|
Stranica 22 od 25
ptičica ne napušta svoga mjesta; ona zna da s onu
stranu oblaka njezino Sunce sja uvijek, da njegov
sjaj ne može potamnjeti ni jedan jedini čas.
Katkada, istina, srce male ptičice napada oluja,
čini joj se da ne postoji ništa drugo osim oblaka
koji je okružuju; to je čas savršene radosti za
siroto slabo malo biće: Koje li sreće za njega -
ostati ipak ondje, gledati nevidljivu svjetlost koja
se izmiče njegovoj vjeri.
Isuse, dovde shvaćam tvoju ljubav prema
maloj ptičici, jer se ona ne udaljuje od tebe ... Ali,
ja to znam, a i ti to znaš, često se nesavršeno malo
stvorenje, iako ostaje na svom mjestu (to jest pod
zrakama Sunca), daje malo odvući od svoga
jedinog zanimanja, uzima zrnce zdesna i slijeva,
trči za crvićem ... nailazeći na lokvicu vode okvasi
jedva razvita krila, ugleda cvijet koji joj se sviđa, i
tada se njezin mali duh bavi tim cvijetom ...
Napokon, ne mogući letjeti poput orlova,
siromašna se ptičica bavi još zemaljskim tricama.
Međutim, poslije svih svojih nedjela, mjesto da se
sakrije u kakav kut i da oplakuje svoju bijedu i da
umire od kajanja, ptičica se okreće prema svome
ljubljenome Suncu, izlaže njegovim blagotvornim
zrakama svoja okvašena krilca, cvili kao lastavica
i u svojoj mu slatkoj pjesmi povjerava,
pripovijeda u tančine svoje nevjernosti, misleći da
će u svojoj smionoj predanosti na taj način steći
više vlasti, potpunije privući Ijubav Onoga koji
nije došao da zove pravedne, nego grešnike ... (Mt
9,13) Ako božanska Zvijezda ostaje gluha na tužne
cvrkute svoga malog stvorenja, ako ostaje
zastrta... eto, malo stvorenje ostaje mokro,
|
Knjige 
