|
Stranica 5 od 6
4. POGLAVLJE
Govori o tome kako joj je Gospodin pomogao da sama sebe prisili da obuče
habit te o mnogim bolestima koje joj je Njegovo Veličanstvo počelo davati.
1. Tih dana, dok sam bila zaokupljena ovim odlukama, nagovorila sam
svojega brata da postane redovnik. Govorila sam mu o ispraznosti ovoga
svijeta, pa smo se složili da oboje jednoga dana rano ujutro pođemo u samostan
gdje je bila ona moja prijateljica koju sam jako voljela. Budući da sam u ovoj
posljednoj odluci već bila takva da bih išla u bilo koji gdje bih mislila da ću više
služiti Bogu, ili bi moj otac to htio, više sam gledala na lijek za svoju dušu, zato
što se na udobnost nimalo nisam obazirala. Dobro se sjećam časa kada sam
izišla iz kuće svojega oca.
Uistinu i ne vjerujem da će bol biti veća ni kada budem umirala, jer je, čini mi
se, sve bilo takvo napinjanje snage da mi se svaka kost trgala za sebe. Da nije
bilo ljubavi prema Bogu, koja je potisnula ljubav prema ocu i rođacima, da mi
Gospodin nije pomogao, ne bi bila dostatna moja premišljanja da podem dalje.
Tu mu je dao srčanosti protiv mene, tako da sam to provela u djelo.
2. Čim sam obukla habit, Gospodin mi je odmah dao da shvatim kako
pomaže onima koji smognu snage da mu služe, a koju, osim vrlo velike volje,
kod mene nitko nije primjećivao. To što sam stekla ovo zvanje odmah mi je
pričinilo tako veliko zadovoljstvo, da mi nikada nije ponestalo do danas, a Bog je
suhoću koju je osjećala moja duša izmijenio u vrlo veliku ugodu. Pričinjale su mi
nasladu sve stvari redovničkog života. Istina je da sam katkada mela u vrijeme
koje sam običavala ispunjavati svojim njegovanjem i dotjerivanjem, a kada bih
se prisjetila da sam bila oslobođena toga, obuzimala bi me nova naslada, tako
da sam se čudila i nisam mogla shvatiti odakle je dolazila.
Kada se toga sjetim, nema stvari koja bi mi se prepriječila, koliko god
teška bila, da bih se dvoumila uhvatiti se s njom ukoštac. Već imam iskustva u
mnogim slučajevima da ću ako se za nešto u početku odlučim, to i učiniti; (jer,
biva li samo radi Boga, da bi više zasluga imali, on hoće da duša na početku
osjeti strah, i što je on veći, a duša to usprkos tome izvrši, veća je i slasnija
nagrada koja se udjeljuje kasnije). Još za ovoga života to plaća Njegovo
Veličanstvo na načine koje dokučuje samo onaj tko to uživa. To znam iz
iskustva, kako sam rekla, u mnogim vrlo teškim stvarima. Kada bih bila osoba
koja bi trebala dati svoje mišljenje, nikada ne bih preporučila da se, zbog straha,
propusti provesti u djelo. Jer ako to biva posve jasno radi samoga Boga, ne
treba se bojati da će ispasti loše, jer on je moćan za sve. Neka bude
blagoslivljan dovijeka. Amen.
3. Bile bi dostatne, o najveće dobro i počinku moj, milosti koje ste mi udijelili
dosad, time što me je Vaša milosrdnost i veličina dovela, uz toliko okolišanja, u
tako siguran stalež i u kuću gdje je bilo mnogo Božjih službenica, u koje sam se
mogla ugledati kako bih uznapredovala u Vašoj službi. Ne znam kako da pođem
dalje kada se sjetim kako sam položila zavjete, te velike odlučnosti i
zadovoljstva s kojim sam to učinila, te zaruka koje sam sklopila s Vama. To ne
mogu izreći bez suza, a trebale bi biti od krvi i parati mi srce, jer nije bilo velikog
žaljenja zbog onoga što sam Vas kasnije uvrijedila. Sada mi se čini da sam bila
u pravu što nisam željela tako veliko dostojanstvo, budući da ću se tako slabo
9
koristiti njime. Ali Vi ste, Gospodine moj, gotovo dvadeset godina - koliko sam
se slabo koristila ovom milošću - htjeli biti onaj koji je vrijedan, zato da bih se ja
popravila. Čini se, moj Bože, kao da sam bila obećala jedino da se neću
pridržavati ničega od onoga što sam Vam bila obećala, premda to tada nije bila
moja namjera, no takvima vidim svoja kasnija djela, pa ne znam kakvu sam
namjeru imala, da bi se bolje vidjelo tko sve Vi, Zaručniče moj, i tko sam ja. Jer
istina je, zacijelo, da mi puno puta ublažuje žalost zbog mojih velikih grijeha
zadovoljstvo koje mi pričinja to što se spoznaje mnoštvo Vaših milosrđa.
4. Na kome, Gospodine, mogu tako zasjati kao na meni one velike milosti
koje ste mi počeli udjeljivati, a koje sam toliko zatamnila svojim lošim djelima?
Jao meni, Stvoritelju moj, ta ako hoću naći opravdanje, nikakvo nemam! Niti pak
itko snosi krivicu osim mene! Jer kada bih vama platila nešto za Ijubav koju ste
mi počeli pokazivati, ni na kome je ne bih mogla pokazati osim na Vama, a time
bi se zaliječilo sve. Budući da ta nisam zavrijedila, a imala sam takvu priliku,
neka mi sada, Gospodine, pomogne Vaše milosrde.
5. Promjena života i jela naškodila mi je zdravlju, koje, premda je
zadovoljstvo bilo veliko, ne bijaše dostatno. Počele su se povećavati nesvjestice
i uhvatila me je tako jaka srcobolja, da je hvatala strava onoga tko je to vidio, a
skupa i mnoge druge boljetice, pa sam tako provela prvu godinu uz vrlo loše
zdravlje, premda mi se čini da tijekom nje nisam puno vrijedala Boga. Budući da
je bolest bila tako teška da bih se gotovo uvijek onesvješćivala, a katkada bih
potpuno ostajala bez svijesti, moj se otac jako brinuo kako bi pronašao lijek.
Kako ga ovdašnji liječnici nisu imali, pobrinuo se da me se odvede u jedno
mjesto koje je bilo vrlo poznato po liječenju drugih bolesti, pa rekoše da će
liječiti i moju. Pošla je sa mnom ona moja prijateljica koja bijaše starija, za koju
sam rekla da je bila sa mnom u kući. U kući gdje sam bila redovnica nije se
obvezivalo na klauzuru.
6. Bila sam tamo gotovo godinu dana, a od toga tri mjeseca podnosila tako
veliko mučenje u tako žestokim kurama da ne znam kako sam ih mogla
podnijeti. Najzad, premda sam ih podnijela, nije ih mogla podnositi moja osoba,
kako ću poslije reći. Liječenje je trebalo započeti na početku ljeta, a ja sam
krenula na početku zime, čekajući mjesec travanj. Čitavo to vrijeme bila sam
kod svoje sestre za koju sam rekla da je živjela u selu, jer je bilo blizu i nije
trebalo odlaziti i dolaziti natrag.
7. Kada sam dolazila, onaj moj stric za kojega sam rekla da je živio na tom
putu dao mi je knjigu Tercer Abecedario (Treći abecedarij), koji obrazlaže molitvu
sabranosti. Budući da sam one prve godine čitala dobre knjige (jer se drugima
više nisam htjela služiti, zato što sam već shvaćala štetu koju su mi bile
nanijele), a ipak nisam znala kako započeti unutarnju molitvu ni kako se sabrati,
jako sam joj se obradovala odlučila slijediti onaj put svim svojim snagama. Kako
mi Gospodin već bijaše dao dar suza, a voljela sam čitati, počela sam tražiti
trenutke samoće i ispovijedati se često, te započeti onaj put, imajući onu knjigu
za učitelja. Jer nisam našla učitelja, hoću reći ispovjednika, koji bi me razumio,
premda sam ga tražila tijekom dvadeset godina nakon ovoga o čemu govorim,
što mi je nanijelo veliku štetu da mnogo puta nazadujem i zamalo se posve
10
izgubim. On bi mi ipak bio pomogao da se izvlačim iz prigoda koje sam imala
kako ne bih uvrijedila Boga.
Počelo mi je Njegovo Veličanstvo udjeljivati toliko milosti u tim počecima, da
me je na kraju ovoga razdoblja što sam bila ovdje (što je bilo gotovo devet
mjeseci u ovoj samoći, premda ne tako oslobođena vrijeđanja Boga, kako mi je
knjiga govorila, no preko toga sam ja prelazila; činilo mi se gotovo nemogućim
toliko čuvanje; pazila sam da ne učinim smrtni grijeh, i dao Bog da se pazim
uvijek; na male grijehe sam se malo obazirala, i to je bilo ono što me je
uništilo)..., počeo me je Gospodin toliko obdarivati na ovom putu da mi je
udjeljivao milost molitve smirenosti, a poneki put bih stizala do sjedinjenja,
premda nisam shvaćala ni što je jedno ni drugo, i kako je to puno trebalo cijeniti,
a vjerujem da bi za mene bilo jako dobro da sam to shvaćala. Istina je da je to
sjedinjenje trajalo tako malo, da ne znam je li potrajalo koliko jedna
Zdravomarija, no, ostajala bih s tako velikim učincima, da mi se čini kako sam,
unatoč tome što sam u to vrijeme imala dvadeset godina, imala svijet pod
nogama. Tako se sjećam da sam žalila one koji su ga slijedili, makar to bilo u
dopuštenim stvarima.
Nastojala sam što sam više mogla imati u sebi nazočnoga Isusa Krista, naše
dobro i Gospodina, i to je bio moj način molitve. Ako sam mislila na neku
postaju, pred stavljala sam si ga u nutrini. Ipak sam najradije čitala dobre knjige, što
je bila sva moja rekreacija; jer Bog mi nije dao dara da razmatram razumski niti da
se koristim predodžbom, jer mi je tako slaba, da nikada nisam uspijevala čak ni
zamisliti si i predstaviti u sebi Gospodinovo Čovještvo - iako sam to nastojala
provesti. Iako se ovim putem nemogućnosti djelovanja razumom stiže brže do
kontemplacije (motrenja), ako se ustraje, on je vrlo naporan i mukotrpan, jer ako
nema zaokupljenosti volje i nečega nazočnoga čime će se zaokupiti ljubav, duša
ostaje nekako bez oslonca i posla, pa zadaju veliku muku samoća i suhoća, a misli
vrlo tešku borbu.
8. Osobama koje imaju tu sklonost više odgovara čistoća savjesti negoli onima
koje mogu raditi razumski, jer onaj tko razmatra" o tome što je svijet i o tome što
duguje Bogu, te o tome kako je puno trpio i o tome kako mu malo služi, kao i o tome
što daje onome tko ga Ijubi, izvlači pouku kako će se braniti od misli, prigoda i
opasnosti. Medutim onomu tko se ne može time koristiti, još je teže i odgovara mu
baviti se puno štivom, jer sa svoje strane ne može izvući ništa. Tako je jako mučan
ovaj način postupanja ako učitelj koji poučava sili da to bude bez čitanja (što onome
tko postupa na ovaj način puno pomaže da se sabere; potrebno mu je, makar bilo
malo ono što pročita, umjesto misaone molitve koju ne može imati), hoću reći, ako
ga bez ove pomoći sile da dugo vremena provodi u ovoj molitvi, kako će biti nemoguće
da dugo izdrži u njoj i naškodit će mu zdravlju ako pretjeruje, jer je to vrlo
mučna stvar.
9. Sada mi se čini kako je Gospodin providio da ne nadem onoga tko bi me
podučio, jer bi bilo nemoguće, čini mi se, ustrajati osamnaest godina, za kojih sam
prošla ovaj napor i velike suhoće, zato što, kako kažem, nisam mogla razmatrati.
Tijekom svih tih godina, ako to nije bivalo čim bih se pričestila, nikada se nisam
usuđivala početi moliti bez knjige, jer bez nje se moja duša toliko bojala biti u molitvi,
kao da se išla boriti protiv mnoštva ljudi. Ovim sredstvom, koje je bilo poput društva
ili štita na koji sam trebala primati udarce mnošta misli, bivala sam utješena. Jer
suhoća ne bijaše ono uobičajeno, ali je bijaše uvijek kada bi mi nedostajala knjiga,
11
jer bi duša odmah bivala smetena, a misli izgubljene. S knjigom bih ih počimala
sabirati i gotovo umiljivanjem voditi dušu. A puno puta, čim bih otvorila knjigu, nije
bilo potrebno ništa više. Nekada sam čitala malo, drugi put puno, već prema milosti
koju bi mi udjeljivao Gospodin.
Činilo mi se u tom početku u kojem govorim da, budem li imala knjige i boravila u
samoći nije bilo opasnosti koja bi me odvukla od tolikog dobra, a vjerujem da bi, uz
pomoć Božju, bilo tako da sam imala učitelja ili osobu koja bi me upozorila da
izbjegavam prigode u početku i navela me da za kratko izidem iz njih, ako bih ušla.
Da me je tada nečastivi otvoreno napao, činilo mi se da ni na koji način ne bih po
novno teško sagriješila; no bio je tako pronicljiv, a ja tako nevaljala, da su mi
sve moje odluke malo koristile, premda onih dana kada sam služila Bogu jesu
jako puno kako bih mogla podnijeti one strašne bolesti koje sam imala s tako
velikom strpljivošću, koju mi je Njegovo Veličanstvo dalo.
10. Puno puta sam zaprepaštena mislila o velikoj Božjoj dobroti i naslađivala
se moja duša videći njegovu veliku darežljivost i milosrđe. Neka bude
blagoslivljan za sve, jer sam jasno vidjela da nije propustio platiti mi, još u
ovome životu, nijednu dobru želju. Koliko god nevaljala i nesavršena bila moja
djela, ovaj moj Gospodin ih je popravljao, usavršavao i davao im vrijednost, a
zla i grijehe zatim skrivao. Čak i u očima onoga tko ih je vidio dopušta Njegovo
Veličanstvo da se izgube i briše ih iz njegova sjećanja. Pozlaćuje krivice, čini da
zasja krepost koju sam Gospodin unosi u mene, gotovo me prisiljavajući da je
posjedujem.
11. Želim se vratiti na ono što su mi zapovijedili. Kada bih trebala potanko
govoriti o načinu na koji je Gospodin postupao sa mnom u tim počecima, bio bi
potreban razbor drukčiji od mojega, zato da bi se znalo naglasiti koliko mu u
tome dugujem, te moju veliku nezahvalnost i opakost, budući da sam sve to
zaboravila. Neka dovijeka bude blagoslivljan, jer me je toliko trpio. Amen.
|
Knjige 
