Molitve, Molitva, Portal o molitvama

srcu.« (Obiteljska pisma, 7.11.1865) Ona će svoju
naklonost pokazivati prema tom bratu Izidoru,
studentu farmacije, i prema svojoj sestri Elizi,
svojoj pouzdanici, koja će kasnije stupiti u
samostan od Pohođenja u Le Mansu pod imenom
sestra Marija Dositeja. S njima će se dopisivati sve
do svoje smrti i u pismima otkriti svoj nemirni
temperament, često žalostan, ali i svoju živu narav,
revnost u poslu, postojanu vjeru, zdrav razum, pa i
duhovitost.
Kao Louis Martin i ona pomišlja na redovnički
život. Kao i on, i ona će doživjeti odlučno odbijanje
kad bude molila da je prime sestre u gradskoj
bolnici u Alençonu. Onda se dala na proizvodnju
alençonskih čipaka i otvorila »ured« na svoj
račun, potpomognuta od svoje sestre: kao
sposobna radnica, potpuno će uspjeti.
Dvoje isključenih od redovničkog života, urar u
trideset petoj i čipkarica u dvadeset sedmoj
godini, sreli su se i poslije kratkih zaruka vjenčali
u crkvi Naše Gospe 13. srpnja 1858.
Nastanili su se u ulici Pont-Neuf i živjeli
najprije deset mjeseci - na Louisov prijedlog, ali
zajedničkim pristankom - kao brat i sestra.
Posredovanjem jednog ispovjednika promijenili
su prvotnu odluku tako da se iz tog braka rodilo
devetero djece od 1860. do 1873. »Što se mene
tiče, jako volim djecu, rodila sam se da ih imam,
ali će i tome uskoro biti kraj. Imat ću četrdeset i
jednu godinu dvadeset i trećeg ovog mjeseca, a to
je vrijeme kad se postaje baka!« pisat će prije
rodenja svog posljednjeg djeteta, Terezije. (15. 12.
1872)