|
Stranica 2 od 15
tako naučila upoznati samu sebe, ne uzdati se u
sebe, osjećati se nemoćnom da bilo što ostvari u
materijalnom redu. I ovdje je naučila da je prava
veličina, prava svetost, jedina koja vrijedi u očima
Božjim: predati se, uzeti se takav kakav jesi,
podnositi sam sebe.
Sigurno je neizmjerna bol biti zločest, biti ružan,
okrutan, sebičan, osjećati se neizlječivo zlim, ali to
još nije ništa. Veliki grijeh, jedini, jest to sebi sakriti,
lagati samome sebi. Priznati se zlim, pokazati Bogu
svoju nemoć, svoje ništavilo, to je dosta da se od nas
može načiniti svetac.
Riječ je svih mudraca, svih filozofa, svih svetaca, da
je bitno: spoznati sebe. I zato Terezija dne 13. srpnja
1897. - četiri dana nakon svog ulaska u bolničku
sobu - piše jednom od svoje duhovne braće, jednom
svećeniku misionaru, ove riječi koje se mogu
pričiniti dosta otrcane, a one su ipak duboke misli,
proživljene i pune iskustva:
"...Moj brate, kako je dobrota i srdačna milosrdna
ljubav malo poznata. Istina je da se to blago može
uživati samo ako se ponizimo, ako priznamo svoje
ništavilo, a eto to je ono što mnoge duše neće
učiniti."
Na drugom mjestu opet piše:"...Ja se ne čudim više
ničemu. Ne žalostim se ako vidim da sam sama
slabost. Baš protivno, ja se hvalim tom slabosti.
Svaki dan očekujem da ću otkriti u sebi novih
nesavršenosti. Priznajem da mi to svjetlo o mojem
ništavilu čini više dobra nego svjetlo o vjeri."
Jer - ponavljamo - to je bitno. Prema mišljenju sv.
Terezije trebalo je da sv. Petar tri puta zataji svog
Učitelja, da taj prvi ribar duša "na sebi iskusi što
|
Knjige 
