Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Papin nagovor uz molitvu Kraljice neba

u nedjelju 03. svibnja 2009.

Draga braćo i sestre!

Maloprije je u bazilici sv. Petra završilo euharistijsko

slavlje tijekom kojeg sam zaredio devetnaest novih

svećenika Rimske biskupije. Ponovno sam izabrao tu

nedjelju, Četvrtu vazmenu, za taj radosni događaj,

jer je karakterizira evanđelje o Dobrom pastiru (usp.

Iv 10, 1-18) i stoga pruža osobito primjeren kontekst.

Iz istoga se razloga danas slavi Svjetski dan molitve

za zvanja. U svojoj godišnjoj poruci za tu prigodu pozvao

sam vjernike razmišljati o temi Pouzdanje u Božju

inicijativu i ljudski odgovor. Naime, pouzdanje u Gospodina,

koji bez prestanka sve poziva na svetost a neke

napose na posebno posvećenje, izražava se upravo u

molitvi. I svaki ponaosob i u zajednici, moramo mnogo

moliti za zvanja, jer veličina i ljepota Božje ljubavi

privlači mnoge da slijede Krista na putu svećeništva

odnosno posvećenog života. Treba također moliti da

bude i svetih bračnih drugova, koji će znati, osobito

primjerom, pokazati svojoj djeci uzvišene obzore kojima

trebaju težiti svojom slobodom. Sveci i svetice, koje

Crkva predlaže na čašćenje svim vjernicima, svjedoče

zreli plod toga ispreplitanja između božanskog poziva i

ljudskog odgovora. Povjerimo njihovu nebeskom zagovoru

svoju molitvu za zvanja.

Ima jedna nakana za koju vas danas pozivam moliti:

putovanje u Svetu zemlju na kojem ću, ako se Bogu

tako svidi, boraviti od petka 8. do petka 15. svibnja.

Tragovima mojih časnih prethodnika Pavla VI. i Ivana

Pavla II., hodočastit ću na glavna sveta mjesta naše

vjere. Svojim posjetom namjeravam utvrditi i ohrabriti

kršćane Svete zemlje, koji se moraju svakodnevno

suočavati s mnogobrojnim poteškoćama. Kao nasljednik

apostola Petra, nastojat ću se da osjete blizinu i

potporu čitave Crkve. Uz to ću biti hodočasnik mira, u

ime jedinoga Boga koji je Otac svih. Svjedočit ću zauzetost

Katoličke Crkve za one koji se trude provesti u

207

djelo dijalog i pomirenje, kako bi se prispjelo čvrstom i

trajnom miru u pravednosti i uzajamnom poštivanju.

Ovo će putovanje, na kraju, imati veliku ekumensku

i međureligijsku važnost. Jeruzalem je, s te točke

gledišta, grad simbol u pravom smislu riječi: ondje je

Krist umro da ponovno skupi u jedno svu raspršenu

djecu Božju (usp. Iv 11, 52).

208

Papin nagovor uz molitvu Kraljice neba

u nedjelju, 24. svibnja 2009.

Draga braćo i sestre!

Svaki put kada slavimo svetu misu, u srcu nam

odjekuju riječi koje je Isus povjerio učenicima na

Posljednjoj večeri kao dragocjeni dar: "Mir vam ostavljam,

mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što

svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se

ne straši" (Iv 14,27). Koliko samo kršćanska zajednica

i čitavo čovječanstvo imaju potrebu u punini kušati

bogatstvo i snagu Kristova mira! Sveti Benedikt je veliki

svjedok toga, jer ga je prihvatio u svojem životu

i proveo istinsku kulturnu i duhovnu obnove. Upravo

zato na ulazu u opatiju u Montecassinu i svaki

benediktinski samostan stavljeno je kao geslo riječ

"Pax": monaška zajednica, naime, pozvana je živjeti

prema tome miru, koji je uskrsni dar u pravom smislu

riječi. Kao što znate, na svojem nedavnom putovanju u

Svetu zemlju predstavio sam se kao hodočasnik mira

i danas – u ovoj zemlji označenoj benediktinskom karizmom

– dana mi je mogućnost istaknuti, još jednom,

da je mir u prvom redu Božji dar, te se dakle njegova

snaga sastoji u molitvi.

To je dar, međutim, na kojem čovjek treba raditi.

A nužna snaga za njegovo ostvarenje može se crpsti iz

molitve. Stoga je od temeljne važnosti njegovati istinski

molitveni život da bi se zajamčio društveni napredak u

miru. Još jednom nas povijest monaštva uči da se veliki

razvoj kulture priprema u svakodnevnom slušanju Božje

riječi, koja potiče vjernika na osobni i zajednički napor u

borbi protiv svakog oblika sebičnosti i nepravde. Samo

učeći, uz pomoć Kristove milosti, boriti se i pobijediti zlo

u sebi i u odnosima s drugima, postaje se istinski graditelji

mira i građanskog napretka. Neka Djevica Marija,

Kraljica mira, pomogne svim kršćanima, u različitim

zvanjima i životnim situacijama, da budu svjedoci mira,

kojeg nam je Krist dao i ostavio nam kao zahtjevno poslanje

koje posvuda treba ostvarivati.

209

Danas, 24. svibnja, na liturgijski spomen blažene

Djevice Marije, pomoćnice kršćana – koju se slavi s

velikom pobožnošću u svetištu Sheshan u Šangaju –

slavi se Dan molitve za Crkvu u Kini. Moja misao ide

čitavom kineskom narodu. Osobito od srca pozdravljam

katolike u Kini i pozivam ih da obnove na taj dan svoje

zajedništvo vjere u Krista i vjernosti Petrovu nasljedniku.

Neka naše molitveno zajedništvo urodi izlijevanjem

Duha Svetoga, kako bi jedinstvo među kršćanima,

katolištvo i univerzalnost Crkve bili uvijek sve dublji i

vidljiviji. (kta/ika)

210

Papina kateheza na općoj audijenciji

u srijedu 27. svibnja 2009.

Draga braćo i sestre!

Svetac s kojim ćemo se danas susresti, sveti Teodor

Studit, vodi nas u samo središte bizantskog Srednjeg

vijeka, u razdoblje koje je s vjerskog i političkog

gledišta dosta turbulentno. Sveti Teodor se rodio 759.

u plemićkoj i pobožnoj obitelji: njegova majka, Teoctista,

i ujak, Platon, opat samostana Sakkudion u Bitiniji,

časte se kao sveci. Upravo ga je ujak usmjerio prema

monaškom životu, koji je ovaj prigrlio u 22. godini

života. Za svećenika ga je zaredio patrijarh Tarasije,

ali je kasnije prekinuo zajedništvo s njim zbog slabosti

koju je ovaj pokazao u slučaju preljubničke ženidbe

cara Konstantina VI. Zbog toga je ga je Teodor 796.

prognao u Solun. Do pomirenja sa carskom vlašću

došlo je iduće godine pod caricom Irenom, čija je blagonaklonost

navela Teodora i Platona da, zajedno s velikim

dijelom zajednice redovnika iz samostana Sakkudion,

prijeđu u samostan Studios u gradu kako bi

se sklonili pred provalama Saracena. Započela je tako

važna "studitska reforma".

Teodorov osobni život, ipak, nastavio je biti buran.

Svojom velikom energijom prednjačio je u otporu protiv

ikonoklazma Leona V. Armenca, koji se ponovno

usprotivio postojanju slika i ikona u Crkvi. Procesija s

ikonama koju su organizirali monasi iz Studiosa izazvala

je reakciju policije. Između 815. i 821. Teodor je

bio bičevan, bacan u tamnicu i prognan u različita

mjesta Male Azije. Na kraju se mogao vratiti u Carigrad,

ali ne u svoj samostan. On se tada doselio svojim

monasima s druge strane Bospora. Umro je, koliko

se zna, u Prinkipu, 11. studenoga 826. i na taj ga se

dan spominje u istočnom kalendaru. Teodor se u povijesti

Crkve ističe kako jedan od velikih obnovitelja

redovničkog života i kao branitelj svetih slika tijekom

drugog razdoblja ikonoklazma, zajedno s carigradskim

patrijarhom, svetim Niceforom. Teodor je shvatio da je

211

pitanje čašćenja slika povezano sa samom istinom o

utjelovljenju. U svoje tri knjige Antirretikoi (Pobijanja),

Teodor povlači paralelu između vječnih odnosa u Presvetom

Trojstvu, gdje postojanje svake božanske osobe

ne dokida jedinstvo, i odnosa između dviju naravi u

Kristu, koje, u Njemu, ne ugrožavaju jednu Osobu Logosa.

A zatim kaže: dokinuti čašćenje Kristove slike

značilo bi izbrisati njegovo djelo otkupljenja, jer se nevidljivi

vječni Logos, preuzevši ljudsku narav, pojavio u

vidljivom ljudskom tijelu i na taj način posvetio sav

vidljivi svemir. Slike, posvećene liturgijskim blagoslovom

i molitvama vjernika, ujedinjuju nas s Kristovom

osobom, s njegovim svecima i, po njima, s nebeskim

Ocem te svjedoče ulazak božanske stvarnosti u naš

vidljivi i materijalni svijet.

Teodor i njegovi monasi, svjedoci odvažnosti u vremenu

ikonoklastičkih progona, neraskidivo su vezani uz

reformu cenobitskog života u bizantskom svijetu. Njihova

se važnost nameće već zbog jedne izvanjske okolnosti –

njihova broja. Naime, dok samostani toga doba nisu brojali

više od trideset-četrdeset redovnika, iz djela Teodorov

život doznajemo da je postojalo ukupno više od tisuću

studitskih redovnika. Sam nas Teodor izvještava da je u

njegovu samostanu živjelo tristotinjak monaha. Ipak, više

no broj, utjecajnim se pokazao novi duh koji je utemeljitelj

udahnuo u cenobitski život. U svojim je spisima insistirao

na urgentnosti svjesnog povratka učenju otaca, prije

svega svetom Baziliju, prvom zakonodavcu redovničkog

života i Doroteju iz Gaze, glasovitom duhovnom ocu iz

palestinske pustinje. Karakteristični Teodorov doprinos

sastoji su u insistiranju na nužnosti da se monasi drže

reda i žive u podložnosti svojim poglavarima. Tijekom

progona, naime, ovi su se raspršili, naviknuvši živjeti svaki

prema vlastitom nahođenju. Sada kada je bilo moguće

obnoviti zajednički život, trebalo se snažno potruditi oko

toga da samostan ponovno postane prava živa zajednica,

prava obitelj ili, kako on kaže, pravo "tijelo Kristovo". U

toj se zajednici na konkretan način ostvaruje stvarnost

Crkve u njezinoj cjelini.

212

Drugo duboko Teodorovo uvjerenje bilo je sljedeće:

redovnici moraju preuzeti obavezu živjeti kršćanske

dužnosti s većom strogošću i intenzitetom od vjernika

koji žive u svijetu. Zato su izgovarali posebnu ispovijest,

koja pripada hagiasmati (posvećenju), riječ je gotovo o

"novom krštenju", čiji je simbol oblačenje. Za redovnike

je, za razliku od onih koji žive u svijetu, karakteristično

zauzimanje za siromaštvo, čistoću i poslušnost. U

svojem obraćanju njima, Teodor govori na konkretan,

katkad slikovit način o siromaštvu, ali ono u nasljedovanju

Krista je od samih početaka bitni sastavni dio

redovništva i pokazuje također put kojim nam je svima

ići. Odricanje od privatnog vlasništva, ona sloboda od

materijalnih stvari, kao i umjerenost i jednostavnog

vrijede na radikalan način samo za redovnike, ali duh

toga odricanja je jednak za sve. Naime, ne smijemo

ovisiti o materijalnom vlasništvu, već, naprotiv, moramo

se naučiti odricanju, jednostavnosti, skromnosti i

umjerenosti. Jedino se tako može razviti solidarnost

društvo i pobijediti veliki problem siromaštva u ovome

svijetu. Stoga u tome smislu duboki znak siromašnih

redovnika u suštini pokazuje također put za sve nas.

Kada zatim izlaže o napastima protiv čistoće, ne skriva

vlastita iskustva i pokazuje put nutarnje borbe za ovladavanje

samim sobom i tako poštivanja vlastitog i

tuđeg tijela kao Božjeg hrama.

Ali glavna su odricanja, prema njemu, ona koja

zahtijeva poslušnost, jer svaki od redovnika ima vlastiti

način življenja i uključivanje u veliku zajednicu od tri

stotine redovnika podrazumijeva novi način života, koji

on naziva "mučeništvom podložnosti". Naime, iz "vlastite

volje" se rađaju svi moralni nedostaci i neurednosti

u stezi. I ovdje redovnici daju tek primjer onoga što je

nužno za sve nas, jer, nakon istočnoga grijeha, čovjek

teži vršiti vlastitu volju, prvi je princip život svijeta, sve

ostalo treba podvrgnuti vlastitoj volji. Ali na taj način,

ako svatko slijedi samoga sebe, društvo ne može funkcionirati.

Samo ako ljudi nauče uključiti se u slobodnu

zajednicu, dijeliti s drugima i pokoriti joj se, naučiti se

213

zakonitosti, to jest podvrgavanju i poslušnosti pravilima

općeg dobra i zajedničkog života, moguće je ozdraviti

čisto individualističko društvo od oholosti kojom

teži biti u središtu svijeta. Tako sveti Teodor svojim redovnicima

i u konačnici također nama, s oštroumnom

pronicljivošću pomaže shvatiti pravi život, oduprijeti se

napasti da se vlastita volja stavi kao najviše pravilo

života i sačuva pravi osobni identitet – koji je uvijek

identitet zajedno s drugima – i mir srca.

Prema Teodoru Studitu krepost jednako važna kao

poslušnost i poniznost bila je philergia, to jest ljubav

prema radu, u kojoj on vidi kriterij za ocjenjivanje

kvalitete osobne pobožnosti: onaj koji je gorljiv u materijalnim

zadaćama, koji revno radi, tumači Teodor,

to je i u duhovnim. Ne priznaje stoga da redovnik, pod

izlikom molitve i kontemplacije, oslobađa sebe rada,

koji je u stvari sredstvo za pronalaženje Boga. Teodor

bez straha govori o radu kao "žrtvi redovnika", njegovoj

"liturgiji", čak nekoj vrsti mise po kojoj redovnički život

postaje anđeoski život. Upravo tako svijet rada biva

humaniziran i čovjek po radu postaje više ono što jest

i bliži Bogu. Vrijedi spomenuti jednu od posljedica toga

jedinstvenog pogleda: upravo zato što su plod neke

vrste "liturgije", bogatstva koja se stječu zajedničkim

radom ne smiju služiti udobnosti redovnika, već ih

treba namijeniti za pomaganje siromasima. Ovdje svi

možemo uočiti nužnost da plod rada bude dobro za

sve. Očito, rad "podložnika" nije bio samo manualni:

oni su imali veliku važnost u religijsko-kulturnom razvoju

bizantske kulture kao krasopisci, slikari, pjesnici,

odgajatelji mladih, učitelji u školama, knjižničari.

Premda je radio mnoštvo poslova, Teodor nije

dopuštao da ga oni odaleče od onoga što je smatrao

usko vezanim uz svoju službu poglavara: biti duhovni

otac svojim redovnicima. On je itekako bio svjestan

toga koji su presudni utjecaj imali u njegovu životu

pobožna majka i sveti ujak Platon, kojega je oslovljavao

znakovitim naslovom "otac". Zato je svojim redovnicima

bio i duhovni vođa, stavljajući im se na raspolaganje

214

uvijek spreman saslušati ih i čuti što im je na duši (exagóreusis).

Svakoga dana, izvješćuje životopisac, nakon

večernje molitve bi dolazio pred ikonostas gdje bi mu

se redovnici dolazili povjeriti. Bio je također duhovni

savjetnik mnogima izvan samostana. Duhovna oporuka

i Pisma ističu tu njegovu otvorenu i srdačnu narav

i pokazuju kako su iz toga njegova očinskog odnosa

rođena istinska duhovna prijateljstva u redovničkom

okruženju i izvan njega.

Pravilo, poznato pod nazivom Hypotyposis, sastavljena

nedugo nakon Teodorove smrti, primjenjivano je,

uz neke preinake, na Gori Atosu, kada je 962. sveti

Atanazije Atonita ondje utemeljio Veliku Lavru i u Kijevu,

kada ga je na početku tisućljeća sveti Teodozije uveo

u Lavru spilja. Shvaćeno u svojem istinskom značenju,

to se Pravilo pokazuje veoma aktualnim. Postoje danas

brojne struje koje prijete jedinstvo zajedničke vjere i

potiču prema nekoj vrsti opasnog duhovnog individualizma

i duhovne oholosti. Nužno je poraditi na obrani

i na rastu savršenog jedinstva Kristova tijela, u kojem

se mogu skladno ujediniti mir reda i iskreni osobni

odnosi u Duhu.

Možda je korisno na kraju podsjetiti na neke glavne

sastavne dijelove Teodorova duhovnog učenja. Ljubav

prema utjelovljenom Gospodinu i prema njegovoj vidljivosti

u bogoslužju i u slikama. Vjernost krštenju i

zauzimanje da se živi u zajedništvu Tijela Kristova,

shvaćenom kao međusobno zajedništvo kršćana. Duh

siromaštva, umjerenosti, odricanja, čistoće, vlasti nad

samim sobom, poniznosti i poslušnosti protiv primata

vlastite volje, koja uništava društveno tkivo i mir duša.

Ljubav prema materijalnom i duhovnom radu. Duhovno

prijateljstvo proizišlo iz pročišćenja vlastite savjesti,

vlastite duše i vlastitog života. Pokušajmo slijediti ta

učenja koja nam stvarno pokazuju put pravoga života.

(kta/ika)

215

Papina kateheza na općoj audijenciji

u srijedu, 3. lipnja 2009

Raban Mauro

Draga braćo i sestre!

Danas želim govoriti o uistinu izvanrednoj osobi s

latinskog Zapada: mislim na monaha Rabana Maura.

Zajedno s ljudima poput Izidora Seviljskog, Bede

Časnog, Ambrozija Autperta, o kojima sam već govorio

na prethodnim audijencijama, on je tijekom stoljeća

takozvanog kasnog Srednjeg vijeka održavao kontakt s

velikom kulturom drevnih mudraca i kršćanskih otaca.

Često spominjan kao "praeceptor Germaniae", Rabana

Maura resi izvanredna plodnost. Svojom apsolutno iznimnom

radnom sposobnošću pridonio je možda više od

svih drugih da se održi živom ona teološka, egzegetska

i duhovna kultura na kojoj će se nadahnjivati naredna

stoljeća. Na njega će se pozivati velike ličnosti koje

pripadaju redovničkom svijetu poput Petra Damianija,

Petra Časnog i Bernarda iz Clairvauxa, kao i sve veći

broj "klerika", koji su tijekom 12. i 13. stoljeća iznjedrili

jedan od najljepših i najplodnijih procvata ljudske

misli.

Rođen u Mainzu oko 780., Raban je u još vrlo ranoj

dobi ušao u samostan: pridodano mu je ime Mauro

po mladiću Mauru kojeg su, prema drugoj knjizi Dijaloga

svetog Grgura Velikog, njegovi roditelji, rimski

plemići, još dok je bio dijete povjerili opatu Benediktu

Nursijskom. Taj rani ulazak Rabana, kao "puer oblatus",

u benediktinski redovnički svijet i korist koju je iz

toga izvukao za vlastiti ljudski, kulturni i duhovni rast,

već sami po sebi pružaju veoma zanimljivu sliku ne

samo o životu redovnika i Crkve, već također o cjelokupnom

društvu njegova doba, koje se obično naziva

"karolinškim". O tome, ili možda o samom sebi, Raban

Mauro piše: "Ima onih koji su imali sreće da stječu

znanja o Svetom pismom još od najranijeg djetinjstva

("a cunabulis suis") i bili su tako dobro hranjeni hranom

koju im pruža sveta Crkva da su mogli biti pro216

maknuti, zahvaljujući primjerenom odgoju, u najviše

svete redove" (PL 107, col 419BC).

Zbog izvanredne naobraženosti, po kojoj se Raban

Mauro isticao, vrlo je brzo skrenuo na sebe pozornost

velikana svoga doba. Postao je savjetnik prinčeva. Zalagao

se za to da se zajamči jedinstvo Carstva i, na široj

kulturnoj razini, nije nikada odbijao pružiti onome koji

bi mu uputio neko pitanje mudar odgovor, koji je najradije

crpio iz Biblije i iz tekstova svetih otaca. Nakon

što je izabran najprije za opata glasovitog samostana

u Fuldi a zatim za nadbiskupa rodnoga grada,

Mainza, nije prestajao zbog toga baviti se i dalje svojim

proučavanjima, pokazujući primjerom svoga života

da se može istodobno biti na raspolaganju drugima i

posvetiti prikladno vrijeme razmišljanju, proučavanje

i meditaciji. Tako je Raban Mauro bio egzegeta, fi lozof,

pjesnik, pastir i Božji čovjek. Biskupije Fulda,

Mainz, Limburg i Wrocław časte ga kao sveca odnosno

blaženika. Njegova djela zauzimaju čak šest svezaka

Migneove Latinske patrologije. On je vjerojatno autor

jednog od najljepših i najpoznatijih himana latinske

Crkve, "Veni Creator Spiritus" (Dođi Duše Presveti),

u kojem je na čudesan način sažet kršćanski nauk o

Svetom Duhu. Prvi su Rabanovi teološki radovi imali,

naime, pjesničku formu i imali su za temu otajstvo

svetog križa u djelu pod naslovom "De laudibus Sanctae

Crucis" (Pohvale svetom križu), zamišljenom tako

da čitatelju ponudi ne samo pojmovne sadržaje već

također najvrsnije umjetničke poticaje, koristeći u istom

rukopisu kako pjesničku formu tako i slikovitu

formu. Predstavljajući na slikoviti način između redaka

svoga spisa sliku Krista raspetoga, on na primjer piše:

"Evo slike Spasitelja koji, svojim stavom, posvećuje

za nas blagotvorni, preslatki i preljubljeni oblik križa,

kako bi vjerujući u njegovo ime i slušajući njegove

zapovijedi uzmogli postići vječni život zahvaljujući njegovoj

Muci. Zato svaki put kada uzdižemo svoj pogled

prema križu sjetimo se Onoga koji je trpio za nas da

nas istrgne iz vlasti tame, prihvaćajući smrt kako bi

217

nas učinio baštinicima vječnoga života" (Lib. 1, Fig. 1,

PL 107 sv. 151 C).

Ta metoda u kojoj se objedinjavaju razni umjetnički

izražaji, um, srca i osjetila, a koja potječe s istoka, veoma

se proširila na zapadu dosegnuvši nedostižne vrhunce

u biblijskim kodeksima ukrašenim minijaturama

i u drugim vjerskim i umjetničkim djelima, koja

će cvasti u Europi sve do izuma tiska ali i nakon toga.

U svakom slučaju ona pokazuje kod Rabana Maura

izvanrednu svijest o nužnosti da se, u vjersko iskustvo,

uključe ne samo um i srce, već također osjetila

posredstvom onih drugih aspekata estetskog ukusa i

čovjekova sjetilnog svijeta koji daju čovjeku da uživa

istinu čitavim svojim bićem, "duhom, dušom i tijelom".

Budući da je Bog postao čovjekom od krvi i mesa, da

je ušao u sjetilni svijet, mi u svim dimenzijama svoga

bića moramo tražiti i susretati Boga. Tako Božja stvarnost,

po vjeri, prodire u naše biće i preobražava ga.

Zbog toga je Raban Mauro usredotočio svoju pozornost

prije svega na liturgiju, kao sintezu svih dimenzija naše

percepcije stvarnosti. Zbog toga svojeg shvaćanja Raban

je izvanredno aktualan. Od Rabana Maura nam je

ostala također glasovita zbirka djela "Carmina", za koja

je predlagao da se koriste prije svega u liturgijskim

slavljima. Budući da je Raban bio prije svega redovnik,

nije bilo ništa neobično da se zanima za liturgijsko

slavlje. On se međutim nije posvećivao pjesništvu radi

pjesništva, već – što je bilo potpuno uobičajeno u njegovo

vrijeme – umjetnost i sva druga znanja koristio je

za produbljivanje Božje riječi. Zato je pokušavao, svim

silama i krajnje ozbiljno, uvesti svoje suvremenike, ali

prije svega službenike (biskupe, prezbitere i đakone)

u shvaćanje dubokog teološkog i duhovnog značenja

svih sastavnica liturgijskog slavlja.

Pokušao je tako shvatiti i drugima približiti

teološka značenje skrivena u obredima, nadahnjujući

se na Bibliji i na otačkoj tradiciji. Nije oklijevao navesti,

zbog svoje iskrenosti ali i da bi dao veću težinu

svojim tumačenjima, patrističke izvore kojima je dug218

ovao svoja znanja. Njima se služio slobodno i s pomnim

razlučivanjem, nastavljajući razvijati patrističku

misao. Na završetku "Prve poslanice" upućene nekom

"korepiskopu" iz biskupije Mainz, primjerice, nakon što

je odgovorio na njegove zahtjeve da mu objasni kako

se ima vladati u vršenju svoje pastoralne službe, kaže:

"Napisali smo ti sve to kako smo zaključili iz Svetog

pisma i iz otačkih kanona. Ti, ipak, presveti čovječe,

donosi svoje odluke onako kako se tebi najbolje čini,

od slučaja do slučaja, pokušavajući uvijek svoje vrednovanje

odmjeriti tako da se u svemu zajamči diskrecija,

jer je ona majka svih kreposti" (Epistulae, I, PL 112,

sv. 1510 C). Vidi se tako kontinuitet kršćanske vjere,

koja ima svoje korijene u Božjoj riječi; ona je međutim

uvijek živa, razvija i se izražava na nove načine, uvijek

u dosljednosti s čitavom građevinom, s čitavim zdanjem

vjere.

Budući da je sastavni dio liturgijskog slavlja Božja

riječ, Raban Mauro se ovoj potonjoj posvećivao svim

silama tijekom čitavog svog života. Od njega potječu

odgovarajuća egzegetska tumačenja za gotovo sve knjige

Starog i Novog zavjeta s jasno pastoralnim ciljem,

kojeg je opravdavao riječima poput ovih: "Napisao sam

ovo… saževši tumačenja i prijedloge mnogih drugih

prije mene kako bih pomogao siromašnom čitatelju

koji ne može imati na raspolaganju mnoge knjige, ali

i da olakšam onima koji u mnogočemu ne uspijevaju

duboko proniknuti u shvaćanje skrivenih značenja

otaca" (Commentariorum in Matthaeum praefatio, PL

107, sv. 727D). Komentirajući biblijske tekstove obilno

je crpio iz djela drevnih otaca, a posebno su mu omiljeni

bili Jeronim, Ambrozije, Augustin i Grgur Veliki.

Istaknuta pastoralna osjetljivost navela ga je zatim

da se uhvati u koštac s jednim od najosjetljivijih

problema za vjernike i svete poslužitelje njegova doba

– pokorom. Sastavio je, naime, "penitencijare" – tako

ih je on nazivao – u kojima su, sukladno senzibilitetu

toga doba, bili nabrojeni grijesi i odgovarajuće kazne,

koristeći koliko je više moguće obrazloženja preuzeta

219

iz Biblije, koncilskih odluka i papinskih uredbi. Tim

su se tekstovima služili također "karolinzi" u svojem

pokušaju reforme Crkve i društvu. Isti su, pastoralni,

cilj imala i djela poput "De disciplina ecclesiastica"

(O crkvenoj stezi) te "De institutione clericorum" (O

kleričkom staležu) u kojima je Raban, nadahnjujući se

u prvom redu na Augustinu, objašnjavao običnim vjernicima

i kleru svoje biskupije osnovna počela kršćanske

vjere: bili su to svojevrsni mali katekizmi.

Želim zaključiti predstavljanje ovog velikog "čovjeka

Crkve" citirajući neke njegove riječi u kojima se izvrsno

odražava njegovo temeljno uvjerenje: "Onaj tko je nemaran

u kontemplaciji ("qui vacare Deo negligit") sam

sebe lišava gledanja Božjeg svjetla; nadalje, onaj koji

dopusti da ga potpuno obuzmu brige i dopusti svojim

mislima da ih privuče buka ovozemnih stvari osuđuje

samoga sebe na potpunu nemogućnost da pronikne

tajne Boga nevidljivoga" (Lib. I, PL 112, sv. 1263A).

Mislim da Raban Mauro upućuje ove riječi i nama danas:

u vrijeme posla, s njegovim užurbanim ritmom, i

u slobodno vrijeme moramo posvetiti svoje trenutku

Bogu. Moramo otvoriti Njemu naš život upućujući mu

neku misao, neko razmišljanje, kratku molitvu, a prije

svega ne smijemo zaboraviti nedjelju kao dan Gospodnji,

dan liturgije, kako bismo zapazili u ljepoti naših

crkava, svete glazbe i Božje riječi ljepotu samoga Boga,

puštajući mu da uđe u nas. Samo tako će naš život

postati velik, pravi život. (kta/ika)

220

Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski dan

molitve za duhovna zvanja 2009.

Pouzdanje u Božju inicijativu i čovjekov odgovor

U prigodi predstojećega Svjetskoga dana molitve

za duhovna zvanja, koji se obilježava 3. svibnja 2009.,

na Četvrtu uskrsnu nedjelju, pozivam Božji puk

da razmišlja o temi "Pouzdanje u Božju inicijativu i

čovjekov odgovor". U Crkvi odzvanja trajni Isusov poziv

učenicima: "Molite dakle gospodara žetve da pošalje

radnike u žetvu svoju" (Mt 9, 38). Molite! Taj urgentni

Gospodinov poziv ističe kako molitva za zvanja mora

biti neprekidna i puna povjerenja. Jedino ako bude

nadahnjivana molitvom, kršćanska će zajednica zaista

moći "imati veću vjeru i nadu u božansku inicijativu"

(posinodska apostolska pobudnica Sacramentum caritatis,

26).

Poziv na svećeništvo i posvećeni život poseban je

dar Božji koji se uključuje u sveudiljni naum ljubavi

i spasenja koji Bog ima za svakoga čovjeka i cijelo

čovječanstvo. Apostol Pavao, kojega se na poseban

način spominjemo u ovoj Pavlovoj godini o dvijetisućitoj

obljetnici njegova rođenja, piše Efežanima: "Bog i Otac

Gospodina našega Isusa Krista, koji nas blagoslovi

svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu.

Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta,

da budemo sveti i bez mane pred njim" (Ef 1, 3-4).

U sveopćem pozivu na svetost ističe se posebni Božji

zahvat, kojim odabire neke da izbliza slijede njegova

Sina Isusa Krista i budu njegovi povlašteni službenici

i svjedoci. Božanski je učitelj osobno pozvao Apostole

"da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da

izgone đavle" (Mk 3, 14-15); njima su se, malo po malo,

pridružili ostali učenici, vjerni suradnici u misionarskoj

službi. I tako su se, odgovarajući na Gospodinov poziv

i poslušni djelovanju Duha Svetoga, čete bezbrojnih

svećenika i posvećenih osoba u tijeku stoljeća stavile u

Crkvi u posvemašnju službu evanđelju. Zahvaljujemo

Gospodinu da i danas nastavlja pozivati radnike u svoj

221

vinograd. Premda je istina da se u nekim krajevima

svijeta bilježi zabrinjavajući nedostatak svećenika i da

Crkva na svojem putu nailazi na teškoće i prepreke,

jača nas nepokolebljiva sigurnost da nas na putovima

vremena prema konačnome ostvarivanju Kraljevstva

čvrsto vodi On, Gospodin, koji slobodno bira i poziva

da ga nasljeduju ljudi svih kultura i svih životnih dobi,

prema nedokučivoj promisli svoje milosrdne ljubavi.

Naša prva obveza je neprestanom molitvom održavati

živim taj poziv božanske inicijative u obiteljima i

župama, u pokretima i udrugama zauzetim u apostolatu,

u redovničkim zajednicama i u svim strukturama

dijecezanskoga života. Moramo se moliti da se cijeli

Božji puk sve više pouzdaje u Boga, uvjeren da "gospodar

žetve" ne prestaje tražiti da neki svoj život slobodno

založe kako bi tješnje s njim surađivali u djelu spasenja.

A od pozvanih se iziskuje pozorno slušanje i mudro

prosuđivanje, velikodušno i spremno prihvaćanje

božanskoga nauma te ozbiljno produbljivanje onoga što

je svojstveno svećeničkom i redovničkom zvanju kako

bi na nj odgovorno i uvjereno odgovorili. Katekizam

Katoličke Crkve u vezi toga podsjeća da slobodna

Božja inicijativa zahtijeva slobodan čovjekov odgovor.

Taj pozitivan odgovor uvijek pretpostavlja prihvaćanje

i udioništvo u naumu koji Bog ima sa svakim od nas.

Taj odgovor, isto tako, prihvaća inicijativu Gospodinove

ljubavi a za pozvanoga postaje obvezujući moralni

zahtjev, izraz zahvalnog poštovanja Boga i potpuna

suradnja u naumu koji On ostvaruje u povijesti (br.

2062).

Razmišljajući o euharistijskom otajstvu, koje na

najbolji način očituje dar koji je Otac u osobi svoga

jedinorođenoga Sina podario za spas ljudi, te potpunoj

i poslušnoj Kristovoj odanosti u kojoj je ispio do dna

"kalež" Božje volje (usp. Mt 26, 39), bolje shvaćamo

kako "pouzdanje u Božju inicijativu" oblikuje i daje vrijednost

"ljudskome odgovoru". U euharistiji, savršenom

daru koji ostvaruje naum ljubavi za otkupljenje svijeta,

Isus se slobodno žrtvuje za spas čovječanstva. "Crk222

va je – pisao je moj ljubljeni prethodnik Ivan Pavao

II. – primila euharistiju od Krista svoga Gospodina

ne kao dar, premda se među mnogim drugima ističe

svojom dragocjenošću, već kao najuzvišeniji dar, jer je

dar njega samog, dar njegove osobe u njegovu svetom

čovještvu, kao i njegova djela spasenja" (enc. Ecclesia

de Eucharistia, 11).

Svećenici su određeni da vrše to spasonosno otajstvo

kroz vjekove, sve do ponovnoga Gospodinova dolaska

u slavi. Oni upravo u euharistijskome Kristu mogu

kontemplirati izvrstan obrazac "pozivnoga dijaloga"

između slobodne Očeve inicijative i Kristova odgovora

danog s punim pouzdanjem. U euharistijskome slavlju

Krist djeluje u onima koje je pozvao da mu budu

službenici; podupire ih kako bi njihov odgovor bio u

znaku pouzdanja i zahvalnosti koja raspršuje svaki

strah, čak i onda kad čovjek snažno osjeća koliko je

slab i nemoćan (usp. Rim 8, 26-30) ili je neshvaćen pa

čak i izložen progonu (usp. Rim 8, 35-39).

Svijest da smo po ljubavi Kristovoj spašeni, koju

svaka misa jača u vjernicima i svećenicima, nužno u

njima potiče pouzdano predanje Kristu koji je položio

svoj život za nas. Vjerovati u Gospodina i prihvatiti njegov

dar potiče nas, dakle, povjeriti mu se zahvalna duha

prianjajući uz njegov naum spasenja. Ako se to uspije

postići, onaj tko je pozvan dragovoljno se prepušta i

stupa u školu božanskoga učitelja; tada otpočinje plodan

dijalog između Boga i čovjeka, otajstveni susret

između ljubavi Gospodina koji zove i slobode čovjeka

koji ljubavlju odgovara, slušajući kako u njegovoj nutrini

odzvanjaju Isusove riječi: "Ne izabraste vi mene,

nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite

i rod vaš da ostane te vam Otac dadne" (Iv 15, 16).

To ispreplitanje Božje inicijative i ljudskoga odgovora

prodahnuto ljubavlju također je na čudesan način

prisutno u pozivu na posvećeni život. Drugi vatikanski

koncil uči: "Evanđeoski savjeti Bogu posvećene čistoće,

siromaštva i poslušnosti – kako su utemeljeni u riječima

223

i primjerima Gospodinovim i kako ih apostoli, crkveni

oci, naučitelji i pastiri preporučuju – božanski su dar

koji je Crkva primila od svojega Gospodina i koji njegovom

milošću uvijek čuva" (konst. Lumen gentium,

43). Isus je još jednom primjeran uzor posvemašnjega

i pouzdanog prihvaćanje volje Očeve, u kojega se svaka

posvećena osoba mora ugledati. Privučeni njime,

već od prvih stoljeća kršćanstva mnogi su muškarci i

žene napustili obitelj, posjede, materijalna bogatstva

i sve što je ljudski poželjno, da bi velikodušno slijedili

Krista i beskompromisno živjeli evanđelje, koje je za

njih bilo škola radikalne svetosti. Brojni idu i danas

tim zahtjevnim putom evanđeoskoga savršenstva i ostvaruju

svoje poslanje ispovijedanjem evanđeoskih savjeta.

Svjedočanstvo te naše braće i sestara, u samostanima

kontemplativnoga života kao i u ustanovama i

družbama apostolskoga života, podsjeća Božji puk na

"onu tajnu Božjega kraljevstva koje već djeluje u povijesti,

ali očekuje svoje puno ostvarenje u nebu" (posinodska

apostolska pobudnica Vita consecrata, 1).

Tko se može smatrati dostojnim pristupiti svećeničkoj

službi? Tko može prigrliti posvećeni život oslanjajući

se samo na ljudske snage? Korisno je još jednom ustvrditi

kako čovjek u svojem odgovoru na Božji poziv,

budući da smo svjesni da je inicijativa na Božjoj strani

i da On ostvaruje svoj naum spasenja, nikada ne smije

postupiti poput bojažljivog lijenog sluge koji je zakopao

u zemlju povjerene mu talente (usp. Mt 25, 14-

30), već mora spremno prihvatiti Gospodinov poziv, po

uzoru na Petra koji, pouzdavši se u Učiteljeve riječi,

nije oklijevao ponovno baciti mreže, premda čitavu noć

nije ništa ulovio (usp. Lk 5, 5). Nipošto ne poričući osobne

odgovornosti, slobodan čovjekov odgovor Bogu

postaje "suodgovornost", odgovornost u Kristu i s Kristom,

u snazi djelovanja njegova Duha Svetoga; postaje

zajedništvo s Onim koji nas čini kadrima donijeti obilat

plod (usp. Iv 15, 5).

Primjeran ljudski odgovor, pun povjerenja u Božju

inicijativu jest onaj velikodušni i potpuni Amen – Neka

224

mi bude – Nazaretske Djevice, izgovoren poniznim i

odlučnim prihvaćanjem planova Svevišnjega, koje joj

je priopćio glasnik s neba (usp. Lk 1, 38). Njen spremni

"da" omogućio joj je da postane Majkom Božjom, Majkom

našega Spasitelja. Marija, nakon tog prvog "fi at"

– neka mi bude, morala ga je još mnogo put ponoviti,

sve do trenutka Isusova razapinjanja, kada je "stajala

pod križem", kako bilježi evanđelist Ivan, sudjelujući

u užasnoj boli svoga nevinog Sina. Upravo s križa,

umirući Isus ju je svima, a osobito nama svećenicima

i posvećenim osobama, dao za Majku i njoj nas je povjerio

kao sinove (usp. Iv 19, 26-27). Želio bih njoj povjeriti

sve koji osjećaju Božji poziv krenuti putom ministerijalnoga

svećeništva ili posvećenog života.

Dragi prijatelji, ne dajte se obeshrabriti u teškoćama

i sumnjama; uzdajte se u Boga i vjerno slijedite Isusa

i bit ćete svjedoci radosti koju daje prisno zajedništvo

s njim. Nasljedujući Djevicu Mariju, koju naraštaji

proglašavaju blaženom jer je povjerovala (usp. Lk 1,

48), trudite se svom duhovnom snagom ostvariti spasonosni

naum nebeskoga Oca, gajeći u svom srcu,

poput Marije, sposobnost divljenja i štovanja Onoga

koji ima moć činiti "velika djela" jer sveto je ime njegovo

(usp. isto, 1, 49). (kta/ika)

225

Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji

u nedjelju 7. lipnja 2009.

Rasti u vjeri u trojstveno otajstvo

Draga braćo i sestre!

Nakon uskrsnoga vremena, koje je svoj vrhunac

imalo u blagdanu Pedesetnice, liturgija predviđa ove

tri Gospodnje svetkovine: danas je Presveto Trojstvo;

sljedeći četvrtak je blagdan Tijelova (Corpus Domini)

koji će se u mnogim zemljama među kojima je

i Italija slaviti sljedeću nedjelju; i na kraju, sljedeći

petak je blagdan Presvetoga Srca Isusova. Svaka od

tih liturgijskih prigoda ističe određenu perspektivu s

koje se obuhvaća cijelo otajstvo kršćanske vjere: na prvome

mjestu stvarnost Boga koji je jedan i trojstven,

pa sakrament euharistije i božansko-ljudsko središte

Kristove osobe. Zapravo je riječ o aspektima jedinstvenoga

otajstva spasenja, koji na određeni način sažimlju

cijeli put Isusove objave, od utjelovljenja do smrti i

uskrsnuća pa sve do uzašašća i dara Duha Svetoga.

Upravo danas razmatramo Presveto Trojstvo onako

kako nas je s njime upoznao Isus. On nam je objavio

da je Bog ljubav "jedan Bog u trojstvu osoba jednake

božanske naravi" (Predslovlje): on je Stvoritelj i milosrdni

Otac; on je jedinorođeni Sin, vječna utjelovljena

Mudrost, koji je za nas umro i uskrsnuo; konačno, on

je Duh Sveti koji pokreće sve, svemir i povijest, prema

potpunoj konačnoj rekapitulaciji. Tri Osobe koje su

samo jedan Bog jer je Otac ljubav, Sin je ljubav, Duh

je ljubav. Bog je sav i samo ljubav, najčistija ljubav,

beskrajna i vječna. Ne živi u nekoj sjajnoj usamljenosti,

već je neiscrpan izvor života koji se neprekidno

daruje i priopćava. To u nekoj mjeri možemo naslutiti

promatrajući kako makrokozmos: našu zemlju, planete,

zvijezde, galaksije, tako i mikrokozmos: stanice,

atome, najmanje čestice. U svemu onome što postoji

na neki je način utisnuto "ime" Presvetoga Trojstva, jer

cijeli bitak, sve do krajnjih čestica predstavlja bitak u

odnosu i tako se pokazuje Bog-odnos, te se u krajnjem

226

slučaju pokazuje stvarateljska Ljubav. Sve proistječe

iz ljubavi, teži prema ljubavi i pokreće se potaknuto

ljubavlju, naravno s različitim stupnjevima svijesti i

slobode. "Jahve, Gospode naš / divno je ime tvoje po

svoj zemlji" (Ps 8,2) – kliče Psalmist. Govoreći o "imenu",

Biblija pokazuje Boga samoga, njegov najtočniji

identitet; identitet koji se odražava nad svim stvorenjem,

gdje svako biće samo zbog svoga postojanja i zbog

"tkiva" od kojega je načinjeno upućuje na transcendentalno

Počelo, na vječni i beskrajni Život koji se daruje;

jednom riječju: na Ljubav. "U njemu – rekao je

sveti Pavao na areopagu u Ateni – živimo, mičemo se

i jesmo" (Dj 17,28). Najjači dokaz da smo stvoreni na

sliku Trojstva je ovaj: samo nas ljubav čini sretnima,

jer živimo u odnosu, i živimo da bi ljubili i bili ljubljeni.

Koristeći analogiju koju sugerira biologija, reći ćemo

da ljudsko biće u vlastitom "genomu" nosi duboki trag

Trojstva, Boga-Ljubavi.

Djevica Marija, u svojoj poslušnoj poniznosti, učinila

je sebe samu službenicom božanske Ljubavi: prihvatila

je Očevu volju i začela Sina po Duhu Svetom. U njoj

si je Svemogući stvorio dostojan hram i od nje učinio

model i sliku Crkve, otajstvo i dom zajedništva za sve

ljude. Neka na pomogne Marija, ogledalo Presvetoga

Trojstva, da rastemo u vjeri u trojstveno otajstvo. (kta/

ika)

227