|
Stranica 5 od 25
sretne pod budnim okom tetke Dositeje. koja
pripovijeda njihovoj majci o njihovu napretku u
školi. o njihovu vladanju i cijeni njihov tako
različiti temperamenat. Ali svaki dolazak na
praznike izaziva provalu radosti. a svaki povratak
potoke suza.
Samo »jadna Leonija«, najslabije nadarena,
često bolesna, ostaje stalna mamina briga.
»neustrašiva« Celina postaje uskoro nerazdruživa
s Terezijom, najmanjom.
Šetnje u »Paviljon« ili u normandska sela,
izleti u Semalle, susreti s obitelji ujaka Guerina.
koji se nastanio kao apotekar u Lisieuxu,
putovanja vlakom u posjete tetki redovnici u Le
Mans, obilježit će djecu Martin koja će se cijeloga
života sjećati tih jednostavnih radosti. Sedam
smrti koje su obitelj zavile u crno od 1859. do
1870. - dva djeda. baka i četvero djece - nisu
ugasili ovu uzajamnu ljubav koja ujedinjuje
njezine članove, baš naprotiv.
Očevu strogost i krutost smekšala je njegova
blagost i dobrota prema živim i bučnim
djevojkama koje pomućuju njegovu sklonost
šutnji i miru. On sam nastoji razonoditi obiteljske
večernje sastanke čitajući pjesme pjesnika koji su
tada bili na glasu - romantičara - pjevajući stare
melodije svojim lijepim glasom, izrađujući sitne
igračke na veliku radost svojih kćeri.
Mama, često u brizi za budućnost (ona osjeća
da joj malakšu snage), upravlja kućom »sa doista
nevjerojatnom i čudesnom hrabrošću, poput jake
žene! Ne obaraju je protivštine, ne uzdižu je
uspjesi!« piše njena sestra (25. 10. 1868). Njezinosjećaj za stvarnost, živost njezina razgovora,
njezina osjećajna ljubeznost duša su obitelji.
U obitelji Martin vlada čvrsta vjera koja vidi
Boga u svim dogadajima i služi mu neprekidno:
molitva u obitelji, jutarnja misa, česta sveta
pričest - rijetkost u to vrijeme kad jansenizam
nastavlja svoje pustošenje - nedjeljna večernja,
duhovne vježbe. Čitav je život ureden prema
crkvenoj liturgijskoj godini, hodočašća, točno
obdržavanje posta i nemrsa... Medutim nema
ništa izvještačenoga ili namještenoga u toj obitelji
koja ne poznaje ukočenosti: djela to potvrđuju.
Prihvaćaju i hrane napuštenu djecu, prosjake i
starce. Zelija Martin prikraćuje svoj ionako kratki
san i njeguje svoju služavku. Louis Martin sam se
osobno zauzima za napuštene, pomaže nekom
padavičaru ili nekom umirućem. Uče djecu
poštovati siromaha u njegovu ljudskom
dostojanstvu.
Mama voli da su joj kćerke lijepo i ukusno
obučene, a kad se sestra Marija Dositeja
uznemiruje videći kako se Marija, koja ima
šesnaest godina, zabavlja u društvu svojih
vršnjakinja, Zelija joj odgovara: »Dakle, treba li
se zatvoriti u samostan? Ne može se, u svijetu,
živjeti poput vukova! Od svega onoga što nam
»sveta djevojka« govori, ima tu dobrog i lošeg.«
(12. 11. 1876)
U četvrtom mjesecu trudnoće ona javlja
Guerinovima »o događaju koji će se dogoditi
vjerojatno pri kraju godine« 1872. i koji se, za
sada, tiče samo nje: »Nadam se da će to dijete
dobro uspjeti.« To je prvi spomen opstojanja onekoju već nazivaju »mala Terezija« za sjećanje na
onu Tereziju koja je umrla u dobi od nekoliko
mjeseci.
I evo radosne vijesti: »Moja se kćerkica
rodila, jučer, u četvrtak, uvečer u 11 sati i pol.
Veoma je jaka i dobro izgleda, kažu mi da je teška
osam funti, recimo šest, to je već prilično;izgleda
veoma dražesna. Trpjela sam svega pola sata, a
ono što sam osjećala prije ne računam. Bit će
krštena sutra, u subotu, samo vi ćete nedostajati
pa da svečanost bude potpuna. Marija će biti
kuma sa, kao kumom, jednim dječakom manjeviše
njezinih godina.« (3. 1. 1873)
Sve će se odvijati kako javlja gospođa Martin.
Jedino iznenadenje: jedan dječak donio je ovo
pisamce u ulicu Saint-Blaise, u kojem je njegov
otac napisao ovu kratku pjesmicu :
»Smiješi se i rasti brzo
Na sreću, sve te poziva,
Nježne brige, nježna Ljubav,
Da, smiješi se Zori,
Pupoljče što si se tek otvorio.
Jednoga dana bit ćeš Ruža.«
Ali tek što se rodila, Marija-Franciska-Terezija
Martin upoznala je patnju: s petnaest dana malo
da nije umrla od jake crijevne upale. U trećem
mjesecu još opasnija uzbuna: »Veoma je bolesna,
i nemam nikakve nade da ću je spasiti. Ova jadna
mala strašno trpi, od jučer, čovjeku se kida srce
kad je vidi.« (1. 3. 1873)
|
Knjige 
