovih nesavršenosti neki prelaze na mnoge druge i mnogo gore. No neki
ih imaju više, neki manje, a neki osjećaju tek prve pokrete ili malo više; ali je teško
naći početnika koji u vrijeme svoje revnosti ne bi upao u koju od spomenutih
nesavršenosti. Oni, naprotiv, koji u ovom razdoblju napreduju prema savršenosti,
4
vladaju se posve oprečno i na sasvim drugi način, jer su utemeljeni u velikoj
poniznosti i nikad nisu zadovoljni sa sobom, ništa ne cijene svoje stvari, druge drže
mnogo boljima i zaviđaju im svetom zavišću, želeći služiti Bogu kao i oni. Koliko
imaju više revnosti i koliko više s ugodnošću rade u svetoj poniznosti, toliko više
poznaju kako mnogo Bog zaslužuje i koliko malo rade za njega; koliko, dakle, više
rade, toliko manje ostaju zadovoljni. Gonjeni ljubavlju prema Bogu htjeli bi učiniti tako
velike stvari za njega, da im se sve što rade čini ništa, i tako su zaokupljeni i obuzeti
ovom ijubaznom žurbom, da ne paze na to što drugi čine ili ne čine, a ako što opaze,
ne prestaju misliti da su drugi mnogo bolji od njih. Misleći, dakle, nisko o sebi,
također žele da ih i drugi malo cijene. Dapače, ne samo da im je drago kad im se
prigovara ili prezire njihove riječi, nego se čude kad ih tko hvali i čini im se veoma
neobično da drugi o njima kaže što dobro.
7. - Oni uz veliki mir i skromnost imaju veliku želju da budu poučeni u bilo kojoj
stvari koja im može biti na korist; sve protivno od onih o kojima smo gore govorili da
bi htjeli biti učitelji u svemu, tako da, - kad se čini da bi ih netko htio poučiti u kojoj stvari
- odmah mu s ustiju dižu riječ kao da im je već poznata. Ponizni su, naprotiv,
daleko od toga da bi htjeli biti učitelji bilo komu, uvijek su pripravni uputiti se i
proslijediti putem koji je različit od onoga kojim idu, kad im se to zapovijeda, jer se ne
uzdaju u se. Raduju se kad su drugi pohvaljeni, i samo im je žao što ne služe Bogu
kao i oni. Ne vole govoriti o svojim stvarima, jer tako malo do njih drže da ih se stide
očitovati čak i duhovnim učiteljima, te im se čini da ih nije vrijedno niti spominjati.
Radije hoće da prostodušno očituju svoje grijehe i pogreške negoli kreposti; i zato su
više skloni da otvore svoje srce onima koji manje cijene njihove stvari i njihov duh, a
to je vlastitost istinskog, jednostavnog i čistog duha, koji je Bogu veoma mio. Duh
božanske mudrosti, koji stanuje u ovim poniznim dušama, uvijek ih potiče i čini
raspoloženim da čuvaju svoje blago u tajnosti, a zlo da otvaraju prema vani. Tu
milost Bog daje poniznima skupa s drugim lijepim darovima, a oholima je uskraćuje.
8. - Ponizni će dati krv iz svoga srca za onoga koji služi Bogu, i pomoći će mu, koliko
mogu, da mu bolje služe. U nesavršenostima u koje upadaju podnose sami sebe
duhovnom poniznošću i blagošću i ljubeznim strahom Božjim, uvijek se uzdajući u
njega. Ali napominjem da su malobrojne duše koje sve od početka hodaju tako
savršeno, i veoma ih je malo za koje možemo reći da ne padaju u protivne pogreške.
Zato Bog one, koje hoće da očisti od svih tih nesavršenosti, uvodi u tamnu noć, da ih
unaprijedi.
|
Knjige 
