Papinu korizmenu poruku prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre, svake godine, prigodom korizme, Crkva nas poziva na iskreno preispitivanje našega života u svjetlu evanđeoskih učenja. Ove bih vam godine htio predložiti neka razmišljanja o velikoj temi pravednosti, polazeći od Pavlovih riječi: Božja se pravednost očitovala po vjeri u Isusa Krista (usp. Rim 3, 21 – 22).

Pravednost: "dare cuique suum"

Zaustavit ću se ovdje u prvom redu na značenju izraza "pravednost", koji u običnom govoru znači "dati svakome njegovo – dare cuique suum", prema poznatu izrazu koji je skovao Ulpijan, rimski pravnik iz trećeg stoljeća. Međutim ta klasična definicija, zapravo, ne precizira u čemu se sastoji to njegovo što treba osigurati svakom pojedincu. Ono što čovjek treba, ne može mu se zajamčiti zakonom. Da bi osoba uživala život u punini, nužno je nešto dublje, što joj može pripasti samo besplatno: mogli bismo reći da čovjek živi od one ljubavi koju jedino Bog može saopćiti, budući da ga je on stvorio na svoju sliku i priliku. Materijalna su dobra jamačno korisna i nužna – uostalom sâm se Isus pobrinuo da ozdravi bolesne, da nahrani gladno mnoštvo koje je išlo za njim i sigurno je osuđivao ravnodušnost, koja i danas prisiljava stotine milijuna ljudskih bića na umiranje zbog nedostatka hrane, vode i lijekova, ali "razdiobna" pravednost ne daje ljudskom biću sve ono "njegovo" na koje polaže pravo. Ono naime treba Boga kao što treba kruh i više od toga. Sveti Augustin primjećuje: ako je "pravednost krepost koja daje svakom njegovo … nije nipošto čovjekova pravednost to što oduzima čovjeka pravom Bogu" (De civitate Dei, XIX, 21).

Odakle dolazi nepravda?

Evanđelist Marko prenosi sljedeće Isusove riječi, kojima se Isus uključio u tadašnju raspravu o tomu što je čisto a što nečisto: "Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje… Što iz čovjeka izlazi, te onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli." (Mk 7, 15. 20 – 21) Osim sama pitanja vezana uz hranu u reakciji farizeja možemo primijetiti jednu trajnu čovjekovu napast: tvrditi da zlo ima neki izvanjski uzrok. Mnoge suvremene ideologije, ako dobro pogledamo, polaze od te pretpostavke: da nepravda dolazi "izvana", da bi zavladala pravda dovoljno je ukloniti izvanjske uzroke koje priječe njezino ostvarenje. Taj način razmišljanja – opominje Isus – je naivan i kratkovidan. Nepravda, plod zla, nema isključivo izvanjske korijene; njezin uzrok leži u ljudskom srcu, gdje se nalaze klice jednoga tajanstvena suživota sa zlom. Prepoznaje to s gorčinom psalmist: "Evo, grešan sam već rođen, u grijehu me zače majka moja." (Ps 51, 7) Dà, čovjeka je učinilo slabim nešto duboko u njemu, što ga onesposobljava ući u zajedništvo s drugim. Otvoren po svojoj naravi slobodnoj bujici dioništva s drugim, primjećuje u sebi neku čudnu gravitacijsku silu, koja ga tjera zatvoriti se u sama sebe, postavljati se iznad i afirmirati se nauštrb drugih: to je egoizam, posljedica istočnoga grijeha. Adam i Eva, zavedeni Sotoninom laži, ubravši tajanstveni plod usprkos Božjoj zapovijedi, zamijenili su logiku pouzdavanja u Ljubav logikom dvojbe i natjecanja; logiku primanja, povjerljiva iščekivanja Drugoga, nemirnom logikom u kojoj se grabi samo sebi i čini sve vlastitim silama (usp. Post 3, 1 – 6), kušajući, kao posljedicu, osjećaj nemira i nesigurnosti. Kako se čovjek može osloboditi tog sebična nagnuća i otvoriti se ljubavi?

Pravednost i Sedaqah

U srcu Izraelove mudrosti nalazimo duboku vezu između vjere u Boga, koji "iz gliba vadi siromaha" (Ps 113, 7) i pravednosti prema bližnjemu. Sama riječ kojom se na hebrejskome označava krepost pravednosti, sedaqah, dobro to izražava. Sedaqah naime znači s jedne strane puno prihvaćanje volje Boga Izraela, a s druge, pravičnost u odnosima prema bližnjima (usp. Izl 20, 12 – 17), navlastito prema siromasima, strancima, siročadi i udovicama (usp. Pnz 10, 18 – 19). Ali ta su dva značenja povezana, jer kada daje siromahu, Izraelac ne čini ništa drugo već uzvraća Bogu, koji se smilovao nad bijedom svojeg naroda. Nije slučajno da se darivanje pločâ Zakona Mojsiju, na brdu Sinaj, zbilo nakon prelaska Crvenog mora. Slušanje Zakona naime pretpostavlja vjeru u Boga, koji je prvi 'čuo vapaj' svojeg naroda te je "sišao da ga izbavi iz vlasti Egipta" (usp. Izl 3, 8). Bog je pozoran na vapaj bijednika i zauzvrat traži da ga se sluša: traži pravednost prema siromahu (usp. Sir 4, 4 – 5. 8 – 9), pridošlici (usp. Izl 22, 20), robu (usp. Pnz 15, 12 – 18). Da bi se stupilo na put pravednosti, nužno je stoga izaći iz one opsjene samodostatnosti, iz onoga dubokog stanja zatvorenosti, koje predstavlja sâm uzrok nepravde. Potreban je, drugim riječima, dublji "izlazak" od onoga što ga je Bog učinio s Mojsijem, oslobođenje srca, koje sâmo slovo zakona ne može ostvariti. Postoji li dakle za čovjeka nada pravednosti?

Krist, Božja pravednost

Kršćanski navještaj pozitivno odgovara na čovjekovu žeđ za pravednošću, kao što kaže apostol Pavao u Poslanici Rimljanima: "Sada se pak izvan Zakona očitovala pravednost Božja … po vjeri Isusa Krista, prema svima koji vjeruju. Ne, nema razlike! Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri." (3, 21 – 25)
Koja je dakle Kristova pravednost? To je prije svega pravednost koja dolazi od milosti, gdje nije čovjek taj koji daje zadovoljštinu, koji ozdravlja sama sebe i druge. Činjenica da se "okajanje" događa u Isusovoj "krvi" znači da nisu čovjekove žrtve te koje ga oslobađaju od tereta grijeha, već gesta ljubavi Boga koji se otvara sve do kraja, sve dotle da pušta da u nj uđe "prokletstvo" koje pripada čovjeku, da bi ovomu zauzvrat prenio "blagoslov" koji pripada Bogu (usp. Gal 3, 13 – 14). Ali to odmah pokreće jedan prigovor: kakva je to pravednost u kojoj pravednik umire za krivca a krivac prima zauzvrat blagoslov koji pripada pravedniku? Ne prima li tako svaki od njih upravo suprotno od onoga što mu pripada? No upravo ovdje se, zapravo, razotkriva Božja pravednost, koja se stubokom razlikuje od ljudske. Bog je platio za nas u svojem Sinu doista neizmjernu cijenu otkupljenja. Čovjek se može čak i buniti zbog te pravednosti križa, jer ona iznosi na vidjelo da čovjek nije neko samodostatno biće, već treba Drugoga da bi bio potpuno to što jest. Obratiti se Kristu, vjerovati evanđelju, znači u bîti upravo ovo: izaći iz opsjene o samodostatnosti te otkriti i prihvatiti vlastitu bijedu – siromaštvo drugih i Božje siromaštvo, potrebu za njegovim oproštenjem i njegovim prijateljstvom.
Tako se može shvatiti da je vjera sve drugo samo ne neka jednostavna, lagodna, obična zbilja: potrebna je poniznost da bi se prihvatilo da trebam Drugoga koji će me osloboditi onoga "mojeg", da bi mi dao "svoje". To se osobito događa u sakramentima pokore i euharistije. Zahvaljujući Kristovu djelovanju, otvaraju nam se vrata "veće" pravednosti, a to je pravednost ljubavi (usp. Rim 13, 8 – 10), pravednost onoga koji se u svakom slučaju osjeća sve više dužnikom no vjerovnikom, jer je primio više no što je mogao očekivati.
Upravo osnaženi tim iskustvom, vjernici ćute u sebi neki nutarnji poticaj pridonijeti oblikovanju pravednih društava, gdje svi primaju ono što im je potrebno da bi živjeli sukladno dostojanstvu vlastitom ljudima i gdje je pravednost oživljena ljubavlju.
Draga braćo i sestre, korizma ima svoj vrhunac u Vazmenom trodnevlju, u kojem ćemo i ove godine slaviti Božju pravednost, koja je punina ljubavi, dara, spasenja. Neka ovo vrijeme pokore bude za sve vjernike vrijeme istinskog obraćenja i intenzivna upoznavanja otajstva Krista, koji je došao ispuniti svaku pravednost. S tim osjećajima, podjeljujem svima od srca apostolski blagoslov.

U Vatikanu, 30. listopada 2009.

Papa Benedikt XVI.