|
Stranica 4 od 6
3. POGLAVLJE
U kojem govori kako je dobro društvo djelovalo da se ponovno počnu
buditi njezine želje i kako joj je Gospodin malo rasvijetlio obmanu u kojoj je
bila.
1. Počevši dakle uživati u dobru i svetu razgovoru ove redovnice, veselila
sam se slušajući je kako lijepo govori o Bogu, zato što je bila vrlo razborita i
sveta. To se, po mojem mišljenju, ni u jednom trenutku nisam prestala veseliti
slušati. Počela mi je pripovijedati kako je ona postala redovnica samo stoga
što je pročitala ono što kaže Evandelje: Mnogo je zvanih, malo izabranih.
Govorila mi je o nagradi koju je Gospodin davao onima koji sve ostavljaju
poradi njega. To dobro društvo počelo mi je otklanjati navike koje mi bijaše
stvorilo ono loše i ponovno mi usadivati u misao želju za vječnim stvarima te
oduzimati nešto od velikog protivljenja koje sam gajila prema tome da budem
redovnica, jer ono je kod mene bilo postalo vrlo veliko. Kad sam vidjela kako
neku oblijevaju suze kad je molila, ili je imala neke druge kreposti, bila sam
joj jako zavidna; jer u tome je moje srce bilo jako tvrdo: kad bih pročitala i
cijelu muku, ne bih ispustila ni jedne suze. To mi je zadavalo bol.
2. Bila sam godinu i pol u ovom samostanu, i jako se popravila. Počela
sam moliti puno usmenih molitava. Sve u samostanu molila sam da me
preporučuju Bogu kako bi mi dodijelio zvanje u kojem ću mu služiti, no još
uvijek sam željela da ne budem redovnica, da mi se to Gospodin ne udostoji
dati, premda sam se, isto tako, bojala udati se.
Na kraju ovoga razdoblja koje sam provela ondje već sam bila sklonija
tome da budem redovnica, premda ne u toj kući, a to zbog jako kreposnih
običaja koje sam kasnije shvatila da su se tu obdržavali, a koji su mi se činili
pretjeranim krajnostima. Bilo je i nekoliko onih najmlađih koje su me
podržavale u tome, a da su sve mislile tako, jako bi mi koristilo. Imala sam i
jednu veliku prijateljicu u drugom samostanu, pa mi je i to bilo povod da ne
budem redovnica, ako sam to trebala biti, osim tamo gdje je ona bila. Više
sam gledala na zadovoljenje svoje sjetilnosti i ispraznosti negoli na to koliko
je to pristajalo mojoj duši. Te dobre misli da budem redovnica gdjekad bi mi
nadolazile i brzo nestajale i nisam se mogla odlučiti da to budem.
3. U to vrijeme, premda ni ja nisam bila bezbrižna glede svojega popravka,
Gospodin je još više želio da me pripravi za zvanje koje mi je bolje priličilo.
Poslao mi je veliku bolest, te sam se morala vratiti u kuću svojega oca. Čim sam
se oporavila, odveli su me k mojoj sestri - koja je živjela u jednom selu - da je
vidim. Gajila je beskrajnu Ijubav prema meni i željela je da ne odem od nje. I
njezin me je suprug jako volio - barem mi je iskazivao svu pažnju - tako da još i
7
to dugujem Gospodinu.Uvijek su me i posvuda svi pazili, a na sve sam
uzvraćala onakva kakva jesam.
4. Na tom putu živio je jedan brat mojega oca, vrlo razborit i velikih kreposti,
udovac, kojega je Gospodin također pripravljao za sebe, jer je u svojoj
poodmakloj dobi ostavio sve što je imao i postao redovnik, te završio tako da
vjerujem kako uživa Boga.Htio je da budem s njime nekoliko dana. Zanimao se
za dobre knjige na španjolskom, a razgovarao je - najčešće - o Bogu i o
ispraznostima ovoga svijeta. Nastojao me je privoljeti da mu čitam, i premda
nisam bila sklona tim knjigama - uglavnom su bile asketske - pokazivala sam se
kao da jesam. Beskrajno sam rado drugima činila zadovoljstvo, makar meni bilo
teško. Dok bi kod drugih to bila krepost, kod mene je to bio velik nedostatak,
zato što sam puno puta postupila vrlo nepromišljeno. Oh, Bože mili! Na koje me
je sve načine Njegovo Veličanstvo pripravljalo za stalež u kojem se htjelo
poslužiti sa mnom, jer me je, a da ja to nisam htjela, prisilio da se prisilim! Neka
bude blagoslivljan uvijeke. Amen.
5. Premda sam tu provela samo nekoliko dana - uz snagu kojom su
djelovale u mojemu srcu Božje riječi, i one koje sam pročitala, i one koje sam
čula, te dobro društvo - uspjela sam shvatiti istinu još iz svojega djetinjstva - da
je sve ništa, te ispraznost ovoga svijeta i kako on prolazi brzo. Obuze me i strah
da bih, kad bih umrla, otišla u pakao. Premda se moja volja nije uspijevala
prikloniti tome da budem redovnica, uvidjela sam da je to najbolji i najsigurniji
stalež, pa sam tako malo-pomalo odlučila prisiliti samu sebe da ga prihvatim.
6. U toj sam borbi provela tri mjeseca, prisiljavajući samu sebe ovim
razlozima: da napori i muka biti redovnica ne mogu biti veći od one muke u
čistilištu te da sam ia svakako bila zaslužila pakao; osim toga, onoliko koliko
budem poživjela nije puno biti kao u čistilištu, a zatim ću ići u nebo, a to je bila
moja želja. U toj odluci da prihvatim redovnički stalež čini mi se da me je više
pokretao neki niski strah negoli ljubav. Podmetao mi je nečastivi da neću moći
podnijeti napore redovničkog staleža zato što sam bila tako razmažena. Protiv
toga sam se branila naporima koje je prošao Krist, jer nije bilo puno da ja neke
prođem poradi njega; vjerojatno sam mislila kako će mi on pomoći da ih
podnesem, no toga posljednjeg se ne sjećam. Prošla sam puno napasti tih
dana.
7. Bijahu me uhvatile, osim vrućice, velike nesvjestice, jer sam uvijek bila slaba
zdravlja. Život mi je podario da sam već tada postala prijateljica dobrih knjiga. Čitala
sam pisma sv. Jeronima, koja su me toliko bodrila, da sam se odlučila reći to svome
ocu, što je bilo gotovo isto što i obući habit, zato što sam bila toliko časna da mi se
činilo da to, kada sam jedanput rekla, ne bih nikada porekla. Otac me je toliko volio,
da ni na koji način nisam mogla nakraj s njime. Nisu bile dostatne ni molbe osoba za
koje sam se pobrinula da razgovaraju s njime. Najviše što se kod njega moglo postići
bilo je to da, kada se svrše njegovi dani, napravim što budem htjela. Ja sam se već
pobojala sebe i svoje slabosti da se vratim natrag, i kako mi se činilo da mi to ne
odgovara, pobrinula sam se za to drugim putem, kako ću sada kazati.
|
Knjige 
