|
Stranica 2 od 6
1. POGLAVLJE
U kojem govori kako je Gospodin počeo poticati ovu dušu u njezinu djetinjstvu
na kreposne stvari te o pomoći što su takvi bili i roditelji.
1. To što sam imala kreposne i bogobojazne roditelje, i s onim što mi je
Gospodin pomogao, bilo bi dosta da budem dobra, da nisam bila tako nevaljala.
Moj je otac jako volio čitati dobre knjige, pa ih je tako imao i na španjolskom
jeziku kako bi ih čitala njegova djeca. One, uz brigu koju je vodila moja majka da
molimo i postanemo pobožni prema našoj Gospi i nekim svecima, počeše me
poticati kad sam imala šest ili sedam godina, kako mi se čini. Pomagalo mi je to
što kod svojih roditelja nisam vidjela sklonosti doli prema krepostima. Imali su ih
puno. Moj otac je bio čovjek velikog milosrđa prema siromašnima, i pun
samilosti prema bolesnima, a k tome i prema služinčadi; toliko da ga se nije
moglo nagovoriti da drži sužnje. Prema njima je osjećao veliku samilost. Kad je
jedanput kod nas bila sluškinja njegova brata, bio je prema njoj pažljiv kao
prema svojoj djeci. Govorio je, budući da nije bila slobodna, da to ne može
2
podnositi iz samilosti. Bio je vrlo istinit. Nikad nitko nije vidio da bio kleo ili
prigovarao. Vrlo pošten iznad svega.
2. Moja je majka također imala puno kreposti. Provela je život u teškim
bolestima. Bila je posve poštena. Premda je bila vrlo lijepa, nikada se nije
opazilo da bi pokazala kako drži do toga. I ako je umrla u 33. godini, njezina je
odjeća bila kao u osobe već poodmakle dobi. Bijaše vrlo blaga i veoma
razborita. Velike su bile patnje koje je podnijela za vrijeme života. Umrla je vrlo
kršćanski.
3. Bile smo tri sestre i devetorica braće. Svi su, po dobroti Božjoj, bili slični
svojim roditeljima u tome što su bili kreposni, osim mene, premda sam svome
ocu bila najomiljenija. Prije nego što sam počela vrijeđati Boga, čini mi se da je
imao određenih razloga za to. Stoga mi je teško kada se sjetim dobrih sklonosti
koje mi Gospodin bijaše dao i kako sam se slabo znala okoristiti njima.
4. Moja mi braća pak ni u čemu nisu odmagala da služim Bogu. Imala sam
jednoga gotovo svoje dobi. Sastajali bismo se oboje kako bismo čitali živote
svetaca. Upravo sam njega najviše voljela, premda sam prema svima osjećala
veliku ljubav, a i oni prema meni. Gledajući mučeništva što su ih svetice
podnosile radi Boga, činilo mi se da su vrlo jeftino kupovale to što su odlazile
uživati Boga, te sam i ja jako željela umrijeti tako, ali ne zbog ljubavi kojom bih
shvaćala da ljubim, već kako bih ubrzo uživala velika dobra za koja sam čitala da
su u nebu. Zato sam se sastajala s tim svojim bratom da razgovaramo kakvo bi
sredstvo postojalo za to. Dogovarali smo se pođemo u maursku zemlju, želeći, za
ljubav Božju, da nam tamo odrube glavu. Čini mi se da bi nam Gospodin u tako
nježnoj dobi i dao srčanosti za to, ali nismo mogli pronaći način, kako bismo to
ostvarili, budući da nam se to što smo imali roditelje činilo najvećom preprekom.
Jako nas je oduševljavalo kad smo čitali da su muka i slava zauvijek.
Događalo nam se da smo mnoge trenutke provodili raspravljajući o tome i uživali
smo izgovarati puno puta: zauvijek, uvijek, uvijek! Izgovarajući to dugo vremena,
udostojao se spodin da mi u toj djetinjoj dobi utisne put istine.
5. Čim sam uvidjela da je bilo nemoguće ići tamo gdje bi me ubili poradi
Boga, odlučili smo biti pustinjaci, pa smo u jednom vrtu, koji se nalazio uz kuću,
pokušavali, kako smo mogli, graditi pustinjačke kolibe, slažući nekakvo malo
kamenje, koje bi se ubrzo rušilo. Tako ni u čemu nismo nalazili lijeka našoj želji.
Ta i sada me obuzima bogobojaznost videći kako mi je Bog tako brzo davao ono
što sam izgubila svojom krivnjom.
6. Davala sam milostinju kako sam mogla, a mogla sam malo. Tražila sam
samoću kako bih obavljala svoje pobožnosti, kojih je bilo mnogo, posebice
krunica. Moja je majka bila vrlo privržena krunici, pa je i nas ostale poticala da
budemo takvi. Jako mi se dopalo praviti samostane. Kada bih se s drugim
djevojčicama igrala redovnica, činilo mi se da sam to željela biti, premda ne
onako kao ono što sam prije spomenula.
7. Kad je umrla moja majka, sjećam se da sam imala dvanaest godina, nešto
manje. Kako sam počela shvaćati što bijah izgubila, otišla sam ucviljena k jednoj
slici naše Gospe i usrdno je, uz mnogo suza, molila da bude moja majka. Činilo
mi se, premda sam to uradila priprosto, da mi je vrijedilo, zato što sam u
3
nenadmašive Djevice očigledno našla sve u čemu sam joj se preporučila, te me
je, najposlije, vratila k sebi. Mučno mi je sada gledati i misliti u čemu je bilo to
što nisam bila postojana u željama s kojima sam započela.
8. Ah, Gospodine moj, budući da ste, kako mi se čini, odlučili da se spasim,
neka se Vašemu Veličanstvu svidi te i bude tako, a udijelivši mi toliko milosti
koliko ste mi ih udijelili, zar niste smatrali shodnim - ne zbog moga dobitka, već
zbog Vašega poštivanja - da se ne uprlja toliko prebivalište gdje ste tako stalno
trebali boraviti? Teško mi je, Gospodine, to čak i izgovoriti, jer znam da je sva
krivnja bila moja, zato što mi se ne čini da je Vama išta preostalo da učinite
kako već od te dobi ne bih sva bila Vaša. Kad bih se htjela požaliti na svoje
roditelje, ni to ne bih mogla, zato što kod njih nisam vidjela ništa drugo osim
dobra i brige za moje dobro.
No prešavši ovu dob, kada sam počela primjećivati prirodne draži koje mi
Gospodin bijaše dao, a kojih je, prema onome što su govorili, bilo mnogo, i kada
sam mu na njima trebala zahvaljivati, počela sam se svima njima služiti da ga
vrijeđam. O tome ću sada govoriti.
|
Knjige 
