Molitve, Molitva, Portal o molitvama

POGLAVLJE III

Neka druga ukazanja

U ono malo vremena što su proveli na zemlji nakon ukazanja, kao i u vremenskom razdoblju obuhvaćenom ukazanjima, bl. Franjo i bl. Jacinta, a posebice ova potonja, imali su zasebno različita viđenja. Ovdje ćemo izvijestiti o najvažnijima.

Franjo: mistične milosti najvišeg stupnja

»Činilo mi se, govori sestra Lucija, da je vizija pakla na Franju ostavila manji dojam«. Otac Joaquin Maria Alonso vjeruje da je Franjino mistično opažanje bilo najvišeg stupnja te ga stoga »ista vizija pakla nije jako pogodila, zasigurno zato što je razmatrao misterij zla u svjetlu mističnog razmatranja«. »Ono što ga se najviše dojmilo ili ga navodilo da se zadubi u misli, primjećuje sestra Lucija, bio je Bog, Presveto Trojstvo u neizmjernom svjetlu koje prodire u najskriveniji dio duše«.

Ovo nije spriječilo da se kod drugih vizija od manje važnosti trese od straha pri pogledu na vraga. Sestra Lucija na sljedeći način opisuje ovu scenu:

»Jednog smo dana išli u mjesto koje se zvalo Pedreira te smo, dok su ovce pasle, skakali s jedne stijene na drugu, izazivajući jeku naših glasova na dnu velikih vrleti. Franjo se, kao što je običavao, uvukao u šupljinu jedne stijene. Nakon što je prošlo dosta vremena, čule smo ga kako viče i zaziva nas i Gospu. Bojeći se onoga što mu se moglo dogoditi počele smo ga tražiti i zvati.

- »Gdje si?«

- »Ovdje! Ovdje!«

No trebalo nam je još malo vremena da ga nađemo. Kad smo ga konačno pronašle, tresao se od straha, još je uvijek bio na koljenima, žalostan, ne uspjevajući ustati.

- »Što ti je?! Što se dogodilo? Glasom prigušenim od straha rekao je: 'Bila je to jedna od onih velikih životinja, koje su bile u paklu, ovdje je gorila'«

Kako je lijepo ovo svjetlo blizu našeg prozora

Ono što je Franjo najviše želio bilo je da utješi našeg Gospodina povrijeđenog ljudskim grijesima. Tako je neposredno prije svoje smrti rekao Luciji:

»Pogledaj! Jako sam loše, nedostaje mi još jako malo da odem u raj.

»Pa onda odlazi onamo i nemoj se zaboraviti moliti za grešnike. za Svetog Oca i za mene i Jacintu.

»Hoću, molit ću, ali daj zamoli Jacintu iste ove stvari, jer se bojim da ću ih zaboraviti kad ugledam našeg Gospodina! Osim toga, želim ga prvo utješiti« .

Stoga mu je, možemo sa sigurnošću tvrditi, kratko prije nego je umro bila podarena jedna nebeska vizija. Otac Fernando Leite SJ pripovijeda: »Četvrtog travnja ujutro, Franjo je povikao: - »Oh majko, kako je lijepo ovo svjetlo pokraj našeg prozora!« I nakon nekoliko trenutaka slatkog zanosa: - »Sad ga više ne vidim« (Župna istraga od 28. rujna 1923). Nakon kratkog vremena lice mu je obasjao anđeoski osmjeh, bilo je oko 10 sati ujutro kad je bez agonije, bez grčenja, bez stenjanja blago preminuo«.

Može se pretpostaviti da se sam Bog, koji je beskrajno lijepo svjetlo, u posljednjim trenucima pokazao Djevičinu uzdaniku.

».  Vidjela sam Svetog Oca...«

Jednom prilikom, oko podneva, na bunaru Lucijinih roditelja bl. Jacinta je upitala Luciju:

«Zar ti nisi vidjela Svetog Oca?«

«Nisam«

«Ne znam kako se to dogodilo, ali vidjela sam Svetog Oca u jednoj jako velikoj kući, na koljenima, ispred jednog stola, plakao je držeći ruke na licu; ispred kuće nalazilo se mnogo ljudi i jedni su na njega bacali kamenje, drugi su ga proklinjali i vrijeđali jako ružnim riječima. Jadan Sveti Otac,

trebamo se mnogo moliti za njega!«

Jedne večeri u kolovozu 1917., dok su vidioci sjedili na stjenama brežuljka Cabeco, Jacinta iznenada počne moliti molitvu koju ih je naučio Anđeo i nakon duboke tišine reče svojoj rođakinji:

»Zar ne vidiš mnoge ulice, mnoge putove i polja puna ljudi koji plaču jer nemaju ništa za jesti? I Svetog Oca u nekoj crkvi kako moli pred Prečistim Srcem Marijinim? I mnoge ljude koji mole skupa s njim?«

Sestra Lucija dodaje:

»Nakon što je prošlo nekoliko dana, upitala me: smijem li reći da sam vidjela Svetog Oca i sve one ljude? - Ne smiješ. Zar ne vidiš da je to dio tajne? Da će je, krenu li od toga, odmah otkriti? - Dobro, onda neću ništa reći«

Jednog dana, Lucija je zatekla bl. Jacintu u njezinoj kući jako zamišljenu:

»Jacinta, o čemu razmišljaš?«

»O ratu do kojeg će doći. Umrijet će toliko mnogo ljudi! I gotovo svi će otići u pakao! Bit će uništene mnoge kuće i umrijet će mnogi svećenici. Vidi, ja idem u nebo, a ti, kad u noći vidiš svjetlo, o kojem je Gospa govorila, da će doći prije (rata), dođi i ti.«

Posljednja ukazanja bl. Jacinti

Krajem listopada 1918. bl. Franjo i bl. Jacinta razboljeli su se gotovo istovremeno. Kad ih je posjetila, Lucija je zatekla bl. Jacintu punu radosti koja joj je objasnila zašto (se tako osjeća):

»Gospa nas je došla vidjeti i rekla da će uskoro uzeti Franju u nebo. A mene je pitala želim li obratiti još više grešnika? Rekla sam joj da želim. Rekla mi je da ću otići u jednu bolnicu i da ću ondje mnogo trpjeli. Trpjet ću za obraćenje grešnika, kao zadovoljštinu za grijehe počinjene protiv Prečistog Srca Marijina i Isusu za ljubav. Pitala sam hoćeš li i ti ići sa mnom. Rekla je da nećeš. To mi je najteže. Rekla mi je da će me onamo odvesti moja majka, a da ću onda ostati sama!«

Tijekom bolesti dvoje vidioca, Lucija ih je često posjećivala. U tim su prilikama nadugo razgovarali o događajima u kojima su sudjelovali. Ovdje donosimo neka Jacintina opažanja:

»Još malo nedostaje do mog odlaska na nebo. Ti ostani ovdje da objaviš kako Bog želi u svijetu ustanoviti pobožnost Prečistom Srcu Marijinu. Kad dođe trenutak da o tome govoriš, nemoj se skrivati. Reci svima da će nam Bog udijeliti milosti posredstvom Prečistog Srca Marijina. Neka ih od nje mole! Kaži da Srce Isusovo želi da se uz njega ravnopravno časti i Prečisto Srce Marijino. Neka od Prečista Srca Marijina traže mir, jer ga je Bog njoj povjerio. Kad bih mogla u srcima svih ljudi zapaliti vatru koju nosim u svojim grudima, od koje izgaram i toliko ljubim Srce Isusovo i Srce Marijino!«

»Znaš što? Naš Gospodin je tužan. Ta Gospođa nam je rekla da ga više ne vrijeđamo, jer mu je već naneseno dosta uvreda i nitko se za to nije brinuo. Nastavljaju činiti iste grijehe.«

Krajem prosinca 1919, Gospa se ponovno ukazala bl. Jacinti koja je taj događaj na sljedeći način opisala svojoj rođakinji:

»Rekla mi je da ću ići u Lisabon, u jednu drugu bolnicu, da neću više vidjeti ni tebe ni moje roditelje, da ću, nakon što ću mnogo trpjeti, umrijeti sama, no da se ne bojim, jer da će me ona doći uzeti na nebo.«

»Tko te toliko toga naučio?«

Bl. Jacinta je odvedena u Lisabon gdje je prvo boravila u sirotištu u blizini crkve Nossa Senhora dos Milagres (Naše Gospe od čudesa), a zatim je prebačena u bolnicu Dona Estefania. U sirotištu se o njoj brinula majka Marija da Purificacao Godinho, koja je zabilježila, iako ne uvijek doslovno, njezine posljednje riječi.

Slijede neki od tih zapisa. Njezine riječi zvuče proročki i isupnjene su nadnaravnim duhom i podukom. Kod De Marchija ih nalazimo razvrstane po temama.

O ratu

»Gospa je rekla da na svijetu ima mnogo ratova i razdora.

Ratovi nisu ništa drugo do kazna za grijehe svijeta. Gospa više ne može držati ruku svog ljubljenog sina nad svijetom.

Treba vršiti pokoru. Ako se ne popravimo, doći će do kazne.

Isus se jako razljutio zbog grijeha i prijestupa počinjenih u Portugalu. Zbog toga našoj zemlji, a posebno gradu Lisabonu, prijeti strašna katastrofa socijalne naravi. Čini se da će izbiti građanski rat anarhističkog ili komunističkog karaktera praćen pljačkom, ubojstvima, paležom i uništavanjem svake vrste. Glavni grad bit će poprište paklenih prizora. Kad povrijeđena Božja Pravednost provede ovu strašnu kaznu, svi koji mogu trebaju pobjeći iz tog grada. Ova, sada predskazana, kazna treba biti objavljena malo po malo, s prikladnom diskrecijom.«

»Ako se ljudi ne poprave, Gospa će na svijet poslati kaznu kakva se dosad nije vidjela i ona će, prije svih drugih zemalja, zadesiti Španjolsku.«

Jacinta je govorila i o »velikim svjetskim događajima koji će se zbiti oko 1940. godine.«

O svećenicima i državnicima

»Moja kumo, mnogo moli za grešnike!« »Moli mnogo za svećenike!«

»Moli mnogo za redovnike!«

»Svećenici se trebaju baviti samo crkvenim stvarima!«

»Svećenici trebaju biti čisti, jako čisti!«

»Neposlušnost svećenika i redovnika u odnosu na njihove nadređene i Svetog Oca jako boli našeg Gospodina Isusa Krista.«

»Moja kumo, moli mnogo za državnike!«

»Jao onima koji progone vjeru Kristovu.«

»Kad država ostavlja Crkvu na miru i daje slobodu svetoj vjeri, bit će od Boga blagoslovljena.«

O grijehu

»Grijesi koji odnose najviše duša u pakao su tjelesni grijesi.«

»Doći će do pojave moda koje će jako vrijeđati Isusa.«

»Osobe koje služe Bogu ne smiju pratiti modu. Crkva ne poznaje modu. Isus je uvijek isti.«

»Grijesi svijeta jako su veliki.«

»Kad bi ljudi znali što je to vječnost, učinili bi sve da promijene svoje živote.«

»Ljudi budu izgubljeni zato što ne razmišljaju o smrti Isusovoj i ne čine pokoru.«

»Mnogi brakovi nisu dobri, ne sviđaju se Isusu, nisu od Boga«.

O kršćanskim vrlinama

»Draga kumo, ne prepuštaj se luksuzu, bježi od bogatstva! Sprijatelji se sa svetim siromaštvom i šutnjom. Imaj ljubavi i za zle. Ne pričaj loše ni o kome i bježi od onih koji pričaju loše (o drugima). Budi strpljiva, jer strpljivost nas dovodi u Nebo. Umrtvljivanje (tijela) i žrtve jako se mile našem Gospodinu.«

»Ispovjed je sakrament milosrđa. Zbog toga se ispovjedniku treba pristupati s povjerenjem i radošću. Bez ispovjedi nema spasenja.«

»Majka Božja želi još više djevičanskih duša koje će se za nju vezati zavjetom čistoće.«

»Da bi se bilo časna sestra treba imati čistoću tijela i duše.«

»Da li ti znaš što to znači biti čista?«, upitala je sestra Godinho.

»Znam, znam. Biti čista tijelom znači čuvati čistoću. A biti čista u duši znači ne činiti grijehe: ne gledati ono što se ne smije gledati, ne krasti, ne lagati, uvijek govoriti istinu, i onda kad je teško...«

»Tko ne održi obećanja data Gospi, nikad neće imati mira.«

»Liječnicima nedostaje svjetlo kako bi bolesnike mogli dobro izliječiti, jer ne ljube Boga.«

»Tko te toliko toga naučio?« upitala je sestra Godhino.

»Gospa, ali neke stvari mislim ja sama. Jako mi se sviđa razmišljati.«

Primijetivši da mnogi posjetitelji razgovaraju i smiju se u kapelici sirotišta, Jacinta je zamolila sestru Godinho da ih upozori kako ovakvo ponašanje predstavlja nedostatak poštovanja prema prisutnosti Presvetoga. Budući da ova mjera nije dala zadovoljavajuće rezultate, zamolila je da se kardinalu pošalje sljedeća poruka: »Gospa ne želi da ljudi pričaju u crkvi.«

Posljednji Jacintini dani

Tijekom svog kratkog boravka u bolnici, bl. Jacinta je bila počašćena novim Gospinim posjetama. Ona joj je najavila dan i sat smrti. Četiri dana prije nego ju je uzela na nebo, presveta Djevica oslobodila ju je svih bolova.

Dan prije smrti netko ju je upitao želi li vidjeti svoju majku. Bl. Jacinta je odgovorila:

»Neće proći mnogo vremena prije nego se moja obitelj sastane na nebu. Gospa će se ponovno ukazati, ne meni, jer ću ja sigurno umrijeti, kako mi je ona kazala.«

Gospa je došla po bl. Jacintu 20. veljače 1920. Bl. Franjo je svoju dušu predao Bogu 4. travnja prethodne godine.

Bl. Jacinta je pokopana na groblju Vila Nova de Ourem, dok je Franjo ranije pokopan na fatimskom groblju. Smrtni ostaci bl. Jacinte 12. rujna 1935. prebačeni na fatimsko groblje gdje su pokopani u novoj grobnici sagrađenoj upravo za nju i njezina brata. Na nadgrobnoj ploči može se pročitati jednostavan natpis: »Ovdje počivaju smrtni ostaci Franje i Jacinte kojima se ukazala Gospa.«

Kasnije, 1951. i 1952. godine, dragocjeni ostaci prebačeni su u fatimsku baziliku, gdje se i danas nalaze.

Godine 1949. službeno su pokrenute priprave kanonskih procesa za beatifikaciju dvoje fatimskih vidioca. 28. lipnja 1999. objavljen je dekret kojim se priznaje autentičnost čuda koja je nužna za beatifikaciju. Konačno, 13. svibnja 2000. Njegova Svetost Ivan Pavao II osobno je otišao u fatimsko svetište gdje je svečano proglasio blaženima, pred mnoštvom od 400 lisuća ljudi, sluge Božje Franju i Jacintu Marto, čiji se blagdan slavi svake godine na dan 20. veljače«