|
Stranica 2 od 6
Poruka Svetog pisma
2
Možda je već kao isusovački pitomac bio upućen na to da se bavi Svetim
pismom. Sigurno su već i prije: u propovijedi, pouci i liturgiji, stupile preda nj
Gospodinove riječi – i među njima riječi o Križu. Kod karmelićana pouka u Svetom
pismu pripadala je dnevnom redu. Kad je kasnije kao mlad redovnik poslan na studije
u Salamanku, prodiranje u svete tekstove pod vodstvom učenih egzegeta sačinjavalo
je bitni dio obaveznog posla. Iz kasnijeg vremena znamo da je živio sasvim u Svetom
pismu i s njime. Ono je spadalo među ono malo knjiga koje je uvijek imao u svojoj
ćeliji. Sama njegova djela nije moguće zamisliti bez riječi Pisma. One su mu postale
prirodnim izrazom vlastitih unutrašnjih iskustava pa su mu nehotice dolazile u pero
dok je pisao. Njegov tajnik i pouzdanik u posljednjim godinama o. Ivan Krstitelj
pripovijeda da je Ivan od Križa jedva još trebao otvarati Sveto pismo, jer ga je znao
gotovo napamet. Tako smijemo računati s time da je poruka Križa koja se nalazi u
božanskoj Riječi kroz cijeli njegov život neprestano djelovala u njegovom srcu. Posve
je nemoguće obraditi iscrpno taj možda najvažniji izvor njegove znanosti Križa. Jer,
moramo pretpostaviti da je čitavo Sveto pismo, Stari kao i Novi zavjet, bio njegovim
svagdašnjim kruhom. Citati Pisma tako su mnogobrojni u njegovim djelima da ih je
nemoguće sve raspraviti. S druge strane, bilo bi ludo ograničiti se samo na njih i
misliti da druge riječi, koje nisu nigdje kod njega navedene, nisu također u njemu bile
živo djelotvorne. Ne preostaje nam drugo nego ukazati na razne skupine primjera,
kako otprilike moramo zamišljati da je u njega prodirala poruka Križa.
Sam je Spasitelj govorio o križu u različitim okolnostima i u različitom smislu:
kad unaprijed kazuje svoju muku i smrt, kad ima pred očima u doslovnom smislu drvo
sramote na kojemu će završiti svoj život. Ali kad je rekao: "…Tko ne uzme svoj križ i
ne pođe za mnom, nije mene dostojan", ili: "Hoće li tko za mnom, neka se odreče
samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom", onda je križ simbol svega
onoga što je teško i mučno i tako protivno naravi da je kao hod u smrt, ako se to
uzme na sebe. I to breme treba da Isusov učenik danomice uzima na sebe. Navještaj
smrti stavio je pred učenike sliku Raspetoga i još danas je stavlja pred svakoga koji
čita ili sluša Evanđelje. U njemu se šutke zahtijeva dosljedan odgovor. Pozivi na
nasljedovanje na križnom putu života sugeriraju dosljedan odgovor i istodobno daju
uvid u smisao smrti na križu; jer na riječi poziva neposredno nadovezuje opomenu:
"Tko hoće spasiti svoj život, izgubit će ga; ali tko izgubi svoj život radi mene, spasit
će ga." Krist predaje svoj život da ljudima otvori pristup u vječni život. Ipak, da bi
dobili vječni život, moraju i oni žrtvovati zemaljski život. Oni moraju s Kristom umrijeti
kako bi s njim uskrsnuli: smrću trpljenja kroz čitav život i svakodnevnim odricanjem
samih sebe; ako ustreba, i krvavom smrću svjedoka vjere za Kristovu poruku.
Sliku Patnika i Raspetoga, koja se unaprijed ocrtava u Gospodinovim riječima,
slikaju naširoko i iscrpno evanđeoski izvještaji o muci. Uzevši u obzir čisto mekano
srce djeteta i maštu umjetnika, jedva se može drugačije misliti nego da su se te slike
neizbrisivo u njih utisnule. Moramo također računati s time da je dječak prisustvovao
kod svečane Službe Božje Velikog tjedna, da je čak u njoj sudjelovao kao član
dječjeg zbora. Na Maslinsku nedjelju (Cvjetnica) i u dane Velikog tjedna stavlja
crkvena liturgija svake godine dramatski živo pred vjernike posljednje dane Isusova
života, njegovu smrt i njegov počinak u grobu – potresnim riječima i melodijama, koje
neodoljivo zanose na sudoživljavanje. Ako pri tome ne mogu ostati ravnodušnima ni
hladnokrvni, čak nevjerni i u svjetski život zapleteni ljudi, kako je onda to moralo
djelovati na mladog sveca, o kojemu znamo iz kasnijeg vremena da je jedva mogao
3
govoriti o duhovnim stvarima a da ne zapadne u ekstazu; koga je slušanje kakve
pjesme ushićivalo!
Onda su, dok je sam proučavao riječi Pisma, k evanđeoskim izvještajima
pridošla proroštva, osobito prikaz patničkog Sluge Božjega kod Izaije, na koja je
mladi redovnik morao biti upućen već čitanjem časoslova u dane Velikog tjedna. Tu
se moglo naći ne samo novo opisivanje patnje, nepoštedno realistično, nego se
nuđala velika svjetska i spasenjsko – povijesna pozadina golgotske drame: Bog,
svemoćni stvoritelj i vladar svjetova, koji mrska narode kao glineno posuđe, i
istodobno Otac koji okružuje svoj izabrani narod najvjernijom skrbi; On koji nježno i
ljubomorno ljubi, koji "svoju zaručnicu Izraela" kroz stoljeća snubi i opet i opet je
prezren i odbijen, kako je to Ivan opjevao u svojoj Pjesmi o pastiru. Proroci i
evanđelja, dopunjujući se uzajamno, crtaju sliku Mesije koji dolazi u poslušnosti
prema Ocu da ponovno dobije zaručnicu, koji uzima njezin jaram na sebe da nju od
njega oslobodi; da, ne plaši se smrti kako bi stekao život za nju. To odzvanja u
Romancama. To što je u njima Izraelov zaručnički odnos protegnut na čitavo
čovječanstvo, odgovara objavi kraljevstva Božjega kod proroka kao i u evanđeljima.
Ivanu je moralo biti značajno još nešto drugo u proročkim knjigama: odnos u
kojemu stoji sam prorok prema Bogu i Gospodinu; poziv i odabranje čovjeka na koga
Svemogući polaže svoju ruku. Odnos koji tog čovjeka čini prijateljem i pouzdanikom
Božjim, supoznavaocem i navjestiteljem vječnih odluka; koji, s druge strane, od njega
traži potpuno predanje i neograničenu spremnost, koji ga izuzima iz zajednice ljudi
koji misle na naravan način i čini ga za njih znakom protivljenja. Na to ukazuje ne
samo Sveto pismo izravno, nego i tumačenje Pisma u predaji Reda. U Karmelu je – i
pod ublaženim Pravilom – i dalje živjelo sjećanje na proroka Iliju, "vođu i oca
karmelićana". Institutio primorum monachorum (Uredba prvih monaha) stavljala ga je
pred oči mladim redovnicima kao uzor kontemplativnog života. Prorok od koga Bog
traži da ide u pustinju, da se skriva u potoku Kerith nasuprot Jordanu, da pije vodu iz
potoka i da se hrani jelom koje će mu Bog slati, uzor je svih onih koji se povlače u
samoću, koji se odriču grijeha i svih osjetnih užitaka; da, koji se odriču svih
zemaljskih stvari (tako treba shvatiti "nasuprot Jordanu") i sklanjaju se u Božju ljubav
(Kerith se treba shvatiti kao caritas); rijeka božanske milosti napajat će ih slašću, a
nauk Otaca pružat će krepko jelo njihovoj duši: kruh boli kajanja i pokore, meso prave
poniznosti. Nije li Ivan tu našao ključ za ono što je Bog izvodio u njegovoj vlastitoj
duši? Svakako, Božji planovi spasenja tiču se čitavog čovječanstva a radi njega tiču
se izabranog Božjeg naroda. Ali njemu je stalo do svake pojedine duše. Svaku
pojedinu on snubi nježnom ljubavlju kao zaručnicu, za svaku se brine očinskom
vjernošću. Kako ta božanska prošnja ljubavi postaje poticajem što duši ne da mira,
savršeno je izrazilo Sveto pismo u Pjesmi nad pjesmama. Duhovni spjev je njezina
jeka. Kasnije ćemo morati opširno pokazati kako se u tom spjevu neprestano javlja
motiv križa.
Ako je kao pjesnik našao dovoljno poticaja u slikama jarkih boja starozavjetnih
pjevača, kao teolog morao je crpsti još iz jednog drugog obilnog izvora. Duša koja je
jedno s Kristom, koja živi od njegova života – ali samo u predanosti Raspetome,
samo ako je prevalila cijeli križni put s njime: to nije nigdje jasnije i oštroumnije
izrečeno negoli u poruci sv. Pavla. On već ima razvijenu znanost Križa, teologiju
Križa na temelju dubinskog iskustva.
4
"Krist me poslao…da propovijedam Radosnu vijest, ali ne u govornoj mudrosti,
da ne izgubi snagu križ Kristov. Bez sumnje, govor o križu ludost je za one koji
propadaju, a za nas koji se spasavamo sila je Božja." "…Židovi zahtijevaju znakove,
a Grci traže mudrost, a mi propovijedamo Krista raspetoga, sablazan za Židove,
ludost za pogane, a za pozvane, i Židove i Grke, Krista, Božju silu i Božju mudrost,
jer je Božja ludost mudrija od ljudi, i Božja slabost jača od ljudi."
Pavlovo evanđelje riječ je o Križu – poruka koju naviješta Židovima i
poganima. To je jednostavno svjedočenje, bez ikakvog govornog ukrasa, bez
ikakvog pokušaja uvjeriti pomoću umnih razloga. Ta riječ crpi svu svoju snagu iz
onog što navješćuje. A to je Križ Kristov, tj. Kristova smrt na križu i isti raspeti Krist.
Krist je Božja snaga i Božja mudrost ne samo kao Božji poslanik, Božji Sin i sam
Bog, nego kao Raspeti. Jer smrt na križu sredstvo je otkupljenja koje je zamislila
nedokučiva Božja mudrost. Da pokaže kako su ljudska snaga i ljudska mudrost
nesposobne izvesti otkupljenje, Bog daje otkupiteljsku snagu Sinu, koji se prema
ljudskim mjerilima pokazuje slabim i ludim; koji neće da bude išta sam od sebe, nego
dopušta da sama Božja snaga u njemu djeluje; koji je sama sebe "ispraznio" i
"postao poslušan" "sve do smrti na križu". Otkupiteljska snaga: to je moć probuditi na
život one u kojima je božanski život bio umro po grijehu. Ta otkupiteljska snaga križa
ušla je u riječ o Križu i po toj riječi prelazi na sve koji je primaju, koji joj se otvaraju, ne
zahtijevajući čudesnih znakova niti razloga ljudske mudrosti; u njima ta riječ postaje
onom snagom koju smo nazvali znanošću Križa. Sam Pavao stigao je u njoj do
savršenstva: "Ja sam po zakonu umro Zakonu da živim Bogu, s Kristom sam razapet
na križ; živim – ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu,
provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene
predao." U one dane kad je oko njega bila noć, ali kad je u njegovoj duši nastalo
svjetlo, revnitelj za Zakon upoznao je da je Zakon bio samo učitelj na putu do Krista.
Mogao je pripraviti na primanje života, ali sam ga nije mogao dati. Krist je uzeo na
sebe jaram Zakona tako da ga je savršeno ispunio te za Zakon i po Zakonu umro.
Upravo time on je oslobodio od Zakona one koji hoće primiti život od njega. Ali oni ga
mogu primiti samo ako žrtvuju svoj vlastiti život. Jer oni koji su u Krista kršteni, kršteni
su u njegovu smrt. Oni uronjavaju u njegov život da postanu udovi njegovog tijela, da
kao takvi s njim trpe i s njim umiru, ali s njim i uskrsnu na vječni, božanski život. Taj
će život nama doći tek u dan slave. Ali već sada – "u tijelu" – imamo dio u njemu ako
vjerujemo: ako vjerujemo da je Krist umro za nas, da nama dade život. Ta vjera je
ono što čini da postajemo jedno s njim kao udovi s glavom i čini da smo otvoreni za
uviranje njegovog života u nas. Tako je vjera u Raspetoga – živa vjera, koja je
združena s predanjem u ljubavi – za nas prilaz k životu i početak buduće slave; zato
je križ naš jedini počasni naslov: "A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim
Križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu."
Tko se opredijelio za Krista, taj je mrtav za svijet i svijet za njega. On nosi rane
Gospodinove na svome tijelu, slab je, prezren pred ljudima, ali upravo stoga jak, jer u
slabima je Božja snaga. U toj spoznaji prima učenik Isusov ne samo križ koji je na
njega stavljen, nego razapinje samoga sebe: "Oni koji pripadaju Kristu Isusu razapeli
su svoje tijelo s njegovim strastima i požudama." Oni su vodili nesmiljenu borbu
protiv svoje naravi kako bi u njima izumro život grijeha i bilo mjesta za život duha.
Radi se o ovom posljednjem. Križ nije sam sebi svrha. Strši uvis i pokazuje gore. Ali
nije samo znak – on je jako oružje Kristovo; on je pastirski štap s kojim božanski
David izlazi u boj protiv paklenog Golijata; štap s kojim on silan kuca na nebeska
5
vrata i otvara ih. Onda se izlijevaju rijeke božanskoga svjetla i zahvaćaju sve one koji
su u pratnji Raspetoga.
|
Knjige 
