|
Stranica 1 od 6
Edith Stein: Znanost Križa, studija o Ivanu od Križa.
© Kršćanska sadašnjost i hrv. karmelićani i karmelićanke, Zagreb, 1998.
Rani susreti s Križem
…Nemamo svjedočanstva o tome kad je i kako Ivan po prvi put primio u sebe
sliku Raspetoga. Vjerojatno je da ga je majka duboke vjere već kao dijete vodila sa
sobom u njegovom rodnom gradu Fontiverosu u njihovu župnu crkvu. Ondje se
mogao vidjeti Spasitelj na križu, lica izobličena od boli, kome se prava kosa spuštala
niz obraze sve do pleća prekrivenih ranama. A kad je mlada udovica, koja je morala
podnositi toliko oskudice i boli, svojoj djeci govorila o nebeskoj Majci, sigurno ih je
vodila i do bolne Majke pokraj Križa. Smijemo također, sa svim strahopočitanjem
pred tajnama milosnog vodstva, izreći mišljenje da je ista Marija svog štićenika rano
poučila u znanosti Križa. Tko bi u toj znanosti mogao biti tako dobro poučen i tako
prožet njezinom vrijednošću kao najmudrija Djevica?
Sliku križa sreo je Ivan svakako i u radionicama u kojima je radio. Možda se
već tada sam odvažio rezbariti križeve kao što je to poslije rado činio. Ako smo za
sve to upućeni na nagađanja, ipak nalazimo solidan oslonac za pretpostavku da se s
Križem rano susreo u činjenici, koja nam je sigurno zasvjedočena, da se kod njega
rano ističe ljubav prema pokori i mrtvljenju. Već kao devetogodišnjak prezire svoj
krevet i prostire sebi ležaj od suhadi. Nekoliko godina kasnije priuštava sebi i na tom
tvrdom ležaju još samo nekoliko sati počinka, jer dio noći upotrebljava za studij. Kao
đak prosi milostinju za svoje još siromašnije drugove, a kasnije za siromahe iz
bolnice. Nakon mnogo neuspjelih pokušaja u drugim zvanjima, posvećuje se teškoj
dvorbi bolesnika i u njoj ustraje sa svom požrtvovnošću. Po izjavi njegovog brata
Franje, njegovao je bolesnike u lazaretu za bolesne od gnojnih čireva (al hospital de
las bubas). No izraženo je mišljenje da su u toj kući bili smješteni i bolesni od sifilisa.
Odgovaralo to stvarnosti ili ne – jamačno je dječak kod svojih pacijenata upoznao ne
samo tjelesnu bolest nego i duševnu i ćudorednu bijedu, pa je vjerno ispunjavanje
dužnosti zahtijevalo često najbolnije svladavanje od čistog, duboko i nježno
osjetljivog srca. Što mu je davalo snage za to? Sigurno ništa drugo nego ljubav
prema Raspetome, koga je htio slijediti na neravnom, strmom i uskom putu. Želja:
njega pobliže upoznati i još bolje se upriličiti njegovoj slici, navela je, bez dvojbe,
Ivana na to da uz dvorbu bolesnika prihvati studij u isusovačkom kolegiju kako bi se
njime pripravio za svećeničko zvanje. Da bi mogao bolje osluškivati poruku Križa,
odbio je ponudu da preuzme unosno mjesto kapelana u svojoj bolnici, a mjesto toga
izabrao siromaštvo Reda. Ta ista želja nije mu dopustila da nađe mir u ublaženom
opsluživanju ondašnjih karmelićana i dovela ga je do reforme Reda.
|