|
Stranica 4 od 25
Samo je pet kćeri preživjelo: u to vrijeme
smrtnost djece nije još bila pobijeđena. Slaboga
zdravlja, gospođa Martin, podgrizana rakom na
prsima koji se otkrio kao neizlječiv tek 1876.,
pristaje, bez kolebanja, da svoje peto dijete, a
kasnije i ostalu djecu, preda više ili manje
savjesnim dojiljama. Kroz petnaest godina
izmjenjivat će se rođenja i umiranja: otišla su dva
dječaka i dvije djevojčice, od kojih dražesna
Helena u petoj godini. »Otkako sam izgubila ovu
djevojčicu, osjećam žarku želju da je ponovno
vidim, piše majka; međutim, ova što ostaju
trebaju me i, radi njih, molim dragoga Boga da
me ostavi još koju godinu na zemlji. Jako sam
žalila za dvojicom svojih dječačića, ali još više
žalim zbog gubitka ove; počela sam se radovati,
bila je tako dražesna, tako mila, tako razumna za
svoju dob! Ne prođe ni trenutak dana da ne
pomislim na nju.« (2Z 3. 1870)
Rat od 1870. i njegove posljedice - trebalo je
primiti u kuću devet njemačkih vojnika - ne
prekida povećanje obitelji i njezin uspon medu
bolje stojeće građane neumornim radom majke,
koja ustaje rano, ide na počinak kasno, a sada joj
pomaže i njezin muž koji je prodao svoju urarskodraguljarsku
radionicu. Obitelj Martin seli se u
ulicu Saint-Blaise, u kuću koju se može i danas
posjetiti.
Obiteljski život ima povlašteno mjesto. Sretni
su samo kad su zajedno. Marija, najstarija, očeva
miljenica. Paulina, živa i nestašna, mamina
pouzdanica, odlaze redovito u samostan
Pohodenja u Le Mans. Dvije gojenice žive tu
|
Knjige 
