|
Milan
|
|
Utorak, 17 Lipanj 2008 |
|
Stranica 14 od 15
A na jednom mjestu pripovijeda o krepostima svoje
stare prijateljice Majke Genoveve, utemeljiteljice
Karmela, i dodaje:
"O, ta mi se svetost čini
najistinitija, najsvetija! Tu si ja
želim, jer u njoj nema ni jedne
iluzije."
"Nijedne iluzije!" Sve je u
tome! "Put djetinjstva!" "Mali
put". Neprestano, neumoljivo
nastojanje i traganje za
svjetlosti, za istinom, za
potpunom prozirnosti sama
sebe. Sva je tajna svetosti u
tome.
Ona će nam to sama još jednom kazati:
"Ja sam sada premalena da bih mogla biti tašta.
Premalena sam za lijepe fraze po kojima bi se moglo
pomisliti da sam jako ponizna. Radije volim
jednostavno priznati da je Svemogući učinio u meni
velike stvari, a najveća je u tom što mi je pokazao
moju majušnost i moju nemoć za sve dobro."
Terezija sama otvoreno piše, što smo već i prije rekli,
da je najveće dobro koje nam može biti dano u tom,
da upoznamo svoju nemoć.
Ne vidimo na zemlji nikoga tko bi donio čovjeku,
njegovoj beskrajnoj bijedi i njegovoj neizlječivoj
zloći i očaju utješniju poruku.
I zato je Terezija, nekoliko dana pred smrt,
novakinjama i sestrama koje su je pitale pod kojim
će je imenom zazivati kad bude u nebu, odgovorila
riječi koje nas uvijek ganu do suza, ali im sada
razumijemo i onaj puni smisao koji im je ona dala i u
|
|
Zadnja Promjena ( Ponedjeljak, 03 Siječanj 2011 )
|