|
Stranica 5 od 6
Poruka Križa
Ima još i treće svjedočanstvo da su slike križa neobično djelovale na Ivana. A
to se, vjerojatno, još mnogo češće događalo negoli nam je zasvjedočeno. Sva ta
djelovanja shvaćamo kao vjesnike koji su ga hrabrili za nošenje križa i na to
pripravljali. Ipak i sve ono što sažimamo simbolički pod imenom križ, sva bremena i
trpljenja života, moraju se ubrojiti u poruku Križa, jer se odatle može dobiti najdublja
znanost Križa. Naš svetac je poznavao bol i nevolju već od prvih godina djetinjstva.
Rana smrt očeva, majčina borba za svagdanji kruh svoje djece, njegova vlastita
neuspjela nastojanja da nešto pridonese za uzdržavanje obitelji – mora da je sve to
izazvalo duboke dojmove u nježnom djetinjem srcu, ali nam o tome nije ništa
napisano. Jednako tako malo znamo kako su djelovale na njegovu dušu krize u prvim
godinama Reda.
Za kasnije vrijeme ima izvještaja iz kojih se može nešto više doznati o
njegovom nutarnjem životu. U Avili dolazio je Ivan jedne večeri o Zdravomariji iz
samostanske crkve nakon ispovijedanja i stupio na puteljak koji je vodio prema kući u
kojoj je stanovao sa svojim drugom o. Germanom. Tad se iznenada na njega bacio
neki čovjek i tako ga štapom izmlatio da je pao na zemlju. (To je bila osveta jednog
ljubavnika kome je Ivan oteo plijen.) Kad je Ivan ispričao tu pustolovinu, dodao je da
u čitavom svome životu nije osjećao tako slatke utjehe: postupali su s njim kao sa
samim Spasiteljem pa je iskusio slatkoću križa.
Česte prilike za to iskustvo pružalo mu je vrijeme tamnovanja u Toledu. Svetac
je započeo reformu u Duruelu, s poraslom samostanskom zajednicom preselio se u
Manceru, zatim je djelovao u novicijatu u Pastrani i konačno vodio prvi kolegij Reda u
Alkali. Godine 1572. pozvala ga je sveta majka u Avilu kako bi joj pomogao u njezinoj
teškoj zadaći. Ona je dobila zadatak da se vrati kao priorica u samostan Utjelovljenja,
iz kojega je bila izašla. Trebalo je da, zadržavši ublaženo Pravilo, ukloni neprilike koje
su se ondje bile ukorijenile i da onu veliku zajednicu vodi prema pravom duhovnom
životu. Činilo joj se da se u tu svrhu mora pobrinuti za dobre ispovjednike. Nije mogla
naći pogodnijega od Ivana, čije je veliko iskustvo u duhovnom životu poznavala. Tu
je on djelovao od 1572. do 1577. s vrlo velikim plodom za duše. Dok je on tako
sasvim u tišini radio, vani je djelo obnove postiglo velik napredak. Majka je putovala
od jednog osnutka samostana do drugoga. Nastali su i novi muški samostani
reforme. U Red je stupilo nekoliko izuzetnih ličnosti i preuzelo izvanjsko vodstvo,
osobito o. Jeronim Gracijan i o. Ambrozije Marijan.
Ne bez svoje krivnje, osjećali su se obuveni, tj. oci ublaženog Pravila,
oštećenima pa su organizirali žestoku obrambenu borbu. Zašto se progon okomio i
na Ivana čija je djelatnost bila posve duhovna, dapače na njega osobitom žestinom,
to ovdje ne možemo istraživati. U noći između 3. i 4. prosinca 1577. provalili su nekoji
obuveni sa svojim ortacima u stan dvojice samostanskih ispovjednika i odveli ih
svezane. Otada je Ivana nestalo. Sveta majka je, doduše, doznala da ga je odveo
8
prior Maldonado. Ali kamo je otišao, doznalo se tek nakon njegovog oslobođenja,
devet mjeseci kasnije. Svezanih očiju poslali su ga kroz samotno predgrađe u
samostan naše drage Gospe u Toledu, najznačajniji karmelićanski samostan
ublaženog Pravila u Kastilji.
Bio je preslušan, i budući da je odbijao da napusti reformu, postupalo se s njim
kao s buntovnikom. Zatvor mu je bio neki tijesni prostor, dug po prilici deset stopa a
šest stopa širok, "u kojemu je, premda je tako malena stasa, jedva mogao uspravno
stajati", pisala je kasnije Terezija. Ta ćelija nije imala ni prozora, ni otvora za
zračenje, osim jedne pukotine visoko na zidu. "Da bi mogao moliti Časoslov,
zatvorenik je morao stati na uznički stočić i čekati dok sunčana zraka ne upre u zid.
Vrata su bila osigurana katancem. Kad je u ožujku 1578. stigla vijest da je o. German
pobjegao, zaključana je i dvorana ispred zatvorske ćelije. Uznika su vodili u početku
svake večeri, a kasnije triput u tjednu, napokon još tu i tamo petkom, u blagovalište
da sjedeći na tlu pojede svoj obrok – kruh i vodu. U blagovalištu je dobivao i
disciplinu. Klečao bi gol do pojasa, pognute glave, dok bi svi prolazili mimo njega i
udarali ga šibom. A budući da je sve podnosio "strpljivo i s ljubavlju", nazivali su ga
"pretvaralom". Uz to pokazao se "nepomičnim poput stijene" kad su ga nagovarali da
otpadne od reforme, kad su mu kao mamac zato nudili službu priora. Tad je otvorio
svoja šutljiva usta i uvjeravao da se neće vratiti natrag "makar ga stajalo života".
Mladi novaci, koji su bili svjedoci ruženja i zlostavljanja, plakali su od sućuti i na
pogled njegove šutljive strpljivosti govorili: "To je svetac." Prigodom bičevanja njegov
bi habit bio natopljen krvlju i takva bi ga morao opet obući i kroz devet mjeseci svog
tamnovanja zadržati na sebi. Možemo zamisliti što je zbog toga morao trpjeti u
žarkim ljetnim mjesecima. Jelo koje su mu donosili zadavalo mu je takve muke te je
mislio da ga s time hoće ubiti. Uz svaki zalogaj pobuđivao je čin ljubavi da umakne
napasti klevetanja.
Znamo kako je bio čvrsto povezan s najbližim rođacima. Svim je srcem bio
odan i djelu reforme, svetoj majci i drugima koji su u toj velikoj zadaći bili jedno s
njime, koji su kao i on – najvećim dijelom pod njegovim osobnim vodstvom – posvetili
svoj život idealu izvornog Karmela. Kasnije, kad ga je dužnost godinama zadržavala
u Andaluziji, otvoreno je izrazio čežnju za Kastiljom i intimnim krugom: "Otkad me je
onaj kit progutao i izbljuvao u ovoj dalekoj luci, nikad mi više nije bila dana radost da
vidim Vas i svete koji tu žive." Bio je tako odijeljen od njih sviju da za vrijeme tih dugih
mjeseci nije mogao poslati vijest o sebi. "Ponekad bih se ražalostio na pomisao kako
će se o meni reći da sam okrenuo leđa započetom djelu, i osjećao sam bol svete
majke.
No bilo je mnogo bolnijih oskudijevanja. Dne 14. kolovoza 1578. došao je u
njegov zatvor prior Maldonado s dva redovnika. Zatvorenik je bio tako slab da se
jedva mogao micati. Nije pogledao, jer je mislio da je ušao njegov tamnički čuvar.
Prior ga gurnu nogom i upita zašto ne ustane u njegovoj prisutnosti. Kad je zamolio
za oproštenje i uvjeravao da nije znao tko je tu, upita o. Maldonado: "Na što ste mislili
kad ste bili tako zadubljeni?" "Mislio sam da je sutra svetkovina naše drage Gospe i
da bi mi bila velika utjeha kad bih mogao čitati svetu misu." Kako mora da je dugih
devet mjeseci trpio zbog toga što nikad nije smio slaviti svetu žrtvu! Tjelovo, kad je on
inače na sate klečao pred Presvetim sakramentom, morao je proživjeti bez mise i
pričesti.
9
Biti predan zlobi ogorčenih neprijatelja, a bez obrane; mučen na duši i tijelu,
odsječen od svake ljudske utjehe pa i od izvora snage crkveno-sakramentalnog
života – je li moglo biti još tvrđe škole križa? Ipak to još nije bilo najdublje trpljenje.
Sve to nije ga nikako moglo odijeliti od trojstvenog praizvora za koji je bio siguran u
vjeri. Njegov duh nije bio zatvoren u tamnici; on se mogao uzdizati k onom izvoru što
uvijek teče, uroniti u onu neistraživu dubinu, u bujicu koja ispunjava svako stvorenje, i
svako srce. Nikakva ljudska moć nije ga mogla rastaviti od njegovog Boga, ali Bog
sam mogao se povući od njega. A tu najtamniju noć iskusio je uznik tu u zatvoru.
A donde te escondiste, Amado,
y me dejaste con gemido?
Ah kamo skri se, Mili,
A mene pusti samu s jecajima?
Taj bolni vapaj odjeknuo je u tamnici u Toledu.
Nemamo svjedočanstva o tome kad je Ivan prvi put upoznao slatkoću Božje
blizine. Ali sve ukazuje na to da je život mistične molitve morao kod njega početi vrlo
rano. Da bi bio slobodan za Boga, odijelio se od svojih dragih, onda se odrekao
školske karijere i napustio svoj zavičajni samostan. Njegova služba u Avili bila je
oslobađati druge duše za Boga i voditi ih na put sjedinjenja. Tome je bila namijenjena
sva njegova djelatnost u Redu. Za taj ideal reforme podnio je patnje zatočeništva.
Veselo je primao sve uvrede i zlostavljanja radi svog ljubljenog Gospodina. A sad se
činilo da se to slatko svjetlo u srcu gasi – Bog ga je ostavljao sama. To je bila
najdublja patnja s kojom se nije mogla usporediti nijedna zemaljska patnja. A ipak je
to bio Božji dokaz ljubavi koja izabire. Činilo se da vodi u smrt, a bio je to put u život.
Nijedno ljudsko srce nije nikada ušlo u tako tamnu noć kao Bog-čovjek u
Getsemaniju i na Golgoti. Nijedan istražujući ljudski duh ne može prodrijeti u
neistraživu tajnu napuštenosti od Boga umirućeg Bogo-čovjeka. Ali Isus može dati
izabranim dušama da okuse nešto od te krajnje gorčine. To on zahtijeva od svojih
najvjernijih prijatelja kao posljednje provjeravanje njihove ljubavi. Ako se ne preplaše
i ne ustuknu, nego se spremno daju uvesti u tamnu noć, onda im ona postaje vođom:
O noći, što bi vođom!
O noći, ljupkija od zore rane!
O noći, koja spoji
Miljenicu s Dragim,
Miljenicu u Dragog pretvorenu!
To je veliko iskustvo križa iz Toleda: krajnja zapuštenost i sjedinjenje s
Raspetim baš u toj zapuštenosti. Možda se po tome može razumjeti zašto izjave o
vremenu njegovog zatočeništva zvuče protuslovno: kad se pripovijeda kako je rijetko
osjećao utjehu ili je nije nikada osjećao, kako su trpjeli tijelo i duša; a na drugoj strani:
kako se godinama tamnovanja ne bi mogla platiti jedna jedina milost koju mu je Bog
ondje iskazao…To su bez dvojbe dragocjene milosti, koje se ne mogu ničim skupo
platiti, i već po njima mogli bismo razumjeti zašto je Ivan nakon svoga bijega iz
tamnice kod toledskih karmelićanki govorio o svojim mučiteljima kao o velikim
dobrotvorima. Ali kad je tom prilikom tvrdio kako nikad nije uživao tako oblino
vrhunaravno svjetlo i utjehu kao u zatvoru, onda ipak moramo pretpostaviti da je tu
dospio iznad milosti što ih donosi trpljenje. I kitice Tamne noći i Duhovnog spjeva,
10
koje su nastale u tamnici, svjedoče o sjedinjenju koje usrećuje. Križ i noć putovi su
do nebeskog svjetla: to je radosna poruka Križa.
|
Knjige 
