Molitve, Molitva, Portal o molitvama

KRIVCI ZA POBAČAJ

Krivci za pobačaj su u prvom redu roditelji. Tek na njihov zahtjev i pristanak može se ugasiti život njihova djeteta. Do kakovih razmjera se ti zahtjevi postavljaju, očito je iz raznih pojedinačnih i zajedničkih zahtjeva "za pravom na pobačaj".  Prije par godina zagrebački "Vjesnik" je na svojoj zadnjoj stranici donio veliku sliku koja govori o velikoj nesreći. Na slici se vidi mnoštvo žena koje na ulici demonstriraju s jednim jedinim zahtjevom: zahtjevaju pravo na umorstvo nerođene djece. Uz sliku je naslov: "Petsto tisuća žena demonstrira ulicama grada, tražeći pravo na pobačaj."

Monstruozne bolničarke. Ispod navedene slike nalazi se još jedna slika na kojoj se vide bolničarke koje su u jednom staračkom domu umorile četrdesetak starih osoba. Naslov iznad te slike glasi: "monstruozne bolničarke", i to s punim pravom. Čudna podudarnost obzirom na monstruoznost, ali ipak s jednom znatnom razlikom. Bolničarke su ubile nekoliko desetaka nemoćnih osoba na samom kraju života, dok s druge strane pola milijuna žena traži pravo da mogu ubijati svoju vlastitu djecu. Bolničarke su osramoćene i osuđene pred cijelom svjetskorm javnošću, dok su one druge ne ustručavaju javno deklarirati svoje ubilačke namjere. Među ostalim razlozima koji se navode u korist uništavanja nerođene djece, govori se o prenapučenosti u svijetu, o prevelikom broju gladnih usta u mnogim obiteljima. U mnogim narodima kako svjedoči povijest, kroz tisućljeća su oduzimali život starcima i staricama kada bi oslabili i postali nesposobni za rad. To su među ostalim činili Eskimi, Japanci, Kinezi, dok se i u našim nekim krajevima nasilno prekidao život starim roditeljima. Prema pričanju u narodu, stare bi roditelje doveli do jame, stavili im dasku na glavu, a onda bi najstariji sin udario, maljem po dasci. Zaključili bi: ubila ga daska a ne sin. U nekim južnim krajevima pripovijeda se o običaju iz davnine, po kojem bi sin stavio starog oca u vreću, odnio ga u planinu i bacio u ponor. Ne podsjeća li to na neke današnje razloge za uništavanje nerođene djece, koja nisu još

ni okusila život, niti ikome nanijela ikakovu bol ili nepravdu. Nisu se u stanju niti braniti niti moliti za milost.

Molba za pomilovanje. Našli su staricu u jednoj obitelji obješenu u ormaru. Sin i snaha su proširili vijest da se radi o samoubojstvu. Međutim, svi susjedi su izražavali sumnju u tu tvrdnju, govorili o dugogodišnjem zlostavljanju starice, kako od sina tako i od snahe. Kriminalisti su nakon temeljite istrage ustanovili da su nesretnu staricu objesili rođeni sin i snaha. Tvrdokorna snaha je na sudu ponavljala da joj je bilo dosta stare žene, te da je ona željela živjeti svoj život, čemu je bila zapreka stara svekrva. Na sudu su ispričali sve o zadnjim časovima nesretne žene. Kada je vidjela da ju kane objesiti, molila ih je: "Djeco, molim vas nemojte me ubiti, ja bih još živjela". Sve je bilo uzalud, staru majku su ubili. - Možemo si, predstaviti kako bi molilo nerođeno dijete, kada bi to bilo moguće: majko, oče, nemojte me ubiti, ja bih živjelo. Kroz stotine godina, pa i danas u nekim državama, izricale su se zločincima smrtne kazne. No svaki od njih ima, mogućnost da se brani, da nađe branitelja, čak mu to i država plaća ako je siromašan. Prave se molbe, često kroz više godina dok se, čeka na izvršenje kazne, pa nekada i uspije. Nerođeno dijete, nevino i bez najmanje krivnje, biva osuđeno od oca i majke na smrt, a onda bez milosti pogubljeno. Kakova je to opačina u svojoj biti vidi se iz nerazumnog i upornog

ponavljanja o ženinom pravu na svoje tijelo, dok se negira djetetu osnovno pravo na vlastiti život. Što sve biva s odbačenom djecom iznose savjesni liječnici, a nemilosrdne majke nose to na savjesti. Upada u oči, koliko se radi na čuvanju života ili u biljnom svijetu ili među životinjama. U nas je nekoliko stotina životinja pod zaštitom državnih zakona počevši do vrapca pa sve do zmije i vuka. Kazne su i novčane pa čak i zatvorske. Jedino mladunče čovjeka nema pravo na zaštitu, zahvaljujući svojim rođenim majkama.

Kvalificirani zločini. "U posljednje virjeme sve se više razvija prava trgovina zamecima koji se koriste radi dvojbenih "znanastvenih pokusa", te za kozmetičke zahvate i podrmlađivanje" piše jedan liječnik. Išlo se čak do toga, da se moždane ćelije ubijenog zametka implantiraju abnormalnim osobama nadajući se da će se njihovo stanje popraviti. S jedne strane ubojstvo zdravog djeteta, a s druge strane neuspjelo presađivanje neizlječivom bolesniku.

Jean Cheynel, ugledni predsjednik francuske Medicinske akademije veli: "Neki medicinski laboratoriji opravdavaju istraživanja na živim ljudskim čedima, zametcima, u dobi od tri do pet mjeseci, pa i starijima. Dakako nakon nasilnog prekida trudnoće, nakon čega njihova tjelešca završavaju u kontejnerima."

Claude Jacquinot i Jacque Delaye, francuski stručnjaci pišu: "Živi zametci izvađeni neopravdanim carskim rezom, dobro razvijeni i osjetljivi na bol, secirani su i održavani na životu na umjetni način, i potom im je odrubljena glava".  (Vikend, 9. 8. 1985.). Kriminalistička nadzorna služba otkrila je cijele kamione s dječjim tjelešcima koja služe u različite svrhe.

Športašice, dakako pojedine, da bi postigle što veću vitalnost, planski zatrudne, a nakon natjecanja ubiju svoje dijete.  Sve su to dokazane činjenice koje govore o monstruomim majkama, jer bez njihova pristanka ne bi, uz samo ubojstvo, tjelesa njihove rođene djece završila na tako užasan način svoj kratki boravak na svijetu.

TEŠKE POSLJEDICE POBAČAJA

Očajnički poziv ginekologa. "Žena je kao rascvjetana voćka. Drvo se osuši ako mu posjećete cvjetove. Cio ženin organizam, prilagođava se novom životu za vrijeme trudnoće. Prekinete li tu vezu nastaje pustošenje koje ne izdrži svatko. Žene po deset puta liježu na operacijski stol i stare prije vremena. Trećina naših žena boluje od unutarnjih upala. Postaju loše radnice (radi pobolijevanja), majke i supruge. Krupna bi bila brojka kada bi se izračunalo koliko stoji naša primitivna "kontrola rađanja". "Možda više nećete moći rađati" govori ženama liječnik. "Muž će se odjednom zaželiti djece. Razvesti će se ako se ne izliječite od neplodnosti radi pobačaja. Izgubite li materinstvo, i drugi ventualni brak neće biti sretniji. Izgubiti ćete možda ljepotu, svježinu, privlačnost. Za vaše vas dobro upozoravam: ne tražite pobačaj". Ovako dramatični poziv ženama može uputiti samo stručnjak koji zna sve opasnosti i nesagledive posljedice svakog pobačaja. Kada bi svi liječnici tako postupili, i kada bi razborite žene takav ozbiljni poziv prihvatile, bilo bi mnogo manje i boli i bolesti i smrti i žalosti oko nerođene djece i njihove pogiblje krivnjom oca, majke i liječnika koji to vrši. Svaki pobačaj znači četiri žrtve: otac, majka, aborter i nevino dijete. Jedni su žrtve zločina radi kojega će ih progoniti savjest, a dijete je  žrtva nedostatka njihove iskrivljene savjesti. Dr. M. D., liječnik i profesor, piše ovako: "Kakove opasnosti krije ne samo ilegalni nego i legalni pobačaj, postalo je naročito jasno u toku posljednjih godina, kada su ginekolozi sistematski pratili zdravstveno stanje žena kojima su komisije dopustile pobačaj. Ozbiljnost posljednica koje na psihu i organizam trudnice ostavlja prekid trudnoće, ne treba više dokazivati. Kod trideset posto žena koje su se podvrgnule legalnom pobačaju, značio je pobačaj skraćivanje životne dobi". Prema tim riječima, žena koja oduzima život svojem djetetu i svoj život skraćuje.

Ekonomska šteta od pobačaja. U jednom velegradu bivše države gdje je izvršeno 49.000 pobačaja u jednoj godini, izgubljeno je 128.000 radnih dana, a za njihovo naknadno liječenje isplaćen je silni novae. Oko 10.000 žena od navedenog broja imalo je

komplikacije različite vrste nakon učinjenog pobačaja.

Njemačka. Prema Fechtovoj statistici u Njemačkoj se godišnje izvrši preko pola milijuna pobačaja. Kroz stanovito vrijeme kada je praćena sudbina žena koje su uklonile djecu, ustanovljeno je da je osamdeset tisuća žena platilo taj čin zdravljem, a nemali broj i smrću. U isto vrijeme 200.000 žena ostaje neplodno. Trovanje, anemije, upale, psihički poremećaji su daljnje posljedice. Žalosno je da i u nas i u svijetu brojne ankete govore o mnogim teškim posljedicama pobačaja, a da se oni unatoč tome vrše, često na veoma dostupan način.

Bivši SSSR. "Šesnaest godina nakon legalizacije pobačaja u SSSR-u broj je pobačaja porastao na pet milijuna godišnje, a smrtnost žena na 50.000, unatoč tome što su pobačaji vršeni u bolnicama i od strane stručnjaka. Uz to je 80 posto žena imalo razne poremećaje, a kod 70 posto žena su se razvile upale, degeneracije i tumori maternice. Pobačajima se pripisuju i komplicirani porodi, vanmaterična trudnoća i drugi poremećaji trudnoće. Takovih je 65 posto, dok poremećaji u radu žlijezda s unutrašnjim lučenjem, živčani poremećaji, potištenost i neuroze s gubitkom libida snosi oko 40 posto pacijentica nakon

pobačaja". Sve to su podaci iz domaćeg tiska, koji nema nikakova razloga da stvari preuveličava ili podatke iskrivljuje.

Fizičke i psihičke nevolje. Svojevremeno liječnik-savjetnik u sarajevskom tjedniku "Svijet" odgovara na pitanje jedne žene, što ima reći o pobačaju. Odgovorio je uz uobičajne napomene o opasnostima pobačaja, "patiti ćete do kraja života od duševnog

nemira". Nije govorio kao svećenik, ali o duševnim patnjama kao o posljedicama prekida trudnoće pišu - kako smo već govorili i naveli gotovo svi liječnici. Mnogo više nego psihijatri mogli bi o tom problemu govoriti svećenici, kojima se za savjet i utjehu obraćaju žene kako mlađe tako i starije dobi, jer ih savjest progoni radi ubojstva djeteta. Bilo bi čudo kada se to ne bi dešavalo, jer svaki ubojica osjeća grižnju savjesti. Ubojstvo vlastitog djeteta unosi nemir i strah u dušu žene, kojega se ne može lišiti do kraja života.

Rak i neplodnost. Čitamo u jednom našem tjedniku: "Sve je više žena koje se odlučuju na prekid trudnoće. Što moraju znati o posljedicama? Ima li to neke veze s rakom? Posljedice prekida trudnoće nije moguće sagledati neposredno nakon opasnog zahvata. Sigurno je i dokazano da prekid, osobito prve trudnoće, makar i najstručnije izveden može uzrokovati neplodnost, a često i spontane pobačaje kod narednih trudnoća. Tada je mogućnost zanošenja i uspješnog poroda uvjetovana velikim trudom, naporima, žrtvama i trudnice i medicinskog osoblja. Postoji i mogućnost kronične upale i karcinoma - raka. Oštećenje tkiva svakako je predilekciono mjesto za nastajanje raka". - Stoga je razumljivo da sve veći broj liječnika odbija da vrši pobačaje. To razjanjašava slijedeći članak.

Oni neće pobačaj. "Usprkos zakonu koji od 1979. g. legalizira pobačaj, izgleda nejvjerojatno, da je sve teže, kako godine prolaze, legalno prekinuti trudnoću. U slučaju jedne žene koja je tražila prekid trudnoće, od 18 bolnica na koje se obratila, jedanaest je izjavilo "da nemaju mjesta" za takove. U Parizu od stotinu žena koje traže pobačaj, samo ih petnaest dobiva potvrdni odgovor u javnim bolnicama. U trenutku kada su se stvarali centri za prekid trudnoće, 90 posto šefova ginekologa bilo, je protiv abortusa", kaže dr. Jean-Claude Megnier". Tako piše naš dnevnik "Vjesnik".

MUŠKARCI I POBAČAJ

"Sociolog Artur Shostak kroz više od deset godina proučavao je utjecaj pobačaja na muškarca. Njegov je zaključak: Pobačaj je golemi duševni potres za muškarce, možda jedini takva značenja, koji većina muškaraca proživljava neznano, bez ičije pomoći.

Shostak je profesor na Univerzitetu Drexel u Philadephiji (SAD) ispitao je tisuću muškaraca koji su sudjelovali u pobačajima i to u osamnaest država SAD, koji su pratili svoje žene ili djevojke do klinike za pobačaje. Bez sustezanja iznosi svoje žalosno iskustvo koje je doživio kada je pratio svoju djevojku na pobačaj. Priča kako je bio potpuno nepripremljen za taj događaj, kako je bio bjesan kada mu je službenik klinike hladno govorio kako to nije ništa drugo doli "odstranjivanje nakupina tkiva". U svojoj knjizi "Muškarci i pobačaj" pokazao je kako većina muškaraca osjeća tešku osamljenost, da se ljuti sam na sebe i svoju partnericu i osjeća strah od fizičkih i emocionalnih nevolja što ih mogu pretrpjeti žene. Devedeset tri posto muškaraca reklo je da bi učinili sve što je u njihovoj moći, samo da ubuduće izbjegnu pobačaj. Muškarci su uglavnom krili svoj stres i prikrivali svoje sumnje željom da pomognu ženi i "učine pravu stvar". Četvrtina muškaraca ponudila je da plaća troškove podizanja djeteta ako bi žena odustala od pobačaja, a pola neoženjenih bilo je pripravno da se oženi i spasi dijete. Otprilike 26 posto muškaraca smatralo je pobačaj ubojstvom, 81 posto njih je izjavilo da su razmišljali

o djetetu koje se moglo roditi.

Mnogi muškarci izgubili su vlast nad sobom i plakali su za vrijeme anketnog razgovora. A Amold Medvene, psiholog u Savjetodavnom centru Univerziteta Maryland kaže: "Pobačaj je jedno od najvećih iskustava smrti što ih ljudi doživljavaju. Navodi riječi jednog muškarca: "To je rana koju ne možeš vidjeti ni osjetiti, ali ipak postoji. "Najčešća reakcija muškaraca bila je bespomoćnost". Za većinu muškaraca koji su navikli da upravljaju situacijom, u tom slučaju to nije moguće, ističe A. Watson zdravstveni odgojitelj u Centru za planiranje obitelji za muškarce u Washingtonu". Oni se osjećaju nemoćnima, na to nisu naviknuli mnogi". (Izbor 1984). O fizičkim i psihičkim nevoljama žena, znade se i piše mnogo. Ovaj članak vrhunskih stručnjaka govori o pravoj katastrofi u duši muškaraca koji su na bilo koji način sukrivci pobačaja. Možemo se sjetiti izjave liječnika koji se kaje za učinjene pobačaje i govori "o rani na duši".

POBAČAJ U BROJKAMA

Statistike iz vremena neposredno prije domovinskog rata, iznose stravičnu istinu o broju pobačaja koji je rastao iz godine u godinu, sve tamo iz vremena nakon drugog svjetskog rata. Svjetske statistike govore o fatalnom padu nataliteta u čemu prednjači Europa, a mnogi pokazatelji svjedoče o Hrvatskoj koja zauzima žalosno prvenstvo u toj Europi.

Podaci iz jedne godine obzirom na učinjene pobačaje su slijedeći:

1977. godine: 41.820 pobačaja

1980. godine: 51.300 pobačaja

1984. godine: 58.000 pobačaja

U tom broju zauzimaju mjesto:

28 posto djevojaka od 20 do 24 godine

23 posto prva trudnoća

30 posto žena bez ijednog djeteta

56 posto s jednim pobačajem

6 posto adolescentkinja.

Prema izjavi doc. dr Štampar, u jednoj godini je samo u Zagrebu 2.800 djevojaka prekinulo trudnoću. Očito je da se ne radi o materijalnoj krizi, nego o svojevrsnoj krizi morala i u braku i izvan braka. I u naše vrijeme raznim predavanjima drže se pouke o zaštiti od neželjene trudnoće - posebno mladima. To međutim nije ništa drugo doli poticaj na raspušteni način života sa zaštitom od neželjenih posljedica. Koliki su nevini životi nerođene djece ugašeni radi nedostatka samokontrole kod mladih. Naš liječnik o tome piše: "Za razliku od životinja, čovjek je u stanju da kontrolira sve svoje nagone, pa tako i spolni nagon. Težnja za tjelesnim sjedinjenjem samo radi toga, svojstvena je onima koji su poremećeni u duševnom i osjećajnom životu. Prema opažanjima mnogih učenjaka takav se nagon nalazi u nezrelih ljudi, duševnih bolesnika i kriminalaca". (Dr. Kremer -

 "Vikend").

Što se tiče udanih žena, više je nego žalosno da pobačaju pribjegavaju one bez ijednog djeteta, a čak 56 posto onih koje imaju već jedan pobačaj. Tu se ni na koji način ne može govoriti o materijalnim prilikama kao o razlogu za prekid trudnoće.

NEDOSTATAK INFORMACIJA - UZROK POBAČAJA

Prema novijim podacima, tokom rata broj se pobačaja prepolovio u odnosu prema godinama neposredno prije rata. Navodno je u jednoj ratnoj godini učinjeno 26.000 pobačaja, unatoč materijalnom stanju i ostalim nedaćama koje se javljaju u ratu. Ta

znatna promjena nepobitan je dokaz protiv, upornog ponavljanja kako je opadanje poroda ili veći broj pobačaja uvjetovan imovnim stanjem građana. Znatno manji broj pobačaja je posljedica sistematskog rada medicinskih stručnjaka kao i brojnih crkvenih savjetovališta u kojima su žene dobivale veoma potrebne informacije o pobačaju, njegovim teškim posljedicama i opasnostima koje ga prate. Da je tomu tako, da je nedostatak informacija jedan od razloga porasta pobačaja, nedvojbeno dokazuju izjave stručnjaka.

Slaba obaviještenost - više pobačaja. To su riječi liječnice koja se tim pitanjem posebno bavi. "Broj pobačaja u nas je u stalnom porastu prema evidenciji Zavoda za zaštitu zdravstva Hrvatske, sve tamo od 1975. g. pa nadalje... Među glavnim su uzrocima nedovoljno obrazovanje, niska zdravstvena kultura, psihološke barijere prema rađanju djece... Savjetovanje prije nasilnog prekida trudnoće, dalo je značajne rezultate. Ispitivana je obavještenost žena o razvijenosti i životu njihova ploda, načinu izvođenja pobačaja i mogućim neželjenim posljedicama. Prije savjetovanja većina je trudnica

imala neispravne sudove o tome kao i o osnovnim činjenicama koje su nužne za slobodno i odgovomo odlučivanje o prekidu ili zadržavanju trudnoće". (Članak od 20. X. 1992. u "Vjesniku"). Na temelju toga i brojnih tomu sličnih članaka očito je kako zloćudno zvuče riječi slobodoumne novinarke koja veli: "Mislim da je nedopustivo bilo koju ženu koja se odlučila za pobačaj nagovarati da to ne čini". Iz slijedećih članaka vidjeti je kako su i opasni i štetni takovi napisi koji u ime prava žene na vlastito tijelo, podstiču trudnice da se podvrgnu nasilnom prekidu trudnoće pa da su radi manjka obavijesti učinile nešto, kako veli medicina, za što nisu znale najnužnije "činjenice potrebne za slobodno i odgovomo odlučivanje o prekidu trudnoće.  Tvrdnji takove jedne novinarke "da su žene dovoljno obavještene" suprotstavlja dr. Dražančić, ginekolog, svoj sud: "Žene nemaju potrebne informacije. Dobro je da se pokuša trudnu ženu nagovoriti da rodi dijete". Tko ima pravo u tom slučaju, a tko postupa neodgovomo i opasno po život žene i djeteta, nije teško razlučiti.

Povodom inicijative karidnala Kuharića koji je uputio poziv Saboru glede zakona o pobačaju, ministar zdravstva dr. Hebrang je izjavio: "Inicijativa kardinala Kuharića je za pohvalu. Današnji zakon, naime, treba mijenjati, jer na neki način stimulira ženu na pobačaj, bez mogućnosti da se njezin problem riješi drukčije, da joj se objasni etička, zdravstvena, humana, psihološka strana pobačaja, ili se pak riješi problem koji je utjecao na njezinu odluku... Moramo ići na maksimalnu poštedu začetog živog bića i maksimalnu poštedu žene". Iz tih riječi ministra, liječnika, jasno je da je neetički, nehumano, nezdravstveno poticati na pobačaj u ime ženine slobodne odluke, a da se izbjegavanjem pobačaja vrši pšsteda i "žene i začetog živog bića."

KATASTROFALNO NEZNANJE

Zagrebački "Vjesnik" od 12. 8. 1989. donosi članak liječnice T. Rakić o nejvjerojatnom neznanju žena koje se odlučuju na pobačaj. Evo nekoliko brojki:

1) 62 posto žena nije znalo ništa o načinu izvođenja pobačaja

2) 36 posto žena nije znalo ni za jednu posljedicu nasilnog prekidanja trudnoće

3) 36 posto žena ne zna za neplodnost kao možebitnu posljedicu pobačaja

4) 28 posto ispitanih znade samo za jednu posljedicu pobačaja.

Može li se u tim slučajevima govoriti o slobodnom i odgovornom odlučivanju na pobačaj?

Maloljetnice i pobačaj. Sjede u bolničkom dvorištu. Jedna od njih čeka na pobačaj. Dakako da se boji. Njezina prijateljica "s iskustvom" ju tješi: "To nije ništa. Manje boli od uboda injekcije. To ti je samo grumen krvi". Sjetimo se navedenog slučaja dra. Nathansona koji je sam sebe okrivio za smrt nekoliko desetaka tisuća djece. Tvrdi da niti majka, pa čak niti liječnik, nemaju jasnu predodžu o pobačaju. Tek otkriće ultrazvuka dalo je jasan uvid u opstojnost novog već formiranog bića s udovima, glavicom, moguće je čak osluškivati i kucanje srca - jer to je novo ljudsko biće.

Pobačaj pred sudom. Naš je tisak prije nekoliko godina donio izvještaj o jednom sudskom procesu u Švedskoj, a u vezi s prekidom trudnoće. Na traženje jedne žene da izvrši pobačaj, liječnik je odbio da to izvrši, jer se protivi njegovoj savjesti. Učinio je to jedan drugi. Onaj prvi je uzeo ručicu djeteta i pokazao majci uz riječi: "Vidite što ste učinili".  Žena je počela vikati i prijetiti radi toga i predala stvar sudu. Za taj slučaj je vladao veliki interes u gradu, pa se na suđenju našla brojna publika. Žena je uz suze opisala postupak liječnika, i svi prisutni su osudili liječnika. No branitelj liječnika

je zatražio da se prikaže dokumentarni film o pobačaju. Situacija se izmjenila. Mnogi su u sudnici plakali i jecali, neki su povraćali, a dobar dio je pobjegao iz dvorane. Nitko od njih nije niti slutio kakav zločin se krije pod imenom prekida trudnoće. Jedna mlada medicinska sestra priča kako joj je nakon pobačaja jedan liječnik pokazao dio djetetova tijela, uz riječi: "Pazi dijete što znači pobačaj". Veli da je s užasom povratila i u svojem životu i radu odbila svako sudjelovanje pri tom okrutnom činu.

MALFORMACIJA UVIJET ZA POBAČAJ

Različite pretrage u uznapredovaloj medicini, a naročito ultrazvuk, pružili su liječnicima mogućnost da kod nerođenog djeteta otkriju eventualno veće ili manje nedostatke. Za neke je to razlog da se dijete pobaci, da mu se oduzme život. Do čega mogu dovesti takove "dijagnoze i sudovi" govore mnogobrojni slučajevi.

Dva liječnika i bolesno dijete. "Dr. Bonimond, ginekolog na univerzitetskoj klinici u Bordeauxu priča: "Dijete je došlo na svijet fiziČki mrtvo. Specijalist ginekolog, bigot (pogrdni izraz - bolesno pobožan), učiniO je protiv moje volje sve da bi dijete povratio u život. Dijete je bilo pravo čudovište. Imalo je na vratu tumor veliki kao i sama glava. Nekoliko dana nakon što je povraćeno u život ginekolog je dijete operirao i veliki je tumor odklonjen. Danas je to ljupka desetogodišnja djevojčica, koja ima na vratu mali neprimjetni ožiljak, jedino svjedočanstvo prvih nesreća". Tako jedan liječnik o svojem

kolegi: "Pobožnjak" je učinio sve da dijete spasi i uspio. Drugi - nepobožni kako sam kaže, želio je dijete prepustiti smrti. Nevjerojatno je što sam protiv sebe svjedoči. Zaključak? Koliko takvih "ljupkih djevojčica" i dječaka smaknu nesavjesni

liječnici pa umjesto da djecu njima povjerenu upute u život, oni ih šalju u hladni gob.

Čudo od djeteta. Tako je nazvana mala Danijela Harrington. Naglo se razvija i pokazuje izvanrednu sposobnost za svoju dob.  Bila je osuđena na smrt, jer je majka za vrijeme trudnoće doživjela saobraćajnu nesreću. Majka nije pristala i dobila "nejvjerojatnu bebu", kao nagradu za svoju majčinsku i ljudsku dobrotu.

Najbolji u razredu. Majka priča svećeniku koji je pohvalio njezina sina da je najbolji ministrant i vjeroučenik, kako u učenju tako i u vladanju. Majka s vlažnim očima pripovijeda: "Za vrijeme trudnoće pala sam s tavana i liječnik mi je savjetovao da uklonim dijete, jer će se sigumo roditi s oštećenim mozgom ili kojim od udova. Rekla sam da mi to nije ni na kraj pameti. Rodila sam ga, a ono što vi kažete vele i učitelji u školi: zdrav, razvijen, nadaren, ugodne vanjštine, na čemu mnogi vele da mi zavide. Često puta kada ga pogladim sa suzama u očima on me upita: Mama, zašto plačeš?" Mogu li mu reći da je bio osuđen na smrt?"

Rodila je bolesnog dječaka. Tjelesno razvijen, ali duševno nerazvijen. Ne može gotovo ništa reći ali poznaje majku, braću, rodbinu. Majka ga je dala u specijalni zavod za takove bolesnike. Pohađaju ga redovno, a on im se raduje i dijeli sa svojim supatnicima sve što je dobio na dar. Sa strahom pitam majku: "Da li vam je žao što ste ga rodili?" Odgovorila je: "Pa, gospodine, to je moje čedo, to je dio mojega bića. Nježno ga volim, a voli ga sva brojna rodbina i on nikada neće biti prepušten sam sebi". Mogli bismo dodati kratko: "Ljudsko je biće, ima besmrtnu dušu, zaštitu Oca nebeskog i budućnost u vječnom životu". U cijeloj prirodi poznato je kako nerazumna bića svoju mladunčad prihvaćaju i vode s nevjerojatnom pažnjom, možemo mirno reći i nježnošću... Postoji u našem narodu riječ i o tome: "Nosi ga kao mačka mačiće" ili pak "brani ih kao lavica laviće". U ptičjem svijetu majke svoju mladunčad u zajednici s ocem hrane i čuvaju, izlažući u slučaju opasnosti i svoje živote. Kod roditelja već začete djece, čovjek bi očekivao vrhunac takve ljubavi, no od davnih vremena je poznato da su u nekim kulturama majke odbacivale svoju djecu. Značajno je da su najnovija otkrića medicine pomogla plemenitijem pristupu prema nerođenoj djeci, došavši do nekih novih otkrića i saznanja. Već spomenuti dr Nathanson veli: "Od deset majki koje su mogle na ultrazvuku vidjeti svoje nerođeno čedo, samo jedna od tih deset odlučila se za pobačaj. To je veoma utješno, no potresna jc činjenica da treba toliko truda uložiti da se rođena majka uvjeri o vrijednosti vlastitog djeteta.