|
Stranica 6 od 6
5. POGLAVLJE
Nastavlja o velikim bolestima koje je imala i o strpljivosti koju joj je
Gospodin dao u njima te kako iz zala izvlači dobra. To će se vidjeti u jednoj
stvari koja joj se dogodila u mjestu kamo je bila otišla liječiti se.
1. Zaboravila sam reći kako sam u godini novicijata proživjela velike
tjeskobe zbog stvari koje su po sebi bile malo važne, a okrivljavalo me se da
puno puta nisam bila kriva. Podnosila sam to s velikom mukom i
nesavršenošću, premda sam uz veliko zadovoljstvo što sam bila redovnica
sve prevladavala. Čim bi vidjeli da tražim samoću i da koji put plačem zbog
svojih grijeha, mislili su i govorili da sam nezadovoljna. Sviđale su mi se sve
stvari redovništva, ali nisam podnosila ni jednu koja bi se činila
omalovažavanjem. Godilo mi je biti cijenjena. Bila sam revna u svemu što
sam radila. Sve mi se činilo krepost, premda mi to neće biti opravdanje, zato
što sam znala sve što je značilo brinuti se za svoje vlastito zadovoljstvo, pa
prema tome neznanje ne skida krivnju. Neku krivnju ima to što samostan nije
bio utemeljen na savršenosti. Ja pak, kao nevaljala, išla sam za onim što sam
vidjela da je nedostatak i ostavljala ono što je dobro.
12
2. Bolovala je tada jedna redovnica od jako teške i vrlo mučne bolesti.
Zbog zatvorenosti napravili su joj se na trbuhu otvori kroz koje je izbacivala
ono što bi pojela. Od toga je brzo umrla. Opazila sam kako se sve boje onoga
zla, a kod mene je njezina strpljivost izazivala veliku zavist. Molila sam Boga
da mi, dajući mi takvu strpljivost, dade bolesti kakve mu se svide. Čini mi se
da se nikakve nisam bojala, zato što sam bila tako pripravna na stjecanje
vječnih dobara da sam odlučila zadobiti ih bilo kojim sredstvom. I
zaprepašćujem se zato što još uvijek po mojemu mišljenju - nisam imala
ljubavi prema Bogu - kao što sam je imala, činilo mi se, kada sam počela
ponirati u unutarnju molitvu - već jedno svjetlo, tako da mi se činilo malo
vrijednim sve što je prolazno, a dragocjena ona dobra koja se time mogu
zadobiti, budući da su vječna. Tako me je dobro čulo Njegovo Veličanstvo da
sam, niti dvije godine od toga, bila takva te vjerujem da ono zlo koje sam tri
godine trpila, iako nije bilo one vrste, nije bilo ništa manje mučno i teško. O
tome ću sada govoriti.
3. Kada je došlo vrijeme za liječenje, koje sam čekala u spomenutome
mjestu kod svoje sestre, odveli su me, s velikom pažnjom zbog moje
osjetljivosti, moj otac, sestra i ona redovnica, moja prijateljica, koja je bila
otišla sa mnom, a koja me je jako voljela. Tu je nečastivi počeo razdirati moju
dušu, iako je Bog iz toga izvukao puno dobra. Bijaše jedna crkvena osoba, vrlo
sposobna i razumna, koja je boravila u mjestu gdje sam bila na liječenju. Bijaše
učena, premda ne osobito. Počela sam se ispovijedati kod nje, jer sam uvijek
bila prijateljica učenosti. Naime veliku štetu nanijeli su mojoj duši poluučeni
ispovjednici, zato što nisam imala tako dobra obrazovanja kako bi željela.
Vidjela sam iz iskustva da je bolje da nemaju nikakve naobrazbe, ako su kreposna
i sveta života. Takvi se onda ne pouzdaju u sebe, nego pitaju onoga tko ima
solidno znanje. Ni ja se nisam pouzdavala u takve, dok me dobro obrazovan
nikada nije obmanuo. Ovi drugi zacijelo me nisu htjeli obmanuti, već nisu više
znali. Mislila sam da znadu i da nisam obvezna drugo doli vjerovati im, budući
da je ono što su mi govorili bilo površno i za još veću slobodu. Da sam bila
pritegnuta, tražila bih druge, budući da sam tako nevaljala. Za ono što je bio laki
grijeh govorili su mi da nije bio nikakav, a za ono što je bio vrlo težak, smrtni,
govorili su mi da je bio laki. To mi je nanijelo toliko štete, da nije pretjerano da to
ovdje kažem kao upozorenje drugima na tako veliko zlo. Pred Bogom dobro
vidim da mi to nije bilo opravdanje, zato što je bilo dostatno što stvari nisu bile
dobre po svojoj naravi pa da ih se čuvam. Vjerujem da je Bog dopustio zbog
mojih grijeha da se oni prevare i da prevare mene. Ja sam obmanula mnogo
drugih time što sam im rekla ono isto što meni bijahu rekli.
Provela sam u toj sljepoći, vjerujem, više od sedamnaest godina, dok me
jedan otac dominikanac, vrlo obrazovan, nije izvukao iz zablude u nekim
stvarima, a oni iz Družbe Isusove dokraja natjerali da se toliko bojim,
predbacujući mi tako loše početke, kako ću kasnije ispričati.
4. Dakle, kad sam se počela ispovijedati kod ovoga kojega spominjem, on
se jako oduševio sa mnom, zato što sam tada malo toga imala za ispovijediti,
prema onome što sam imala kasnije kao redovnica. Njegova naklonost nije bila
loša, ali kako je bila pretjerana, postajala je ne baš jako dobra. Uočio je kod
mene da se nizašto ne bih odlučila učiniti protiv Boga išta što bi bilo teško. On
me je također uvjeravao u to isto, pa smo tako puno razgovarali. No kako sam
13
tada bila opijena Bogom, te mi u mojim razgovorima bijaše najveći užitak
razgovarati o Njegovim stvarima, a kako sam bila toliko dijete, zbunjivalo ga je
videći to, te mi je, uz veliku naklonost koju je osjećao prema meni, počeo
kazivati svoju pogibao. A ta nije bila mala, budući da se gotovo sedam godina
nalazio u vrlo pogubnom stanju zbog naklonosti i veze s jednom ženom iz istoga
mjesta, a uz to je slavio svetu misu. To je bilo toliko javno, da je izgubio čast i
ugled, a nitko mu se nije usudivao govoriti protiv toga. Meni se jako smilio zato
što sam ga jako voljela. Moja je površnost i sljepoća bila u tome što mi se činilo
da je krepost biti zahvalan i odan onome tko me je volio. Proklet bio takav zakon
koji se proteže dotle da bude protiv zakona Božjega! To je bezumlje koje se
provodi u svijetu što me obezumljuje: da sve dobro koje nam učine drugi
dugujemo Bogu, a s druge strane držimo krepošću ne prekidati prijateljstvo ako i
jest protiv Boga. Ah, sljepoća ovoga svijeta! Kamo sreće da ste se udostojali,
Gospodine, te da sam bila jako nezahvalna prema cijelome svijetu, a prema
Vama da nisam bila ni trunka! No sve je bilo obrnuta zbog mojih grijeha.
5. Potrudila sam se saznati i raspitati se više kod osoba iz njegove kuće. Još
bolje sam spoznala pogibelj i shvatila da jadnik nije bio toliko kriv, jer mu je ona
nesretna žena podmetnula čarolije u jedan mali bakreni kumir, i molila ga da
kumir njoj za ljubav nosi oko vrata, a nitko nije bio tako jak da bi mu ga mogao
skinuti.
Ja baš ne vjerujem da je istina to s čarolijama, ali reći ću ono što sam vidjela
kao upozorenje da se muškarci čuvaju žena koie žele imati takav odnos. Neka
vjeruju, budući da gube stid od Boga (jer one su obveznije nego muškarci čuvati
čestitost), da se ni u jednu stvar kod njih ne mogu pouzdati, jer da bi provele
svoju volju i onu strast koju im nečastivi podmeće, ni na što ne gledaju. Premda
sam bila toliko nevaljala, u nešto takvo nisam upala, niti sam ikad kanila napraviti
zlo, a i ne bih, sve da sam i mogla, silila druge da imaju naklonost prema meni.
Gospodin me je očuvao od toga, ali da me je pustio, bila bih činila zlo koje sam
činila u ostalome, jer se kod mene ni u kakvoj stvari ne treba pouzdati.
6. No čim sam to saznala, počela sam tom svećeniku iskazivati još veću
Ijubav. Moja je namjera bila dobra, a djelo loše. Da bih činila dobro, koliko god
veliko bilo, nisam smjela napraviti ni sitno zlo. Govorila sam s njime vrlo redovito
o Bogu. To mu je, zacijelo, koristilo, premda vjerujem da je kod njega presudnije
bilo to što me je jako volio. Zato da mi ugodi, na kraju mi dade onaj mali kumir,
koji sam odmah bacila u rijeku. Skinuvši ga počeo je - poput onoga tko se probudi
iz duboka sna - prisjećati se svega onoga što bijaše učinio onih godina, i zgrozivši
se nad sobom, žaleći, zbog svoje propasti, počeo je mrziti samu ženu. Naša
Gospa mu je, zacijelo, puno pomogla, jer je osobito štovao njezino Začeće i toga
bi dana priređivao veliko slavlje. Na koncu, posve je prestao vidati onu ženu i nije
se mogao nahvaljivati Bogu zato što ga je prosvijetlio.
Umro je točno godinu dana nakon što sam ga prvi put vidjela. Bijaše se jako
predao služenju Bogu. Nikada nisam opazila da je ona velika naklonost koju je
imao prema meni bila loša, premda je moglo biti više čistoće. No bilo je također
prigoda da bude još težih uvreda, ali je bila jača svijest Božje prisutnosti. Kako
sam rekla, ništa što bih držala smrtnim grijehom tada ne bih napravila. Čini mi se
da ga je poticalo da me voli što je to vidio kod mene. Vjerujem da su, zacijelo, svi
muškarci, veći prijatelji žena za koje vide da su sklone kreposti, pa i one, ako
nešto žele od njih dobiti ovdje na zemlji, moraju ići tim putem, kako ću poslije
14
ispričati. Držim sigurnim da je na putu spasenja. Umro je posve lijepo i sasvim
odvojen od one prigode. Čini se da je Gospodin htio da se tim putem spasi.
7. Bila sam u onome mjestu tri mjeseca. Imala sam jako velike tegobe zato
što je liječenje bilo teže nego što je moj organizam mogao podnijeti. Za dva
mjeseca uz pomoć lijekova gotovo mi bijahu skončali život, a bolest srca, zbog
koje sam se otišla liječiti, bijaše puno nesnosnija. Katkada mi se činilo da me
oštrim zubima hvataju za srce, tako da su se pobojali da je riječ o bjesnilu. Zbog
velikoga gubitka snage (zato što od silna gadenja nisam ništa mogla jesti, samo
piti) stalne vrućice i iscrpljenosti, jer me je gotovo mjesec dana svakodnevno
mučio proljev, bila sam toliko sažegla da su mi se počeli grčiti živci uz tako
nepodnošljive boli te ni danju ni noću nisam mogla imati nikakva spokojstva.
Bijaše to preduboka tuga.
8. S tim dobitkom moj me je otac ponovno odveo kući, gdje su me opet pregledali
liječnici. Svi su me proglasili neizlječivom, jer su izjavljivali, uza sve navedeno zlo,
da sam bila sušičava. Do toga je meni bilo malo stalo. Bolovi su bili ti koji su me
mučili jer bijahu neprekidni od stopala do glave. Oni od živaca bili su
nepodnošljivi, kako su govorili liječnici. Budući da su se svi grčili, bijaše to teška
patnja, zacijelo - kada ja to svojom krivnjom nisam bila izgubila.
U tom užasu sigurno nisam provela više od tri mjeseca, iako je izgledalo
nemoguće da bi se mogle podnijeti tolike boli zajedno. Sada sam zaprepaštena.
Strpljivost koju koju mi je dalo Njegovo Veličanstvo držim za veliku milost
Gospodnju, jer se jasno vidjelo da dolazi od Gospodina. Da je imadnem, puno mi
je koristilo to što sam čitala - novijest o Jobu u djelu Ćudoređa sv. Grgura, jer čini
se da me je Gospodin pripravio ovime i time što sam počela ponirati u molitvu
kako bih to mogla snositi s tolikom pomirljivošću. Svi su moji razgovori bili
razgovor s njime. Vrlo redovito imala sam na pameti i izgovarala ove Jobove
riječi: Budući da primamo dobra iz ruke Gospodnje, zašto nećemo podnijeti zla.Čini
se da mi je to ulijevalo snagu.
9. Došao je blagdan naše Gospe u kolovozu. Patnja je trajala od travnja do
tada, za posljednja tri mjeseca bijaše još veća. Požurila sam se ispovjediti, jer
sam uvijek bila velika prijateljica čestog ispovijedanja. Pomislili su da se bojim
smrti, te me, zato da me ne muči, moj otac nije pustio. Ah, pretjerana Ijudska
ljubav, makar bila od oca tako katoličkoga i tako razboritoga - koji je to nadasve
bio, jer nije bila riječ o neznanju - koja mi je mogla nanijeti veliko zlo! Došlo je one
noći do naglog pogoršanja. Bila sam posve bez svijesti četiri dana, možda nešto
manje. Podijelili su mi sakrament bolesničkog pomazanja i mislili da ću svakoga
sata ili trena izdahnuti. Ništa drugo nisu radili doli molili Vjerovanje, kao da sam ja
nešto shvaćala. Držali su me gdjekad posve mrtvom, pa sam si kasnije čak i
vosak našla na očima.
10. Očeva bol što me nije pustio da se ispovjedim bijaše velika. Puno je molio
i zazivao Boga. Blagoslivljan neka bude Onaj koji se udostojao čuti te molitve.
Pošto su dan i pol držali otvoren grob u mojemu samostanu, čekajući tamo moje
tijelo, i odslužili mi misu zadušnicu u jednom samostanu naših fratara izvan
ovoga, udostojao se Gospodin da se povratim k sebi. Odmah sam se htjela
ispovjediti. Pričestila sam se sva u suzama, no, po mojemu mišljenju, one nisu
15
bile samo od žaljenja i boli zato što sam uvrijedila Boga - što bi bilo dostatno da
se spasim, ukoliko mi ne bi koristila zabluda, u kojoj sam bila zbog onih koji mi
bijahu rekli da neke stvari nisu bile smrtni grijeh, a kasnije sam sigurno uvidjela
da su to bile - nego i zato što su bolovi koji su - ostali bili nepodnošljivi. Svijesti je
bilo malo, iako je, po mojemu mišljenju, ispovijed bila potpuna. Ispovjedila sam
sve ono što sam držala kao uvredu Boga. Njegovo Veličanstvo udijelilo mi je,
između ostalih, tu milost da nikada, pošto sam se počela pričešćivati, nisam
propustila ispovjediti ništa od onoga što bih mislila da je grijeh, makar bio i laki.
No, bez sumnje, čini mi se da bi moje spasenje bilo u velikoj nesigurnosti da
sam tada umrla, zato što su, s jedne strane, moji ispovjednici bili tako malo
učeni, a s druge, i s mnogo strana, što sam bila nevaljala.
11. Istina je, stvarno, da mi se čini kako sam tako jako prestravljena stižući
dovde i videći, kako izgleda, da me je Gospodin uskrisio, da se gotovo tresem u
sebi. Čini mi se da bi bilo dobro, o dušo moja, da pogledaš na opasnost koje te
je Gospodin oslobodio i, budući da ga iz ljubavi nisi prestajala vrijeđati, da to
prestaneš od straha da bi te mogao drugih tisuću puta skončati u još opasnijem
stanju. Vjerujem da ih ne dodajem puno rekavši drugih tisuću, makar me
pokudio onaj tko mi je zapovjedio da umjereno iznesem svoje grijehe, a jako su
uljepšani. Za ljubav Božju molim ga da od mojih krivnji ne izbaci ništa, budući da
se tu vidi Božja velikodušnost i koliko podnosi neku dušu. Blagoslivljan neka
bude uvijeke. Neka Njegovo Veličanstvo dade da prije iščeznem nego li ga
prestanem još više Ijubiti.
|
Knjige 
