Molitve, Molitva, Portal o molitvama

POGLAVLJE IV

Poslanje sestre Lucije

Kod drugog ukazanja Lucija je zamolila Gospu da je uzme k na nebo zajedno s njezinim rođacima. Majka Božja joj je, kao što smo vidjeli, odgovorila:

»Da, Jacintu i Franju uskoro ću uzeti, ali ti ćeš ovdje ostati još neko vrijeme. Isus se želi tobom poslužiti da me ljudi upoznaju i uzljube. Želi u svijetu ustanoviti pobožnost prema mom Prečistom Srcu.«

Ove riječi jasno pokazuju da Lucija, osim što joj je povjereno čuvanje tajni koje je otkrila Gospa, ostaje na zemlji kako bi ispunila određeno poslanje.

Treba se prisjetiti da je već kod prvog ukazanja, 13. svibnja, Gospa objavila:

»Došla sam vas zamoliti da dolazite ovamo šest uzastopnih mjeseci, svakog trineastog u mjesecu, u isto ovo vrijeme. Onda ću vam kazati tko sam i što želim, a potom ću se ovamo vratiti sedmi put.«

Zatim treba doći i do sedmog Gospinog ukazanja u Cova da Iria. Ali kada? Što je naša Gospa željela ovom prilikom poručiti ili otkriti ljudima? O čemu god da se radi, čini se očito da bi Lucija još jednom trebala biti Gospina pouzdanica u Cova da Iria.

Ako je tako, i ako do tog sedmog ukazanja nije došlo tajno, ono je jedno od velikih iščekivanja u vezi s Fatimom.

Lucijin životni put

Lucija je 17. lipnja 1921. otputovala iz Aljustrela za Oporto te je primljena kao interna učenica Kolegija sestara svete Dorotee u Vilaru, u predgrađu grada. Dana 24. listopada 1925. ušla je u Institut svete Dorotee dok je istovremeno kao postulantica primljena u samostan iste kongregacije u Tuyú, Španjolska, blizu portugalske granice. Novakinja postaje 2. listopada 1926., a 3. listopada 1928. polaže svoje privremene zavjete. Šest godina kasnije, istog dana u listopadu, položila je svečane zavjete. Uzela je redovničko ime sestra Marija dell Addolorata (Marija od Žalosne Gospe).

Za vrijeme komunističke revolucije u Španjolskoj iz sigurnosnih razloga prebačena je u Kolegij de Sardao, u Vila Nova de Gaia, gdje je i ostala neko vrijeme.

Kasnije, 20. svibnja 1946, sestra Lucija imala je priliku ponovno vidjeti mjesto ukazanja. Posjetila je spilju Cabeco i polje na Valinhosu.

Dvije godine kasnije, 25. ožujka 1948, napustila je Institut svete Dorotee kako bi ušla u Karmel svetog Josipa u Coimbri, pod imenom sestra Marija Lucija od Prečistog Srca. Iste je godine, 13. svibnja obukla odoru svete Terezije te je 31. svibnja 1949. položila vječne zavjete kao Bosonoga Karmelićanka.

Otkrivenja nakon 1917. - pet prvih subota

U srpanjskoj tajni Gospa je rekla:

»Tražit ću posvećivanje Rusije mom Prečistom Srcu i primanje pokorničke pričesti svake prve subote (u mjesecu).«

Fatimska poruka nije bila potpuno završena sa ciklusom ukazanja u Cova da Iria godine 1917.

Sestri Luciji se 10. prosinca 1925, u njezinoj sobici u kući Sestara svete Dorotee u Pontevedri, ukazala Presveta Djevica s Djetetom Isusom uz bok na sjajnom oblaku. Položivši joj ruku na rame, pokazala joj je srce ovijeno trnjem koje je držala u drugoj ruci. Dijete Isus, pokazalo je na srce i vidjelici uputilo sljedeće riječi: »Imaj sažaljenja prema Srcu svoje Presvete Majke, izbodenom trnjem, što ga svaki trenutak u njega zabadaju nezahvalni ljudi, a nema nikoga tko bi ga pokorom izvlačio!«

Zatim je nastavila presveta Djevica: »Gledaj, kćeri moja, moje srce ovijeno trnjem što ga nezahvalni ljudi u svakom trenutku u njega zabadaju svojim psovkama i nezahvalnostima. Barem ti me pokušaj utješiti i poruči da svima onima koji se u pet prvih subota u mjesecu ispovijede, pričeste, izmole krunicu i petnaestak minuta ostanu sa mnom u razmatranju o otajstvima krunice, a s nakanom da mi pruže zadovoljštinu, obećajem svoju prisutnost u času smrti i sve milosti koje su im potrebne da spase dušu!«

Dijete Isus ponovno se ukazalo sestri Luciji 15. veljače 1926. u Pontevedru, zapitavši je li već proširila pobožnost svojoj Presvetoj Majci. Vidjelica je izvijestila o poteškoćama koje joj je iznio njihov otac ispovjednik te objasnila da je časna majka spremna širiti (tu pobožnost), ali da je ovaj svećenik rekao kako časna majka sama ne može ništa učiniti. Isus je odgovorio: »Istina je da tvoja časna majka sama ne može ništa učiniti, no s mojom milošću može sve.« Sestra Lucija govorila je o poteškoćama koje neki ljudi imaju s ispovijedanjem subotom i zamolila da ispovijed vrijedi osam dana. Isus je odgovorio: »Da, može biti učinjena i mnogo dana prije, samo ako su oni koji me primaju u stanju milosti te imaju nakanu olakšati (boli) Prečistu Srcu Marijinu.« Sestra Lucija pitala je što će biti u slučaju da netko, ispovijedajući se, zaboravi izreći svoje nakane, na što je naš Gospodin odgovorio: »Mogu je izreći pri sljedećoj ispovijedi, odnosno, u prvoj sljedećoj prilici za ispovijed.«

U noći s 29. na 30. svibnja 1930, naš je Gospodin, govoreći Luciji u duhu, riješio još jednu poteškoću: »Jednako će biti prihvaćena ova pobožnost ako se obavi u nedjelju nakon prve subote u mjesecu, ako to moji svećenici dušama dopuste iz opravdanih razloga.«

Istom prilikom naš je Gospodin Luciji odgovorio i na ovo drugo pitanje: »Zašto pet, a ne devet subota, ilisedam, kao zadovolj¬ština za Gospine boli?«

»Kćeri moja, razlog je jednostavan: postoji pet oblika uvreda i psovki koje se nanose Bezgrešnu Srcu Marijinu:

1. psovke protiv Bezgrešnog začeća;

2. psovke protiv njezinog Djevičanstva

3. psovke protiv Božanskog majčinstva, zajedno s odbijanjem da je se prizna za Majku svih ljudi;

4. javni pokušaji usađivanja u srce djece ravnodušnost, prezir i konačno mržnje prema ovoj Bezgrešnoj Majci;

5. direktno vrijeđanje Srca Marijinog na Njenim svetim slikama.«

Širenje tajni

Dana 17. prosinca 1927. Lucija je došla u blizinu svetohraništa u kapelici kuće Sestara svete Dorotee u Tuyú, da bi zapitala našeg Gospodina kako ispuniti nalog ispovjednika da stavi na papir određene milosti koje je primila od Boga, kad su te milosti u vezi s tajnom koju joj je povjerila Presveta Djevica. Jasnim glasom Isus joj je dopustio da čuje sljedeće riječi:

»Kćeri moja, napiši što se od tebe traži. Napiši i sve ono što ti je Presveta Djevica povjerila u ukazanju u kojem je govorila o ovoj pobožnosti (Prečistom Srcu Marijinu). Što se tiče ostatka tajne, nastavi šutjeti!«

Nakon tako primljene zapovjedi, Lucija je otkrila što se dogodilo pri lipanjskom ukazanju.

Kasnije, 1941. godine, kad joj je biskup Leirije zapovjedio da zabilježi sve što bi moglo biti zanimvjivo o životu bL. Jacinte za novo izdanje koje se trebalo tiskati, vidjelica je, dobivši dopuštenje neba, otkrila dva od tri dijela srpanjske tajne.

Evo njezinih riječi:

»Tajna sadrži tri različite stvari, od kojih ću ja otkriti dvije. Prva je, dakle, bilo viđenje pakla.«

Zatim slijedi iznošenje dva dijela tajne, kao što smo prikazali tamo gdje se govori o srpanjskom ukazanju.

Što se tiče trećeg dijela tajne, vidjelica ga je zapisala u Kući sestara Svete Dorotee u Tuyú (Španjolska) 3. siječnja 1944., na samo jednom komadu papira s crtama (presavinut tako da se dobiju 4 stranice, po prilici veličine 12 x 18 cm, sa 16 redova po stranici). Poznato je da je sestra Lucija to učinila tijekom teške bolesti na zahtjev Leirijskog biskupa, kao što smo već objasnili u uvodu ove knjige.

U pismu od 9. siječnja, sestra Lucija javlja prelatu da je tekst već sastavljen i da mu stoji na raspolaganju u zapečaćenoj omotnici, kao što je odredio.

17. srpnja, na zahtjev Leirijskog biskupa, titularni biskup Gurze, monsinjor Manuel Maria Ferreire da Silva, stigao je u Valencu, pogranični portugalski grad u blizini Tuya, na obalama rijeke Minho. Ondje je primio dragocjeni dokument iz ruku sestre Lucije. I iste je večeri pismo predano mons. Joseu u Quinta daformigueira, prelatovom ljetnikovcu u blizini Brage.

U Leiriji je mons. Jose omotnicu stavio u još jednu, veću omotnicu te je i nju zapečatio pohranivši je u trezor kurije. Na ovu veću omotnicu je napisao: »Nakon moje smrti ova omotnica sa svojim sadržajem treba biti predana uzoritom gospodinu kardinalu Manuelu, Lisabonskom patrijarhu. Leiria, 8. prosinac 1945. Jose, Leirijski biskup«.

Dokument se iz trezora vadilo u iznimno rijetkim prilikama, da bi ga izvana mogle vidjeti povlaštene osobe. Jednom takvom prilikom snimljena je poznata fotografija Leirijskog biskupa ispred kojeg se nalazi zapečaĆena omotnica. Prelat je pristao da ga se fotografira za časopis Life koji je fotografiju objavio 3. siječnja 1949.

Dostavljajući zapečaćenu omotnicu Leirijskom biskupu, sestra Lucija napisala mu je da omotnicu smije otvoriti lisabonski patrijarh ili Leirijski biskup tek nakon 1960. godine.

Početkom 1957. godine, Kongregacija Svetog Uficija (sadašnja Kongregacija za nauk vjere) zatražila je od Leirijskog biskupa da omotnicu pošalje u Rim. Pomoćni biskup Leirije, mons. Joao Pereira Venancio donio ju je u apostolsku nuncijaturu u Lisabonu. Iz Lisabona ju je nuncij, monsinjor Fernando Cento, kasnije posvećen za kardinala, donio u Vatikan gdje je 4. travnja 1957. pohranjena u tajni arhiv Svetog Uficija.

Nije poznato da je Pio XII koji je umro 9. listopada 1958 bio upoznat s tajnom. Otac Leiber, bliski suradnik ovog pape kaže da je glasina prema kojoj je papa, čitajući tajnu, plakao i gotovo se onesvjestio »potpuno neutemeljena; ništa od toga nije se dogodilo«.

Prirodno je da se, kako se malo po malo približavala 1960, znatiželja oko tajne povećavala.

Portugalska Agencia Nacional de Informacao je 8. veljače 1960. godine, pozivajući se na izjave »vatikanskih krugova« objavila je kako će vrlo vjerojatno »fatimska tajna» zauvijek ostati zapečaćena«. U tekstu se nadalje objašnjava: »Pod pritiscima koji su izvršeni na Vatikan, potvrđuju isti krugovi, - jednih da se pismo otvori te njegov sadržaj otkrije čitavu svijetu i drugih da se pismo, pod pretpostavkom da sadrži alarmantna proročanstva, ne objavi - Vatikan je odlučio da sadržaj pisma sestre Lucije neće biti objavljen te da će ostati čvrsto zapečaćen«.

Što se doista dogodilo? Ivan XXIII je 17. kolovoza 1959 primio iz ruku oca Pierrea Paul Philippe (djelatnika Svetog Uficija, kasnije posvećen za kardinala) omotnicu s tajnom. Nekoliko dana kasnije papa ju je pročitao (uz pomoć prevoditelja za portugalski iz Svetog Uficija, mons. Paulo Jose Taveresa (kasnije biskupa Macaoa) i odlučio da tajnu neće objaviti te je omotnicu vratio Svetom Uficiju.

I Pavao VI pročitao je tajnu 27. ožujka 1965, donijevši istu odluku.

Kardinal Alfredo Ottaviani, tadašnji predstojnik Svetog Uficija organizirao je susret, koji je kasnije postao nadaleko poznat, u velikoj dvorani Međunarodne papinske marijanske akademije u Rimu, u okviru priprave za kongres povodom pedesete godišnjice fatimskih ukazanja. Ispričao je da je u svibnju 1955. posjetio sestru Luciju u Carmel di Coimbra (Karmelu u Coimbri) te vidjelicu pitao zbog čega bi se tajnu moglo objaviti 1960. godine. »Zato što će onda (tajna) biti jasnija« - odgovorila je vidjelica. »To me navelo da pomislim«, priča kardinal, »da je poruka napisana proročkim tonom, jer upravo su proročanstva, kao što se to vidi u Svetom pismu, prekrivena velom tajne. Proročanstva se u načelu ne služe jasnim, svima razumljivim jezikom«.

I konačno stižemo do pontifikata Ivana Pavla II. Njegovo zanimanje za Fatimu nije novijeg datuma, no zasigurno se značajno povećalo nakon svetogrdnog atentata izvršenog upravo 13. svibnja 1981. godine. Nakon što je naložio da mu donesu omotnicu s tajnom 18. srpnja iste godine, papa se odmah prepoznao u liku »biskupa odjevenog u bijelo« o kojem tekst govori. U vezi s time papa je iznio uvjerenje da je »majčinska ruka vodila putanju metka te se umirući papa zaustavio na pragu smrti«.

Pa ipak, nije odlučio da zbog toga objavi tajnu. Tek nedavno, rekla je Njegova Svetost, »smatrao sam da su prilike sazrijele i da bi bilo uputno objaviti sadržaj takozvanog trećeg dijela tajne« (govor održan na generalnoj audijenciji 17. svibnja 2000, Vozda Fatima, str. 933, 13.6.00.).

Na otvorenom prostoru svetišta, kardinal Angelo Sodano, državni tajnik je 13. svibnja 2000., ovlašten od Ivana Pavla II, objavio povijesnu odluku.

Ova se objava dogodila u okviru proglašenja svetima vidioca Franje i Jacinte, koje je Sveti Otac izvršio istog dana u Fatimi u koju je s tom nakanom stigao iz Rima.

Objavljivanje tajne treba, prema riječima kardinala Sodana, biti praćeno »odgovarajućim komentarom« i to je povjereno Kongregaciji za nauk vjere. Ona je 26. lipnja 2000 objavila dokument pod naslovom Il messaggio di Fatima (»Fatimska poruka«), objavivši ga uz veliko zanimanje javnosti u Sala Stampa (Dvorani za tisak) Svete Stolice te na Internetu na šest jezika (njemački, španjolski, francuski, engleski, talijanski i portugalski). Sastanku u Sala Štampa, koji su izravno prenosile talijanska RAi i druge ugledne TV postaje iz čitavog svijeta, predsjedao je kardinal Joseph Ratzinger, predstojnik Kongregaciji za nauk vjere, a uz njega je sjedio nadbiskup Tarcisio Bertoni umirovljeni biskup Vercellija i tajnik Kongregacije,

Dokument je podijeljen na nekolika dijelova od najveći važnosti:

a) Opći prikaz koji je napisao mons. Bertone;

b) faksimil rukopisa sestre Lucije koji se tiču tri dijela fatimske tajne (na temelju kojeg smo izvukli zaključke o veličini papira na kojem je napisana treća tajna) te također i odgovarajući tiskani prijepis;

c) pismo od 19. travnja 2000. u kojem Ivan Pavao II. moli sestru Luciju da »otvoreno i iskreno« odgovori na pitanja koja će joj o tumačenju tajne postaviti tajnik Kongregacije za nauk vjere u Papino ime;

d) izvješće o razgovoru (Colloquio) mons. Bertonea i Leirijskog biskupa sa sestrom Lucijom u Carmelo di Coimbra (Karmei u Coimbri) vođenom 27. travnja;

e) Priopćenje kardinala Sodana u Fatimi, 13. svibnja

f) konačno, Commento teologico (»Teološki komentar«) koji je pripremio i potpisao kardinal Ratzinger sa sadržajnim i sažetim objašnjenjem o »teološkom mjestu« javne objave i privatnih objava u Crkvi, iza kojeg slijedi »pokušaj da se protumači fatimska 'tajna'«.

Na tiskovnoj konferenciji kardinal Ratzinger je naglasio da Sveta Stolica ni na koji način nema nakanu nametati ovo (svoje) tumačenje, no znanstvenici imaju sposobnost produbiti ili ponuditi nove kutove gledanja i tumačenja. S koliko opreza i skromnosti to trebaju činiti izlišno je naglašavati

Što se tiče nas, kad smo, u svoj skromnosti bili prinuđeni pripraviti bilješke 13 do 15 ove knjige, pribjegavajući duhovnim montfortanskim konceptima (od San Luigi M. Grignion da Monfort), kao i razradi ovih koncepata od strane uglednog brazilskog mislioca i aktiviste, prof. Pinia Correa de Oliveira koji je umro 1995 godine.

Ovim »službenim objavljivanjem tajne« Kongregacije za nauk vjere, kao što je to naglasio biskup Leirije-Fatime, mons. Serafini de Sousa Ferreira e Silva, očito je da je Fatima, ne izgubivši svoj osobiti karakter objave, u očima vjernika zadobila mnogo veću važnost. Dobila je na aktualnosti, kao što je izjavio ovaj isti biskup Leirije-Fatime odgovarajući na jedno drugo pitanje u istom intervjuu:

- »Smatrate li da se ovim događajem objavljivanja tajne, na naki način zatvara, dvadeseto stoljeće?«

- »Ne bih rekao da se nešto zatvara, već baš da se otvara, poput prozora nade za ovo stoljeće, nade za osobno obraćenje svakog od nas, čitavog čovječanstva kako bi konačno moglo pronaći mir«.

To je Veliki povratak čovječanstva Bogu o kojem smo govorili komentirajući posljednju scenu treće tajne (usp. s bilješkom br. 15) .

Posveta Rusije Bezgrešnom Srcu Marijinu

Dana 13. lipnja 1929. sestra Lucija imala je prekrasnu viziju svetog Trojstva i Prečista Srca Marijina, tijekom koje joj je Gospa poručila »da je došao trenutak da Sveta Crkva sazna za njezinu želju za posvećenjem Rusije i njezino obećanje da će je obratiti.« Sama sestra Lucija napisala je sljedeće:

»Zatražila sam dopuštenje, i dobila ga, od moje majke poglavarice i ispovjednika da četvrtkom i petkom imam sat klanjanja od jedanaest sati navečer do ponoći. Jedne noći, posve sama, kleknula sam i prostrla se kraj ograde koja se nalazila nasred kapelice da izmolim Anđelovu molitvu. Osjetivši umor, ustala sam i nastavila moliti prekriženih ruku. Gorilo je samo vječno svjetlo pri svetohraništu. Najednom je čitava kapelica rasvjetljena nadnaravnom svjetlošću, a na oltaru se ukazao križ od svjetla koji se uzdizao do stropa. Na gornjem dijelu križa, u još jačem svjetlu, vidjelo se lice čovjeka i tijelo sve do pojasa (Bog Otac). Na njegovim se grudima nalazio golub sačinjen od svjetla (Duh Sveti), kao i drugi čovjek, pribijen na križ (naš Gospodin Isus Krist). Malo niže od pojasa ovog drugog čovjeka lebdio je kalež, a iznad njega jedna velika hostija na koju su padale kaplje krvi što su klizile s obraza raspetoga i iz rane na grudima.

Klizeći niz hostiju kapi krvi padale su u kalež. Ispod desnog kraka križa nalazila se Presveta Djevica. Pod desnim krakom (križa) stajala je naša Gospa. (Bila je to fatimska Gospa sa svojim Prečistim Srcem u lijevoj ruci, bez mača i ruža, ali ovijenim trnovom krunom i plamenovima)...

Pod lijevim krakom (križa) vidjela su se velika slova koja su izgledala poput kristalno bistre vode i spuštala se na oltar oblikujući sljedeće riječi: »Milost i milosrđe«.

Shvatila sam da mi se ukazala tajna Presvetog Trojstva o kojoj sam primila neka rasvjetljenja koja mi nije dopušteno otkriti.

Tada mi Gospa reče: 'Došao je trenutak u kojem Bog traži od Svetog Oca da u zajednici sa svim biskupima svijeta, učini posvetu Rusije momu Prečistom Srcu, na taj način je spašavajući. Božja pravednost tolike će mnoge duše osuditi zbog grijeha koje su počinile protiv mene da sam došla moliti za zadovoljštinu: žrtvuj se za tu nakanu i moli.'«

Preko svojih ispovjednika i Leirijskog biskupa vidjelica je našla način da s Gospinom molbom iste godine bude upoznat papa Pio XI, koji ju je obećao razmotriti.

U jednom pismu svom ispovjedniku, ocu Jose Bernardu Goncalvesu, D. I. od 29. svibnja 1930, sestra Lucija kaže da je naš Gospodin, nakon što joj je dopustio da u najvećoj dubini svoga srca osjeti njegovu božansku prisutnost, od nje zatražio da od Svetog Oca zamoli odobrenje za pokorničku pobožnost prvih subota. Evo vidjeličinih riječi: »Ako se ne varam, dobri Bog obećaje da će učiniti kraj progonstvu u Rusiji ako Sveti Otac izvrši javni svečani čin zadovoljštine, zajedno sa svim biskupima svijeta i posveti Rusiju presvetim Srcima Isusa i Marije te ako Njegova Svetost obeća da će zbog ovog progonstva odobriti i preporučiti ovu pokorničku pobožnost (prvih subota).«

Kasnije, u jednom drugom unutarnjem razgovoru, naš Gospodin se potužio sestri Luciji, jer posvećenje Rusije još nije bilo učinjeno: »Nisu htjeli čuti moju molbu!... Kao i u slučaju francuskog kralja (kad je naš Gospodin tražio posvetu svom Srcu od Ljudevita XIV. koja nije učinjena, op. prev.), pokajat će se i učinit će je, no tada će biti prekasno. Rusija će uskoro proširiti svoje zablude po svijetu, izazivajući ratove i progone Crkve. Sveti Otac mnogo će trpjeti.«

U pismu ocu Joseu Bernardu Goncalvesu D.I. od 21. siječnja 1935, sestra Lucija kazala je da je »naš Gospodin bio jako nezadovoljan jer njegova molba nije ispunjena«.

U pismu ocu Goncalvesu od 18. svibnja 1936, sestra Lucija je pojasnila: »Što se tiče drugog pitanja, je li prikladno nastojati da se obavi posveta Rusije, odgovaram isto što sam rekla u drugim prigodama. Žao mi je da to već nije učinjeno! No, tako je dopustio Bog koji to zahtjeva. (...) Je li prikladno inzistirati? Ne znam. Ali mi se čini da, kad bi Sveti Otac sada izvršio posvetu, naš bi je Gospodin prihvatio i izvršio svoje obećanje. Nesumnjivo, bila bi to velika radost za našeg Gospodina i Prečisto Srce Marijino.

O ovom sam problemu vodila unutarnji razgovor s Gospodinom. Nedavno sam ga zapitala zašto ne obrati Rusiju bez posvete Svetog Oca: »Zato što želim da čitava moja Crkva prizna ovu posvetu kao pobjedu Prečistog Srca Marijina te da se ovo štovanje proširi i zauzme mjesto uz pobožnost mome božanskom Srcu. Ali, moj Bože, odvratila sam, Sveti Otac neće mi vjerovati ako ga ti sam ne potakneš posebnom milošću! Sveti Otac! Moli mnogo za Svetog Oca! On će to učiniti, ali će biti kasno. Ipak, Prečisto Srce Marijino spasit će Rusiju koja mu je povjerena.«

Dana 24. travnja 1940., sestra Lucija ponovno piše ocu Goncalvesu:

»On bi (naš Gospodin), da hoće, mogao učiniti da stvar brzo krene. Ali, radi kazne svijeta, on pušta da se sporo odvija.

To zahtjeva njegova pravednost, izazvana našim grijesima. Nezadovoljan je, ne samo zbog naših velikih grijeha, nego i zbog naše bezvoljnosti i nemara da udovoljimo njegovim zahtjevima.

(...) Zlodjela su brojna, ali još je mnogo gori nemar duša od kojih je očekivao da će se revno predati njegovoj službi. Broj onih s kojima se on susreće vrlo je ograničen.«

Sestra Lucija još se u jednom svom pismu patru Goncalvesu od 18. kolovoza 1940, ponovno vraća na iste misli:

»Pretpostavljam da je našem Gospodinu drago da se netko zauzima kod njegovog namjesnika na zemlji za ispunjenje njegovih želja.

No, Sveti Otac neće to odmah učiniti. Sumnja u realnost i ima pravo. Naš dobri Gospodin bi mogao jednim čudom jasno pokazati da je On onaj koji to traži, no On koristi ovo vrijeme da svojom pravednošću kazni svijet za tolike grijehe te da ga pripravi za potpuni povratak Njemu.  Dokaz koji nam On daje je posebna zaštita Prečistog Srca Marijina nad Portugalom radi toga što se zemlju posvetilo (Srcu Marijinu).«

»Ljudi o kojima mi govorite imaju pravo biti prestravljeni. Sve ovo će se dogoditi ako naši biskupi ne ispune molbe našeg dobrog Boga i čitavim srcem zatraže Njegovo milosrđe i zaštitu Prečistog Srca naše dobre Nebeske Majke. No, u našoj domovini ima još mnogo prijestupa i grijeha, a kako je sada došao čas Božje Pravednosti nad svijetom, nužno je nastaviti moliti. Stoga mi se čini da je dobro u ljude ulijevati, osim velikog povjerenja u milosrđe našeg dobrog Boga te zaštitu Prečistog Srca Marijina, i nužnost molitve, praćene žrtvom, posebno onom koja je nužna za izbjegavanje grijeha.«

Godine 1943. sestra Lucija imala je još jedno ukazanje našeg Gospodina o kojem izvješćuje oca Goncalvesa u pismu od 4. svibnja iste godine:

»Po nalogu njegove preuzvišenosti (biskup Gurza, mons. Manuela Marie Ferrerire da Silve) morala sam priopćiti gospodinu nadbiskupu Valladoilida poruku našeg Gospodina gospodi biskupima u Španjolskoj i još jednu gospodi biskupima u Portugalu. Dao Bog da poslušaju glas Božje ljubavi. On želi da se ovi iz Španjolske sastanu na duhovnim vježbama te nalože obnovu naroda, klera i redovničkih zajednica, jer neki samostani!... i mnogi članovi drugih!... razumijete? Želi da se dušama jasno ukaže na to da se istinska pokora koju on želi prvenstveno sastoji od žrtve koju svatko mora sebi nametnuti kako bi ispunio svoje vjerske i materijalne obveze. Obećaje kraj rata u kratku vremenu, zbog posvete koju se udostojila učiniti Njegova Svetost. No, budući da je bila nepotpuna, obraćenje Rusije je odgođeno. Ako gospoda španjolski biskupi ne udovolje njegovim željama, Rusija će još jednom biti bič kojim će ih Bog kazniti.«

Pio XII. je 7. lipnja 1952. apostolskim pismom Sacro VergenteAno narode Rusije posvetio Prečistom Srcu Marijinu.

Tijekom II. Vatikanskog sabora, 510 nadbiskupa i biskupa iz 78 zemalja potpisalo je molbu u kojoj od Kristovog namjesnika traži da posveti čitav svijet, a na poseban i izričit način Rusiju i druge zemlje u kojima vlada komunizam, Prečistom Srcu te da zapovjedi da skupa s njim, u isti dan isto učine svi biskupi katoličkog svijeta. Dokument je Svetom Ocu Pavlu VI. osobno uručila njegova uzvišenost, nadbiskup Diamantina (Brazil) Geraldo de Proenca Sigaud tijekom privatne audijencije 3. velječe 1964.

Papa Pavao VI. je, 21. studenog 1964., zatvarajući treće zasjedanje Drugog vatikanskog sabora »povjerio ljudski rod« Prečistu Srcu Marijinu te je na istoj svečanosti, dok su mu koncilski oci stojeći pljeskali, Bogorodici dao naslov Mater Ecclesiae (Majka Crkve).

Ivan Pavao II. učinio je dvije posvete svijeta Prečistu Srcu Marijinu, jedno u Fatimi, 13. svibnja 1982., a drugo u Rimu, 25. ožujka 1984. Ovim posvećenjima prethodio je papin poziv biskupima da mu se pridruže u ovim činovima. Međutim, nema sigurnih podataka pomoću kojih bi se moglo ocijeniti u kojoj su mjeri biskupi čitavog svijeta ostvarili ovo jedinstvo s papom bilo 1982., bilo 1984. godine. No, u obje prilike Rusija nije poimenice spomenuta.

Stoga je sestra Lucija sve do sredine 1989. godine smatrala da niti jedno od izvršenih posvećenja »nije valjano« (misli se na to da zahtjevi koje je Gospa uputila vidjelici nisu ispunjeni). Međutim, od tada je sestra Lucija priznala valjanost posvećenje koje je Ivan Pavao II. učinio 25. ožujka 1984.

Danas stručnjaci za pitanje Fatime raspravljaju o stajalištu sestre Lucije, pri čemu se jedni slažu s novim stajalištem, dok se drugi rađe drže njezinih ranijih izjava.

To je pitanje previše složeno da bi ga se ovdje moglo razjasniti. U ovom trenutku dovoljno je primijetiti da je sestra Lucija, komentirajući moguću povezanost (a čini se da je upravo ta povezanost izvor promjene vidjeličina stava) posvećenja učinjena 1984. godine sa spektakularnim događajima koji su se zbili u istočnoj Europi, a koji su ponajviše u drugom dijelu 1989. godine doveli do sloma komunizma, jasno rekla da se radi o njezinu osobnu mišljenju, a ne o prenošenju nadnaravnog otkrivenja.

Mi pripremamo raspravu o ovom zanimljivom pitanju koju ćemo objaviti u odgovarajućem trenutku.