Molitve, Molitva, Portal o molitvama

POGLAVLJE  I.

Ukazanja Anđela Portugala

Prije Gospinih ukazanja Lucija, bi. Franjo i bi. Jacinta -Lucia de Jesus dos Santos i njezini rođaci bl. Franjo i bl. Jacinta Marto, stanovnici sela Aljustres, župa Fatima- doživjeli su tri ukazanja Anđela Portugala ili Anđela Mira.

Prvo Anđelovo ukazanje

Prvo Anđelovo ukazanje dogodilo se u proljeće ili ljeto 1916. u jednoj pećini brda Cabeco, blizu Aljustrela, a odvijalo se na slijedeći način, prema riječima sestre Lucije:

Igrali smo se neko vrijeme kad najednom zašumi snažan vjetar koji je zanjihao krošnje stabala. Digli smo pogled da vidimo što se događa, jer je vrijeme bilo mirno. Tada ugledasmo na određenoj udaljenosti, iznad drveća koje se pružalo prema istoku, svjetlo bjelje od snijega, koje je izgledalo poput prozirnog mladića i bilo sjajnije od kristala prožetog sunčanim zrakama.

Što se više približavao, bolje smo razaznavali njegove obrise: bio je lijepi mladić u dobi od četrnaest do petnaest godina. Bili smo iznenađeni i gotovo oduzeti. Nismo izustili niti riječ. Kad nam se približio rekao je:

»Ne bojte se, ja sam Anđeo mira. Molite sa mnom!«.

Tada klekne i prigne glavu do zemlje. Nagnani nadnaravnim pokretom, učinili smo što i on te ponovili riječi koje smo čuli da izgovara:

»Moj Bože! Vjerujem u Te, klanjam Ti se, uzdam se u Te i ljubim Te. Molim te da oprostiš onima koji ne vjeruju u Tebe, koji Ti se ne klanjaju, koji se u Te ne uzdaju i koji Te ne ljube.«

Nakon što je ove riječi ponovio tri puta, ustane i reče nam:

»Tako molite! Srce Isusovo i Marijino pozorno slušaju vaše molitve.«

I onda nestane.

Nadnaravno ozračje koje nas je obuzelo bilo je toliko intenzivno da dugo vremena nismo bili svjesni vlastitog postojanja. Ostali smo u položaju u kojem nas je ostavio i stalno ponavljali istu molitvu. Božja prisutnost osjećala se toliko intenzivno i blisko da se nismo usudili razgovarati među sobom. Sljedećeg dana još smo se osjećali duhovno obavljeni ovim ozračjem koje se sasvim polako gubilo.

O ovom ukazanju nitko od nas nije mislio govoriti, a niti savjetovati onog drugoga da o tome šuti. To se razumjelo samo po sebi. Bilo je toliko osobno da je o njemu bilo teško izreći makar ijednu riječ. Možda nas se toliko jako dojmilo jer je to bilo prvo ukazanje takve vrste.«

Drugo Anđelovo ukazanje

Drugo se ukazanje zbilo u ljeto 1916., uz bunar kuće Lucijinih roditelja kraj kojeg su se djeca igrala. Sestra Lucija priča kako je Anđeo njoj i njezinim rođacima tom prilikom rekao:

Što radite? Molite, mnogo molite! Presveta Srca Isusa i Marije imaju s vama milosrdne nakane. Neprestano prikazujte Svevišnjem molitve i žrtve!«

"Kako se trebamo žrtvovati?", zapitala sam.

Što god možete prinesite Bogu za žrtvu kao zadovoljštinu za grijehe kojima ga ljudi vrijeđaju i molitvu za obraćenje grešnika. Tako ćete osigurati mir svojoj domovini. Ja sam njezin Anđeo čuvar, Anđeo Portugala. Nadasve pokorno prihvatite i podnosite trpljenja koja vam Gospodin pošalje.«

Zatim nestane.

Ove su se Anđelove riječi utisnule u naše duše poput svjetla koje nam je omogućilo da razumijemo tko je Bog, koliko nas on voli i želi biti voljen. Shvatili smo vrijednost žrtve i koliko mu je ona mila, jer on zahvaljujući tome obraća grešnike.«

Treće Anđelovo ukazanje

Treće ukazanje zbilo se krajem ljeta ili početkom jeseni 1916., ponovno u pećini Cabeco i odvijalo se na sljedeći način, također prema opisu sestre Lucije:

»Čim smo tamo stigli, odmah smo počeli, klečeći, lica priljubljenog uz tlo, ponavljati Anđelovu molitvu: »Moj Bože, vjerujem u Te, klanjam Ti se, uzdam se u Te i volim Te...«. Ne znam koliko smo je puta ponovili, kad najednom ugledasmo kako iznad nas svijetli neobično svjetlo. Ustali smo kako bi vidjeli što se događa te ugledasmo Anđela s kaležom u lijevoj ruci, a iznad njega lebdjela je hostija. Iz nje su u kalež kapale kapi krvi. Ostavivši kalež i hostiju da lebde u zraku, Anđeo klekne uz nas na tlo i tri puta ponovi molitvu:

»Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti, klanjam vam se i prikazujem vam predragocjeno Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista, prisutna u svim svetohraništima svijeta, kao naknadu za uvrede, svetogrđa i ravnodušnosti kojima je on sam uvrijeđen. U ime neizmjernih zasluga njegova Presvetog Srca i Prečistog Srca Marijina, molim vas za obraćenje jadnih grešnika«.

Zatim se Anđeo podigne, ponovno uzme u ruke kalež i hostiju, te meni dade hostiju, a ono što je bilo u kaležu dade popiti Jacinti i Franji, istovremeno govoreći:

»Uzmite i pijte Tijelo i Krv Isusa Krista kojeg strašno vrijeđaju nezahvalni ljudi. Pružite mu zadovoljštinu za njihove pogreške i utješite svoga Boga.«

Zatim se ponovno prostre po zemlji i s nama ponovi tri puta istu molitvu: »Presveto trojstvo...« i iščezne.

Poneseni nadnaravnom silom što nas je obuzela oponašali smo Anđela u svemu te smo se prostrli poput njega i ponavljali molitve koje je izgovarao. Božja prisutnost bila je toliko snažna da nas je gotovo potpuno obuzela i poništila. Činilo se da smo dosta dugo bili lišeni tjelesnih osjeta. Tih smo dana sve obavljali nošeni snagom ovog nadnaravnog bića. Mir i sreća koje smo osjećali bili su veliki, a to samo zato što nam je duša iznutra i u potpunosti bila usredotočena na Boga. Istovremeno smo osjećali velik tjelesni umor.

Ne znam zašto, ali Gospina ukazanja imala su na nas potpuno drukčije učinke. Ista unutarnja radost, jednaki sreća i mir. No, umjesto one tjelesne iscrpljenosti, osjećali smo određenu lakoću i polet. Umjesto onog osjećaja ništavnosti u Božjoj prisutnosti, klicanje od veselja. Umjesto osjećaja da nam je teško govoriti, osjećaj određenog oduševljenja ispunjenog potpunim povjerenjem. No, usprkos ovim osjećajima, bila sam potaknuta da šutim, posebice o nekim stvarima. Pri ispitivanjima osjećala sam unutrašnje nadahnuće koje mi je pokazivalo odgovore što, bez umanjivanja istine, nisu otkrivali ono što je tada trebalo ostati sakriveno.«

Anđelovim ukazanjima 1916. godine prethodile su, između travnja i listopada 1915., tri druga viđenja u kojima su Lucijai i tri druge pastirice, Maria Rosa Matias, Tereza Matias i Maria Justino vidjeli, također na brežuljku Cabeco, kako u zraku iznad gaja u dolini lebdi »poput oblaka bjeljeg od snijega nešto prozirno što je imalo ljudski oblik«. Bio je to »lik koji je sličio kipu od snijega. Prožimale su ga sunčane zrake pa je izgledao sav proziran«. Ovo je opis same sestre Lucije.