|
Milan
|
|
Utorak, 17 Lipanj 2008 |
|
Stranica 6 od 25
Kad je opasnost prošla, majka je, na savjet
liječnika, bila prisiljena odijeliti se od Terezije i
povjeriti je jednoj dojilji prijateljici. Godinu
dana malu će dojiti jaka i živahna Ruža Taille te
će provoditi život seljanke. U Semalleu »velika
beba pocrnjela od sunca« uživa u prirodi medu
cvijećem i životinjama: »njezina je dojilja vozi na
tačkama u polje posadenu na svežanj trave : ne
plače skoro nikad. Mala Ruža veli da nema
dražesnijeg djeteta« (20. 7. 1873)
Plavojka s plavim očima, veoma lijepa,
nasmijana, prirodno nadarena, živa i vrlo
osjetljiva, sklona na žestoku srdžbu, svojevoljna i
otmjena. Terezija ubrzo postaje miljenica,
»obasipana poljupcima« od cijele obitelji, i
utoliko više milovana što je bila odsutna. »Cijeli
moj život svidjelo se dragome Bogu da me
okruži ljubavlju, moje su prve uspomene pune
osmijeha i najnježnijih milovanja!...«
Alençonsko ozračje, ne baš idilično, ali dovoljno
vedro da bi sestra Terezija u dvadeset i trećoj
godini pišući iz poslušnosti uspomene iz
djetinjstva koje ćemo čitati, mogla govoriti: »Ah!
kako su brzo prošle sunčane godine moga ranog
djetinjstva, ali kako su sladak trag ostavile u
mojoj duši (...) Sve mi se smiješilo na zemlji;
nalazila sam cvijeće na svakom koraku, i moja
sretna narav doprinosila je takoder tome da moj
život bude ugodan. « (V str. 30. i 31.)
Smrt njezine majke morala je naglo prekinuti
tu sreću i potaknuti na odlazak u Lisieux. No, to će
nam pripovijedati sama Terezija...
|
|
Zadnja Promjena ( Ponedjeljak, 03 Siječanj 2011 )
|
Knjige 
