Molitve, Molitva, Portal o molitvama

AUTOROV PREDGOVOR

U Fatimi se Majka Božja obratila trima pastirima, a preko njih, čitavu svijetu. Zadužila ih je da čovječanstvu prenesu njezinu duboku zabrinutost zbog bezbožnosti i pokvarenosti ljudi. Ako se ljudi ne obrate, poručila je Presveta Djevica Marija, uslijedit će strašna kazna.

Na kraju dvadesetog stoljeća, treba prihvatiti da se grešno čovječanstvo nije obratilo. Štoviše, danas se nalazi u strašnoj krizi moralnoj, obiteljskoj, društvenoj, vjerskoj... Za izlazak iz nje Presveta Djevica pokazala je vrlo jasan izbor: obraćenje ili kazna.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

OPASKA IZDAVAČA

Kod, s Božje strane, nadahnutih predviđanja i proricanja Božjih kazni, nesreća i tragedija, uvijek je prisutno izrečeno ili neizrečeno »ako«. Ako se ne popravite, ako se ne promijenite na bolje, ako ne prestanete griješiti, ako se ne obratite Bogu, koji je Ljubav, Pravednost, Dobrota i Poštenje. Ako se ozbiljno ne pokajete za zla, nepravde i nepoštenja učinjene mišlju, također i rječju, djelom i propustom, a stvarno pokajanje znači čvrstu i iskrenu odluku da neću ponavljati grijehe i da ću vratiti ukradeno i popraviti štetu učinjenu prijašnjim grijesima. Ovo treba primijeniti na osobni, obiteljski, društveni i međunarodni život.

Trajna je opomena Božja da svako zlo djelo, svaka nepravda, nepoštenje, djelo protiv ljubavi i dobrote ima loše posljedice i za počinitelja (kazna) kao i za onoga prema kome je grijeh usmjeren.

Trajan je poticaj Božji da svako dobro djelo, poštenje, pravednost, čin ljubavi ili dobrote ima dobre posljedice i za one prema kojima je usmjereno i za počinitelja (nagrada).

Prilikom ukazanja 13. srpnja 1917. Ona je govorila o vječnoj kazni na drugom svijetu: osudi na pakao svakog grešnika koji umre bez da se pokajao. Majka Božja nije se skanjivala trima vidiocima pokazati pakao - djeci od deset, devet i sedam godina...Ovaj dio fatimske poruke predstavlja prvu tajnu ili, točnije, prvi dio jedinstvene i iste poruke.

Drugi dio - ili druga tajna - odnosi se na izbor pred kojim stoji čovječanstvo ovdje na zemlji. Ako ljudi »ne prestanu vrijeđati Boga«, On će »svijet kazniti za njegova zlodjela ratom, glađu i progonima Crkve i Svetog Oca« (ukazanje 13. srpnja 1917.). Dakle, rat je predstavljen kao kazna za grijehe ljudi... osim ako se ne obrate. I Presveta Djevica jasno kaže: »Bog želi u svijetu ustanoviti pobožnost mom Prečistom Srcu«, te vrlo jasno govori o kazni koju najavljuje: »(Rusija) će svoje zablude proširiti po čitavu svijetu, doći će do ratova i progona Crkve«. Treći dio - ili treća tajna - koju je Sveta Stolica otkrila 26. lipnja 2000, predstavlja viziju anđela koji u lijevoj ruci drži ognjeni mač te pokazujući desnom rukom na zemlju snažnim glasom kliče: pokora, pokora, pokora! Nakon toga papa, biskupi, svećenici, časne sestre, muškarci i žene, pripadnici različitih društvenih slojeva, penju se, prolazeći kroz polusrušeni grad, na jednu planinu na kojoj se nalazi veliki križ i ondje umiru mučeničkom smrću. Nakon toga anđeli sabiru krv mučenika i njome škrope duše koje se približavaju Bogu.

Sestra Lucija napisala je papi da se treću tajnu čita u sklopu druge tajne. I gotovo u jednom stoljeću, djelujući kao ogromni raspršivač, Rusija je raspršila svoje zablude po čitavu svijetu. Na koji način? Program boljševika je 1917. godine predlagao niz zastranjivanja koja su do onda bila nepojmljiva: ukidanje privatnog vlasništva, razvod i slobodnu ljubav, kontracepciju i pobačaj, eutanaziju i homoseksualizam kao prihvatljivo ponašanje. Danas se čini da se spremnik raspršivača ispraznio, no svijet je i dalje zaražen. Mnoge od navedenih zabluda široko su rasprostranjene te su ostavile trag čak i u katoličkom svijetu - uzmimo za primjer takozvanu »teologiju oslobođenja«.

Ne samo da su se raširile kobne »zablude iz Rusije«, nego su se umnožili progoni, uz krvoprolića ili bez njih. One koji pokazuju ili propovijedaju svoju privrženost besmrtnim načelima kršćanskog morala već se progoni ili će ih se ubrzo progoniti:

Progoni se i kažnjava katoličkog liječnika koji odbija raditi pobačaje; katolika koji, s katekizmom u ruci, tvrdi daje prakticiranje homoseksualnosti teški grijeh; profesora koji se suprostavlja spolnom promiskuitetu u svojoj školi ; svećenike koji odbijaju izdati ispovjedne tajne; katolike koji žele da ponovno odjekne nauk Učiteljstva... a da i ne govorimo o brojnim zemljama u kojima se prolijeva krv kršćana.

Da bi se, koliko je to moguće, izbjeglo kazne koje je najavila Presveta Djevica te da bi se ubrzalo svitanje obećane blagoslovljene zore pobjede Prečistog Srca Marijina, trebamo pribjeći predloženim sredstvima: revnoj pobožnosti Majci Božjoj, molitvi, posebno molitvi krunice, pokori i pridržavanju Deset Božjih zapovjedi. Jedino na taj način riješit će se strašna kriza ovog svijeta te će biti ostvareni uvjeti za istinski i trajni mir. Bit će to mir Kristov u Kristovu kraljevstvu, mir Marijin u Marijinu kraljevstvu.

Ukazanja i poruka iz Fatime

knjigama o fatimskim događajima nalazimo opise uka-- zanja i razgovora između Gospe i vidioca uklopljene u niz činjenica koje obuhvaćaju mjesna odbijanja izazvana uka¬zanjima, ispitivanja vidioca i svjedoka, čudesna ozdravljenja i obraćenja koja su uslijedila kao i privlačne pojedinosti o duho¬vnom rastu povlaštene djece kao i brojne druge poznate zgode. To je potpuno razumljivo.

Međutim, nakon čitanja tih knjiga kod mnogih se duša ja¬vila želja za tekstom koji će im omogućiti da na poseban način urone u sam sadržaj ukazanja s namjerom da sve više prodiru u smisao poruke što je Bogorodica donijela ljudima kako bi mogli još bolje slijediti njezine zahtjeve.

Želeći udovoljiti ovoj opravdanoj želji, pripremili smo tekst Ograničen na događaje između Presvete Djevice, Anđela Por¬učala i vidioca, odnosno, na odnos u kojem su sva druga zbi¬vanja, poučna i životopisna, koja su dio Fatimske priče, ostav¬ljena po strani kako bismo se usredotočili na ono što je bitno.

Nakon opisa ukazanja Anđela 1916. i Gospe 1917., slijede druga ukazanja koja su vidioci imali zasebno, i to posebice ukazanja sestri Luciji. Budući da ona nadopunjuju ukazanja u spilji Iria, nije ih se moglo izostaviti.

U sastavljanju ove knjižice oslonili smo se prije svega na dva iznimno poznata djela koja preporučamo čitaocima što žele upotpuniti znanja o onome što se zbilo u Fatimi. Prvo djelo napisao je katolički sjevernoamerički pisac William Thomas Walsh, »Our Lady of Fatima« (»Naša Gospa iz Fatime«), a drugo otac Giovanni De Marchi, I. M. C., »Era una Senhora mais brilhante que o sol...« (»Bila je to Gospođa sjajnija od sunca...«).

Otac de Marchi proveo je u Fatimi tri godine ispitujući glavne svjedoke događaja te je pažljivo bilježio njihova svjedočanstva. Intervjuirao je sestru Luciju te se mogao poslužiti i upisima vidjelice o kojima ćemo još govoriti kasnije.

William Thomas Walsh bio je u Portugalu 1946. istražujući i Intervjuirajući. Razgovarao je sa sestrom Lucijom te je svoju knjigu posebice temeljio na četiri spisa »Memorias« (»Sjećanja«) koja je ona napisala.

Djela oca De Marchija i Walsha vrlo su vjerodostojna te se slažu u svemu bitnom. Međutim, radi još veće sigurnosti, usporedili smo njihova djela sa djelima drugih autora koji obrađuju neka zbivanja i detaljno prikazuju neke pojedinosti. Ta su djela navedena u bilješkama.

Mogli smo se neposredno koristiti i najpouzdanijim izvorima, a to su bez sumnje rukopisi sestre Lucije. U stvari, 1973. godine Otac |e Antonio Maria Martins D. I. konačno objavio "Memorias e Cartas da Irma Lucia« (»Sjećanja i pisma Irme Lucije«).

Bit ćemo slobodni poželjeti da se u budućnosti napravi jedno cjelovito kritičko izdanje koje će sadržavati, osim već objavljenih sjećanja i pisama i razna ispitivanja kojima je bila podvrgnuta sestra Lucija , razni dokumenti kanonskog procesa kao i čitava korespondencija vidjelice koja još treba biti sabrana.   Važnost fatimskog pitanja sigurno će opravdati ulaganje toliko truda.

Razna Izvješća koja je sastavila sestra Lucija obično se nazivaju »Sjećanja« I, II, III i IV«.

Prvo, napisano u običnoj bilježnici s crtama, predstavlja zbirku osobnih sjećanja za biografiju bi. Jacinte. Kad su 12. rujna 1935. ekshumirani smrtni ostaci male vidjelice iz Fatime, prumlnule 1920. godine, otkrilo se da je njezino lice sačuvano netaknuto. Leirijski biskup, mons. Jose Alves Correia da Silva, poslao je sestri Luciji fotografiju snimljenu tom prilikom te ga je ona, zahvaljujući mu se, izvijestila o vrlinama svoje rođakinje. Tada je prelat naložio sestri Luciji da zapiše sve što zna o Jacintinom životu te je iz toga proistekao prvi rukopis završen oko Božića 1935. godine.

U travnju 1937. godine L. G. da Fonseca obavijestio je Leirijskog biskupa da prvo izvješće sestre Lucije dopušta pretpostaviti postojanje drugih, zanimljivih činjenica povezanih s ukazanjima, a još nepoznatih. Stoga se sestra Lucija, između 7. i 12. studenog te godine, nakon novog naloga mons. Jose Alves Correia da Silva, posvetila pisanju povijesti svog života. U ovom drugom zapisu ona isto tako piše, iako na vrlo sažet način, o Gospinim ukazanjima te po prvi put javno izvješćuje o Anđelovim ukazanjima. Razni razlozi potaknuli su je na dotadašnju šutnju, savjet protoprezbitera iz Olivara, don Faustina Jose Jacinto Ferreira - kojem je ispričala o ukazanjima - a taj je savjet kasnije potvrdio svojom preporukom i biskup Lierije. S druge strane, kritike i izrugivanja povodom izvješća o prvim Anđelovim ukazanjima u proljeće i ljeto 1915. godine, kao i strogi prijekori njezine majke, naveli su je da o ovoj temi govori s  mnogo opreza i diskrecije. Osim toga, u »Sjećanjima« sestre Lucije stalno se primjećuje da ona vrlo nerado govori o sebi, a zbog toga i o ukazanjima.

Godine 1941. Leirijski biskup naložio je vidjelici da zapiše sve ono čega se još mogla sjetiti o životu svoje rođakinje za novo Izdanje knjige o bl. Jacinti koju je želio tiskati kanonik Galamba de Oliveira.

"Ova zapovjed" - piše sestra Lucija - "pogodila me u najdubljlm dubinama moje duše, poput zrake sunca, govoreći mi da je došao trenutak za otkrivanje oba prva dijela tajni.«

Tako je sestra Lucija započela s pisanjem svog trećeg rukopisa otkrivajući danas poznate dijelove fatimskih tajni. Nakon toge je uslijedilo izvješće o dojmovima ovih na Jacintin duh. Izvješće nosi datum 31. kolovoz 1941.

Iznenađen ovim otrkivanjima, kanonik Galamba de Oliveira zaključio je da sestra Lucija u prethodnim dokumentima nije rekla sve što je imala za reći te je zamolio Leirijskog biskupa da joj naloži da napiše potpuno izvješće o ukazanjima:«

Naložite joj, gospodine biskupe... da zapiše SVE. Ali baš SVE.

Jer morat će dugo ostati u čistilištu zato što je prešutjela toliko

toga važnoga.« Sestra Lucija ispričala se rekavši da je uvijek bila poslušna. Kanonik Galamba inzistirao je da joj biskup naloži da kaže SVE, baš SVE; da ne sakrije ništa« (čini se da na taj način aludira i na treći dio tajne).

Međutim, biskup se nije želio dovesti u nepriliku: »Takvo što ja neću naložiti. Kad se radi o tajnama, ne želim se miješati.«, te je jednostavno vidjelici naložio da ispriča (zabilježi) čitavu priču o ukazanjima (usp. »Sjećanja IV«, str. 314 i 316; naglaske je zabilježila sama sestra Lucija). Tako je s datumom 8. prosinca 1941. završen četvrti rukopis. U njemu sestra Lucija prvi put sustavno i redom izvješćuje o ukazanjima te na kraju objašnjava da ništa od onoga što je zadržala u sjećanju nije namjerno izostavila, osim, očito, trećeg dijela tajne, za koji joj još nije naloženo da ga otkrije (usp. »Sjećanja IV«, str. 316 i 352).

U lipnju 1943. sestra Lucija oboljela je od teške bolesti koja je trajala mjesecima i protjecala u izmjenjivanju poboljšanja i pogoršanja, a dodatno je bila zakomplicirana štetnim nuspojavama lijekova koje je uzimala. Sredinom rujna iste godine, bojeći se najgoreg, Leirijski biskup je nakon mnogo razmišljanja zamolio vidjelicu da zapiše treći dio tajne. Bila je to zamolba, a ne zapovjed, koja je vidjelicu u određenoj mjeri zbunila, jer nije osjećala poticaj unutrašnje milosti. Sredinom listopa¬da, Leirijski biskup, kako bi je potaknuo, izrekao je izričitu zapovjed, no vidjelica nije uspjevala prevladati unutrašnje tjeskobe koje su je mučile.

O svemu navedenom posavjetovala se s monsinjorom Antoniom Garciom, apostolskim povjerenikom iz Tuya i nadbiskupom Valladolida, koji joj je preporučio da svoje poteškoće iznese monsinjoru Joseu. Pismo upućeno vidjelici, datirano unutar prvih petnaest dana prosinca, zadržala je poglavarica sestre Lucije do sredine sljedećeg mjeseca.

Međutim, nešto prije toga, 2. siječnja 1944, Gospa je raspršila sve sumnje koje su se javile u bolesničkoj sobi kuće Sestara svete Dorotee u Tuyu naloživši vidjelici da sve stavi na papir kad se to od nje zatraži. Vidjelica je to i učinila sljedećeg dana.

O dugom putovanju ovog teksta od trenutka kad je, pet mjeseci kasnije, povjeren Leirijskom biskupu, pa sve do njegova objavljivanja 2000. godine, detaljno će se govoriti u IV djelu ove knjige.

Objavljivanjem ovog djela željeli smo doprinjeti tome da poruka naše Majke Božje Fatimske postane što poznatija, da je se što više ljubi i da joj se štoviše pokorava.